AKO ZNAŠ ČITATI SVIJET
U intelektualnoj igri koja se ponekad može činiti previše “papirnatom”, odgovora nema – pisac je ovdje da suprotstavlja različita značenja, ukrštava smislove i protiv njih se bori ironijom
Roman Izgubljeni raj (Paradijs verloren, 2004.) nizozemskog pisca Ceesa Nootebooma (1923.), u nas poznata po prevedenim romanima Priča koja slijedi (2004.), Rituali (2006.), U planinama Nizozemske (2006.) te knjizi eseja Kako biti Europljanin (2005.), neobična je postmoderna priča o gubitku i identitetu, izgnanstvu i mogućnostima pisanja.
Glavna junakinja Alma, čije ime, dakako, znači “duša”, i njezina prijateljica Almut, Brazilke su čiji su preci Nijemci; studentice su povijesti umjetnosti čiji je san doći u Australiju – u njihovim očima ona je željena zemlja bijega i ponovnog početka. Alma je melankolična i sklona sanjarenju; u njoj je “sjena”. Opsjednuta je anđelima (“To je zato jer i sama želiš letjeti”, kaže joj Almut). “Ako se desi nešto što dotakne moje najdublje JA, moju tajnu, kako bi to nazvala Almut, mene nema.” Almina odsutnost (ovdje/ne-ovdje), njezina stalna potreba za izmještanjem, bijegom, odlaskom, željena je mogućnost odsutnosti i tjeskobe anđela koji, kako je to kazao Rilke, “nisu ni među živima ni među mrtvima”. Nakon što je njezina “sjena” odvede, prepuštajući se hirovitom unutrašnjem glasu, u zloglasnu četvrt São Paula, gdje nekolicina muškaraca zaustave njezin automobil i siluje je, Almut prijateljicu odluči odvesti u Australiju.
Anđeo i književni kritičar
Zemlja u koju dolaze razlikuje se od turističkih knjižica i fotografija s razglednica. Fascinira ih aboridžinska umjetnost; njihova bezmjesnost i znakovni jezik, “imaju neko značenje u tom iščezlom trenutku, a ja ih ne znam čitati”. Ima u njima i nešto od jezika praroditelja (aboridžini su ab origine – “od pamtivijeka”), jezika još daleko od jezika koji ih, zajedno sa starošću njihova tijela, “čini lijepima”. S druge strane, zbunjuju ih njihove naseobine koje im nalikuju na otvorene koncentracijske logore, njihovi pasivni pogledi i neprestano ispijanje piva. Australija s postera pričvršćenog iznad Almina kreveta počinje se otkrivati kao drugi svijet.
Ono što Almu privlači, ipak, neposrednost je estetskoga iskustva aboridžinske umjetnosti. Potreba je to za odsustvom jezika i tumačenja, za slikom bez zida muzeja na kojemu je obješena, za neproničnim svijetom koji nije racionaliziran i koji u svojemu stanju pred-svijeta čovjeka još nije otrgnuo iz njegova samobitka te podsjeća na rousseauovski vapaj. Jer estetsko je (prvobitno-estetsko) ono što oblikuje Almin identitet, ono je “podiže iz vlastita života”, briše “crni oblak” São Paula i njegove favele. U tome bezmjesnost Almina bića odgovara izmještanju Aboridžina; oboje jednako jesu i nisu ovdje. Svaki je korak učinjen kako bismo bili negdje drugdje, pisao je Kafka. Almino lutanje (let njezine almae) njezin je ponovni pokušaj osmišljavanja sebe. U njezinu odlasku u Australiju nema ničega od avanturizma. Osuđenost na lutanje karikatura je svake pustolovine.
U Australiji Alma susreće aboridžinskog slikara; u njegovoj kućici provede nekoliko dana u kojima vode ljubav i gotovo ne razgovaraju. Pa ipak, njihov odnos koji Alma naziva “perverznim”, pomaže joj da se oslobodi traume silovanja i straha od smrti. Nakon nekoliko dana, Alma dobije mogućnost sudjelovanja u neobičnome umjetničkom projektu – u Perthu će, zajedno s drugim glumcima, na različitim mjestima u gradu, glumiti anđela. Na njezina će leđa pričvrstiti krila; zadatak joj je mirno ležati i ne razgovarati s građanima koji je pronađu. Građani koji odluče sudjelovati u projektu ići će od jednoga mjesta do drugoga i pokušati naći što više anđela. Među onima koji sudjeluju u projektu jedan je čija je prisutnost uznemiruje. Muškarac srednjih godina neprikriveno zuri u nju. Almi je nelagodno, no u sebi se bori da ne uzvrati pogled. Potom se okreće. Muškarac se zove Erik Zondag.
Erik, čijemu glasu pripada drugi dio knjige (prvi pripada Almi), sredovječni je književni kritičar, cinični i rezignirani ljubitelj Thomasa Bernharda. On je jedan od onih likova koji “tek što je rođen, a muka je već počela”. Na nagovor prijatelja, dolazi u austrijski spa, u “univerzum sretne probave”, kako bi odmorio tijelo i izgubio nekoliko kilograma. U jednoj od maserki koje tamo rade Erik prepoznaje anđela iz Pertha – Almu.
Odnos između Alme i Erika kulminirao je zadnjega dana književnog i kazališnog festivala u Perthu na kojemu je priređena zabava na plaži. Alma se našla u Erikovom zagrljaju, no policijska je racija sve rastjerala. Erik Zondag osjetio je što znači izgubljeni raj.
Izgubljeni raj(evi)
Nooteboomova knjiga osebujan je sklop paralelizama, svejedno jesu li fonetski (Alma/Almut; Austrija/Australija) ili motivski (izgubljeni raj, letenje, anđeli). I Erik i Alma likovi su u neposrednom suočavanju sa smrću; Almino silovanje i Erikove godine, početak bavljenja svojim tijelom koje postaje neželjeni centar. Svijet aboridžinske umjetnosti, svijet neposrednoga estetskog iskustva, pokazao se istinitim i lažnim za Almu (istinitim jer je njezin odnos sa slikarom pomogao oslobođenju od njezine traume; lažnim jer je svijet aboridžinske umjetnosti kao “totalne” umjetnosti iluzija); onaj utjehe u zagrljaju drugog, pak, pokazao je Eriku gorčinu izgubljenoga raja. Erik “čita” Almu (on je književni kritičar) na pogrešan način pa ipak je ona njegov anđeo (njegova realizirana metafora); Almino čitanje transcendentnog svijeta Aboridžina nedostatno je i lažno. Pa ipak, čini se kako je i samo izgnanstvo iluzija. Nooteboomov postmodernistički skepticizam voli obrtanja: izgnanstvo je iluzija jer je i raj iluzija.
Izgubljenu raju Alminu i Erikovu pridružuje se još jedan – onaj pisca koji je upravo završio knjigu. U prologu i epilogu romana, Nooteboom pripovijeda o piscu (nalik na Ceesa Nootebooma) koji na letu od Friedrichshafena do Tempelhofa u Berlinu zapazi mladu, zgodnu ženu na sjedalu ispred njegovog, kako čita neku knjigu. Knjigu otvora i zatvara brzo, tako da joj se ne može vidjeti naslov, jer žene, kaže pisac, “bilo da su u vlaku, na klupi u parku ili na plaži, često drže svoje knjige tako da ne možete vidjeti naslov”. Osobito zgodne žene.
Kada slete na Tempelhof, pisac (koji piše predgovor za fotomonografiju o anđelima na groblju) u jednome trenutku ipak uspijeva pročitati naslov knjige koju mlada žena čita. “To je ova knjiga, knjiga iz koje ona sada nestaje, zajedno sa mnom.”
Dvije godine kasnije, pisac se nalazi na kolodvoru u Berlinu; odlučio se na putovanje kako bi “prebolio” melankoliju završetka knjige koja je upravo nastupila. “Godinu, dvije živio si s tim ljudima, dao im imena, koja im možda ne odgovaraju, zahvaljujući tebi smijali su se ili patili, zahvaljujući njima ti se patio ili se smijao, a nakon toga poslao si ih na put, u veliki svijet. Nadaš se da su dobro, da imaju daha da žive još neko vrijeme. Ostavio si ih same, no ti imaš osjećaj da su oni tebe ostavili. Sam na napuštenom kolodvoru u nekadašnjem Istočnom Berlinu. Ne postoji ništa tužnije.”
Kako ipak ne bi bilo toliko tužno, pisac na letu ponovno sreće zgodnu mladu ženu iz aviona. U ruci žena drži onu istu knjigu, no poredak je riječi u naslovu drukčiji. U oba je slučaja raj izgubljen.
“Što mislite o knjizi?” pita je. “Ne znam”, odgovara žena, “mislim da sam od toga postala malo melankolična. Meni se čini da se sve temelji na nesporazumu, a kazna je onda preteška.” Potom mu savjetuje kako da knjigu završi; otvorila je knjigu sasvim straga i pružila mu papirić na kojemu je stihove iz Miltonova Izgubljenog raja podvukla običnom olovkom.
Nakon što je knjiga dovršena, fikcionalni svijet u kojemu je pisac živio zajedno sa svojim likovima nestao je. Nepovratno izbačen iz jednoga raja, pisac je u potrazi za drugim. Zato njegova znatiželja i voajerizam ima izgled avanture: u potrazi je za novom pričom.
Melankoliji onoga koji je izgnan iz estetskoga raja pridružuje se i čitatelj. I Alma i Erik i pisac za njega su iluzije na koje rado pristaje, otkrivajući u istinitosti književne laži estetsku utjehu. No, ukoliko je točno da je i raj samo iluzija, što nam to govori o naravi pisanja i čitanja? Nije li i čitatelj u poziciji anđela koji je bespolan, ni tu ni tamo, ni među živima ni među mrtvima?
Nooteboomov skeptični pogled ne daje odgovora. Radi se u piscu posvema u postmodernističkoj tradiciji (ako je dopustiv takav paradoks kao što je postmodernistička tradicija); njegovo pisanje podsjeća na ono Borgesa i, pogotovo, Calvina. U intelektualnoj igri koja se ponekad može činiti previše “papirnatom”, odgovora nema – pisac je ovdje da suprotstavlja različita značenja, ukrštava smislove i protiv njih se bori ironijom. Ako je čitatelj na kraju pomalo zbunjen, možda to nije samo pogreška pisca. U tekstu, kako je to još 1966. rekao Roland Barthes, “sve znači”. Nooteboomovova Alma odgovorila bi: “Ako znaš čitati svijet”.
Članak je preuzet iz dvotjednika Zarez.
Igor HOFMAN
31.03.2011.
