|
Donosimo recenziju knjige Pravo na pobunu autora Srećka Horvata i Igora Štiksa, objavljenu u 106. broju časopisa Beton. Recenziju je napisao Boris Postnikov.
POBUNA JE MAJKA MUDROSTI
Od početka cijele priče prošla je tek godina i po – 20. travnja 2009. studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ali i nekoliko desetaka drugih fakulteta u Hrvatskoj ušli su u predavaonice, prekinuli nastavu i obavijestili kolege da preuzimaju zgrade Sveučilišta. Blokada nastave trebala je izvršiti pritisak na odgovorne institucije da zaustave rastući trend komercijalizacije školstva i ispoštuju Ustavom zagarantirano pravo svih na jednak pristup obrazovanju tako što će zakonski ukinuti plaćanje školarina na svim razinama školovanja. Cilj do danas nije postignut, a kako stvari stoje, niti neće biti tako skoro; pa opet, taj je 20. travnja na neki način inicirao, ili barem najavio, niz radikalnih zaokreta u hrvatskome političkom djelovanju i javnome diskursu do mjere u kojoj bi ga se bez krzmanja moglo označiti početkom razdoblja novoga, precizno artikuliranoga i drsko samosvjesnoga građanskog aktivizma – kada takva fetišizacija datuma ne bi u potpunosti iznevjeravala dinamizam i strategijske specifičnosti kasnijih uspostavljanja heterogenih i lokaliziranih oblika otpora, jasno.
Što se to, zapravo, promijenilo, ako već nije sustav financiranja obrazovanja? Prije svega i već na prvi pogled, diskurs medijske reprezentacije: zamisliti političare, novinare, kolumniste i TVvoditelje koji prije proljeća prošle godine bez ironičnoga smješka koriste pojmove kao što su „plenum“, „direktna demokracija“ ili „građanski neposluh“ prezahtjevan je misaoni eksperiment i za one najmaštovitije. Potom, izmijenilo se i ono što se žargonom istih tih medijskih radnika obično naziva „političkom klimom“: sasvim je izvjesno da bi se prosvjedi seljaka, zauzimanja tvornica ili dugotrajan i dosljedan otpor građana Zagreba korištenju javnoga prostora Varšavske ulice za maksimizaciju profita privatnoga poduzetnika Tomislava Horvatinčića zbili i bez prethodnih studentskih blokada, ali teško se oteti dojmu kako bi njihova javna percepcija bila znatno drugačija i puno lakše svodiva na priručne populističke medijske klasifikacije da im studenti prethodno nisu donekle prokrčili teren uvođenjem nekih ranije nepoznatih registara javne rasprave. Tu je negdje i osnovni razlog zbog kojeg su dvojica mladih, a već vrlo afirmiranih teoretičara i pisaca, Igor Štiks i Srećko Horvat, u svojoj novoj – i prvoj zajedničkoj – knjizi Pravo na pobunu (Fraktura, Zagreb, 2010) ambiciozno postavili raspravu o studentskim blokadama u kompleksan kontekst recentnih hrvatskih, ali i globalnih otpora vertikalno instaliranim strukturama moći, otpora čiji je zajednički nazivnik, usprkos brojnim razlikama u ciljevima i metodama, motivacija iznalaženja alternative bourdieovskoj „novoj vulgati“ neoliberalne ekonomije i metastaziranju tržišnih odnosa kroz tkivo cjelokupnoga društva.
TEORIJA SA BARIKADE
Knjiga je pisana iz zanimljive pozicije, sa same granice sudjelovanja u događajima i njihova distanciranoga promatranja: tko je pratio Horvatove i Štiksove tekstove i istupe u medijima, mogao je već naići na niz ovdje elaboriranih argumenata, tko je dolazio na plenume u Dvoranu 7 zagrebačkog Filozofskog ili na prosvjede u Varšavsku, mogao je autore tamo sresti. Riječ je o refleksiji protkanoj, kako sami kažu, „simpatijom i entuzijazmom“; već u prvim rečenicama prizivaju poznatu tezu Immanuela Kanta iz teksta o Sporu fakulteta, po kojoj implikacije Francuske revolucije bivaju znatno jasnije onima koji je promatraju s distance nego onima koji, sudjelujući u njoj, ostaju uskraćeni za brojne kontekstualne uvide. Kant je, doduše, te retke ispisivao ne samo s povelike prostorne, nego i iz respektabilne vremenske udaljenosti, punih devet godina nakon što su 1789. gorjele ulice Pariza, a ispod giljotina frcale glave. Horvat i Štiks, vidimo, nisu dijelili njegovo strpljenje, pa ne čudi što, manje-više, svi ključni problemi i, istodobno, sve dobre i značajne strane Prava na pobunu proizlaze baš iz takve, vrlo brze reakcije. Koja je i opravdana: podizanje razine problematizacije aktualnih ekonomskih, društvenih i političkih transformacija nekoliko stepenica iznad spektakulariziranih medijskih konstrukcija jedan je od presudnih učinaka studentskoga aktivizma, a njime je otvoren i prostor za spoj pristupačne preglednosti i dosljedne argumentacije kakav ovaj Uvod u anatomiju građanskoga otpora – tako, naime, glasi podnaslov knjige – nudi; na kraju krajeva, teško je zamisliti da bi netko od protivnika studentskih stavova odvojio vrijeme da posveti cijelu knjigu obrazlaganju vlastite pozicije, pa i to dosta govori o rasporedu snaga i snazi motivacije s različitih strana barikada.
Ono što je Pravo na pobunu dobilo brzinom reakcije proizlazi upravo iz samoproklamiranoga autorskoga entuzijazma – tekst je ostrašćen i oštro polemičan, onako kako to ne bi mogao biti da je pisan post festum. Uzimajući u obzir da je i moja pozicija jednako ostrašćena i bez pretenzija na
|
|
|
