Prenosimo kritiku Ines Kotarac, objavljenu 1. kolovoza 2011. u Vjesniku.
Podnaslov nove knjige kuhara i pisca Anthonyja Bourdaina »Opaki zalogaji« (Fraktura) kaže da je to zbirka raznovrsnih odrezaka, upotrebljivih otpadaka, mrvica i kostiju. Zapravo riječ je o zbirci tekstova, eseja, anegdota, putopisa i memoara, objavljenih u najrazličitijim prigodama po novinama i časopisima.
To je njegova treća knjiga prevedena na hrvatski jezik, nakon »Dosjea kuhinja« i »Kuhareva putovanja«, u kojoj se ponovno susrećemo s jednim od ponajboljih pisaca o kuhanju, kuharima i hrani.
On bez dlake na jeziku piše o naličju kuhinja s tri zvjezdice, kritizira poznate, posebice televizijske kuhare, ismijava vegetarijance i zagovornike sirove hrane, spreman je isprobati opskurne zalogaje poput ovčjih testisa, mesa kobre ili juhe od aligatora, od srca se nasmijati na svoj račun, pa čak i progovoriti o vlastitoj narkomanskoj i kriminalnoj prošlosti.
Biti dobar pripovjedač, umjeti čitatelja zamađijati pričom i držati u napetosti, zapravo je rjeđe osobina pisaca nego što bi se to očekivalo od tzv. umjetnika riječi. Anthony Bourdain prirodno ima taj dar koji se ne može sakriti dok se divi kakvu egzotičnom jelu, pripovijeda kakvu kulinarsku pustolovinu ili daje savjete o tome što u restoranima treba izbjegavati i kada (npr. ribu ponedjeljkom).
»Kao živahni američki klinac uvijek sam želio biti kriminalac!«, napisao je u »Opakim zalogajima«. Njegovi su junaci bili ubojice, pljačkaši banaka, ucjenjivači i mafijaši najgore vrste. Poslije kad je postao sitni kriminalac, nakon što se okušao u preprodaju droge, sitnim krađama i prijevarama, shvatio je da je život kriminalaca težak i nimalo glamurozan. Da je uspio kao kriminalac, nikad ne bi postao kuharem.
Kada se Bourdain sedamdesetih godina počeo baviti kuhanjem, bio je to posao kojim su se ljudi bavili dok ne bi pronašli nešto bolje. Kuhinje su postale »posljednje utočište za vucibatine, neprilagođene osobe i istraumatizirane samotnjake«.
I dok mnogi od nas kuhare zamišlja kao ozbiljne neporočne sredovječne ljude u besprijekornim bijelim uniformama i s francuskim naglaskom, ljudi koji pripravljaju jela čak i u najotmjenijim restoranima daleko su od tih idealiziranih filmskih primjeraka.
Mnogi od njih oduvijek su bili hedonisti, ljudi koji, osim što uživaju u hrani, uživaju i u drugim stvarima koje život pruža. Hranu, grijeh, seks, glazbu, alkohol i droge mnogi ljudi od kuhače teško mogu razlučiti jedno od drugog. Takav je Bourdain i to ne skriva. Bez svoje bolne iskrenosti i prštećeg entuzijazma njegove knjige ne bi bile to što jesu. Jednostavno, genijalno štivo.
Jeste li se ikada zapitali koje biste jelo odabrali kad bi vam preostao još nekoliko sati života, koji biste posljednji okus željeli da vam prijeđe preko nepca? Napravivši malo istraživanje među šefovima kuhinje, Bourdain je došao do zanimljivog zaključka.
Većina njih za svoje posljednje ovozemaljsko jelo izabralo je nešto potpuno jednostavno. Uz često spominjanje riječi mama, navode se jela poput tanjura tjestenine, odreska s pomfritom i kruh s maslacem.
Kad je pišući knjigu »Kuharevo putovanje« razmišljao o konceptu savršenog jela i tražio ga na raznim zemljopisnim širinama i dužinama, bio je i sam svjestan činjenice da to neće biti ni neko skupo ni neko sofisticirano jelo u restoranu s tri zvjezdice.
Bourdain ne skriva odvratnost koju osjeća prema debelim Amerikancima, koji npr. u avionima bezobrazno zauzmu i pola vašeg mjesta. »Gdje na ovome svijetu možemo vidjeti takvo zlo, takvo širenje obujma, trbuhe presavijene preko prepona, tako da je svake godine sve manje i manje ljudi u cvijetu mladosti u stanju vidjeti vlastite genitalije bez pomoći ogledala?«, pita se Bourdain u »Opakim zalogajima«.
Američki lanci brze i nezdrave hrane kakve možemo vidjeti u svakom većem gradu na svijetu dio su onoga što se naziva amerikanizacija. No, Bourdain sugerira da brza i jeftina hrana ne mora biti i nezdrava, te navodi japanske suši restorane ili raznoliku vijetnamsku hranu koja se prodaje na ulicama njihovih gradova kao puno bolje izbore.
Anthony Bourdain u kuhinjama je odradio tridesetak godina, počevši kao ispomoć uspeo se do cijenjenog šefa kuhinje. Pisanje je kod njega došlo tek poslije. Sve je započelo s člankom u New York Timesu 1999. godine »Nemojte jesti prije nego što ovo pročitate«, a onda ga je knjiga »Dosje kuhinja« lansirala među kuharske zvijezde.
Ni jedna knjiga, bez obzira na to radi li se o bestseleru, ne može doprijeti do toliko široke publike do koje dolazi čak i najgora televizijska emisija. Tako je Bourdainov televizijski serijal »No reservation« dolio ulje na vatru njegove popularnosti. Sve se to poklopilo s vremenom u kojem se na kuhanje počelo gledati s poštovanjem, s vremenom u kojem su se kuhari uspeli na društvenoj ljestvici, te ih se počelo tretirati kao rock zvijezde.
Na pitanje zašto je tomu tako, Bourdain ima spreman odgovor. Prema njemu, ta zaluđenost kuharima, egzotičnim jelima i putovanjima na kojima se upoznaju čudnovate nacionalne kuhinje možda govori o nekoj dubljoj praznini u našim kolektivnim dušama.
I na kraju, valja naglasiti da »Opaki zalogaji« nisu Bourdainova najbolja knjiga, nisu tematski koncentrirani i žanrovski ujednačeni poput knjiga »Dosje kuhinja« i »Kuharevo putovanje«, ali nakon što pročitate prva dva naslova, željet ćete još.
Možemo se još nadati da će se domaći izdavači uskoro pobrinuti da osim njegovih kuharskih bestselera na hrvatskom dobijemo i neki od njegovih kriminalističkih romana te kuharicu s njegovim receptima.
