Prenosimo kritiku romana Iznenada u dubini šume Amosa Oza, objavljenu na portalu kupus.net 12. studenog 2011.
Piše: Božidar Alajbegović
Svaka dobra bajka ujedno je i alegorija. Prvenstveno namijenjena dječjem uzrastu, u svojoj doslovnosti bajka djetetu upućuje poučnu poruku, uči ga određenim stvarima, upozorava na stanovite opasnosti, ukazuje na neke štetne pojave. Pritom, čitana u alegorijskom ključu, bajka postaje zanimljiva i odraslima, jer iza poučnosti namijenjene mlađem čitalačkom uzrastu često sadrži i slojeve upisane u podtekst priče. Takav je slučaj i s bajkom „Iznenada u dubini šume“ uglednoga izraelskog pisca Amosa Oza (rođ. 1939.).
Priča Ozove bajke vrlo je jednostavna: negdje na kraju svijeta postoji selo, tužno i sivo, jer je ispražnjeno od esencije koja selo čini selom. Naime, to je selo u kojem nema niti jedne životinje, selo bez cvrkuta ptica, bez mukanja krava, bez ovčjeg blejanja, bez laveža pasa, bez pijetlova kukurijeka i puranova ćurlika. Legenda kaže da je sve životinje iz sela odveo planinski zao duh Nehi koji svake noći kruži selom, utjerujući ljudima strah u kosti. Ne želeći se pomiriti s odrastanjem bez da ikad vide i čuju životinje, djevojčica Maja i dječak Mati odlaze u mračnu šumu koja okružuje selo, pronaći životinje i duha Nehija.
Bullying na selu
Ono što u šumi otkrivaju njima osobno otkriva puno o životu, o odnosima među ljudima te strahovima i nesigurnostima kao važnim čimbenicima kod međuljudske komunikacije, ali spoznavaju i poriv za pripadanjem i prihvaćanjem u društvu kao imperativ socijalne interakcije i samoostvarenja. Kroz priču o dječaku koji je zbog svoje različitosti bio odbačen od vršnjaka, zbog čega je otišao živjeti u šumu gdje se sprijateljio sa životinjama i naučio njihov jezik, a kao osvetu društvu, koje ga je odbacilo, iz sela je odveo sva stvorenja osim ljudi, Amos Oz pripovijeda o bullyingu, odnosno mladenačkom nasilju i zlostavljanju kao zastrašujućoj pojavi među djecom, ali upozorava i na bešćutnost odnosa ljudskih bića prema životinjama, koje su primorane na život podređen služenju čovjeku, bez prava na slobodu
a često u uvjetima neprilagođenima njihovoj stvarnoj prirodi. Pišući o viktimiziranosti uslijed različitosti Oz govori i o nedostatku empatije i nespremnosti da se tuđi položaj sagleda izvan fokusa vlastite samodostatnosti. Također, autor upozorava na pogubnost izopćenja, na prisilnu samoću kao težak udarac svakoj individualnosti koja, ako se uspije realizirati u kreativnosti, ima nade za opstanak, u protivnom je lišena izgleda. Također, Amos Oz piše i o čovjekovoj navici da se ne raduje onome što ima, već da se veseli zbog onoga što drugome nedostaje. No on upozorava i na pogubnost osvete i na nužnost suzdržavanja od kažnjavanja drugih kao odmazde za vlastitu nesreću.
U svojoj bajci Amos Oz neprikriveno osuđuje nepravdu i pred djecu postavlja brojna pitanja, od kojih su najzanimljivija primjerice: je li moguće zabavljati se bez da se drugoga ponizi i je li moguće šaliti se a da to ne bude na tuđi račun, upozoravajući pritom na traumatične, trajne i vrlo bolne posljedice naizgled bezopasnih i nevinih dječjih šala. U prostoru djetinjstva Oz prepoznaje poligon za svakovrsne traume i strahove koje će ozbiljan trag ostaviti na cjelokupan život zlostavljanog djeteta, jer se ono naposljetku pretvara ili u odraslog zlostavljača ili u nesigurnu osobu koja kroz život brodi bez samopouzdanja, i u položaju vječne podložnosti. Također, posredstvom svoje bajke, Amos Oz uči mlade čitatelje odvažnosti da krenu vlastitim putem, potiče ih da se suprotstave zadanostima i ograničenjima, da nastoje samostalno spoznavati stvari i usude se mijenjati ih, onkraj nametnutih zabrana i ograda.
Alegorija za odrasle
Uz očitu brojnost pouka upućenih dječjem čitalačkom uzrastu, bajka „Iznenada u dubini šume“, čitana u alegorijskom ključu, sadrži i podtekst namijenjen odrasloj publici, jer iza priče o selu bez ijedne životinje Amos Oz zapravo metaforički pripovijeda o holokaustu. Ozovu bajku naime moguće je iščitati i kao alegorijsku priču o bystanderima, o ljudima koji su zatvarali oči pred zločinima praveći se da ne vide kako im, jedan po jedan, susjedi svakodnevno nestaju, o ljudima koji su ravnodušno okretali glavu, uporni u samoobmani te aktivno odbijajući suosjećati, očiju širom zatvorenih lagodno se leškareći, začahureni u nevinost vlastitih navodnih neznanja.
Amos Oz vrlo dojmljivo gradi priču i sugestivno oblikuje mračnu i prijeteću atmosferu nesigurnosti i tajnovitosti, a povremene sentimentalnosti i, kod žanra bajke uobičajene, pomalo kičaste opise krajolika on neutralizira humorom i blagom ironijom. Otvorenim krajem, koji apostrofira određene zapreke koje još čekaju mlađahne junake na putu njihova osamostaljivanja i osobne izgradnje, Oz izbjegava robovanje žanrovskim konvencijama, na tragu čega je i karakterizacijska inverzija (hrabra djevojčica i plašljiv dječak), ali i izgledna mogućnost svršetka koji nužno ne mora biti sretan, i kod kojega Dobro na kraju, nažalost, možda i neće pobijediti.
Ukratko, i kad piše za djecu, Amos Oz uspijeva stvoriti višeslojno djelo, djelo koje se lako čita, ali teško zaboravlja, u kojemu je imaginarni svijet zrcalnim odrazom onog stvarnog, što njegovu bajku čini zanimljivom i odrasloj publici za koju je pripremio iznenađenje u obliku alegorije skrivene u podtekstu priče.
