Prenosimo intervju s Ilmom Rakusa, autoricom knjige Mnogo mora. Intervju je objavljen u Večernjem listu 12.6.2013., a razgovor je vodio Denis Derk.

Ilma Rakusa poznata je književnica, kritičarka, prevoditeljica i profesorica istočnoeuropke književnosti na Sveučilištu u Zürichu. Fraktura joj je objavila intrigantnu knjigu “Mnogo mora – obluci sjećanja” u prijevodu Latica Bilopavlović Vuković. Prijevod je bio i povod za Rakusin posjet Zagrebu, u kojem nije bila od rata. Iako nije rođena na moru, u naslov knjige koja je objavljena u desetak zemalja svijeta i koja je nagrađena najvećom švicarskom literarnom nagradom, stavila je riječ more.

- Rođena sam u Slovačkoj kao kćer Mađarice i Slovenca. Kasnije sam se preselila u Trst gdje sam provela dio djetinjstva. Ali, to je bio najljepši dio mog djetinstva, baš zbog mora. More je metafora za ljepotu, čežnju, svetost, beskonačnost, veli Ilma Rakusa koja je u knjizi “Mnogo mora” pisala o djetinstvu, ocu koji je imao političkih problema i za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali nije htio živjeti niti u Titovoj Jugoslaviji. Je li ta knjiga autobiografija ili knjiga eseja?

- Ova knjiga nije esej ni autobiografija. Esej je žanr kao što je i autobiografija žanr. Ova knjiga je nešto između. U njoj ima puno autobiografskih elemenata ali ona je tome uprkos i literarno djelo. Naravno, moj otac je uvijek htio živjeti u demokratskoj zemlji. Stoga nije mogao živjeti u Jugoslaviji. Bio je veliki demokrat. Stoga je mogao živjeti u Švicarskoj ili u Engleskoj. U Njemačkoj ne, jer je bio veliki antifašis., veli Rakusa. Ona je poznata i kao autorica poezije i kratkih priča. Stoga je i njena proza puna rečenice sa poetskom snagom. - Nadam se da i u mojoj prozi ima poezije. Kada pišem prozu, uvijek sam liričarka. Knjiga „Mnogo mora“ ima poetskih, ali i esejističkih dijelova. Kada pišem o Trstu, pišem i o njegovoj povijesti, ali i o tamnim stranama Trsta kao što su koncentracijski logori i slično. Neki dijelovi knjige su napisani kao mali dramski tekstovi, neki kao stihovi. Ako mislite da je to pjesnička knjiga, to me doista raduje, jer sam prvenstveno pjesnikinja, veli Ilma Rakusa.

U knjizi stalno ističe ljubav prema istočnoj Europi, slavenskim kulturama, napose Rusiji. - Ja sam poluslovenka. Otac je bio Slovenac i kao dijete sam naučila slovenski. Kasnije sam čitala rusku literaturu, primjerice Dostojevskog. Studirala sam slavensku literaturu i romanistiku. Kao studentica slavistike puno sam putovala na Istok, primjerice u Lenjingrad, današnji Sankt Petersburg ili u Prag, Budimpeštu. Istok me interesira i danas, već slijedeći tjedan putujem u Budimpeštu, a onda u Ukrajinu. I profesorica sam slavenske književnosti koju pratim dugi niz godina. I prevodim sa francuskog, madžarskog, ruskog i srpskog, tj. hrvatskog. Prevela sam puno knjiga Danila Kiša i nešto malo Dubravke Ugrešić. Većinom prevodim sa ruskoga i to dvadesete, tridesete godine 20. stoljeća, primjerice Marinu Cvetajevu, veli Rakusa koja je na njemački prevodila i Kertésza i Nadasa. Ovaj posjet nije i njen prvi boravak u Hrvatskoj. Prije je bila često u Hrvatskoj, i to na Zagrebačkim književnim razgovorima, baš u hotelu Esplanade. Često je bila u Dubrovniku i Splitu, Hrvatsku poznaje jako dobro.

 - Rat me jako iznenadio i ražalostio. Godinama nisam mogla putovati u ove krajeve. Rat nikako nisam mogla prihvatiti niti razumjeti, veli Rakusa koja u „Mnogo mora“ spominje i Čakovec u kojem joj je otac bio interniran. No, u Čakovcu nije bila. O Europskoj uniji ima dobro mišljenje unatoč krizi. Ako ništa drugo, zbog toga što onemogućava velike ratove, pa misli da je za Hrvatsku dobro što ulazi u članstvo, te se nada da će što prije ući i druge države iz regije.

- Hrvatsku literaturu poznajem jako dobro, prvenstveno Krležu. No, poznajem i vašu literaturu iz 19. stoljeća, Mažuranića, Preradovića, Vraza, Pa ipak sam slavistica. No, Krleža je doista veliki autor. Pratim i suvremenu književnost, dosta autora poznajem i osobno i to Jergovića, Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić... Znam i za Vesnu Parun i brojne druge autore od ranije, a od mlađih i Dragu Štambuku. Puno čitam hrvatsku literaturu i puno o njoj pišem u njemačkom Die Zeitu i u Neue Züricher Zeitungu u kojima objavljujem recenzije. Novine u Njemačkoj i Švicarskoj i dalje imaju svaki dan prostora za pisanje o knjigama. Nije kao prije dvadesetak godina, ali prostora ima i kritika je još uvijek na višem nivou, veli Ilma Rakusa.

Prenosimo još jedan osvrt na roman Taksim Andrzeja Stasiuka. Objavljen je u Novostima 16.6.2013., a autor je Boris Postnikov.

Ovo je, valjda, najmanje zgodan trenutak da se piše o “Taksimu” Andrzeja Stasiuka, sjajnog poljskog pisca prisutnog kod nas već desetak godina nevelikim, ali reprezentativnim izborom proznih tekstova (“Devet”, “Zima”, “Na putu za Babadag”, “Moja Europa”). Na istanbulskom trgu iz njegova naslova, znamo, već danima ključa krvava pobuna, pa već na početku kritike treba umetnuti preventivni disclaimer: ne, “Taksim” ne govori ništa o daljim uzrocima i širem kontekstu otpora turskih građanki i građana, iako njegovi likovi neprestano “čekaju nekakvu revoluciju koja će sve promijeniti”. Naslovni se toponim, naime, javlja tek na završnim stranicama, kao konzekventni izvod narativne logike izvrtanja mitskog istočnoevropskog “puta na Zapad”. Utoliko, međutim, “Taksim” pripovijeda priču koja je važna baš nama, ovdje i sada, tjedan-dva uoči svečanog prvojulskog antiklimaksa hrvatske eurointegracijske bajke.

Glavni lik, pripovjedač i dominantni fokalizator radnje Pawel i njegov suputnik Wladek kotrljaju istrošeni, rasklimani “Fiatov” kombi od Poljske, preko Slovačke, Rumunjske, Bugarske i Srbije, prema Turskoj: oni su preprodavači jeftine polovne odjeće, šverceri suvišne krame koji će u nekom trenutku krijumčariti čak i ljudski kargo, ilegalnu radnu snagu nepoznatih robovlasnika. Itinerar njihova puta punktira koordinate neke “druge Evrope”, blatnjavog terena svakodnevne, deziluzionirane improvizacije života, nižući bezimenim postajama ovog postsocijalističkog romana ceste slike jedne abortirane tranzicije. Pawel i Wladek podižu svoj štand u siromašnim zaseocima, pokraj ciganskih potleušica, putujućih lunaparkova i trošnih svratišta, oni susreću deklasirani polusvijet apatičnih striptizeta, sitnih lopova i krupnih nasilnika, a kroz sumorno valjanje mračnih epizoda tog puta neprestano pulsira brutalno nasilje: svađe i krađe, ubojstva i premlaćivanja, nož koji se zariva u grlo dječaka i monstruozna scena goleme krmače koja proždire živog čovjeka…

Negdje na rubovima ovog kolopleta smrada, neimaštine i užasa skicirana je i primjerena slika onoga što zovemo “našim krajevima”: “Kad sam prvi put putovao kroz Slavoniju i onda kroz Bosnu”, priča Pawel, “nisam se mogao načuditi. Bila je 2002. godina, do Bruxellesa sat i pol avionom, do Budimpešte pilom za tri, a ondje ruševine, iščupani krovovi, natpisi – tko zna, možda ispisani krvlju – ‘Ovo je Srbija’, ‘Ovo je Hrvatska’, rezanje glava, čerečenje, kao u doba Tamerlana: svi muškarci viši od metar i četrdeset na rub jame i sretan put…” Poučno je, možda, uoči zadnjeg čina ovdašnjeg dvadesetogodišnjeg bijega s Balkana, notirati da smo čak i u ovako mračnom katalogu tranzicijskih poraza ostali zabilježeni među gorima od najgorih.

Naravno, kad bi se Stasiukov roman svodio tek na evidenciju tih pojedinačnih kapitulacija, ne bi dobacio do krajnje točke vlastite ambicije dosljedne fikcionalne dekonstrukcije “evropskog sna”. On ih, međutim, upisuje u nenametljivo sugeriran, ali konceptualno sasvim jasan okvir: putovanje kontrasmjerom ideološki programirane tranzicije pretvara se u ironijsko rekodiranje temeljnih “sloboda kretanja roba, ljudi i kapitala” EU-a, šverc i trafficking u konstitutivno naličje svemoćnih tržišnih mehanizama…

A trg Taksim? On se, rekli smo, pojavljuje tek u završnoj sekvenci romana, i to kao pozornica za slutnju nekog drukčijeg života, naznaku povoljnijeg – pa makar i privremenog – raspleta. Ipak, na njemu vidimo i “velike blindirane marice s vodenim topovima”, policijske aute “s prozorima prekrivenima metalnom žicom”, regularnu pandursku patrolu. To je prizor iz drugog plana, doduše, ne osobito značajan za radnju romana; pročitan danas, međutim, dodaje Stasiukovoj projekciji još jednu nijansu tame.

Prenosimu kritiku romana Taksim Andrzeja Stasiuka, objavljenu u Vijencu 13.6.2013. Autor kritike je Božidar Alajbegović.

Zahvaljujući vjerojatno najboljem hrvatskom književnom izdavaču, zaprešićkoj Frakturi, jedan od najzanimljivijih i najprevođenijih suvremenih poljskih književnika, 53-godišnji Andrzej Stasiuk, nije nepoznat domaćoj čitalačkoj publici. Od desetak autorovih knjiga Fraktura je objavila hrvatske prijevode njih četiri, a bilo da je riječ o romanima (Devet, Taksim), knjizi eseja (Moja Europa, pisana u suradnji s Jurijem Andruhovičem) ili putopisima (Na putu za Babadag), Stasiuk se bavi zbiljom današnje Europe, zemljama europskog Istoka.

U romanu Taksim autorov je protagonist i pripovjedač u prvom licu Pawel, sitni trgovac i krijumčar, čijem smo bježanju pred utjerivačima dugova svjedočili u romanu Devet. U tome romanu, iako je pratio dogodovštine čak devetoro aktera priče, Stasiuk se manje bavio ljudima, a više gradom. U oronulim varšavskim ulicama, derutnim fasadama i opskurnim zakucima autor je detektirao patologiju socijalno-društvenog stanja, obilježena besperspektivnošću, depresijom i očajem. Ljudi, sve odreda gubitnici, sitni prijestupnici i marginalci, žrtve tranzicijskih nepogoda, na varšavskim ulicama kao da su se zatekli slučajno, postojeći samo da bi ispunili gradsko krvožilje, i poput guste tamnocrvene tekućine žilama kolali zapuštenim ulicama i trgovima, nebitni u svojoj privremenosti, dok je Varšava bila zapravo glavni akter romana. Takav nije roman Taksim, gdje su ljudi ipak u prvome planu, ali veliku pozornost Stasiuk ponovno pridaje ambijentu; ovaj put nije riječ o gradu, nego o selima i provincijskim malim mjestima Istočne Europe. Roman je na tragu autorove putopisne knjige Na putu za Babadag i čini se njezinom fikcijskom nadgradnjom, jer je pisan na temelju iskustava autorovih putovanja opisanih u toj knjizi, a koja su, osim rodne Poljske, uključivala i Slovačku, Češku, Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku, Ukrajinu, Sloveniju, Albaniju, Moldaviju...

U Taksimu pratimo putovanja za starim volanom dvojice švercera koji od preprodavača otkupljuju rabljenu trikotažnu robu i kineski bofl pa to preprodaju na priručnim štandovima i seoskim sajmištima diljem istočnoeuropske provincije. No kad se ljubav uplete u priču pa pripovjedačev kompanjon Wladek nakani od vlasnika cirkusa otkupiti prodavačicu cirkuskih ulaznica, junaci bivaju primorani upustiti se u unosniju, ali nezakonitiju rabotu, šverc ljudima. Junaci romana pitaju se nije li zapravo riječ o nekovrsnom, iako ilegalnom, pomaganju ljudima koji su u svojim domicilima bili lišeni ljudskih prava i primorani na egzil radi osiguranja egzistencije? Tom je ogranku fabule zapravo svrha socijalna kontekstualizacija, kao što se i čitav roman ispostavlja kao labavom fabulom garniran dokumentarističko-putopisni zapis. U Taksimu (ime carigradskoga trga gdje hepiendovski, ali uz donekle otvoren kraj, završava putešestvije junaka) Stasiuk se služi sličnim autentizacijskim postupcima hiperrealističke deskripcije, kao u romanu Devet. Uvjerljivo i vrlo sugestivno dokumentarističko dočaravanje uvjeta života u neimaštini te dojmljivo opisivanje zapuštenih provincijskih i seoskih ambijenata i ljudi koji žive provizorne živote autor obogaćuje čestim proplamsajima iskričave, poetične lirike, po ugođajnosti bliske poetičnosti proze Ede Popovića ili Velibora Čolića.

Autor izbjegava esejiziranje i dociranje jer njegovi uvjerljivi opisi dovoljno govore sami za sebe, a komentare prepušta ljudima koje njegov švercerski dvojac na putu susreće. Roman s fabularnom osnovicom izvanzakonskoga poslovanja obiluje vulgarizmima, slengom, mračnim naturalizmom te političkom nekorektnošću. Tu se posebno izdvaja učestala uporaba izraza Rujage za Ruse, odnosno građane bivšega Sovjetskog Saveza. To je izraz koji zapravo odražava otporom obilježen prkosan stav, ali tu autor detektira i zakopanost u vremenu cijeloga istočnoeuropskog prostora koji trpi gospodarske i šire dezevolucijske posljedice sovjetskoga političkog ekspanzionizma. Izrazu Rujage mogao bi se uskoro pridružiti sličan, novi – Jurage, koji bi se odnosio na predstavnike visoke briselske, berlinske, pariške i londonske birokracije, kojih bi odluke mogle u budućnosti krojiti i obilježavati živote ljudi tih prostora.

Ipak, najdojmljiviji društveni komentar sadržan je u rečenici Ne isplati se, koju su antijunaci romana na svome putu često, u različitim sredinama i zemljama istočne Europe, imali priliku čuti. No nije riječ o mentalitetnom određenju, nego o dijagnozi društva temeljena na konzumerizmu, namjerno dezindustrijalizirana, posve podređena trgovini, preprodaji, s načelom Kupi jeftino, prodaj skuplje, uz dominaciju beskrupuloznosti, egoizma i narcisoidnosti i podrazumijevajuće gušenje poduzetništva te svođenje privatne inicijative na pragmatizam, oportunizam i korumpiranost. Dezindustrijalizacija u svrhu pogodovanja interesima uvoznoga lobija i bankara (kompradorska politika) dugogodišnja je realnost hrvatskoga gospodarstva zbog koje nam je sadašnjost turobna, a bliža budućnost lišena svjetlijih tonova. Zato, iako su Stasiukovi junaci na svojim putovanjima zaobišli Hrvatsku, mnogokoja stranica, opis i dijalog kao da su nadahnuti našim iskustvima...

Prenosimo razgovor s Filipom Davidom, objavljen u Vijencu 13.6.2013. S autorom je razgovarala Vlatka Mihavec.

Princ vatre – sabrane i nove priče novo je Frakturino izdanje koje sabire cijeli pripovjedački opus srpskoga pisca Filipa Davida, sudionika Festivala europske kratke priče u svibanjskom Zagrebu. Trima dosad objavljenim zbirkama pridodane su nove, dosad neobjavljene priče, a svojim prepoznatljivim stilom Filip David s čitateljem uranja u mistični svijet židovskoga nasljeđa stvarajući, uz bogatstvo motiva, koncentrične krugove pripovijedanja. Autor poznat po svojim antologijskim djelima, ali i po oštrim kritikama bivših režima, za Vijenac progovara o svojim novim djelima, etiketama koje su mu neprestano prišivali, kao i o nedostatku intelektualne opozicije u književnim krugovima…

Naslov Princ vatre posuđen je iz vaše zbirke pripovijetki. Ipak, riječ je o sasvim novoj knjizi. Po kojim će motivima vaši čitatelji moći prepoznati koja je pripovijetka napisana u kojemu razdoblju?
Naslov je izabrao Seid Serdarević, koji je znalački osmislio i poredak priča. Možda se ranije i najranije priče više oslanjaju na literarne, takozvane lutajuće motive, bliže čistoj fantastici. Ove najnovije, izravno ili neizravno, u vezi su i s našom svakodnevicom. I sve je prisutniji motiv Zla, njegovo podrijetlo, sveprisutnost. To je tema koja me jako zaokuplja i koja je dominantna u onome što sada pišem. Ali, bez obzira na tematiku, vjerujem da postoji žanrovsko jedinstvo ranijih i sadašnjih pripovijetki i romana.

Je li vam to žanrovsko jedinstvo prišilo etiketu židovskoga pisca? Jednom ste izjavili da ste na taj dio svojeg identiteta obratili pozornost tek kada je postalo nezamislivo biti Srbin bez gazimestanskoga nacionalizma i militantnog ekspanzionizma započeta u „jogurt-revolucijama“.
Danilo Kiš nikada nije prihvaćao etiketu židovski pisac. Tumačio je da se ona pripiše onomu koga žele odstraniti iz nacionalne književnosti. Puno značenje tih Danilovih riječi i sam danas osjećam kada mi se ne opraštaju kritike koje sam izrekao na račun agresivnoga srpskog nacionalizma. Onako kako vidim stvari, a zaista vjerujem da sam u pravu, istinski rodoljubi u „mračnim vremenima“ jesu oni koji ne pristaju na podržavanje loše vlasti, oni koji se ne mire sa zločinima. Htio-ne htio, po jeziku na kojem pišem, po mjestu gdje sam rođen i gdje živim ja pripadam srpskoj književnosti. To nije neka moja zasluga, niti sam zbog toga gori ili bolji pisac. Jednostavno je tako. Ne mijenja ništa ni činjenica da je najveći dio moga pisanja zasnovan na židovskoj tradiciji, na utjecaju jidiš-književnosti, jednako koliko i na nekim tokovima europske i svjetske fantastike.

U jidišu postoji izraz Yenne Welt, što bi se moglo prevesti kao „izvan ovoga svijeta“. To vam je, čini se, neiscrpno vrelo nadahnuća?
To su pripovijetke koje govore o onostranom, okultnom, u tradiciji židovske mistike. Židovska mistika, čiji ključni dio čini kabala, u dobrim trenucima objedinjuje mistiku, filozofiju i književnost. Postoje mnoge metafore za kabalu i kabaliste. Tako su, primjerice, kabaliste nazivali „djecom kraljevskog zamka“, a kabala je prikazivana kao „zamak u koji mogu ući samo posvećeni“, „kraljevska palača puna tajni“, „dvorac bez vrata i prozora“ i slično. I u formalnom, kompozicijskom smislu, jednako kao u sadržajnom, hasidske priče pisane na jidišu, a uronjene u kabalističku mistiku, utjecale su na suvremenu literaturu. Primjera radi, Kafkin Dvorac kao i neke od njegovih sjajnih pripovijetki nadahnute su kabalom. Kiševa Enciklopedija mrtvih odsanjana je priča, u doslovnom smislu riječi, koja duboke korijene ima u kabalističkoj legendi gotovo istovjetna sadržaja. Posebno mi je blizak književni postupak često primjenjivan u jidiš-književnosti da jedna pripovijest izvire iz druge, ponovno se u nju vraća, više se priča potom umrežava, prožima u jedinstvenu cjelinu.

Često navodite da je u književnosti najvažnije pronaći kut gledanja, perspektivu… Pronađete li vi na kraju perspektivu ili ona pronađe vas?
Važno je učiti na iskustvima prethodnika. Drukčije se piše poslije Kafke i Borgesa nego prije njih. Postoji i ono što se naziva „izbor po srodnosti“. A nekada treba imati i sreće. Više puta isticao sam koliko mi je značila kritika koju je o mojoj prvoj zbirci priča Bunar u tamnoj šumi napisao hrvatski kritičar Branimir Donat. Uz nekoliko lijepih riječi naglasio je kako je očito da je mladi pisac pod utjecajem kabale i oniričke književnosti. Tada nisam ništa znao ni o kabali, ni o „oniričkoj književnosti“. Donat mi je zapravo ukazao put kojim treba da idem. To je bilo veoma dragocjeno i dobro zapažanje inteligentna kritičara.

Osim etikete židovskoga pisca, prišivane su vam još neke. Kao jedan od osnivača Nezavisnih pisaca i Beogradskog kruga, neki su u vama vidjeli moralnu vertikalu, drugi izdajicu. Kako su te etikete djelovale na vaše stvaralaštvo?
U razdoblju od početka devedesetih do promjena u listopadu 2000. uglavnom sam pisao kritičke eseje i angažirane tekstove jer me bilo sram pisati takozvanu čistu prozu dok je oko nas sve gorjelo i dok su se činili veliki zločini. Moj stav prema zbivanjima prilikom raspada Jugoslavije nije bio politički motiviran, već etički. I tu nisam imao izbora. Javno sam govorio da je moralna obveza svakoga časnog čovjeka da bude izdajica kada je u pitanju zločinački režim. U međuvremenu sve je dovedeno do apsurda, tako da nema javne ličnosti u Srbiji koja, ranije ili kasnije, s neke strane i iz različitih razloga, nije dobila etiketu izdajice. Od pokojnoga patrijarha Pavla pa do sadašnjih srpskih političara Dačića, Vućića i Nikolića. Time je svako etiketiranje obesmišljeno.

Kakvi su tada bili odnosi na području kulture? Jesu li se gradili mostovi koje je politika rušila?
To je tužna priča. U kulturi ili posredovanjem kulture gotovo se redovito nagovještavaju i započinju sukobi koji postaju politički, a potom i oružani. Izgovorene riječi mržnje pretvaraju se u jednom trenutku u stvarne metke. Ni danas mnogi ne shvaćaju razornu moć ubojitih riječi. Još mi je u svježem sjećanju ratna propaganda državnih medija, udruženja pisaca, akademika, knjige i kazališne predstave koji su bili uvod u opću tragediju. Mostovi se lako ruše, a teško obnavljaju.

Nedostaje li danas u regiji intelektualne opozicije kakvu ste vi svojevremeno predstavljali? Koliko su danas pisci spremni preuzeti tu vrstu „književničke odgovornosti“?
U vrijeme Miloševićeva režima, što može djelovati paradoksalno, u Srbiji je bilo više intelektualne opozicije nego što je ima danas. Danas je zavladalo mrtvilo, mirenje sa situacijom, intelektualci djeluju kao razbijena vojska. U vrijeme Miloševića činilo se da će mnogi politički, kulturni i ekonomski problemi biti riješeni s njegovim padom, sada je jasno da je to bila samo iluzija. Na vlast su se vratili neki od najbližih Miloševićevih suradnika. Likovi s početka devedesetih ponovno vladaju političkom i kulturnom scenom Srbije. Žalosno je što se u ovome trenutku čini kako nema alternative.

Stvaraju li u tom smislu takvi mlaki pisci – i mlake čitatelje? I što je za vas uostalom dobar čitatelj?
Koliko dobrih čitatelja ima, zaista ne bih znao odgovoriti. Ali znam da sam ja jedan od takvih čitatelja, u potrazi za idealnom knjigom koja se može čitati više puta i pri svakom čitanju otkrivati nova značenja. Uvjeren sam da svaki dobar čitatelj ranije ili kasnije poželi i sam pisati. Dobar čitatelj i dobar pisac jedna su te ista osoba.

Osim kratkih priča, koje su vam oduvijek bile najdraža forma, radili ste na brojnim scenarijima, neki od njih nik

ada nisu postali filmovi. Što se događa sa svim tim neostvarenim idejama i istraživanjem? Ugrađujete li ih poslije u svoje knjige?
Dobar je primjer Kratki roman o umiranju, koji je nastao iz scenarija što sam ga pripremao s Goranom Paskaljevićem. Film je bio pred realizacijom, ali, kao što se često događa, zbog nedostatka novca u posljednjem trenutku odustalo se od snimanja. Scenarij obuhvaća čitav jedan život, jednu epohu, od rođenja autističnoga dječaka Isaaca Weissa u uglednoj židovskoj obitelji, zatim godine djetinjstva provedene u tajnoj nacističkoj odgojnoj ustanovi, gdje su se pod Himmlerovim nadzorom okupljala djeca s posebnim paranormalnim sposobnostima. Poslije rata Weiss odrasta u posebnim ustanovama za osobe s mentalnim problemima, sve do tragičnoga kraja na brodu za izbjeglice koji sredinom devedesetih besciljno luta Dunavom. Scenarij je prvobitno bio zamišljen kao roman, pa sam se bez problema vratio izvornoj zamisli. Bilo da je riječ o scenariju, romanu ili pripovijetki, situacije, ljude, događaje vidim u slikama, što olakšava te selidbe u različite književne rodove.

Kao dugogodišnji profesor dramaturgije u Beogradu ispratili ste generacije studenata. Što vas je kod njih najviše oduševljavalo, a što žalostilo?
Posljednjih godina teško sam nalazio zajednički jezik sa studentima, što me jako žalostilo. Jednostavno, generacijske razlike postale su prevelike i uočljive, kao i interesi. Mirko Kovač jednom je rekao da smo mi, naša generacija, kojoj su pripadali i Bora Pekić i Danilo Kiš, posljednji dinosauri jednoga viđenja književnosti. Počeli smo pisati u vrijeme kada je televizija bila u povoju, a kompjuteri i internet čista mašta. Možete li uopće zamisliti takvo vrijeme?

Što vidite kao najveći izazov novih generacija – kako pisaca tako i filmaša?
Upravo to što se sve mijenja nevjerojatnom brzinom, iz dana u dan. Ništa više nije postojano. Zahvaljujući novim tehnologijama čitav se svijet pretvorio u veliku brbljaonicu u kojoj su riječi izgubile i težinu i značaj. Na sve strane govori se samo o krizi, ekonomskoj, moralnoj, političkoj. Istovremeno, sve je postalo komercijalizirano na loš način, i književnost i film. U takvu svijetu i takvu vremenu treba u sebi pronaći dovoljno snage pa se ne predati niti se prodati.

U nedjelju navečer, nakon izvedbe predstave Zatvaranje ljubavi u Zagrebačkome kazalištu mladih, publici okupljenoj u dvorani Istra predstavljena je prva knjiga nove dramske biblioteke koju je Fraktura pokrenula u suradnji sa ZKM-om.

Uz autora, dramatičara, redatelja i koreografa Pascala Ramberta na predstavljanju knjige Zatvaranje ljubavi govorili su redatelj i prevoditelj Ivica Buljan, ravnateljica ZKM-a Dubravka Vrgoč i Seid Serdarević, glavni urednik Frakture.

Pascal Rambert, koji je Zatvaranje ljubavi i napisao i postavio na scenu, kazao je da svi komadi koje je napisao imaju veze s ljubavlju, govore o sretnim i nesretnim odnosima ljudskih bića. Smatra da ono što nakon života preostaje jest činjenica da smo voljeli i imali tu sreću da smo bili voljeni, što je najvažnija stvar na svijetu u usporedbi s kojom ni novac ni moć nisu ništa.

Na pitanje Seida Serdarevića je li namjerno napisao ženski lik tako da se doima snažnijim, Pascal je odgovorio da nije pisao feministički komad, premda se, eto, može steći takav dojam, već je htio da likovi budu u ravnoteži, da svaki donosi svoju istinu, koja nije apsolutna jer je ono što se stvarno događa između dvoje ljudi nemoguće vjerno opisati.

Seid Serdarević primijetio je da u tekstu nema interpunkcije, pa ga je zanimalo koliko je s time u vezi Rambertu kao redatelju važan scenski govor. Pascalov je odgovor donekle iznenadio jer je ustvrdio kako više ne zna gdje treba stavljati točke i zareze i da mu to otežava pisanje, ali na taj način tekst dobiva na protočnosti.

Prevodeći Zatvaranje ljubavi, Ivica Buljan pokušao je prenijeti duh izvornog teksta imajući na umu da će ga na hrvatskom igrati glumci koje dobro poznaje – Nina Violić i Goran Bogdan. Prevođenje je zahtijevalo i traženje pravih izraza, onih koji bi upravo tim glumcima odgovarali, pa su se u vezi s njima često i dogovarali. Buljan se nada da će objavljivanje suvremenih dramskih tekstova pridonijeti razvoju dramske kulture, jer su oni prije svega namijenjeni čitanju, a ne samo, kao kod nas, kazališnoj izvedbi. Ipak, kad je ovaj tekst posrijedi, glumci su ti koji svojim jezikom stvaraju jednu novu razinu, pa ga je Buljan nazvao "erotskim torinskim platnom" koje treba istražiti.

Dubravka Vrgoč na kraju se prisjetila predavanja o ljubavi koje je Slavoj Žižek održao na nedavno završenom Subversive Festivalu i dodala kako upravo Zatvaranje ljubavi svjedoči da je ljubav doista subverzivna.

Prenosimo kritiku Autoportreta s torbom Semezdina Mehmedinovića. Autorica kritike je Ilina Cenov, a objavljena je 7.6.2013. na www.najboljeknjige.com.

Svako malo u moj literarni život ušulja se neki izniman pisac i njegovo isto tako iznimno djelo, koje me obori s nogu. To je svojedobno bio neponovljivi Meša Selimović i njegov “Derviš i smrt“ (koji je na sramotu sastavljača lektire izbačen iz iste, jer kako je umrla Jugoslavija, tako su i neka besmrtna djela, nažalost, isto tako umrla u našoj lektiri), sjajni Michael Ondaatje i njegov “Divisadero“, Andreï Makine i njegova “Francuska oporuka“ i još poneki...

U tu, meni posebnu kategoriju, svakako spada i bosanski pisac i pjesnik s američkom adresom, Semezdin Mehmedinović. Na njegovo djelo “Ruski kompjuter“ naišla sam (kako to najčešće biva) sasvim slučajno i osupnula me činjenica da takav autor postoji, a ja za njega do tada još nisam znala. Nimalo slučajno namjerila sam se na njegovu najnoviju knjigu “Autoportret s torbom“. Prvo čitanje, potpuno oduševljenje. Drugo čitanje... Može li se biti više oduševljen?

Zasigurno smo svi mi barem jednom u životu upotrijebili onu narodnu “u svakom zlu nešto dobra“. E pa, ta sintagma kao da je osmišljena za Semezdina Mehmedinovića i njegova djela. Naime, sjajni “Ruski kompjuter“ je nastao iz proživljenog (i srećom preživljenog) velikog zla - okupacije Sarajeva. Upravo tako i “Autoportret s torbom“ nastaje iz iskustva preživljenog srčanog udara pisca. Kako pisac sam priznaje, iskustvo (blizine) smrti ga je u potpunosti psihološki izmijenilo, jer “nakon što izmakneš smrti, odjednom ti svijet postane zanimljivo mjesto“.

Prva kratka crtica u ovoj knjizi zapravo je pjesma naslovljena kao “Kozmički infarkt“ u kojoj autor kaže:
“...Godinama ne sanjam.
Otkako sam došao u Ameriku: ne sanjam.
Ali nakon srčanog udara
Opet sam počeo pamtiti snove
Mene je infarkt povezao s kozmosom.“

Potaknut i nepobitnom činjenicom da je u životu “toliko dana iz kojih se ništa ne sjećamo“, Mehmedinović odlučuje zapisivati različite događaje iz svoje svakodnevice. Bilješke je uglavnom pisao u metrou, na putu do posla i natrag, u periodu koji on naziva “jedino vrijeme za pisanje“. I što je to „vrijeme za pisanje“ iznjedrilo? Žanrovski teško odredivu knjigu, prepunu prekrasnih, poetičnih rečenica o tom čudu, koje se jednostavno zove Život. Ali treba li uopće biti sitničav i strogo i točno kategorizirati čistu emociju, koju nam je pisac ponudio na stranicama ove izuzetne knjige?

“Autoportret s torbom“ je knjiga, koja se sastoji od kratih zapažanja iz Mehmedinovićeva života. On piše i o svojim snovima, o ljudima koje susreće i o ljudima koje je nekoć poznavao, u nekom svom prethodnom životu, prije rata u Sarajevu. Piše nam o piscima i njihovim knjigama, o filmovima, o kavi u Starbucksu, o svojim selidbama po raznim stanovima (“...većina ljudi bira novo mjesto kao adresu koja im život čini podnošljivijim“), o uličnom sviraču bez sluha, plavoj fotelji, svojim prijateljima rasutima po svijetu, Davidu Lynchu, Hitchcocku, Messiju, svome sinu, svojoj supruzi... Zapravo, pisac iskreno progovara o naoko običnim i svakodnevnim situacijama, koje uglavnom u svojim životnim “utrkama“ ni ne primjećujemo. A kad jednom podignemo pogled prema njima, shvatimo koliko su zapravo već doživljene, a svaki puta opet beskrajno nove i čudesne.

Primjerice, lik američkog majstora koji popravlja lift, podsjeća ga na, u ratu tragično stradalog, sarajevskog pisca Karima Zainovića, pa kaže da se podsjetio na to “kako ga se u vremenu sjećam“... O svima nama sasvim običnim naočalama za čitanje piše: “Naočale za čitanje pomažu mi da se odbranim od samoće. To je zbog toga što se s rijetkim prijateljima srećem u tekstovima. Ja živim ovdje, a oni žive u drugim zemljama, i na drugim kontinentima.“

Posebno toplo i s neskrivenom ljubavlju piše o sinu i supruzi. Baš kao što je davno Meša ustvrdio da je ljubav “jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog“, tako i Mehmedinović ne objašnjava zašto voli suprugu, ne traži razloge toj trideset godina dugoj vezi. On o supruzi piše iskreno i toplo, s iznimnim osjećajem za detalje. “Od onog što smo bili prije trideset godina, jedva da je išta preostalo. Ali, danas sam volio ovo što smo sada. Od dnevnih rituala samo je jedan preživio. Upravo sam to shvatio, gledajući kako skidaš lak za nokte. Nakon što se nakratko dvoumila oko boje, izabrala je bočicu, i sada na nokte pažljivo nanosi novi lak. To je ritual na kraju dana. Više od trideset godina se ponavlja: miris laka za nokte kao uvod u san. Aceton. Miris ovog svijeta.“ Autor opravdava činjenicu da u životu možda nije napisao onoliko redaka, koliko bi se to očekivalo od pisca njegovog kalibra riječima: “I možda sam pisao malo, ali sam zato puno volio. Valjda je voljeti bilo važnije“. Pa tko bi mu zamjerio?

Ono što daje dodatni šarm ovoj neobičnoj knjizi jesu i ilustracije, koje prate gotovo svaku crticu. Nakon pretrpljenog infarkta, Mehmedinović je ponovno, nakon djetinjstva, počeo crtati. “U pitanju je obični, mali san iz najranijeg djetinjstva, potisnut na rub zaborava. Jedan od mnogih malih snova od kojih sam u međuvremenu bio odustao. Nakon infarkta, odlučio sam da istjerujem svoje male snove. To je sve. Sada sam dijete koje crta.“ Vrlo precizni crteži, koji često djeluju nedovršeno, još su jedan od talenata ovog iznimnog pisca i bez njih ova knjiga nikako ne bi bila potpuna.

“Autoportret s torbom“ je knjiga u kojoj nema uzbuđenja. Mehmedinović ne piše o nepobjedivim tajnim agentima, rješavanju složenih zločina ili o kompliciranim ljubavnim pričama. Ova je knjiga koncentrat Života, život jednog čovjeka, poput vas ili mene. Čovjeka koji se nije bojao, niti libio otvoriti svoju dušu, izliti je na presavijeni papir A4 formata, dok se vozio u pretrpanom metrou. I zaista, sam se život rijetko sastoji od velikih tektonskih promjena. Njih je u životu svega nekoliko. Život nam se i sastoji od sitnica, od malih stvari savršeno utkanih u veliku cjelinu. I upravo je to ova knjiga. Fragmenti svakodnevice su savršeno utkani u jednu neponovljivu cjelinu. Mehmedinović svoju dušu otvara u potpunosti, bez zadrške, darujući nam uvid u svoju intimu, u svoja razmišljanja, snove i događaje.

U ovoj duboko introspektivnoj knjizi, zahvaljujući Mehmedinoviću, postajemo svojevrsni voajeri. On nam opisuje, zapravo daruje, svoje životne trenutke, interesantne sličice, često svega nekoliko minuta duge i daje nam mogućnost da ih i sami, na neki način, doživimo. Ne kazuje nam što se dalje dogodilo, ali to i nije bitno... Smijemo zamišljati daljnje scenarije, sigurna sam da se Semezdin neće ljutiti...

Ako su stranicama sjajnog “Ruskog kompjutora“ galopirale tuga, sjeta i tragična izgubljenost jednog čovjeka, koji više nema ni doma ni domovine, “Autoportret s torbom“ je ipak bitno drugačiji. I ovdje ćemo naići na melankoliju i usamljenost stranca (a mi smo Balkanci uvijek stranci, gdje god pošli i došli, jer nas tako precizno izdaje specifičnost naših imena i prezimena). I u ovoj će knjizi naš stranac sanjati “san o skloništu“ kao rezultat pretrpljene ratne traume, sjećati se Sarajeva, koje u njemu “postoji još samo kao prošlost“, žaliti za umrlim prijateljima. Ali u “Autoportretu s torbom“ taj je naš stranac ipak nastavio živjeti, raditi, seliti se, imati neke svoje rituale, događaje, voljeti... Koliko se god to činilo teško izvedivim, on je u tome ipak uspio.

Što napisati na kraju? Napisati da je ovo knjiga koju svakako morate pročitati, štoviše imati na policama svoje kućne biblioteke i svako toliko posezati za njom? Čisti klišej. Postoje rijetke knjige, na koje naiđete u životu (ukoliko ste dovoljno sretni), koje vam promijene pogled na život i pogled na svijet. Knjige koje vas nečemu nauče. A ovo je takva knjiga. Ovo je knjiga koja je mom životu dodala novu dimenziju. “Autoportret s torbom“ me potaknuo da zastanem, širom otvorim oči i osvjestim sve ono što sam, nažalost, počela uzimati zdravo za gotovo. I, gle, odjednom je moj grad počeo imati zanimljive fasade, kiša svira po prozorima, moja kćer ima pjegice na nosu, moj sin tako smiješno drži prstiće kad nešto objašnjava... Hvala Vam, Semezdine, na tome...

Prenosimo intervju s Filipom Davidom, objavljen u Novostima 10.6.2013. S Filipom Davidom razgovarala je Mirna Jasić.

S Filipom Davidom, piscem, scenaristom i dramaturgom, razgovarali smo u povodu izlaska njegove zbirke “Princ vatre – sabrane i nove priče” u izdanju zagrebačke Frakture. Poznat je i kao žestoki kritičar srpskih vlasti devedesetih, kad je bio među osnivačima udruženja – poput Beogradskoga kluba, Foruma pisaca, Nezavisnih pisaca i Grupe 99 – koja su pružala otpor Miloševićevom režimu i bujanju nacionalizma.

Bili ste dugogodišnji urednik Dramskog programa Radio-televizije Beograd. Što se dogodilo 1992. godine, kad ste smijenjeni i žigosani kao izdajnik?

Već krajem osamdesetih, kad su se počeli održavati masovni mitinzi, tzv. događanja naroda, grupa ljudi na Televiziji osetila je da se nešto iza brda valja i da će biti velikih problema. Odmah smo pokušali da odbranimo čast profesije i osnovali smo Nezavisni sindikat Radio-televizije Beograd. Nakon 25 godina urednikovanja Dramskim programom, našao sam se na mestu urednika Kulture, redakcije koja je bila jezgro toga prvoga nezavisnog sindikata. Jedini nam je zahtev bio da se mora poštovati profesionalni kodeks, da nije dozvoljeno vršiti ratnu propagandu i lagati, da se mora objektivno informisati, dakle sve ono šta se u normalnim vremenima podrazumeva. No to je početkom devedesetih zvučalo kao provokacija jer je tadašnja vlast, na čelu sa Miloševićem, radila sve suprotno. Recimo, u našem programu kulture donosili smo vrlo kritičke prikaze onoga šta se dešavalo u Francuskoj 7, Udruženju književnika Srbije, gde su bile orgije nacionalizma i huškanja. Kad je na čelo Televizije došao Milorad Vučelić, blizak saradnik Miloševića, prvo je naredio da se zabrani ulaz članovima Izvršnog odbora sindikata, pa od januara 1992. više nisam mogao da uđem u zgradu koja mi je bila druga kuća.

Preživeti u mračnim vremenima

Time vaša borba protiv tadašnjeg režima nije prestala: bili ste dio onoga što se obično naziva drugom Srbijom, onom koja se ne miri sa zločinima?

Tada je nas nekoliko osnovalo Beogradski krug, koji je činilo 300 intelektualaca – Bogdan Bogdanović, Rade Konstantinović, Latinka Perović, Vesna Pešić i mnogi drugi – koji su učestvovali u aktivnom otporu Miloševićevom režimu. Izdavali smo časopis “Pravo na sliku i reč”, u kojem smo govorili o zloupotrebama u medijima. Kasnije je iz toga nastao Forum pisaca, kao uža spisateljska organizacija koja se borila za demokratizaciju društva; pisali smo apele i protestovali. Kad je 5. oktobra 2000. režim pao, udruženje je izgubilo pravi značaj, a moja je ideja bila da to preuzmu mlađi pisci. Bliski su mi oni koji se okupljaju oko Betona, oni na neki način nastavljaju ono što je Forum pisaca počeo. Pisao sam vrlo angažovane, kritičke tekstove protiv Miloševićevog režima za “Feral”, za Radio frans internešnel, za neke austrijske i nemačke novine. Mnoge je to iznenadilo jer sam dotad bio urednik Dramskog programa i pisac književne fantastike, koja nije imala direktne veze sa političkim angažmanom. Ipak, morao sam početi vikati da sam protiv. Jedini stvarni problem bilo je pitanje sigurnosti moje porodice. Za vreme bombardovanja Beograda 1999. u “Politici” je izašao tekst Dragoša Kalajića, dopisnika iz Rima i desne ruke Mire Marković, u kojem je optužio moju tadašnju asistenticu Biljanu Srbljanović i mene da smo “idioti koji navode pametne poteze”, tzv. lokatori koji daju instrukcije šta bombardovati. Time je dao dozvolu svakome sa ulice da mi uđe u kuću i likvidira me bez posledica. Toga se nisam plašio, ali sam se zabrinuo kad mi je ćerka jednog dana rekla: “Tata, da li ti misliš na nas?” No nisam mogao da se zaustavim, bio sam svestan da će jednog dana, kad se sve to završi katastrofom po taj režim, moja deca biti ponosna na to šta sam istrajao. Od tada do danas, nema toga u Srbiji ko nije žigosan kao izdajnik. Samo treba preživeti u mračnim vremenima. Ima trenutaka kad pojedete strah i prestanete da se plašite, postanete odlučni da istrajete. Imao sam prilike da živim drugde, ali sam osećao da bi to bilo bekstvo, nisam želeo da odem samo zato šta je neko drugi želeo da odem.

Jeste li osjećali da je u svemu tome bilo i antisemitizma? Smeta li vas kad vas etnički svrstavaju?

Uvek ga je bilo. Gde postoji ekstremni nacionalizam, tu su i teorije zavere. U Srbiji je bila dominantna tema da nas čitav svet mrzi zato šta smo bolji i pametniji, da su nezavisni novinari strani špijuni i da se sve diriguje iz nekog svetskog centra koji, prema Protokolima sionskih mudraca, organizuju Jevreji. U Miloševićevo vreme osnovana je i Organizacija srpsko-jevrejskog prijateljstva, jer se verovalo da će tako dopreti do tih moćnih centara i objasniti im srpsku stvar. Ja sam to udruženje žestoko kritikovao, jer se radilo o velikoj zloupotrebi. Jevreja u Srbiji, po poslednjem popisu, nema ni 700 i nemaju velikog uticaja. Samo je nekoliko pisaca u Srbiji imalo prilike da o tome govori, poput Danila Kiša, Davida Albaharija i moje malenkosti. Kiš je govorio da kad hoće da vas odstrane iz srpske književnosti, tada kažu da ste jevrejski pisac. A jevrejski pisac ne postoji, postoji izraelski pisac. Jevrejski pisac, kao i Jevrejin u dijaspori, onaj je koga drugi vide kao Jevrejina, a ne onaj koji sebe drži Jevrejinom. U svakom slučaju, ne obraćam pažnju kad me drugi stavljaju u tu etničku ladicu, ali me vređa pokušaj da me odstrane zbog mojih političkih stavova.

Verujem da je zlo metafizička stvar

Vaše su priče fantastične, mistične, a u njima je čest i motiv smrti. Otkuda takve teme? Vjerujete li u Boga?

Taj oblik fantastike ne proizilazi iz nekog verskog osećanja, nema mnogo veze sa religijom, ali ima sa nekim pokušajem da se objasni ono egzistencijalno. Čak nisam sasvim siguran da li sam ateista ili vernik. Da to postane moj spisateljski izbor, pomogao mi je Branimir Donat, koji je napisao kritiku moje prve zbirke priča “Bunar u tamnoj šumi”, kazavši kako je očigledno da je mladi pisac pod uticajem kabale i oniričke literature. Tada, sa 24 godine, nisam imao pojma šta je to, pa sam počeo da se zanimam za takve priče i za nemački romantizam. Počeo sam da ga čitam, posebno prevode jidiš literature. Video sam i da je Franc Kafka bio pod jakim uticajem kabalističke literature. Mnogo je na mene uticao i roman Jana Potockoga “Rukopis nađen u Saragosi”, pa pikarski romani. Pored jidiš i hasidske literature – kao piscu važan mi je način na koji se u toj vrsti literature pričaju priče – moj čest način pričanja sliči onom u “Šeherezadi”: jedna priča zamenjuje drugu, pa se onda te priče neprekidno dalje umnožavaju. Takođe, motiv smrti uvek je tu negde prisutan, čak je i naslov jedne kritike nove zbirke bio “Deset puta smrt”; u svakoj od tih priča na neki se način obuhvata tema smrti, ali ne kao nešto konačno, nego kao nešto šta ne možete sasvim razumeti, pa pokušavate na svoj način da razjasnite šta je to. Moji dalji uzori su Edgar Alan Po, Hauard F. Lavkraft, Horhe Luis Borhes, dakle svi oni koji su zagonetku smrti opisivali bilo kroz fantastiku, bilo kroz horor.

Radite li na novim pripovijetkama i scenarijima?

Upravo sam sa Goranom Paskaljevićem napravio scenario za film “Lovac u tamnoj šumi”, na temu iz Drugoga svetskog rata. Zbog teške situacije, jer je u Srbiji ove godine za filmsku produkciju izdvojeno nula dinara, pare se moraju tražiti vani. Goranov film “Kad svane dan”, za koji smo zajedno radili scenario, otvorio je ovogodišnji Festival židovskog filma. Pauze između mojih knjiga su velike, i po deset godina, ali sam krenuo sa pisanjem novih priča i jednog romana. Interesuje me problem zla i verovao sam da ću o tome naći obimnu literaturu, no neverovatno je malo knjiga o zlu u savremenom svetu. To šta je mnogo stvari ostalo neobjašnjeno za pisca može da bude izazov, ali postoji i opasnost da se, ako to ne uspete pretvoriti u pripovedanje, ostane na nivou opšteg mesta. Sklon sam da verujem da je zlo metafizička stvar, a šta to znači pokušavam da otkrijem kroz pisanje. Voleo bih da ta tema bude deo moje poslednje, testamentne knjige.

Ponosan na svoju generaciju 

Činili ste književnu grupu s Danilom Kišem, Borislavom Pekićem i Mirkom Kovačem. Nedostaju li vam danas?

Ponosan sam na tu svoju generaciju pisaca. Sva četvorica smo 1964. u “Prosveti” istovremeno objavili svoje prve knjige, a kritika je zapazila da se pojavila nova generacija koja je nosila evropski duh. Tada smo se upoznali, osetili bliskost i počeli da se sastajemo. Čitali smo ono šta smo pisali i komentarisali, a prijateljstva su se održala do kraja. Mirko je najizvorniji talenat, izvanredan esejista, pripovedač i scenarista. Kiš je puno čitao, bio odličan prevodilac i najbolji u prvoj generaciji studenata svetske književnosti. Pekić je bio studiozan čovek tipa Tomasa Mana, puno je pisao, a za svaku temu obimno se pripremao, praktički je “završavao fakultet” čitajući o svakoj. Oni su i dalje sam vrh, ne samo srpske nego jugoslovenske književnosti. Nažalost, Kiš i Pekić su rano umrli, ne uspevši dovršiti mnogo toga šta su zamislili. Sa Mirkom sam u odličnim odnosima i svakodnevno se čujemo preko skajpa.

Objavili ste “Knjigu pisama 1992 – 1995″, koja ste izmjenjivali s Mirkom Kovačem, a angažirane tekstove protiv Miloševića objavili ste u knjizi “Zapisi iz mračnih vremena”… 

Mirko je otišao iz Beograda jer je bio na policijskom popisu ljudi koje treba likvidirati. U Rovinju je živio u užasnim uslovima, a ja u Beogradu pod stalnim pretnjama, pa smo se krenuli dopisivati, šta nam je tada mnogo značilo. Čudo je bilo da je u ratno vreme svako pismo stiglo na adresu. Kad se sve završilo, Mirko je rekao da su mu se javili momci iz “Ferala” pitajući ga ima li šta, pa je ponudio ta pisma koja govore o vremenu sa dve različite strane. I tako je “Feral” bio prvi izdavač te knjige, koja je doživela i beogradsko izdanje i prevod na dva strana jezika. Tekstovi moje male lične istorije onoga šta se događalo kroz devedesete, kroz prizmu politike i kulture, koje sam tada objavljivao u novinama, sabrani su u “Zapisima iz mračnih vremena” izašlima u Beogradu, a onda i u Sarajevu pod naslovom “Jesmo li čudovišta?”

Kako ocjenjujete današnju vlast u Srbiji, kombinaciju radikala i socijalista?

Situacija je dosta složena i konfuzna istovremeno. Zbog očajne ekonomske situacije, nova vlast je primorana da se okrene zapadu. Pokušavaju tražiti pomoć i od Kine, Rusije i arapskih zemalja, ali jedino Evropska unija može da popuni budžetske praznine. Boris Tadić je imao dobru retoriku, ali bez rezultata. Sad je EU opreznija, pa je pomogla da na vlast dođe nova garnitura. Shvatili su da bi, čak i da je Tadić uspeo da sprovede sporazume, odmah izbile demonstracije, poput svojevremenih paljenja džamija i ambasada u Beogradu. Trenutno je vlast u Srbiji fokusirana na to dobije datum početka pregovora o ulasku u Uniju u junu, pod uslovom da potpuno implementira sporazum sa Kosovom, šta je vrlo teško. Radikali, koji se sad nazivaju naprednjacima, imaju podršku nacionalnog korpusa i jedini eventualno mogu da sprovedu sporazum. Imam utisak da shvataju da moraju to da urade ako hoće datum početka pregovora. Znači, sad postoji otvaranje Srbije prema spolja. Ali istovremeno su se u politiku, ekonomiju i kulturu vratili svi oni užasi iz devedesetih, šta znači da na unutrašnjem planu ponovno dolazi do zatvaranja. Na primer, u kulturi su na vlasti svi oni kadrovi iz Francuske 7, najgori nacionalisti. Čini mi se da će EU biti zadovoljna ako pacifikuje Srbiju, u smislu da se odnosi sa Kosovom srede, nakon čega neće obraćati mnogo pažnje na to šta se događa unutar Srbije.

Prenosimo prikaz zbirke Negdje Danijela Dragojevića. Objavljen je u Vijencu 30.5.2013., a autor prikaza je Krešimir Bagić.

Pojava svake nove knjige Danijela Dragojevića (bar u zadnja dva desetljeća) jedinstven je događaj u našoj kulturi. Riječ je o vjerojatno jedinom pjesniku kojeg podjednako poštuju publika, kritika i kolege po peru, o autoru u čiju iznimnost i klasičnost nitko ne sumnja. Pozornost koju izazivaju njegove knjige istodobno može radovati i čuditi. Radovati stoga što prave vrijednosti očito uvijek bivaju prepoznate, a čuditi stoga što Dragojevićeve knjige postaju događaj u vremenu u kojemu je poezija doista preselila u ilegalu, čak nestala s knjižarskih polica, te stoga što se pjesnik ritualno okružio šutnjom pa javnost i medije zaobilazi u širokom luku. Naznačena se priča ponovila i sa šesnaestom Dragojevićevom knjigom Negdje, koja donosi 85 pjesama raspodijeljenih u pet cjelina – Izgubljeno, Malo straha, Remington, Lipanj i Pelud. Pjesnik u njoj razvija i dograđuje svoje opsesivne teme, povlači poznate i neočekivane poteze, novim primjerima potvrđuje stare uvide, obnavlja svoje stilske konstante. Čitanje te zbirke pokušat ću predočiti preko devet pojmova koji su mi se – prema različitim kriterijima – učinili podesnim za njezin poetički opis.

Osinjak

Pjesnik se, kao i u čitavom opusu, usredotočuje na istraživanje prostora misli i jezika, na kreiranje svijeta u kojemu se prepleću provjerljivi podatak i onirički prizor. Slijedi li se lirskog govornika, naslovno negdje jednom je otok, drugi put Dubrovnik, treći put grad na Savi, a najčešće neko mjesto na kojemu nije bio. Lirski svijet knjige pun je sitnih zvukova, premrežen brojevima i riječima, oplemenjuju ga bravurozne minijature koje spajaju poetsku dosjetku i heraklitovsku logiku, a pečate rečenice koje nude paradoks temeljen na misli koja nadrasta vidljivi prizor (npr.: Osinjak je mjesto čistoće). Prepoznatljiva energija Dragojevićeve poetske reinterpretacije svijeta u zbirci Negdje iskazuje se među ostalim u tekstovima o stropu, kamenu, pticama, podlozi, puževima, tangenti, sjenici, ulici, guljenju krumpira, praćkama, malim ženama ili Kinezima. Iako mu se nameću teme umora, starosti i smrti, Dragojevićev ih subjekt ne prihvaća kao uporišta koja bi zarobila njegovu misao i govor. Dapače prilazi im lucidno (gdjekad i ludički) raščlanjujući njihove mehanizme u pojedinačnim manifestacijama. Tako recimo u pjesmi Ime dramatizira zaborav, tj. gubitak imena jednog korova, imena koje je (kaže) od rođenja imao i koje više ne može prizvati kakvim trikom ili listanjem rječnika. Pjesma okončava ambivalentnim zazivom:

– O, Bože, što to radiš, u kakvu me prazninu
upravljaš, zar je to šala za jednog Boga?
Nekoliko stranica kasnije, u pjesmi Lula, ista tema dobiva svoje naličje. Ono zbog čega se brinuo odjednom postaje predmet želje. Subjekt nam naime povjerava da bi volio imati lulu, jer bi ju – zaboravljiv kakav već jest – mogao izgubiti i tražiti/ po kući i izvan kuće/ čitav dan, možda i duže. Klasična dragojevićevska misaona pirueta, rekao bih. Posvuda je moguće naći razloge za brigu, ali i za radost.

Riječi

U tom pjesništvu puno toga počinje i završava s riječima. Nekada su bile „virusi”, sada su „lagana težišta”. Što ne mogu ja, moći će riječi, njima na usluzi stoje sve strane. (Tajna). Riječi su gradbeni elementi svijeta pjesme, prijatelji, sugovornici. Gdjekad podatne, gdjekad neposlušne i neukrotive, one često odvode govornika do vrata nepoznate priče ili drame. Dragojević je uvjeren da ljude i događaje okružuju riječi, dapače da su ljudi i događaji u riječima. U tom se pjesništvu uvijek iznova oživljuju dvojbe: Tko zapravo govori – pjesnik ili jezik? Tko se kime služi – čovjek jezikom ili jezik čovjekom? Postoje li misao i svijet izvan jezika? Ako se pjesnik može igrati riječima, mogu li se riječi igrati pjesnicima? Ili, Dragojevićevim riječima:

Što ćemo, moje riječi, pitaš ih.
Ti misliš da pitaš njih, a one drže
da tebe pitaju. Tko bi tu trebao
kome odgovoriti?
(...)
O moje riječi, vas sam
jedino imao. I mi smo tebe jedino
imale, kažu. Tko je tu koga imao?
O čemu je bila riječ? Čiji su ovo
upitnici, pitaš ti, pitaju one,
pitaju upitnici.

Odgovor na pitanje o odnosu jezika i govornika Dragojević ne nudi. Najprije on nije pjesnik koji vjeruje u mogućnost postojanja jednoznačnosti: Potom poezija zasigurno nije diskurz u kojemu bi jednoznačnost imalo smisla tražiti. Naposljetku, kada bi famozni odgovor i postojao, svakako bi ga valjalo prešutjeti, jer s njime bi nestali radost i utjeha jezika, govornikova sumnja i samopouzdanje. Pjesnikova je filozofija jezika možda najdostupnija u pjesmi Duboko u kojoj se njegovu subjektu obraća upravo ta riječ – duboko: [...] Ona mi kaže/ učini nešto za mene,/ izvuci me iz mene/ ako sam u sebi,/ izvuci me iz tebe/ ako sam u tebi,/ izvuci me iz bilo gdje/ ako sam bilo gdje,/ izvuci me,/ pa da svanem,/ da se nasmijem/ i rasprostrem/ kao ovaj zeleni otok/ koji je došao/ do površine/ ravno s dna/ i ti po njemu/ sada hodaš.

Sugovornici

Dijaloška je gesta važno obilježje Dragojevićeva poetskog svijeta. Subjekt se često obraća nekom Ti koje može biti osoba, stvar ili pojava. Kada je osoba, sugovornik je obično prijatelj, prolaznik ili čitatelj. Oslovljeni k tome mogu biti govornikovo drugo Ja, ateist koji u njemu raste, Bog, pokojni pjesnici i sl. U trenutku kada progovore oni koji više nisu živi ili koji ne govore izvan pjesme događa se ono tako tipično osamostaljivanje pjesničkoga diskurza koje mu osigurava status retoričkog i spoznajnog unikata. Očuđujući učinak Dragojevićevih apostrofa dodatno uvećavaju njegova obraćanja životinjama, raznovrsnim fenomenima, predmetima i pojavama. Njegovi su povlašteni sugovornici u zbirci Negdje kuća, strop, kiša, podloga, dno, ulica, bijeli list, zrak itd. Subjekt se primjerice s prijekorom obraća nebu pitajući ga što si htjelo od te/ nemoćne i usplahirene duše, a amebama iziritirano poručuje: Ej vi, jednostanični jadu, sada mi vas je dosta, umoran sam od vaše rasprostranjenosti i ustrajnosti. Takva dijalogičnost omogućuje oživljavanje i humaniziranje bilo kojeg prizora, a poetsku misao čini gipkom i izrazito konkretnom. Komunikacijska raznolikost Dragojevićeva pjesništva dodatno se uvećava kada do riječi dolaze elementi njegova predmetno-tematskog svijeta. U pjesmi Litra zatječemo tako zamišljeni govor te mjerne jedinice:

Ja sam ni više ni manje. Ja sam vaše
točno. U mene bez oblika, u bilo kakav
oblik, možete bilo što ulijevati, prelijevati,
odlijevati, prolijevati, sve to i ne činiti,
moja prisutna i odsutna tečnost, pa i praznina,
pa i duša, neće se promijeniti. Ja sam haljina
uvijek ista za sve strane, obrana od oceana,
toliko spominjana točka. Bez mene bilo bi vas
svuda, najmanje na dnu. Mislim da čep pritom
nije vrijedan spomena.
Dakako riječ je o monologu koji konstruira subjekt i koji mu omogućuje da – iskakanjem u druge položaje – progovori iz nove perspektive, obogati iskustvo i privuče čitateljevu pozornost.

Mjesto

Tema kojoj se stalno vraća, točka u prostoru koju traži, zamišlja i opisuje Dragojevićev subjekt. Jednom je to mjesto predočeno kao praznina, drugi put kao nebeski prostor, treći put se ističe da se na njemu susreću stablo, kuće, tlo, golubovi, prolaznik, nebo i kip da bi četvrti put na temelju takva opisa ono nakratko bilo prepoznato u Cvjetnom trgu. Mjesto je u pravilu odsutno, subjekt ga priziva, nerijetko pritom rabeći pokazne riječi poput priloga tamo ili –negdje. U više Dragojevićevih knjiga pojavljuju se tekstovi naslova Mjesto. Dakako i u novoj zbirci. U njoj je to žuđeno Mjesto sastavljeno od osam pitanja uobličenih u isto toliko tercina. Prvo glasi:

Hoće li tamo biti prostora
kao što ga je ovdje bilo,
kao što ga nije bilo?
U sljedećih sedam tercina doslovce se ponavlja struktura navedene tercine, s tim da prostor zamjenjuju redom sunce, zeleno, ptice, stvari, žene i muškaraci, ja i Bog. Pjesnik je mjesto, kako je i prije činio, označio prilogom tamo podupirući njegovu važnost igrom jesne i niječne tvrdnje pa onda i umnažanjem te igre.

Svjetlo

Dragojevićevo je pjesništvo često karakterizirano poezijom oka ili poezijom fenomenološkog pogleda. Pritom je obično isticano dvoje: da je u tom lirskom konceptu gledanje dvosmjeran proces u kojemu subjekt i objekt zamjenjuju uloge te da preko vidljivih prizora treba pokušati prodrijeti u prostor nevidljivog, crtati unutrašnji zemljovid svijeta. U zbirci Negdje najdojmljivija razrada odnosa vidljivoga i nevidljivoga pojavljuje se u pjesmi Vijci – njezin subjekt uspoređuje žarulju koja kada je uvrćemo i kada/ dođe do kraja, zasja i vijke koji povezuju dvije strane u cjelinu i omogućuju stvarima da budu to što jesu, ali njihovo svjetlo nije vidljivo:

U prirodi završetka i obavljena
posla je da na kraju zasja. Svjetlo,
kao što se zna, nije uvijek vidljivo.
Možda upravo to nevidljivo svjetlo
treba osobito cijeniti.

Požar

U zbirci Zvjezdarnica tridesetak je pjesama u kojima je nebesko iskrenje zvijezde već u naslovu pripisano uskliku, žutom, Cvjetnom trgu, zecu, bubnjaru, ptici, grani, tamnoputoj ženi itd. Moglo bi se nagađati da u tom lirskom svijetu sve stvari, bića i pojave imaju svoju zvijezdu, samo treba znati gledati kako bi se uočio njezin sjaj. U zbirci Negdje sjaj zvijezde evoluira u požar – u njoj se naime pojavljuje duža istoimena pjesma koja preko metafore požara prikuplja različite pojavnosti, uzbuđenja, emocije i događaje u rasponu od riječi do groba, od kobre do crkve. Ta pjesma završava stihovima:

Požar kalendara, povijesti, uzurpatora,
svetaca, požar ulaza i izlaza, informacije i mirnoće,
arhitekture, labirinta, požar pogleda, svačijeg
djetinjstva i jezika. Požar samoće, požar davno
izgorenog. U požaru nema reda, nema nereda.
Požar jedino zajedništvo.
Od klasične poetizacije svega zamislivog preko sjaja zvijezde ovdje se stiglo do misli koja u svakom trenutku može buknuti i zahvatiti sve oko sebe. Razvoj je to koji sugerira promjenu i slijed, koji u istome nalazi različito i koji uzbuđuje.

Detalj

Dragojević je majstor detalja. On je možda najveći kad piše o najmanjem. Taj pjesnik u zrncu prašine može prepoznati i prikazati svijet. Dubinski mehanizam njegova pisma zasniva se na sinegdohi, figuri koja u dijelu nalazi cjelinu. On pomno proučava taj dio, asocijativno ga dograđuje, postavlja u središte naracije, nerijetko i fantastizira. Tako pjesma Glas počinje subjektovom izjavom da je netko na ulici, iza njegovih leđa, viknuo njegovo ime. Kako se taj subjekt ne želi okrenuti, čitav se tekst pretvara u nagađanje o osobi kojoj taj glas pripada, u njezino zamišljanje i portretiranje. Da se okrenuo, dramatike bi nestalo, glas bi se povukao u drugi plan, a u prvi bi izronila fizička figura te osobe. Sličan je postupak svojedobno upotrijebio u eseju Kosa – kazivač u tramvaju promatra kosu žene ispred sebe te na temelju nje zamišlja njezino lice, izgled, osobine.

Ponavljanje

Poetsko pismo Danijela Dragojevića ne obilježavaju retorički ekskluziviteti koji bi odmah privukli pažnju. Naprotiv, njegov jezik uglavnom ne pruža otpor, podatan je za narativno prikazivanje, naizgled jednostavan. No upravo se iza te jednostavnosti krije minuciozan rad. Figuriranje govora obično se događa na razini sintakse i u pravilu karakterizira čitavu pjesmu. On najčešće rabi postupke ponavljanja i nabrajanja, i to s ciljem da naglasi razvoj kakve pojave, da ju potanko prikaže, očudi, da upozori na kakav paradoks, neočekivanu misao ili ideju. U zbirci Negdje Dragojević jednostavne retoričke rekvizite poput poredbe, anafore ili epifore pretvara u uporišta svojevrsne stilistike inzistiranja. Spomenute figure postaju kompozicijska uporišta teksta (npr.: Izgubljeno, Malo straha, Lupao), tehničko pomagalo kojim se uređuje asocijativni slijed ili umnaža osnovna misao. U proznom zapisu Cipele inzistiranje se zasniva na akumulaciji (gomilanju). Kazivač na početku teksta poželi da poslije smrti istrunu i nestanu sve cipele, a ta se želja potom razlaže nezadrživim gomilanjem mjesta na kojima se nalaze cipele te nabrajanjem vrsta cipela s obzirom na materijal, kroj, izgled, namjenu, vlasnika itd. U ilustraciju navodim kraći ulomak tog teksta:

Neka istrunu cipele luđaka, radnika, vojnika, ljubavnika, stočara, glumaca, dostojanstvenika, zvonara, političara, grobara, šofera, vatrogasaca, boksača, babica, gubavaca, bludnica, slijepih, fetišista, policajaca, postolara, nogometaša, jezikoslovaca, pekara, ovisnika, avijatičara, rudara, splavara, proroka, zidara, iscjelitelja, staraca, sudaca, lihvara, mazohista, hodočasnika, domaćica, fotografa, učitelja, zemljoposjednika, gljivara, časnih sestara, stranaca, atentatora, taksista, slikara, bliže i dalje rodbine, bankara, astronoma i anđela.

Dva

Pjesnik voli brojeve. Čisti su i neporočni, jasno segmentiraju vrijeme, prostor ili događaj. Gledati lijep je dar, brojiti je i mnogo više. („Uz Savu“). Među brojevima posebno mjesto zauzima broj dva. U njemu pjesnik nalazi ravnotežu koja odgovara prirodnim porecima i logici čovjekova mišljenja.

Od dva jedan se uvijek može izgubiti. Tako se
bojim za dva. Više nego za bilo koji broj.
Ako nestane jedan na bilo koji način, više nije dva.
Kod drugih brojnijih brojeva je lakše. Od njih
uvijek nešto ostane, više od ništa, više od jedan.

(Strah)

Binarnost koju postulira broj dva očigledna je i u Dragojevićevu stilu. Osim simetrije, taj broj podržava oklijevanje između krajnjih pozicija. On je retorička konstanta koja pretpostavlja istraživanje strukture svijeta, jezika, emocije itd. ritualnim kretanjem između graničnih pojmova. U zbirci Negdje taj kolebajući govor koji dvosmjerno prilazi temi pojavljuje se primjerice u sljedećim stihovima:

Kada sam bio crta i dvotočka između, uspravan i
položen, razlomljen na trn i cvijet, veselje pred
ponorom, raj i pakao na istom mjestu...

U broju dva susreću se afirmacija i negacija, udaljene dimenzije i obilježja, poezija i proza. On pribavlja smisao i članovima tih opozicija i skrivenim porecima oblikovanim negdje između njih. Bez tog broja subjekt teško može zamisliti svijet. Kada mu ukradu jedno od dva vesla, on se s nevjericom pita: Kakav je to svijet čije lađe plove samo s jednim veslom?

Donosimo osvrt Tomice Bajsića koji piše o knjizi Tomasa Tranströmera Pjesme i proza 1954.-2004. Tekst je objavljen 30. svibnja 2013. u Vijencu.

Prije dvije godine nova je vrsta kukaca, veličine 5–6 milimetara, još nepoznatih navika, otkrivena na Gotlandu, najvećem otoku koji pripada Švedskoj, i najvećem otoku Baltičkoga mora. Otkriće se pripisuje entomologu Michaelu Sörenssonu sa sveučilišta u Lundu, koji planira novu ekspediciju u to područje kako bi dodatno rasvijetlio okolnosti u kojima živi ta jedinstvena, prethodno nepoznata vrsta kukaca, koju je Sörensson nazvao transtroemeriana, u počast Tomasa Tranströmera, a sve to prigodom pjesnikova osamdesetog rođendana, 2011. Iste godine dobio je Nobelovu nagradu „za svoje zgusnute pjesničke slike iz kojih prosijava svjetlo i koje nam daju potpuno nov pristup stvarnosti“, kako glasi objašnjenje Nobelova odbora Švedske akademije za književnost.

Dobiti Nobelovu nagradu (za koju je Tranströmer bio nominiran osamnaest godina zaredom), znači da sve stvari u nečijem životu bivaju proslavljene, pa i zbirka insekata iz djetinjstva postaje djelo monumentalne važnosti. Švedski prirodoslovni muzej u Stockholmu prigodno je postavio izložbu Tranströmerove kolekcije insekata iz dječačkih dana, popraćenu katalogom entomologa Fredrika Sjöberga, koji u šest lijepih eseja opisuje putešestvije mladoga Tranströmera Stockholmskim arhipelagom u potrazi za najmanjim i najrjeđim kukcima. Naglašeno je i kako se u 21% Tranströmerove poezije spominju insekti, a eseji su predstavljeni citatom Charlesa Darwina: „Iz svega proizlazi da je sklonost prikupljanju buba nagovještaj budućeg uspjeha u životu.“

Tomas Tranströmer, koji je dobitkom Nobelove nagrade za književnost ujedno postao i najslavniji entomolog u Švedskoj, rođen je 1931. u Stockholmu. Otac mu je bio novinar, a majka učiteljica, kći kopilota lučke kapetanije. Roditelji mu se rastaju rano, pa ga odgaja majka, uz veliku bakinu pomoć. Studirao je povijest i povijest religije, književnost i psihologiju. Cijeli radni vijek radit će kao psiholog u institucijama za preodgoj maloljetnih delikvenata. Prehranjuje obitelj i često je primoran praviti dulje stanke u pisanju. Putovao je na Island, u Tursku, na Bliski istok. Proputovao je sve zemlje južne Europe, uključujući tadašnju Jugoslaviju. Često se vraća u Grčku, odlazi u Maroko, ali i putuje diljem svijeta, kad god mu se pruži prilika. Skandinavska klima i osebujan krajolik koji se istovremeno i zatvara i otvara poput prozora prepuštena ukriženim vjetrovima, snažan su pečat njegove poetike. Ibsen je jednom, misleći na rodnu Norvešku, napisao kako ih „fjordovi sve čine filozofima“. U Stockholmskom arhipelagu više je od 17.000 otoka, od kojih su mnogi naseljeni barem tijekom ljetnih mjeseci. Tranströmerov djed posjedovao je kuću na malom otoku Rumnarö. Tamo je Tranströmer provodio duga ljeta djetinjstva. I poslije često je putovao na Rumnarö kada je želio pisati. U šetnjama tim živopisnim otokom, u ljepoti prirode, gradila se precizna smislenost njegove, metaforama bogate, pjesničke imaginacije.

Glazba je njegova istinska ljubav, neodvojiva od pisanja. Glazba ga prati svuda kroz poeziju. Piše slušajući Schuberta, Griega i Liszta. Iz glazbe izvlači naslove pjesama, a pjesme mu često i govore o skladateljima. Na mjestima su i strukturirane poput glazbenih djela. Gondola tuge prati trag dva Lisztova djela za klavir koja je komponirao nakon što je posjetio kćer Cossimu i njezina muža Richarda Wagnera u Veneciji (Wagner je umro nekoliko mjeseci poslije). Schubertiana govori i o tome koliko toga moramo vjerovati da bismo živjeli svoj svakodnevni život, a da ne potonemo u zemlju:
„… Vjerovati masi snijega koja se drži na litici iznad sela. / Vjerovati u obećanja o šutnji i u osmijeh razumijevanja, / vjerovati da telegram o nesreći nije upućen nama i da / iznenadni zamah sjekire neće doći iznutra. / Vjerovati u osovine kotača koji nas autocestom nose usred / čeličnog roja, tri stotine puta uvećanog. / Ali ništa od svega toga nije ustvari vrijedno našeg povjerenja. / Onih pet gudala kaže nam da možemo vjerovati nečem drugom. / Čemu to? Nečem drugom, i prate nas komad puta do tamo. / Kao kad se ugasi svjetlo na stubištu i ruka – s povjerenjem – / krene do slijepog rukohvata koji nas vodi u mraku.“

Od mladosti strastveni pijanist, Tranströmer s putovanja uvijek donosi pronađene partiture. Kad u pedeset devetoj godini života doživi srčani udar, desna strana tijela ostaje mu oduzeta; ne može se kretati, a govor mu je ograničen na dvadesetak riječi. Njegova supruga Monica njegov je glas i oslonac. On nastavlja pisati i svirati klavir, lijevom rukom. Tranströmer šezdesetih godina postaje poznat u svijetu putem prijevoda na engleski Roberta Bligha. Od tada do danas postao je najcjenjeniji švedski pjesnik, preveden na više od šezdeset jezika. Prevode ga i hvale Czeslaw Milosz, Bei Dao, Seamus Heaney, Josif Brodski. Odavno je neizostavan u antologijama svjetske poezije. Kod nas se pojavljuje tek s nekoliko pjesama u časopisima, ništa ozbiljnije, i tako desetljećima.

U knjizi u izdanju Frakture sada imamo čitav autorov opus, poeziju i kratku prozu u izvanrednom prijevodu Sonje Bennet, što ovu knjigu čini izdanjem od iznimne važnosti za naš prijevodni fundus, ne samo švedske, ili skandinavske, nego vrhunske svjetske poezije. Unutra se nalaze zbirke poezije: 17 pjesama; Tajne na putu; Nedovršeno nebo; Tonovi i tragovi; Vid u mraku; Staze; Baltici; Barijera istine; Divlji trg; Za žive i za mrtve; Gondola tuge; Zatvor; Velika zagonetka; Sjećanja me gledaju (prozni zapisi).

„Kako pjesma raste, ja se sužavam” – jednom je rekao. Poezija, glazba i priroda isprepleću se kod Tranströmera s memorijom i poviješću. Nije sklon olakom kategoriziranju, zna da je ljudska svijest poput padobrana i da najbolje radi otvorena. Tranströmer se u bodelerovskoj „šumi simbola“ hvata tema poput smrti, samoće, čovjeka unutar prirode, unutar sebe sama, a poradi šokova sadašnjosti spreman je zagrabiti i daleko u povijest.

„Iza svakog koji ide lebdi križ koji nas želi / sustići, proći pored nas, sjediniti se s nama. / Nešto što bi nas htjelo zaskočiti odostrag i pokriti / nam oči šapćući ‘Pogodi tko je!’“, stoji u pjesmi Ulice Šangaja.
U pjesmi Vermeer, iz zbirke Za žive i za mrtve, piše: „Bolno je prolaziti kroz zidove, čovjek se od toga razboli ali mora se. / Svijet je jedan. No zidovi… / Zid je dio tebe samog – / Bilo da to znamo ili ne znamo tako je za sve osim za malu djecu. / Za njih zida nema. / Vedro se nebo naslonilo o zid. / Kao da se moli praznini. / A praznina okreće lice prema nama i šapće / ‘Nisam prazna, otvorena sam.’“

Pjesnik nam tako otvara prostore kroz koje prodiremo u prazninu. U pjesmi Čistina, iz zbirke Barijere istine, kaže: „U šumi postoji neočekivana čistina koju nalazi samo onaj koji se izgubio. Čistina je ovdje okružena šumom koja guši samu sebe… Gusto prepleteno drveće mrtvo je sve do vrhova gdje nekoliko pojedinih grančica dodiruje svjetlo. A dolje: sjena leži na sjeni, močvara raste. Ali na otvorenom mjestu trava je čarobno zelena i živa.“

U toj travi, ako se zagledamo bolje, pored nas će proći i kukac s početka teksta, s plavim, crnim ili leđima neke druge boje, a u njegovu nebeskom oklopu zrcalit će se suglasje zvijezda i svijeta u vječnom kretanju. To je Tranströmer, to je glazbena Harmonia mundi, to je poezija: izgubiti se u potrazi za neočekivanom čistinom u kojoj nastaje pjesma slobodna od ljudskom obijesti nametnutih utora, bistra i rezonantna, pjesma samosvojna i osamljena, iako bruji različitim glasovima, čak i onima iz drugoga vremena, briljantan i jednostavan stih koji otvara put u složene svjetove, u kojima se možemo barem okrhnuti o spoznaju, nagovještaj nade.