Prenosimo kritiku romana Karusel Ludwiga Bauera, objavljenu u virtualnom časopisu za književnost Knjigomat. Kritiku je napisao Marijo Glavaš.
Ima nešto Biblijski intonirano u Bauerovom romanu Karusel, od edenskog prizora s jabukom iz uvoda, do svjetine koja na samom kraju, kao na Kristovu suđenju, izvikuje osude, e da bi samo trenutak kasnije bila prosvijetljena, pa tako i u podnaslovu, Gabrijela naviješta novo doba, gdje biva vidljiva sličnost imena protagonistice romana imenu anđela Gabrijela, nebeskog poslanika koji je Djevici Mariji navijestio da će roditi sina Božjega.
Junakinja romana Karusel, Gabrijela, jasno je to od samog početka, poseban je lik, od trenutka kada kao djevojka dječaku Miroslavu koji je potajno zaljubljen u nju u ruku predaje zagriženu jabuku na čuvanje dok se nauživa vožnje karuselom (s koje se zapravo neće vratiti, jer će, zrela kao jabuka i u lovu na ljubav i avanturu, pobjeći s cirkuskom družinom koja je zastala u provincijskom (izmišljenom) mjestu Gradecu imajući Ameriku za cilj), začaravši svojom vrtnjom, ostavljenom jabukom i nestankom jednog mladića i kasnije muškarca za čitav život, a utisak njene posebnosti jača sa svakom novom pričom koju prepričava tom istom Miroslavu kad se 45 godina nakon njenog nestanka ponovno sretnu, on kao povratnik iz Amerike koji dolazi pokopati majku (točnije, ženu koja ga je odgojila) i ona koja u lokalnoj sredini nosi titulu vidovnjakinje, iscjeliteljice, vještice.
Sudbina se poigrala njihovim životima, pa je tako umjesto cirkuske družine u Ameriku otišao Miroslav, a Gabrijela se razočarana i ostavljena, s djetetom u rukama, nakon dvije godine lutanja po provincijama vratila u onu rodnu, mjesto gdje će brigu o njoj preuzeti baba Roza, koja će je podučiti svemu što zna i čiju će ulogu vještice nakon staričine smrti i preuzeti. Susret Miroslava i Gabrijele u Gradecu probudit će davnu ljubav i kroz njihovo zbližavanje i razgovor čitatelj doznaje detalje o vremenu koje je iza njih, koje su proveli razdvojeni.
Težina priče je na Gabrijelinom životu koji je obilježila iskrena vjera u ono što je radila, vjera u ideale koje je prigrlila i koji su redom, jedan za drugim, bivali porušeni, a ona se nakon kratkog razočaranja ponovno uzdizala i nastavljala vjerovati u nešto novo, ono što je donosilo vrijeme (komunizam, Crkva, samostalna Hrvatska, pomirenje), ali zadržavajući neprestano konstantu – vjeru da može i da će biti dobro.
U Bauerovom romanu nema viškova, rečenice su promišljene i pisane s velikom sigurnošću, a stil je detaljno izrađen. Priča teče ugodno i ravnomjerno (prikazi su ponešto i odveć mirni), a život koji prikazuje je kao karusel nekog cirkusa u prolazu koji se okreće polako, donoseći promatraču koji miruje postrani uvijek iste prizore, osmijehe i tugu povijesti koja se (na brdovitom Balkanu) ponavlja. Pretresenih nekoliko desetljeća prošlosti i radnja smještena u neodređenu provinciju na pragu novog milenija lako se mogu povezati s bilo kojim dijelom Hrvatske, a nemir i slutnja zla koja se nadvila nad stranice romana zbog procesa povratka Srba za koje se Gabrijela trudi da protekne u miru u stvarnosti je nimalo strana i dobro (da je) obrađena.
Malo po malo Gabrijela će Miroslavu uspjeti prepričati čitav svoj život, muškarce koji su bili njegov dio i koji su to prestali biti, misli i stavove koje je zauzimala, poslove koje je radila, ali onu zadnju slutnju i predosjećaj nesreće koji mu je cijelo vrijeme predočavala, uza sve svoje vidovnjačke moći neće uspjeti pojasniti ni povezati sa subjektom, sa sobom.
Tako će kraj, kojim je Bauer uspješno napravio puni krug vožnje karuselom, pokazati kako je uistinu tanka granica između dobra i zla, kako je malo potrebno da u ljudskim očima vještica postane svetica.
