Prenosimo razgovor Sandre Viktorije Katunarić sa spisateljicom Sibilom Petlevski povodom izlaska njezinog novog romana Bilo nam je tako lijepo!, drugog dijela trilogije Tabu. Razgovor je objavljen u Vjesniku.
»Bilo nam je tako lijepo!« je i politički roman jer u njemu koristim prigodu da usput, dok slijedim putovanje svojega lika Habsburškom monarhijom, pokažem i na neke probleme koje smo imali prigodu riješiti, ali smo ih zataškali pa su nam se danas vratili kao lavina
Mnogi su s nestrpljenjem očekivali nastavak romana Sibile Petlevski »Vrijeme laži«, nagrađen T-comovom nagradom za najbolji hrvatski roman u prošloj godini, koji je netom izašao iz tiska u izdanju zaprešićke Frakture pod naslovom »Bilo nam je tako lijepo!«. U njemu Sibila Petlevski prati tragičnu sudbinu poznatoga hrvatskoga psihoanalitičara, čovjeka koji je bio u prvom krugu Freudovih sljedbenika i koji je, među inim, prvi dao analizu simptoma ratne psihoze koju danas zovemo posttraumatskim sindromom, Viktora Tauska, a kroz njegovu biografiju na neki način iznosi i psihoanalizu Europe 20. stoljeća.
Sibila Petlevski prozna je spisateljica, pjesnikinja, dramatičarka, izvedbena umjetnica, znanstvenica, sveučilišna profesorica, urednica i prevoditeljica, čija su djela prevedena na desetak svjetskih jezika i nagrađivana u domovini i inozemstvu. Za roman »Vrijeme laži« kritičari su rekli da je njezin najvažniji prozni tekst, a veliko zanimanje sigurno će pobuditi i njegov upravo objavljen nastavak, roman »Bilo nam je tako lijepo!«.
Viktor Tausk bio je jedna od eminentnijih ličnosti hrvatske moderne, Freudov intimus, ljubavnik fatalne Lou Salomé..., ali njegova je sudbina i dalje nedovoljno poznata. Kako to da ste odlučili napisati romansiranu biografiju upravo o njemu?
- Drugi roman moje trilogije »Tabu« u žanrovskom smislu doista podsjeća na romansiranu biografiju, ali moram odmah na početku našega razgovora biti jasna: nisam biograf i to mi nikada nije bila ambicija postati. Trilogija »Tabu« samo je inspirirana životom Viktora Tauska. Zapravo je riječ o fikcionalnoj prozi s elementima jednog izuzetno zanimljivog životopisa koji je prema mojem mišljenju toliko tipičan za poziciju srednjoeuropskog intelektualca da je preko njega bilo moguće ispričati zanimljivu priču o psihopatologiji 20. stoljeća, ali isto tako ukazati i na zaboravljene izvore ove iste krize u kojoj danas živimo.
Prvi roman trilogije - »Vrijeme laži« - hibrid je biografske i ispovjedne naracije, ratne proze, napete špijunske priče i »romana o umjetniku« kojem je cilj istražiti povijest jednog samoubojstva. Tausk je u njemu bio sporedni lik. U novoizašlom romanu »Bilo nam je tako lijepo!« on je napokon središnja ličnost, ali tu ima i politike i erotike, i kad bi me netko pitao o čemu govori ta knjiga, rekla bih da na jednoj razini prati »duhovni incest« u krugu obitelji Freudovih sljedbenika, a na drugoj govori o potrazi za nekonvencionalnim oblicima sreće.
U tim romanima opisujete intrige koje su obilježile početak 20. stoljeća. One su prema vama predodredile sve što se u Hrvatskoj i u Europi događa danas. Na koji način? Dakle, traume 20. stoljeća, za koje mislimo da smo ih apsolvirali, i dalje su ključna pitanja. Koje su to lekcije koje nismo naučili?
- Moja je trilogija posvećena hrabrim ljudima koji su spremni oduprijeti se manipulativnim strategijama suvremenog života. Najveći tabu današnjeg društva je, priznali mi to ili ne, demokracija - njena mračna strana u kojoj pojedinac prodaje privatnost na kojoj onda netko debelo zarađuje. Jedna Tauskova psihoanalitička studija pod naslovom »Stroj za navođenje misli« koja se bavila tehnološkom imaginacijom shizofreničara - idejom o stroju koji zavladava tijelom i duhom pojedinca i tjera ga da izvršava različite nemile, pa tako i kriminalne radnje, potaknula me da u svojoj trilogiji pišem o politici kao stroju za navođenje masa. Nedavno sam imala prigodu slušati poznatog libanonskog pisca, dobitnika nagrade Goncourt, Amina Maaloufa. Dijelim s Maaloufom istraživačku strast usmjerenu na fin de siècle i one odvažne godine 20. stoljeća koje su prethodile Prvom svjetskom ratu, pa mi je bliska njegova misao da je sva silna prevratna energija usmjerena u tome razdoblju na otkrivanje novoga u znanosti i umjetnosti bila prerezana u naponu snage početkom velikog rata. Kao da je tada sve otišlo u propast i pokazalo se kao »zbirka propuštenih mogućnosti«.
Dodala bih - pouke s početka 20. stoljeća nisu usvojene. Pada mi na pamet nedavni razgovor s europskom povjerenicom za pravosuđe i fundamentalna prava, Vivane Reding, za večerom na kojoj sam, potaknuta progonom Roma iz Francuske, koji se upravo tih dana mogao pratiti u medijima, dobila potrebu podsjetiti na jednu zaboravljenu lekciju iz razdoblja Habsburške monarhije. Podsjetila sam na slučaj psihoanalitičara Otta Grossa - crne ovce psihoanalitičkog pokreta - i njegova autoritarnog oca, poznatog austrijskog jurista, utemeljitelja kriminalistike kao znanosti i autora studije »Kriminalpsychologie«, objavljene davne 1898. godine. U studiji koja se bavi kriminalnom tipologijom Gross se, među ostalima, odvažio na generalizaciju koja je obuhvatila čitavu »cigansku« populaciju. Opisuje se, na primjer, kriminalni pogled, bljesak još neučinjene, buduće prijevare u ciganskom oku. Utopija novoga poretka Hansa Grossa prethodila je nacističkom »konačnom rješenju«, ali je - da se ne zaboravi - već na prijelazu stoljeća predlagala stacioniranje svih nepoželjnih elemenata u izolirani logor za koji je austrijski jurist predlagao i odredište: Goli otok u Jadranskom moru. Mnogi će - pogotovo oni upoznati s novijom poviješću - prepoznati Goli otok kao gulag Titove epohe, ali malo tko zna podatak da je upravo to grozno mjesto u razdoblju Prvog svjetskog rata bilo stacionar za ratne zarobljenike s ruskog fronta. Da je ishod velikog rata bio drukčiji, možda bi se ostvarila i protonacistička distopija o koncentracijskom logoru utemeljena na kriminalnoj tipologiji naroda kakvu je razvijao Hans Gross.
Tko kaže da se može išta naučiti iz povijesti? Poslije će netko i za naše vrijeme tehnološkog ubrzanja reći da je to vrijeme barbarskog zaborava, još jedna zbirka propuštenih mogućnosti.
Na jednome mjestu u romanu »Bilo nam je tako lijepo!« pišete kako se u Hrvatskoj na početku prošlog stoljeća pleše jedna te ista hipokritska kvadrilja na sve ritmove i sve melodije, prema tuđem diktatu, na vječnoj paradi tuđe politike. Čini se da se od tada do danas nije mnogo toga promijenilo
- To ne kažem ja nego moj lik u unutrašnjem monologu, premda bih se s tim stavom mogla složiti. Također moram reći da ta izjava nije citat iz nekog Tauskova spisa nego je to jedno od onih mnogobrojnih mjesta u kojima moji likovi, a ima ih doista velik broj - desetak glavnih i stotinjak sporednih likova - dobivaju krv i meso, a samim time i pravo na »vlastito mišljenje«. Viktor je domišljeni lik. U zahvali obitelji Tausk na početku novoizašlog romana rekla sam da je napisan »s nadom da fikcija moje priče nije povrijedila njenu istinu«. Trebalo mi je nekoliko godina da proučim obimnu građu vezanu uz Tauskov život i djelo, jer on je bio svestran umjetnik, doktor juristike, klinički psihijatar i psihoanalitičar. O njemu se u kontekstu hrvatske moderne malo zna. Tek nedavno je to pitanje pokrenuo Donat, a to i nije tako ugodna tema kako bi se moglo pretpostaviti. Naime, hrvatska kulturna scena već stoljećima uspješno izbacuje iz svoje povijesti i iz sjećanja vrijedne ljude pod optužbom da su opasni kozmopoliti.
I sad da napokon odgovorim na vaše pitanje o hrvatskom plesanju »prema tuđem diktatu, u smiješnim, zastarjelim uniformama, na vječnoj paradi tuđe politike«. »Bilo nam je tako lijepo!« je i politički roman jer u njemu koristim prigodu da usput, dok slijedim putovanje svojeg lika Habsburškom monarhijom, pokažem i na neke probleme koje smo imali prigodu riješiti, ali smo ih zataškali pa su nam se danas vratili kao lavina. Tu mislim na »politikantstvo« umjesto promišljene politike u razdoblju prije Prvog svjetskog rata, uz zanemarivanje gospodarskih potreba naroda što je, uz suspendiranje ustavnog stanja u Banskoj Hrvatskoj i uz dodatne zaplete izazvane Balkanskim ratovima, vodilo do ogorčenja mlađih ljudi koji su, zbog gnušanja nad političkom dvoličnošću, stare raspre oko »narodnog jedinstva« Hrvata i Srba pogurali prema načelu unitarnog jugoslavenstva. Atmosfera unutar hrvatskih političkih stranaka bila je u jednom trenutku obilježena prljavim igrama, pa su na primjer, nakon atentata na prestolonasljednika, vlastima predavani popisi s imenima tobožnjih špijuna koji su onda bili osuđeni na dugogodišnju tamnicu ili smrtnu kaznu. S druge strane, srpska politika je bila spremna surađivati i s Talijanima i s Mađarima u podjeli hrvatskog teritorija u ime tobožnjeg narodnog jedinstva.
Tausk se grozio svih oblika nacionalizama, ali pretpostavljam da će domaćim čitateljima biti zanimljivo i zadnje poglavlje u kojem se, slijedeći ljubavni zaplet u Beogradu pod austrijskom okupacijom, usput dotiču i neki tabui ideje jugoslavenstva.
Naslov knjige zapravo je citat iz oproštajnog pisma Jelke Gans Tausk, Viktorove sestre, i dvojice njezinih voljenih muškaraca, uoči njihova zajedničkog samoubojstva koje su izvršili kad su u Beču, u ožujku 1938., otvorivši prozor vidjeli nacističku paradu. I Jelkinim primjerom pokazujete kako je pojedinac, premda je, recimo, pronašao svoju sreću, ipak u raljama sustava, sudbinski određen povijesnim okolnostima u kojima živi.
- Kad bolje razmislim, »Bilo nam je tako lijepo!« je roman o jakim ženama, jer samo su snažne, intelektualno superiorne žene istinski privlačile Tauska - od njegove žene Marthe Frisch, socijaldemokratkinje i feministice po čijem se imenu danas zove jedan trg u Grazu, preko psihoanalitičarke Lou Salomé, slavnih glumica-intelektualki kao što su bile prvakinja bečkog Burgtheatera Lia Rosen i novinarka Lucy von Jacoby do pijanistice Hiled Loewe koja je pod pseudonimom Henry Love potpisala onaj napjev iz filma »Treći čovjek« koji do danas fućkamo.
Odvažne ženske osobnosti bile su i u njegovu obiteljskom okruženju. Tu prije svega mislim na sestre Nadu i Jelku. Nekonvencionalna potraga za srećom koju je ostvarila Jelka kad se rastala i ušla u ménage à trois s blizancima Gans, od kojih je samo jedan bio njezin muž, bila je rijetka kako u ono vrijeme, tako i danas, jer ključ nije u ostvarivanju sloboda nego u sposobnosti da se u slobodama uživa bez dvoličnog prikrivanja, ali i bez paradiranja u javnosti. Gansovi su bili židovski intelektualci, a trojno samoubojstvo su počinili kad su shvatili da će nacizam ponuditi za njih »konačno rješenje«. Rekla bih da su se to troje ljudi, koliko god to zvuči neobično, jednim oblikom smrti suprotstavili drugome, jer im je bilo »tako lijepo i bili su tako sretni!«, a znali su da tako ne može ostati u društvenom ustroju koji ljudima oduzima pravo na ljudskost.
Pišete i treći roman trilogije, »Stanje sumraka«. Kojim se tabuima u njemu bavite?
- Naslov »Stanje sumraka« posuđen je iz psihijatrijske prakse u vezi s halucinogenim stanjima pacijenta. Također, uspostavlja se veza i s naslovom jedne Tauskove mladenačke autobiografske drame objavljene pod naslovom »Polutama«. To je hibrid transhumanističkog science-fictiona, dokumentarnog romana u kojem se bavim autentičnim spisima tajnih službi, ali to je parabola o zlu. Tim romanom ponovo se vraća tema stroja za navođenje masa već prethodno naznačena u prva dva romana trilogije.
U trećem romanu koji govori o apokalipsi duhovnih vrijednosti i svijetu živo-mrtvih ljudi koji stradavaju od takozvanog neletalnog oružja, a da toga nisu ni svjesni, zatvaraju se sve zanimljive fabularne linije koje su ugodno iznenadile ljubitelje detektivskog romana dok su čitali »Vrijeme laži«. Prihvaćanje posljedica i preuzimanje odgovornosti za epohu, nekim je modernistima, kao što je bio Tausk, predstavljalo pitanje života i smrti. Treba se samo prisjetiti još jednoga primjera, »Bajke o kraljevima« ruskoga pjesnika Nikolaja Gumiljova iz 1905. godine. U toj bajci u stihovima, Lucifer, dok prezire i ismijava čovjeka koji je pristao na pakleni novi poredak, zamračuje njegov vid u polutamu i s krajnjim cinizmom mu daje na dar šestoga konja moderne apokalipse čije je ime Očaj.
PITANJE SLOBODE JE DANAS JAKO TEŠKO LOCIRATI
Članica ste međunarodnoga PEN-a. Što trenutačno najviše zaokuplja tu organizaciju? U svijetu ima jako mnogo slučajeva pisaca koji su ubijeni, oteti ili su u zatvoru zbog nečeg što su napisali. Kako se PEN nosi s time?
- Kad bih odgovorila da tu organizaciju trenutačno najviše zaokuplja samoodržanje - bi li to zvučalo kao provokacija? Nemojte me pogrešno razumjeti, kad kažem »samoodržanje«, mislim na krizu nevladinih udruga u današnjem svjetskom poretku. Misija PEN-a je najjasnija kad se odnosi na postizanje konkretnih mjera u konkretnim slučajevima pisaca i novinara koji su se zbog slobode riječi našli na meti represivnih režima ili - danas je to sve češće - na nišanu gospodarske mafije. Ali općenito postoji problem u gubitku utjecaja intelektualaca na sferu javnosti. U vremenu sveopćeg Big Brothera ljudi se olako odriču privatnosti, pa čak i sloboda za koje su prije ginuli. Mnogi se više i ne trude prepoznati podvale »društva spektakla«. Pitanje slobode je danas jako teško locirati. Ono povezuje hrpu raznolikih stvari i tema kao što su znanost, zakonodavstvo, ekonomija, kultura, društveni fenomeni, politika, vjera, seks, sfera osobnih sloboda, pa čak i pravo na smrt. Znanstvena otkrića su povezana s političkim interesima. Različite strategije pisanja, retorika »javnih« intelektualaca i političara - sve to zajedno ima utjecaj na prirodu stvari i socijalni kontekst. Pitanje je samo: tko se usudi preuzeti odgovornost i ostvariti pozitivni utjecaj? Može li to ostvariti neka udruga poput PEN-a? Karizmatični pojedinac? Možda oni hakeri koji su se prozvali Anonymousima i najavili uništenje Facebooka zbog odnosa prema privatnosti korisnika uz poruku: »Želimo vam pomoći. Shvatite da činimo dobro«. PEN je nastao u vrijeme jasnije podjele svijeta na pozitivne vrijednosti i negativna načela. Stvari su se promijenile - nagore.
