Prenosimo kritiku djela Daniela Kehlmanna, objavljenu u novom broju Globusa, u rubrici Bibilomanija. Kritiku je napisao Robert Perišić.

Daniel Kehlmann (1975) je s romanom „Mjerenje svijeta“ 2005. stekao svjetsku slavu - a sad se u romanu „Slava“ igra odnosom slave i stvarnosti, koje se međusobno slabo podnose. Kehlmannu je prevedena i knjiga pitkih eseja „Izmišljeni dvorci“, što je još jedna preporuka za kvalitetniju varijantu ljetnog štiva. Dvije fine laganice.    

            Daniel Kehlmann najpoznatiji je njemački autor nove generacije, čovjek koji je internacionalnoj publici otkrio ono za što su mnogi mislili da u njemačkoj književnosti ne postoji, dakle - humor. Nije, dakako, riječ o prvoloptačkim forama, niti je Kehlmann pisac populističkih „humorističkih romana“, ali ako se traži njegov specifičan pomak, naročito u romanu „Mjerenje svijeta“ kojim s proslavio, onda je to svakako pomak ka smiješnom tamo gdje ga ne očekujemo, primjerice u povijesnom diskursu. „Mjerenje svijeta“ po tome je značajna knjiga – duh patetike kojim je prožet historicizam, Kehlmann u tom romanu „neprimjetno“ (praveći se da slijedi visoki ton) izvrdava u fini, tihi smijeh koji postaje pratioc dviju povijesnih figura, prirodoslovca Alexandra von Humboldta i matematičara Carla Friedricha Gaussa. U „Mjerenju svijeta“ Kehlmann govori o prošlosti s jasne pozicije - iz svog vremena. Po tome je suvremen (jer, naravno, i povijesni roman može biti suvremen), a odatle i njegov humor: on prošlost ne negira, razumije ju, i vrlo je dobro razlikuje od sadašnjosti. Zato može ukazati i na smiješne aspekte negdašnjeg života. Sam građanski čovjek iz doba Humboldta i Gaussa (kraj 18., prva polovica 19. st.) jest, za nas danas, pomalo neobično biće. Za razliku od površne povijesti biflanja godina i bitaka, Kehlmann u „Mjerenju svijeta“ čitatelja upozorava na ono krucijalno: da se čovjek mijenja, da je čovjek bio drukčiji. Slab povijesni roman, pak, vidi ljude uvijek istima, a zapravo u prošlosti zamišlja čovjeka ovog vremena, samo što toga nije svjestan (on je zapravo također „suvremen“, ali na kriv način).       

            Već se, dakle, iz „Mjerenja svijeta“ vidjelo da je Kehlmann iznimno osviješten autor, što se potvrđuje u nedavno prevedenim „Izmišljenim dvorcima“, knjizi kratkih „osvrta“ na klasike i suvremenike gdje je Kehlmann, za usporedbu domaćoj publici, blizu načina na koji Kundera – načitano, ali s iskustvom pisca – esejizira o književnosti. Primjerice, u izvrsnom eseju „Ironija i strogoća“ Kehlmann daje sažet pregled razvoja romana od predmodernog doba kad se roman smatrao nižom estetskom vrstom do danas kad je roman „vladar književnosti“. Zaokret je donijela 1857. i Flaubertova „Madame Bovary“ što je po Kehlmannu još uvijek najvažniji događaj u povijesti romana. „S Flaubertom se etablirao do danas mjerodavan stilski ideal moderne pripovjedne proze, impeccabilité, besprijekornost....“ Na mjestu negdašnjih formalno neurednih romana, glavni kriterij postala je kompozicija, što traje do danas. „Uistinu, uvjerljiva većina velikih romana koji su nastali u 20. stoljeću, predstavlja uvijek nova približavanja idealu stilističke besprijekornosti i savršene kompozicije“, piše Kehlmann. Tu spadaju i modernisti, s time što „u modernom romanu građa uzmiče u korist forme prikazivanja, sadržaj u korist strukture“ što, dakako, piše Kehlmann, može odvesti i do „odveć profinjene beživotnosti“.   

            Ovo je i dobar uvod u upravo prevedeni Kehlmannov roman „Slava“ (2008) gdje on svjesno pleše po rubu „odveć profinjene beživotnosti“, gradeći kroz devet priča „roman kompozicije“ bez stalnog glavnog junaka. U romanu je važan motiv slave, koju je Kehlmann i privatno iskusio, a koja neke junake (slavni glumac, uspješni pisac) odvaja od stvarnosti, dok su drugi u nju „uronjeni“ (npr. likovi „Liječnika bez granica“ u Africi). Kehlmann se efektno igra s ovim „problemom stvarnosti“ preskačući povremeno u metafikciju - s time da su takvi postupci, koje domaća kritika obično zove „zahtjevnima“, kod Kehlmanna gotovo zabavni - čineći „Slavu“ ne odveć moćnim, ali kompozicijski elegantnim romanom.       

            Ukratko, s dvije knjige – esejističkom „Izmišljeni dvorci“ i romanom „Slava“ – Kehlmann je dobar izbor za ljetno štivo onima koji uz pitkost traže literarnu profinjenost, a tu je, eto, i svijet celebrityja obrađen iz nešto pametnijeg rakursa nego ga nudi domaći tisak u svojoj proizvodnji fikcije kao stvarnosti. Probajte radije s Kehlmannom.