Prenosimo intervju Ines Kotarac s ovogodišnjom dobitnicom Gorana za književnost, Dubravkom Ugrešić.
Intervju je u online izdanju Vjesnika objavljen 30.05.2011.
Dubravka Ugrešić dobitnica je ovogodišnje Vjesnikove književne nagrade »Ivan Goran Kovačić« za knjiga eseja »Napad na minibar«. Ugrešić je autorica nagrađivanih romana, od kojih je posljednji, »Baba Jaga snijela jaje«, bio u užem izboru za prestižnu nagradu Man Booker. Osamdesetih godina ova književna znanstvenica i spisateljica postala je poznata široj publici po romanu »Štefica Cvek u raljama života«, a devedesetih godina seli se u Amsterdam.
Nastavlja objavljivati knjige, koje se prevode na dvadesetak jezika, piše za strane časopise, te povremeno predaje na američkim sveučilištima.
Dobili ste brojne strane nagrade – od »Prix Europeen de l’ Essai Charles Veillon« do nagrade Premio Feronia, no Vjesnikov »Goran« je prva hrvatska nagrada koju ćete primiti. Što Vam općenito znače nagrade, te što vam znači ova Vjesnikova?
Moram vas podsjetiti da sam ja već dobila nekoliko hrvatskih nagrada. Ali, ako pod »autentično hrvatskim« podrazumijevate vrijeme od 1991. naovamo, onda je ovo prva »hrvatska« nagrada koju sam dobila. One prijašnje također su se zvale hrvatskima, ali, valjda, nisu bile autentične. Evo i anegdote. Predsjednik jednog žirija (prije) bio je čovjek koji je predsjednik jednog žirija i danas. Prije je glasao za to da dobijem nagradu, a danas demonstrativno izjavljuje da će izaći iz žirija ukoliko moja knjiga uopće uđe u nominaciju. Dakle, književnim nagradama ne treba vjerovati.
U Hrvatskoj vlada inflacija književnih nagrada. Da bi se jedna nagrada profilirala kao književno značajna, nužna su barem tri faktora: ozbiljan žiri, čija će nepotkupljivost i estetski sud biti uvjerljivi; dugogodišnja praksa koja će potvrditi da je žiri u svome izboru griješio manje nego što se realno očekivalo; i relevantna dobit za nagrađenoga. Ta dobit ne mora nužno biti financijski izdašna, ali mora donijeti autoru uvjerljiv »kapital«: književno-vrijednosni, »kanonizacijski« ili/i tržišni. Ukoliko ti faktori izostaju, nagrada nema smisla. Autori su u takvoj konstelaciji eksploatirana strana.
Pišete o rumunjskim harmonikašima, moldavskim prostitutkama, bugarskim čistačicama, hrvatskim i srpskim švercerima drogom te poljskim vodoinstalaterima kojima predlažete čak podizanje spomenika kao prvoj žrtvi europskog ujedinjenja. Kako Zapadna Europa danas vidi sebe? Što toj Europi znači pojam Europe, a što pojam multikulturalnosti?
Postoji bogat i dostupan politički narativ vezan uz temu Evrope i multikulturalnosti. Ovaj narativ proizašao je iz preispitivanja velikih ideja koje imaju iza sebe bogatu praksu, kao što su »sloboda«, »demokracija«, »Evropa«, i slično. Ja se u svojim esejima najčešće bavim rubnim životnim detaljima. Moji eseji na svoj način propituju sve te velike ideje, ali ne nude čvrsta mišljenja. To je posao stručnjaka. Esejistika ima drugu funkciju.
Koja je po Vašem mišljenju vjerojatna budućnost književnosti nakon što su se i knjige i pisci počeli tretirati kao roba, kad je kapital postao jedina mjera stvari, pojava, pa i ljudi?
S književnošću se događa isto što i sa svakom drugom robom. Većina ljudi kupuje po velikim i jeftinim supermarketima i robnim kućama, čeka na rasprodaje ili kupuje lažnjake, jeftine replike luksuzne robe. Da biste znali koje je vino dobro, na primjer, morate se baviti istraživanjem, skupiti znanje, izoštriti ukus. Većina ljudi nema za takvo što vremena, niti novaca. Većina kupuje to što im se prvo nudi ili to što kupuju i drugi ljudi.
Uloga književnih arbitara (književni kritičari, profesori književnosti) je podcijenjena ili precijenjena, jer je i tradicionalnim arbitrima izmaknuto ne samo »teorijsko« tlo pod nogama, nego i prostor za arbitražu. Arbitar je postalo tržište. Danas milijuni čitalaca kupuju Harukija Murakamija, Yaana Martela i Elizabeth Gilbert, sve u istom vrijednosnom paketu, a već sutra će im tržište ne samo nametnuti neki drugi književni paket, nego ih i uvjeriti da je baš to njihov personalni izbor.
Prestajete li ikad biti spisateljica? Gledate li katkad svijet, čitate novine, promišljate o društvenim pojavama bez spisateljskih naočala ili je to nemoguće?
Mislim da je nemoguće prestati biti spisateljica ili pisac, ukoliko to zaista jeste. Među piscima postoje razlike, koje je teško detektirati. One su skrivene u autorskom psihogramu. Imate ljude kojima se dogodi jedna knjiga, i koji više nikada ne napišu retka, ali i dalje ostaju piscima. Imate pisce koji jednako tako mogu biti i nešto drugo. Imate marljive ljude koji su zalutali u književnost, i u konačnici doživjeli da ih se tolerira kao pisce.
Imate talentirane ljude kojima nije problem da napišu odličnu knjigu. Imate opsesivne ljude koji su si zabili u glavu da su pisci i ne odustaju. Sve u svemu, nema salomonskog testa za pisce, niti bi ga trebalo biti. Jer kad bi ga zaista bilo, broj sudionika u književnosti drastično bi se smanjio. Nastao bi deficit. Znam samo da je lako biti pisac ukoliko niste izloženi nikakvom ozbiljnom, duboko egzistencijalnom riziku. I baš otuda, iz odsustva rizika, i proizlazi ovaj današnji orgijastički književni suficit.
Kakvi su Vaši čitateljski afiniteti? Kako birate knjige koje ćete čitati? Čitate li više fikciju ili ne-fikciju? Što Vas je posljednje oduševilo?
Ja redovito pratim događanja u suvremenoj književnosti, iako je moj rakurs sužen. Većinu informacija primam s anglo-američkog područja, a i sve što se odnosi na ostatak književnoga svijeta prethodno je prošlo kroz anglo-američki filter. Drugim riječima, ako uzmem u ruku knjigu suvremenog iranskog autora ili autorice, to će biti samo zato jer je knjiga prevedena na engleski jezik.
Ne kupujem razvikane knjige, ali na kraju uvijek popustim, obično na aerodromu. I ja sam žrtva tržišnih mehanizama. Aerodromska knjižara, i dovoljno vremena između dva leta, situacija je u kojoj ću kapitulirati, kupiti razvikanu knjigu i pročitati dvadesetak stranica. Tih dvadeset stranica obično učvršćuju moju odluku da ne treba kupovati razvikane knjige. Danas je kanonizacija dostigla besmislenu brzinu: ako je to prije nekog vremena bila jedna »kapitalna« knjiga godišnje, danas se »kapitalna« knjiga pojavljuje na tržištu svaki mjesec dana. U rezultatu, čitam non-fiction (kulturnu teoriju, sociologiju, filozofiju), jer je rizik da ću biti prevarena neusporedivo manji.
U »Napada na minibar« skovali ste zanimljiv izraz – »karaoke-kultura«. O čemu je riječ?
U eseju »Karaoke-kultura« pokušavam detektirati neke ključne oznake suvremene kulture. Da bih izbjegla termine koji su u ( istina, slabom) opticaju - poput post-postmodernizma, pseudo-modernizma i digimodernizma - skovala sam svoj termin: karaoke kultura. Radi se, dakle, o kulturi u koja je zahvaljujući tehnologiji (internet, itd.) širom otvorila vrata anonimnim masama.
Nekadašnji pasivni konzument danas je značajan igrač u kulturnoj ekonomiji. On sve više postaje aktivnim sudionikom, na njega se sve više računa. On je kritičar-amater, koji ocjenjuje knjigu putem svojih blogova i internetskih foruma, on je pisac-amater, koji distribuira svoju knjigu preko interneta, on je kreator svoga fandoma, svoga čitalačkog kruga. Sve to, i mnogošto drugo po mome mišljenju tektonski su pomaci.
U eseju »Pitanje optike« pišete o profesoru Aleksandru Flakeru, koji je osamnaest godina nakon obračuna s »Vješticama iz Rija«, nakon što su se, kako kažete, »lomače već ugasile odvažio javno baciti žigicu«. Mislite li da je i Vaša reakcija na njegov napad stigla prekasno, s obzirom na to da je prije pola godine preminuo?
Mene u eseju nije zanimao Aleksandar Flaker personalno, nego »profesor«, simbolička figura, tipičan primjerak hrvatske intelektualne elite. Kada kažem »elita«, mislim na književnike, umjetnike, nastavnike, profesore, novinare, kritičare, izdavače, predstavnike kulturnih institucija. Svjesna sam da će većina čitalaca čitati taj tekst kao moju osobnu reakciju na Flakerovu uzgrednu napomenu u novinama.
Tako je svima lakše. Jer u suprotnom bi mnogi morali priznati da su sami ta elita, koja već godinama odbija konfrontaciju s vlastitim odrazom u ogledalu; elita koja nije prstom makla kada su se u Hrvatskoj spaljivale knjige, i kada su se hrvatske knjižnice čistile od »stranih knjiga«. Osim nekoliko pojedinaca, u koje ubrajam i sebe, nitko nije digao glas protiv te i mnogih drugih nakaradnosti sistema. Događalo se to prije nekih petnaestak, dvadesetak godina. Većina mojih kolega bili su, dakle, »profesori«. Ta ista većina je na svojim pozicijama i danas.
Sve u svemu, bio on »proizvođač« ili »potrošač«, tipičan sudionik hrvatske kulturne scene uvijek nosi kutiju žigica skrivenu u džepu. Kada se treba dodvoriti vlastodršcu, kada treba sačuvati vlastitu poziciju, kada u to ime treba spaliti pojedinca, naš »profesor« je spreman, s »oružjem« u džepu.
Koliko je Vama osobno važna recepcija Vaših knjiga? Volite li javna čitanja i susrete s ljudima koji čitaju i vole Vaše knjige? Zamišljate li katkada svoga idealnog čitatelja?
Stvari s čitaocima i piscima nisu tako jednostavne kako vam se čini. Imate grandiozne pisce, čija su djela simbolički kapital književnosti, ali koje malo tko čita. Takva je nesretna sudbina Roberta Musila, na primjer. To je slučaj s Joyceovim »Finneganovim buđenjem«. Takvih djela i autora ima podosta.
S druge strane, imate pisce ograničene inteligencije koji proizvode dječju književnost za odrasle. Ta se djela prodaju u velikom broju primjeraka i izazivaju oduševljenje čitalaca. Teško je proglasiti brojne čitaoce glupacima, pa postoji neka vrsta tržišnog dogovora: takva djela često su vrednovana kao ozbiljna književna djela. Ponekad padne čak i kakva značajna nagrada.
Što, dakle, čini odnos između knjige i čitaoca? Zar samo knjiga i čitaočev ukus? Ili će prije biti da je taj odnos rezultat manipulacije, samo-pozicioniranja, mitotvorstva, politike, književnog snobizma, mode, društvenog dogovara i tržišnog managementa?
