Miris novih knjiga već od sljedećeg tjedna

by listopad 18, 2010 19:44

Pozdrav svim knjiškim moljcima, urednicima, prevoditeljima, književnicima, knjižničarima i svim ljubiteljima dobre knjige!

Fraktura radi punom parom! Do Interlibera (naravno, i nakon njega ;)) uživat ćete u hrpi novih sjajnih knjiga! Pripremili smo na desetke knjiških poslastica za ljubitelje najrazličitijih ukusa i žanrova.

Bit će tu uistinu ponešto za svakoga - od novog, još intrigantnijeg romana iz pera supružnika Monaldi i Sorti, autora popularnih povijesnih krimića Imprimatur, Secretum i Veritas, preko novog krimića Mareka Krajewskog i njegovih antijunaka u Breslau. Čitat ćemo i Grosmanovu rusku priču o traumama nakon vremena provedenog u gulagu, zanimljivi roman Uwe Timma o životu jazz kritičara i profesionalnog govornika na sprovodima, novi svezak briljantnog Thomassa Manna... Pronalazit ćemo tragače u sebi uz globalnu povijest istraživanja i Felipe Fernandeza-Armesta i proučavati karte s junakom Reifa Larsena, dvanaestogodišnjim T.S.Spivetom.

O ovim, i mnogim drugim knjigama, moći ćete se informirati na stranici Frakture i prateći nas na Facebooku i Twitteru. Informirat ćemo vas o novostima, promocijama, recenzijama, zanimljivostima, nagradnim igrama...

Za početak, nešto o knjigama koje će svjetlo dana u hrvatskim knjižarama ugledati za koji dan.

            Dubravka Ugrešić
Napad na minibar
Eseji
“U Berlinu sam upoznala Ryszarda Kapuścińskoga, koji se 1994. našao tamo na istoj stipendiji kao i ja. Kapuściński me upitao zašto sam napustila Hrvatsku, i ja sam – da bih zaobišla svoju priču – lanula…
‘Sjećate se onog filma Andrzeja Wajde, Bez anestezije? O onom novinaru kojemu jednoga dana u ured prestanu stizati strane novine, a onda postupno gubi posao, ženu, sve…’
Ustvari, filma sam se mutno sjećala, i već sam bila požalila što sam tako nesmotreno navela baš taj primjer.
‘Sjećam se’, rekao je Kapuściński.
‘Ja sam bio taj novinar.’”
– Dubravka Ugrešić

Intervju s Dubravkom Ugrešić

Napad na minibar

Recimo odmah: moj statistički uzorak postao je tokom godina pozamašan. Odgovorno tvrdim da ovdje kvantitet iskustva zaista određuje kvalitet procjene. Nove epizode samo potvrđuju pravilo. A nova epizoda dogodila se nedavno…

Na recepciji hotela ispunila sam potrebne podatke i dobila ključ. Prije nego sam krenula u sobu, recepcionarka me je upitala:

-- Želite li otvoriti hotelski račun?

-- Što je to?

-- Za sve što uzimate u hotelu, ne morate platiti odmah, samo navedete broj svog hotelskog računa.

Odbila sam. Što će mi hotelski račun, kada ću u hotelu biti samo tri dana! Doručak je plaćen, a vrijeme ću ionako provoditi van hotela.

Soba je bila velika, luksuzna, odisala je novinom i svježinom, namještaj je bio posve nov, kupaonica ogromna, a teški prozori otvarali su se lakim pritiskom na dugme.

Nisam još stigla ni raspremiti stvari, kada se na mojim vratima začulo kucanje.

-- Što želite? -- upitala sam mladog portira.

-- Oprostite, ali morao bih zaključati minibar.

-- Zašto?

-- Zato što niste otvorili hotelski račun – rekao je, uputio se prema mini baru, zaključao ga malim ključem i izašao iz sobe.

Najednom sam osjetila na vratu oštricu nevidljiva mača nepravde. Minibar ionako nikada ne koristim. Alkohol ne podnosim, ne volim prestarjeli, masni čips u vrećicama, kikiriki mrzim u bilo kojem obliku, slatkiši nepoznata sadržaja u štanglicama me ne privlače, od sokova u bočicama redovito dobivam gorušicu, a konzumiranje gaziranih bezalkoholnih pića smatram štetnim. Nema, dakle, ni jedne jedine stvari u minibaru za kojom bih posegnula svojom voljom. Zašto da se onda osjećam tako poniženom? Zar samo zato što je hotelski momak zaključao minibar? Pa nije li to isto kao kad bi mi netko zabranio da jedem tripice, jelo koje ne bih takla ni u trenucima smrtne gladi. Uostalom, je li hotelsko osoblje stavilo lokot na tuš, na slavine, na daljinski upravljač, na zahodsku školjku? Nije. Otkuda onda taj snažan osjećaj poniženja? Ništa me, međutim, nije moglo utješiti, ni razlozi, ni raskošan krevet, ni vrući tuš. Osjećala sam se beznadno depriviranom.

Kažu da je minibar, mali frižider, prva proizvela njemačka kompanija Siegas. Masovnu pojavu minibara u hotelskim sobama možemo zahvaliti vizionarskom umu Roberta Arnolda, hotelskog službenika, koji je prema Wikipediji, za vrijeme leta na Thai International iz Bankoka u Hong Kong 1974, po prvi put ugledao minijaturne bočice s alkoholom. Robert Arnold naručio je bočice i Hong Kong Hilton hotel krenuo je u rizik temeljen na poštenju. Tako su ih u početku zvali, honesty minibars, minibarovi poštenja. A kada je Hong Kong Hilton nakon nekoliko mjeseci objavio hotelijerskom svijetu da je povećao promet na prodaju pića za nekih 500% -- minibar je postao nezaobilazni dio namještaja svih hotela na svijetu. Sve zahvaljujući Robertu Arnoldu i epifanijskom trenutku izazvanom pogledom na malešne bočice. Usput rečeno, slične bočice prodavale su se u krčmama moje biše domovine, a njihovi korisnici zvali su ih, s puno ljubavi, “unučićima”.

I tu, baš tu, u ljubavi, leži sva sol minibara. Jer razmislimo malo, što je, zapravo, minibar? Minibar je dizajniran kao lutkina kuća za odrasle muškrce. Muškarci vole te svoje “unučiće”, u svakom obliku. Pljoska – mladenački san današnjih sedamdesetogodišnjaka – mogla bi se zvati “sinčićem”, veća je od bočice. Minibar je neka vrsta deminutiva od riječi grijeh. Grijeh u deminutivu i nije grijeh, nego simulacija grijeha, i tu leži nezamjenjivi psihoterapijski efekt minibara.

Minibar je za mnoge usamljene poslovne ljude simbolički supstitut doma reprezentiran u frižiderčiću. Otvaranje hotelskog frižiderčića nakon dolaska u hotelsku sobu, otvaranja boce piva, smještanje na fotelju s nogama podignutim na stol – gesta je duboko usađena u imaginarij i onih koji kod kuće nakon povratka s posla ne otvaraju frižider i ne posežu za bocom piva.

Minibar je dizajniran i kao kutija prve pomoći. Pomisao na kutiju prve pomoći koju imate u kući, čak i ako je nikada niste koristili, drži vas u uvjerenju da ste sigurni i osigurani. Zato neki minibarovi drže i kondome. “Sinčiće” i “unučiće”.

Minibar je i neka vrsta bogomolje, mjesto konfrontacije s metafizičkim. Noću se budite u hotelskoj sobi iz košmarna sna, nema nikoga da vas zagrli, oko vas je ravnodušan mrak. I vi otvarate spasonosna vrata minibara. Iz minibara dopire mutno svjetlo, bočice i vrećice pokorno stoje na svojim mjestima, kao u kakvoj crkvici. U minibaru vlada mir. U zastrašujućem mraku hotelske sobe osvjetljeni izložak djeluje sedativno. Sve je u redu, ovo je stvarnost, košmar je iza vas.

Ova psihodrama razrješava se na recepciji, prilikom odlaska iz hotela, u onom ključnom i zaključnom pitanju koje će svakom gostu, u svakom hotelu na svijetu, postaviti svaki recepcionar: “Jeste li uzeli nešto iz minibara?” U tom času svaki gost osjeća bolan ubod metafizičke krivice. Minibar poštenja? U nekim hotelima čistačice svakog jutra popisuju sadržaj minibara i popunjavaju minibar, pa je pitanje gotovo nepotrebno. Ipak, svi ga recepcioneri postavljaju. I svi ga postavljaju sa strogim, inspektorskim tonom. U gostu raste bijes. Ne samo da ste preplatili sobu, ne samo da ste plaćali skupe kave u hotelskom baru, ne samo ovo i ne samo ono, nego vas obični recepcionar ponižava s testom poštenja. U životu sve se plaća. Točno. Samo zašto tako skupo?!

Minibar je zaista skupa zabava, baš kao i psihoanalitička seansa. Minibar je perpetuiranje istog psihoanalitičkog obrasca. Otuda autoritarni ton recepcionara, policijsko njuškanje po sobi i inspekcija minibara (vašeg minibara!) u vašem odsustvu, otuda i vaš pravedni bijes prema besmislenom egzerciranju sile. Recepcionar su u tom psihoanalitičkom obrascu pretvara u autoritarnu majku ili autoritarnoga oca, u šefa na poslu, u policiju, državu, porezni sistem, vojsku, u instituciju moći s kojom nema nagodbe. Misli o tome da ste, zaboga, mogli odnijeti ručnike, stolnu lampu, smotati tepih, odmontirati slavine i tuš, i sve to nekažnjeno ponijeti sa sobom, a ovdje vas tlače zbog pišljive bočice lošeg pelinkovca i vrećice užeglog čipsa – neće nimalo pomoći.

Ne znam da li hotelsko osoblje čita internetske forume. Dovoljno je otkucati minibar i pred vama se otkriva svijet obespravljenih ljudi od kojih mnogi vode svoj personalni gerilski rat. Jeste li znali da postoje ljudi koji mokre u ispražnjene boce piva, ponovo ih zatvaraju i ostavljaju tako u minibaru? Jeste li znali da dno svake bočice možete posprejati lakom za kosu i zalijepiti u frižider tako da će se hotelsko osoblje morati dobrano pomučiti da ih odlijepi? Jeste li znali da minibar treba provjeriti odmah po dolasku u sobu, jer se može dogoditi da vam podmetnu napola popijenu bocu piva koju ćete na kraju vi platiti? Jeste li znali za najnoviju stvar: postoje minibarovi s ugrađenim senzorima koji registiraju svaku promjenu težine i svaki pomak. Ukoliko bočicu i čips ne vratite na mjesto u roku od 10 sekundi, morat ćete ih platiti kao da ste ih konzumirali. I tko se sad ne bi razbjesnio: ti koji vas varaju traže od vas poštenje. Ti koji traže od vas poštenje unaprijed računaju na to da ste lopov, varalica i neobuzdani alkoholičar. Minibar je simbol totalitarnoga svijeta. Usput rečeno, jeste li sigurni da vas pri dolasku na onaj svijet Sveti Petar neće dočekati s pitanjem: “Jeste li ikada uzeli nešto iz minibara, a niste to platili?”, i već prema vašem odgovoru, uputiti vas u hotel s jednom ili sedam zvjezdica.

Sama riječ minibar sadrži u sebi mnoge riječi. Dvije su definitivno ključne: rab (rob) i mina. Minibar je psihoanalitička mina, čim nagazite na minibar, odmah ste u poziciji roba. Danas, kada su eksplodirali (istina, više su implodirali) gotovo svi totalitarni sistemi, minibar je neka vrsta totalitarnog šrapnela koji se ugnijezdio u polje ugode lišeno svih ideologija, u hotelske sobe. Minibar je zadnji bastion totalitarizma, njegovo nevidljivo gnijezdo. Borba protiv minibara moguća je, ali isključivo kao personalna, gerilska akcija.

A što se hotela koji sam spomenula na početku tiče, javno priznajem: ja sam ta koja je izvršila desant na minibar u hotelskoj sobi 513. Ja sam dogurala minibar do kupaonice; ja sam hotelskim ključem izgrebala na površini poruku Smrt minibaru!; ja sam minibar ugurala u kadu; ja sam pustila vodu u kadu; ja sam na pitanje recepcionara “Jeste li uzeli nešto iz minibara? “ odgovorila “Ne bih ni mrtva!”. Jer razmislimo, ako hoteli uvedu senzorske minibarove, uskoro će izmisliti i način da vam naplate samu pomisao da biste mogli nešto uzeti iz minibara.

Eto, zato ću sljedeći put pod minibar podmetnuti minu!

Preuzeto s Peščanik.net, 09.01.2010.

Štampaj E-pošta
          Ceridwen Dovey
Krvni rod
Roman
U neimenovanoj zemlji o svom odnosu s Predsjednikom govore tri podanika – portretist, brijač i kuhar. Sva su trojica na neki način opčinjena svojim gospodarom, ali i uživaju u trenucima moći koju i sami imaju: portretist nad Predsjednikovim portretima, brijač kad Predsjednik izlaže svoj vrat njegovoj britvi, a kuhar kad batom ubija petrova uha spravljajući Predsjedniku kasni doručak. Međutim Predsjednik je svrgnut, a ovaj se trojac nađe zatočen u istoj sobi Ljetne rezidencije, čekajući rasplet događaja. Ubrzo na scenu stupa novi gospodar, Zapovjednik, a premda se čini da se život vraća u kolotečinu, neočekivan tijek događanja na površinu izvlači slabosti, manije, čak i izopačenost, ne samo muških protagonista nego i njima najvažnijih žena.
Ova snažna priča o režimu, revoluciji, društvu u previranju i bezbrojnim ljudskim slabostima prvi je roman mlade južnoafričke spisateljice Ceridwen Dovey i dobitnik nagrade za najbolji roman južnoafričkog Sunday Timesa te nagrade Sveučilišta u Johannesburgu, a njegova su izdanja do sada objavljena u dvadesetak zemalja.

Ceridwen Dovey čita svoj roman

          Daniel Kehlmann
Izmišljeni dvorci
Eseji
Koji je odnos fikcije i stvarnosti u književnosti? Ima li roman budućnost? Koja bismo vlastita djela ponijeli na pusti otok? Kako su povezani Voltaire i Simpsoni i je li Gospodar prstenova velika književnost? U doba kada ozbiljna književna kritika sve više nestaje s horizonta, mladi i proslavljeni njemački pisac uhvatio se ukoštac ne samo sa suvremenim autorima već i s djelima koja pripadaju kanonu. Kehlmann ponovno ispisuje originalne osvrte na Stendhala, Hamsuna, Salingera, Kunderu, Carvera i mnoge druge majstore pisane riječi, te propituje sam smisao književnosti danas, ne zadovoljavajući se jednoznačnim i jednostavnim odgovorima.

          Cees Nooteboom
Izgubljeni raj
Roman
Jedno od najvećih imena suvremene svjetske književnosti Cees Nooteboom u zrelom razdoblju svoje bogate spisateljske karijere latio se bajke. U hvaljenom romanu Izgubljeni raj plete zavodljivu priču o anđelima, ljubavi i potrazi za iskonskim početkom. Nooteboom pripovijeda o dvoje ljudi koji se slučajno susreću u Perthu, o Brazilki Almi koja odlazi u Australiju kako bi prebrodila traumu i nizozemskome književnom kritičaru Eriku čiji je život odavno izgubio svaki smisao. Alma u Perthu može postati anđeo zahvaljujući neobičnome umjetničkom projektu, a Erik je ondje susreće siguran da je ona njegov anđeo… I dok Alma, studentica umjetnosti fascinirana anđelima, pripovijeda u prvome dijelu romana, u drugome tu ulogu preuzima Erik, oštri književni kritičar u čiji će jednolični život Alma unijeti dašak tajnovitosti i uzbuđenja.
Sjajno ispripovijedana priča o Almi i Eriku prepuna je ironičnih komentara i duhovitih dijaloga koje je Cees Nooteboom podložio besprijekornim spojem suvremenih, povijesnih i mitskih slika te iznjedrio još jedno prozno remek-djelo.
           Halid Al-Hamissi
Taksi
Priče
Pedeset osam vožnji taksijem što ih je proslavljeni egipatski pisac Halid Al-Hamissi opisao u zbirci priča Taksi živopisna su slika suvremenoga egipatskog društva i prometnih kairskih ulica. Svaka je vožnja posebna, kao, uostalom, i glasovi taksista koji pripovijedaju zgode i nezgode koje svakodnevno proživljavaju nastojeći skrpati kraj s krajem. U toj mješavini anegdota, humornih i posve ozbiljnih pripovijesti zrcale se problemi egipatskog društva, odnosno stavovi običnih ljudi o politici, vjeri, birokraciji, korumpiranosti, ekonomiji, odgoju djece, nogometu... Od 2007. do danas Taksi je u Egiptu doživio dvadesetak izdanja i postao ondje jednom od najomiljenijih knjiga svih vremena, a zahvaljujući brojnim prijevodima podjednako uspješno plijeni pozornost čitatelja diljem svijeta.


Uživajte u čitanju!

Tags:

Komentari su zatvoreni

O nama

Nakladničku kuću Fraktura osnovali su u proljeće 2002. Sibila i Seid Serdarević, s osnovnom idejom da vrijedna knjiga može i mora naći svoj put do čitatelja. Danas smo jedan od najznačajnijih nakladnika u Hrvatskoj, neovisna smo kuća koja nema svoje knjižare i orijentirana je na kvalitetnu beletristiku i publicistiku.

Kalendar

<<  svibanj 2012  >>
poutsrčepesune
30123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031123
45678910