Trenutno jedan od najcjenjenijih europskih romanopisaca srednjega naraštaja , Španjolac Javier Cercas svojim romanima izaziva rasprave u svojoj rodnoj zemlji, a i šire. Razlog tomu leži u okolnosti da njegove knjige, koje mnogi nazivaju »angažiranom književnošću«, izlaze u vremenu velike društvene nesigurnosti u Španjolskoj.
Da bi se uvidjele prilike Španjolske danas, dovoljno je otvoriti hrvatske novine – dok je prvi dio novina ogledalo velikih socijalnih nemira, golemog nacionalnog duga, studentskih prosvjeda, štrajkova i gospodarskog kraha u toj zemlji, zadnje stranice ispunjene su pričama o dva najveća i najbogatija svjetska nogometna kluba, madridskom Realu i Barceloni.
Klubovi su to koji svake godine troše stotine milijuna eura na kupovinu najboljih igrača u svijetu i čije momčadi zajedno postižu cijenu od milijardu eura, dok istodobno samo Real iz Madrida ima dug veći od pola milijarde eura.
No, ta ista španjolska patologija sa sobom nosi i nešto naoko neobično. Riječ je o velikom bumu španjolske književnosti. Velika književnost ne mora imati veze s gospodarskim procvatom, ona je često velika upravo u razdoblju sumraka društvenog blagostanja.
I baš je španjolska književnost u prošlosti najbolji primjer za to, budući da je ona svoje tzv. zlatno doba, kada su pisali književnici poput jednog od najvećih romanopisaca povijesti književnosti Miguela de Cervantesa, genijalnog pjesnika Luisa de Góngore, Francisca de Quevede i dramatičara kao što su Lope de Vega i Calderón de la Barca, postigla nakon što je Španjolska prestala biti dominantnom svjetskom silom.
Razdoblje nesigurnosti i rasapa omogućava piscima, »ljudima koji vide užas istine, od čega pokušavaju stvoriti nešto lijepo«, kako kaže Cercas, da razobliče laž društvenih niti. Vrijeme krize i nesigurnosti plodno su tlo za ono što nazivamo »angažiranom književnošću«, koja je, sve donedavno se činilo, odavno prošla svoj zenit. No, angažirana književnost uvijek će postojati.
U Španjolskoj je trenutno jedan od najvažnijih književnika Javier Cercas, kojeg je peruanski nobelovac Mario Vargas nazvao »veličanstvenim dokazom da angažirana književnost nije mrtva«. Da je to zaista tako, najbolje dokazuje i u Hrvatskoj upravo objavljen roman »Brzina svjetlosti« (Fraktura), koji je Cercas objavio 2005. godine.
To je, inače, drugi Cercasov roman objavljen u Hrvatskoj, nakon »Salaminskih vojnika« (Fraktura, 2008.), kojim je i postigao svjetski uspjeh prije točno deset godina. Prema kritici koja je s oduševljenjem prihvatila roman »Brzina svjetlosti«, knjiga je to koja je nastala dijelom i kao odraz strahota rata u Iraku.
No, »Brzina svjetlosti« roman je koji ne govori samo o užasu rata, strahotama ljudske klaonice koja ne poznaje iskupljenje, već je to tekst koji utvrđuje poziciju književnika u društvu, onom u kojem se odvija strava ratne centrifuge.
»Brzina svjetlosti« ispituje mogućnost pisanja danas i uopće. Dijelom autobiografskog karaktera, knjiga kazuje priču o mladom Španjolcu s literarnim pretenzijama koji igrom slučaja postaje asistentom na sveučilištu u američkom gradu Urbani krajem 80-ih godina, gdje se sprijatelji s vijetnamskim veteranom Rodneyjem čija tragična životna priča postaje njegovom trajnom opsesijom.
Roman govori i o pogubnom utjecaju slave i uspjeha na ljude, posebno na pisce. »Sa slavom«, kaže u jednom intervjuu Cercas govoreći o tom romanu, »postoji nešto izrazito glupo i degradirajuće. Ili misliš da si prevarant koji je slučajno i bezrazložno uspio ili se počinješ smatrati novim Cervantesom. Ja sam se toga bojao, budući da znamo za mnoge autore koje je slava upropastila. Tako da je 'Brzina svjetlosti' bila i nekom vrstom egzorcizma.«
Roman je nakon što je objavljen, proglašen knjigom godine, a autoru je donio i niz književnih nagrada. Riječ je o zaista dobrom i važnom romanu koji pokazuje o kakvu je piscu riječ. Riječima njegova protagonista Rodneyja, »romani se ne sastoje od lijepih rečenica - romani moraju otkrivati Istinu«.
Cercas i David Trueba
Španjolski jezik posljednjih je desetljeća dobio čitav niz vrhunskih majstora koji su ga obrađivali svaki na svoj specifičan način, bilo da je riječ o Gabrielu Garciji Marquezu, bilo Carlosu Fuentesu, Mariju Vargasu Llosi ili Robertu Bolañu. No, ono što je zajedničko svim tim važnim autorima jest to da dolaze iz Južne Amerike, koja je od famoznog književnog buma postala centrom svjetske proze, nepresušnim bazenom velikih svjetskih pisaca.
U svemu tome matica Španjolska ostala je ipak nekako malo po strani, a pisci koji dolaze iz te zemlje nisu postigli ni približno onakav uspjeh i književno priznanje kao njihovi prekomorski kolege. Pomalo se činilo paradoksalnim da se u takvoj situaciji suvremena španjolska književnost mogla pohvaliti time da ima više velikih književnih nagrada nego što ima velikih književnika koji bi te nagrade mogli primiti.
Tu su nagrade Planeta i Nadal, značajni događaji koje mediji svake godine iscrpno prate, kao i druge poput nagrade Primavera, Alfaguara i Nagrade Lara, a tu su i stare nagrade poput Nagrade Café Gijón i Biblioteca Breve. Većina tih nagrada pobjednicima osim prestiža i velikog publiciteta donosi i značajni materijalni poticaj.
Većinu spomenutih nagrada dobio je i sam Javier Cercas, koji je svjetski uspjeh postigao romanom »Salaminski vojnici«, koji je ubrzo po objavljivanju 2001. nagrađen Nagradom katalonske udruge knjižara Premi Llibreter, nagradom Premio Ciutat de Barcelona, nagradom žirija pisaca Premio Salambó, nagradama Premio de la Crítica de Chile, Premio Qué Leer, Premio Extremadura i Premio Grinzane-Cavour te u Velikoj Britaniji nagradom Independent Foreign Fiction Prize.
Roman je prodan u više od pola milijuna primjeraka u Španjolskoj i preveden na petnaest jezika. Zanimljivo je da je prema »Salaminskim vojnicima« istoimeni film snimio španjolski redatelj i pisac David Trueba, čiji je odlični roman »Otvoreno cijelu noć« (Meandar, 2010.) prošle godine u Hrvatskoj postao nekom vrstom kultnog teksta.
