Dragan Grozdanić intervjuirao je Renatu Salecl koja je na 5. Subversive Festivalu predstavila knjigu Tiranija izbora u izdanju Frakture. Intervju je objavljen u Novostima.

Povod za razgovor s Renatom Salecl, sociologinjom, filozofkinjom, teoretičarkom psihoanalize i istraživačicom na Institutu za kriminologiju Pravnog fakulteta u Ljubljani te gostujućom profesoricom na London School of Economics i njujorškom Benjamin N. Cardozo School of Law, bilo je njezino gostovanje na netom završenom Subversive festivalu u Zagrebu, na kojem je predstavila i svoju novu knjigu “Tiranija izbora” (u izdanju nakladničke kuće Fraktura). U razgovoru za “Novosti” govori o načinu na koji kapitalizam, pod krinkom poticaja “budi svoj”, dovodi do sve većeg nezadovoljstva pojedinca i kako takva navodna sloboda izbora može onemogućiti društvenu promjenu. Progovara i o novim identifikacijama ljevice, mogućem kraju kapitalizma te budućnosti Balkana i Europske unije.

U knjizi stojite pri tezi da izbor nije jednostavan i da u većini slučajeva nije racionalan. O kakvom je izboru, na kojem ustrajava današnje kapitalističko društvo, riječ i je li doista, u tom kontekstu, društvena promjena nemoguća?

Ideja “Tiranije izbora” bila je pokazati kako izbor nije uvijek individualan čin u kojem racionalno odlučujemo. Jer, uvijek smo pod utjecajem društva, odnosno onoga što drugi percipiraju kao dobar izbor ili onoga što je društveno percipirano kao idealan ili poželjan izbor. U tom kontekstu, što god učinili, uvijek ćemo imati osjećaj da negdje griješimo i da nismo bili dovoljno dobri. Za sve u životu krivimo sebe, a ponajviše za svoju ekonomsku isključenost i neuspjeh. Na tome počiva kapitalistička ideologija. Dakle, ako si siromašan ti ćeš prvo kriviti sebe, iako živimo u društvu u kojem je tako velik broj nezaposlenih lumpenproletera nužnost. Teza je moje knjige da je ideologija izbora jedna perfektna ideologija koja omogućava kapitalizmu postindustrijskog doba da još funkcionira. Ljudi su internalizirali da su oni krivi za svoj neuspjeh i da svatko ima mogućnost da nešto uradi od svoga života te imaju sliku o sebi kao o nekom nedostatku koji još trebaju poboljšati.

Autokrati sami sebi

Dakle, i privatno, unutar četiri zida, živimo na tržišni, kapitalistički način?

Paradoks je da se teorija racionalnog izbora, koja je došla iz ekonomije, uselila u sve druge razine ljudskog života. Na naš osobni život, ljubav, emocije, gledamo kao na nešto čime racionalno možemo upravljati, manipulirati našim osjećajima i osjećajima drugih. Subjekt koji je sada u toj ideologiji izbora propagiran je, na neki način, kao manipulator. Ako čitate priručnike za samopomoć s područja ljubavi ili poduzetništva, svi percipiraju subjekt kao nekoga kime možeš manipulirati. Pa ti nude način na koji se trebaš ponašati da, primjerice, nađeš momka, zadržiš ga i slično.

Kako se oduprijeti ideologiji koja nam pod krinkom izbora daje samo privid slobode?

Prvo je da izbor ne doživimo samo kao individualan čin, nego da insistiramo na činjenici da postoji i društveni izbor. Umjesto individualnih dobara, izbor bi trebalo usmjeriti prema razvoju društva. O takvom izboru danas ne razmišljamo. Mi smo cinični i oko političkih izbora, malo im vremena posvećujemo ili mislimo da je svejedno u kojem se smjeru odlučuje. Francuski filozof Louis Althusser kazao je da ideologija funkcionira tako da nešto počinjemo doživljavati kao uobičajeno, što je samo po sebi takvo. Mogućnost izbora ima samo onaj tko ima novac. Subjekt koji može praviti neke apstraktne izbore je subjekt potrošačkog društva. To nije više subjekt ljudskih prava, gdje pretpostavljamo da je subjekt kao takav izvan nekih determinanti spola i novca i da ga treba zaštititi. Zbog toga insistiram da se oko pitanja izbora otvori društvena konotacija. Kritiziram tu dominantnu individualističku teoriju izbora, kao i izbor na individualnoj razini koji smatramo racionalnim aktom.

Čini se da nedostaje više javne kritike oko pitanja izbora. Na koncu ispada da nam više ne trebaju moderni tirani, jer nas je kapitalizam sam po sebi doveo u situaciju da živimo u iluziji?

Doveo nas je u situaciju da smo uvijek kritični prema sebi. Mi smo autokrati sami sebi. Pogledajmo žene, one su same sebi najveći tirani. Toliko smo internalizirali ideju da imamo potpunu vlast nad svojim tijelom, izgledom, životom, djecom. Neka žena srednjih godina, majka, ne samo da radi čitav dan na poslu, nego je, kada dođe kući, puna krivnje što još nije radila na sebi, kući, djetetu… S druge strane, možeš privatno biti kritičan koliko hoćeš, ali dok nisi javno kritičan – malo što se mijenja. Isto mi se čini i oko ideologije izbora: mi smo privatno kritični ili barem sumnjamo u tu ideologiju, ali jako je malo javne kritike. Evo vam još jedan primjer: imate ideologiju da seks treba biti nešto fantastično, dok je u stvarnim životima seks nešto prilično obično, dakle ništa slično onome o čemu možete čitati u časopisima poput “Cosmopolitana”. A kada se javno ne suprotstavljamo takvoj ideologiji, ona ima puno veću snagu nego što bi je inače imala.

Strast za neznanjem

Referirate se i na nuklearnu katastrofu u Fukushimi: kažete da mnogi mladi i obrazovani Japanci, iako svjesni problema, ignoriraju posljedice katastrofe i kupuju ozračeno povrće i voće. Nazivate ih subjektima ignorancije, pozivajući se na poznatu maksimu francuskog psihoanalitičara Jacquesa Lacana koji je rekao da danas ne prevladava strast za znanjem, nego strast za neznanjem. Možete li to objasniti?

To što se dogodilo u Fukushimi, događa se svima nama. Pogledamo li ovdašnje kapitalističko društvo, vidimo da je strast za neznanjem svugdje prisutna. Kada ljudi zapadnu u jako tešku situaciju, u ignoranciji pronađu neko rješenje. Iz Fukushime se mnogi ljudi nemaju kamo odseliti, pri čemu ih vlada jako loše informira. A kako se ne mogu odseliti, ignorancija je jedini način da ondje prežive. Usporedila bih to s konfliktom traumatičnim poput rata; u početku imate veliku tjeskobu, a potom vaši mehanizmi preživljavanja ignoriraju mogućnost da svaki moment možete izgubiti život. To su mehanizmi samoodržanja, koji uvijek funkcioniraju s nekom dozom ignorancije. U medicini imamo primjere da neki jako bolesni ljudi požive dulje uz neku dozu ignorancije. Paradoksalno je da u nekim slučajevima to može više koristiti subjektu, ali to je uvijek jako individualno.

Imamo li stoga opravdanje za to što se ne bunimo više i žešće radi nepravedne raspodjele bogatstva? Zašto se, primjerice, s većim entuzijazmom ne podržavaju viši porezi za bogate?

Riječ je opet o paradoksu, pri čemu je upravo ideologija izbora bila ključna. Ljudi su usvojili ideju da svatko može uspjeti. Logika da će se otvoriti neka mogućnost implicira da sada rade stvari protiv svog dobra. Ignorancija najbolje omogućuje kapitalizmu da funkcionira. Primjerice, u jakoj smo ekonomskoj krizi već godinama, ali ništa se nije promijenilo – ignorancija je u najvišim ešalonima društva, još imamo taj kazino financijski kapital i potpuno kriminalno ponašanje.

Vodi li tiranija izbora nužno u nasilje, ako iz nje proizlaze tjeskoba, nervoza i frustracije?

Kapitalizam je uspio u tome da ljude ispuni samoagresijom, autodestrukcijom, a tu su i anoreksija, alkoholizam, droge i druga nasilja prema sebi. Tako kapitalizam funkcionira. Lacan je kazao da kapitalizam ide sve brže i brže, što znači da ne samo da sve više radimo i da smo postali hiperaktivni u svemu, nego i da brzo trošimo novac, za što izdvajamo previše vremena, kao i na održavanje svoga tijela, te na nekoj točki počinjemo proždirati sami sebe. Ideologija maskira tu autodestrukciju i prikazuje je kao neki izbor i područje mogućnosti, promjene i slično. Toliko je jaka diskrepancija kada je čovjek uvjetovan nekim režimom koji ga uništava, pa počne uništavati samoga sebe i još vjeruje u iluziju o mogućnosti promjene, idealne budućnosti i ideologije da svatko može nešto uraditi i izaći iz tih okova.

Kako se osloboditi tih okova?

Pojedinac bi, ako je to moguće, trebao nekako istupiti izvan sebe, pogledati ideologiju koja ga u tom smjeru gura i reći da su izbori koje je uradio nešto što se ne može uvijek kontrolirati, da je on produkt toga i da je u tome uvijek neki gubitak. Mi smo subjekti nesvjesnoga, ne znamo uvijek racionalno što nas sili u jednom ili drugom smjeru, i najviše što možemo uraditi jest da izbor ne uzmemo suviše ozbiljno. Potrebno je napraviti malu distancu od sebe i malo više gledati društvo kao strukturu u kojoj smo se našli.

Europa izlazi iz Europe

Slavoj Žižek, i ne samo on, najavio je skorašnji kraj kapitalizma. Koliko je to realno očekivati?

Mislim da se kapitalizam nalazi u permanentnoj krizi i da mu se ne piše dobro, iako će se najvjerojatnije na razne načine pokušati održati na životu. Osim velike podjele na bogate i siromašne, imamo sve više zaduženih, koji su toliko u kreditima da ne mogu funkcionirati kao potrošači, što znači da je kapitalizam došao do točke da sve manje treba ljude koji nešto proizvode, ali je i sve manje onih koji mogu nešto kupiti. Imamo svega previše u razvijenom društvu gadgeta i drugih običnih produkata, a kapitalizam pokušava naći način kako bi i najsiromašniji slojevi dobili novac da ga i dalje mogu podupirati. Primjerice, u Brazilu je velik uspjeh doživio program “Bolsa Familia”, socijalni program vlade s logikom da najsiromašniji dobiju dodatni novac, što omogućuje potrošačkom društvu da se dalje razvija.

Može li u kasnom kapitalizmu ljevica otvoriti neke nove kanale identifikacije?

Osnovno je pitanje gdje je ljevica: puno je tzv. lijevih političkih opcija prebrzo prihvatilo neki neoliberalni model kapitalizma. Tek su nova gibanja, poput pokreta Occupy, počela otvarati nova vrata za neku novu lijevu opciju. Mislim da je problem ljevice kako naći punktove identifikacije, kojima bi kod ljudi probudila emocije. Desne su opcije puno bolje u provociranju emocija, zato su teme oko homoseksualnosti, abortusa, kraja života, žena i seksualnosti dominantne u njihovu diskursu. U Sloveniji smo izgubili na važnom referendumu oko pitanja obiteljskoga prava, oko kompleksa zakona koji bi puno pomogao ljudima da bolje reguliraju neke obiteljske stvari. U paketu tog prijedloga postojala je i mogućnost da homoseksualci posvoje djecu i upravo je to bio punkt oko kojeg su se crkva i desnica tako angažirale i manipulirale da je čitav zakon propao. Neke su emocije, dakle, bile potpaljene, ali stvar je ipak ostala prekrivena maglom.

Koliko su bitni protesti i pokreti kojima svjedočimo u Europi, pa i u Hrvatskoj, unatoč tome što su nacionalizam i konzervatizam još postojani na Balkanu?

Ti su pokreti ključni, jer ne otvaraju samo pitanje Europe, nego i pitanje kapitalizma kao takvog. Stoga mislim da će iz njih izrasti nešto više. U Americi su pokreti Occupy jako puno učinili, jer su spriječili da najsiromašnijim građanima banke uzmu kuće. To su možda mali pokreti, ali otvaraju vrata novima i mislim da će u Europi oko njih nastati nove debate.

Kako vidite proces balkanizacije unutar Europske unije i istodobnu europeizaciju Balkana, iako u dubokoj krizi i pod kritičkim preispitivanjem?

Pitanje je gdje je danas Balkan, tko još sebe doživljava Balkanom ili samo druge doživljavamo kao Balkan. Možda sve ide u neku mediteranizaciju, države koje, prema njemačkom modelu, previše uživaju, troše i premalo rade. Bojim se da Europi neće biti lako održati koheziju i to zbog birokratskih struktura, uskog gledanja na ekonomiju i neke bezvezne dirigirane financijske paktove. Strah me je da se ne otvore vrata za neko novo fašističko društvo, jer se neki konflikti već formuliraju onako kako se to događalo tridesetih godina prošlog stoljeća, a nema puno refleksije oko toga. Svaki narod gleda na drugi kao na nekog tko dovoljno ne radi i puno troši, a tu je i odnos prema islamu i imigrantima. Nije samo pitanje hoće li Grčka izaći iz eurozone, puno je važnije hoće li u budućnosti izaći velika sila poput Njemačke. Eto, Hrvatska ulazi u Europu, a Europa izlazi iz Europe.

Drago mi je zbog izbora za ženu godine

Lani ste u časopisu čiji je izdavač medijska kuća Delo proglašeni ženom godine u Sloveniji. Koliko vam to znači i kakav je položaj žena u Sloveniji danas?

Vlada je zatvorila ured za jednakost spolova, imamo samo jednu ministricu i tek nešto više žena u parlamentu. Ne mogu kazati da smo u fazi gdje bi se jednakost spolova izjednačila s ozbiljnom željom da se nešto pomakne. To što sam kao teoretičarka bila proglašena ženom godine svojevrstan je paradoks, zbog kojeg mi je drago. Prikazuju li neki časopisi i one žene koje nisu samo pjevačice i modeli, otvaraju pozitivnu identifikaciju žena. Osim toga, time sam dobila neku širu platformu i veću mogućnost komunikacije.

Balkanski špijun začitava Povijest CIA-e. Objavljeno na stranicama Bookse 31.08.2001.

 

Tim Weiner, reporter New York Timesa, dobitnik Pulitzerove nagrade 1988. godine (ne za Nasljeđe pepela kako se pogrešno navodi na nekim mjestima – za ovu knjigu osvojio je National Book Award), dulje od dva desetljeća prati rad Centralne obavještajne agencije i ova nevjerojatno uzbudljiva i na trenutke šokantna knjiga kruna je njegovog rada. Na preko 700 stranica Weiner donosi povijest prvih šest desetljeća jedne od najkontroverznijih obavještajnih službi od završetka drugog svjetskog rata do danas.

Nasljeđe pepela (Fraktura, 2011.), kako navodi sam autor, počiva na otvorenim izvorima (s mnogih od tih dokumenata oznaka tajnosti skinuta je u posljednjih deset godina) – nema anonimnih izvora, bezimenih citata i glasina. Ovo je prva povijest CIA-e u potpunosti sačinjena od izvještaja iz prve ruke i primarnih dokumenata. Osnova za knjigu jest više od 50.000 dokumenata koje su Weiner i njegov mali tim pročitali, prije svega u arhivima CIA-e, Bijele kuće i State Departmenta; zatim više od 2.000 iskaza američkih obavještajnih službenika, vojnika i diplomata za usmenu povijest; konačno više od 300 intervjua koje je autor od 1987. vodio s CIA-inim službenicima i veteranima, uključujući i deset direktora Centralne obavještajne službe. Otprilike 140 stranica otpada na vrlo opsežne napomene na kraju knjige, bez kojih ne možete u potpunosti shvatiti pozadinu većine tajnih operacija koje je CIA tijekom posljednjih 60 godina vodila u gotovo svakom kutku svijeta.

Ukratko – ne postoji čovjek izvan CIA-e koji bi o njoj znao više od Tima Weinera!

Pogrešne prosudbe, krivi potezi, katastrofalno loša predviđanja i procjene službenika, ali i vodećih ljudi CIA-e, od vremena Trumana pa sve do Busha mlađeg i naših dana, mogli bi se nazvati crnohumornom, bizarnom montipajtonovštinom (još i prije Monty Pythona) da sve to nije rezultiralo desecima, stotinama tisuća ljudskih žrtava (Vijetnam, Indonezija, Bliski istok, Srednja i Južna Amerika, Afrika…), masovnim likvidacijama, inkvizicijskim torturama (od Paname kasnih pedesetih pa sve do Guantanama gdje su američki obavještajci na žrtvama provodili, među ostalim, simulacije utapanja, iživljavali se nad ranjenicima, ponižavali i kršili svaku točku bilo koje konvencije ili zakona o postupanju sa zarobljenicima), hladnokrvnim političkim ubojstvima i tako dalje.

Nakon svršetka 2. svjetskog rata na horizontu se ukazala avet komunizma otjelotvorena u SSSR-u, mitskom neprijatelju koji je, kako je to obavještajna zajednica u Americi s CIA-om na čelu vidjela, opasno počeo širiti svoje pipke po cijelom svijetu. Počelo je doba Hladnog rata. Tamo gdje su Sovjeti neprikosnoveno vladali CIA je pokušavala ubaciti svoje agente ne bi li ovi iznutra organizirali nekakav ozbiljniji oblik otpora. Svaki od tih ljudi likvidiran je u rekordno kratkom roku ili je zarobljen. Sovjeti su u obavještajnom poslu bili otprilike 200 godina u prednosti nad Amerikancima i koliko god imali svojih unutarnjih problema s CIA-om su izlazili na kraj nepodnošljivom lakoćom. Isti scenarij ponavljao se i u slučajevima kada bi CIA ubacila svoje ljude u Kinu. Što god bi pokušali jednostavno nije prolazilo. Komunistički mastodonti, SSSR i Kina, predstavljali su nerješiv problem: CIA naprosto nije pronalazila način da uopće shvati što se zapravo događa iza željezne zavjese, s koliko naoružanja neprijatelj raspolaže, koji su mu krajnji ciljevi i kako funkcioniraju.

S tim se još nekako i moglo živjeti, ali kad su uslijedili neuspjesi na Kubi, otočiću u dvorištu Sjedinjenih država, braća Kennedy izgubili su kontrolu. Tražili su od CIA-e da, ako treba i uz pomoć crnog vraga (mafije), pronađu način i likvidiraju Castra. Karizmatični Fidel preživio je desetke pokušaja atentata i još, kao sol na ranu, do nogu potukao neprijatelja u Zaljevu svinja. Pod nikad rasvijetljenim okolnostima braća Kennedy, jedan po jedan, brutalno su ubijeni pred očima cijele nacije. Vjerujući da je Castro stajao iza likvidacije JFK-a službenici CIA-e zataškali su sve što se moglo zataškati.

Mnoge sramotne akcije, a u povijesti CIA-e bilo ih je na stotine, izašle su na vidjelo godinama poslije kad se s dokumenata skinula oznaka tajnosti, mnoge će tek izaći na vidjelo, a nezanemariv broj vjerojatno će zauvijek ostati tajnom.

Imala je CIA i 'uspjeha'. Weiner detaljno navodi primjere političke korupcije u Italiji, Francuskoj, Čileu, Japanu, zemljama Srednje Amerike, Afrike i Azije gdje su agenti CIA-e uz pomoć silnih milijuna, terora i najbesramnijih spletki na vlast dovodili svoje ljude. Podržavali su i na vlasti održavali diktatore, rasiste, ubojice i najobičnije gangstere ne uspijevajući nikad razumjeti svijet. Kad ga nisu uspijevali razumjeti – pokušali su ga mijenjati. Od Koreje, Vijetnama pa sve do Bliskog istoka, 11.9.2001. i napada na Twinse, CIA je ponavlja jednu kobnu grešku za drugom. Svaki čelni čovjek CIA-e ostavljao je obavještajnu agenciju u još gorem stanju nego se nalazila u trenutku kad bi ju preuzeo.

Ono malo dobrih stvari koje su učinili utapa se u moru fatalnih pogrešaka.
Weiner se nada da istina koju iznosi u Nasljeđu pepela može poslužiti kao upozorenje. Nijedna republika u povijesti nije potrajala duže od tristo godina, a USA, predviđa Weiner, ne može dugo potrajati kao velesila ako ne pronađe oči kojima će stvari u svijetu vidjeti onakvima kakve doista jesu. To je nekad bilo poslanje Centralne obavještajne agencije. Negdje putem sve se to pogubilo u lošim potezima, silnim lažima, zataškavanju, aroganciji i glupostima. CIA je danas opet na početku, još jednom se diže iz pepela.

Baš kao i Engdahlovo Stoljeće rata u svoje vrijeme ili Zeitgeist i dokumenti WikiLeaksa danas, tako i Nasljeđe pepela razotkriva stvari o kojima smo znali vrlo malo ili ništa. Nasljeđa pepela u izdanju Frakture (i odličnom prijevodu Srđana Dvornika) ne govori samo o povijesti CIA-e, već i o načinu na koji funkcionira svijet u kojem živimo. Nakon Weinerove knjige nikome neće biti lakše, ali barem ćemo biti za korak bliže spoznaji s kim zapravo imamo posla. Korak bliže istini.

 

Prenosimo Booksino Začitavanje, objavljeno 24.08.2011.

Kritiku je napisala Katarina Brbora.

Povjesničar umjetnosti Hans Belting razotkriva povijest i kulturu gledanja dviju civilizacija, te mjesta na kojima su se ne samo susrele, već i međusobno obogatile.

Nakon mnogobrojnih publicističkih izdanja koja smo preporučili u 'Začitavanju' i još mnogobrojnijih tema i znanstvenih grana iz kojih su dotični tekstovi uvijek donosili najsvježija otkrića ili najbespotrebnije, ali cool informacije, na red je došla i povijest umjetnosti čije će boje ove srijede braniti njemački znanstvenik Hans Belting.

Prenosimo književnu kritiku zbornika Značenje Magreba, objavljene na tportalu 4.7.2010. Kritiku je napisala Katarina Luketić.

Ono što su domaći mediji propustili učiniti u vezi s arapskim proljećem djelomično nadomješta nedavno objavljen zbornik Značenje Magreba u kojem se nastoji objasniti važnost arapskih revolucionarnih gibanja za demokratizaciju čitavog prostora, ali i njihove buduće implikacije na neoliberalizam i neokolonijalne politike razvijenog Zapada

Prenosimo osvrt Nevena Svilara na prošlotjedno predavanje Gayatri Spivak, održano u sklopu međunarodne konferencije 'Nove empancipacijske borbe' u sklopu Subversive Film Festivala. tekst je objavljen 31.05.2011. na stranici Bookse.

'Dekolonizacija – nove emancipacijske borbe' bila je krovna tema programa ovogodišnjeg četvrtog izdanja Subversive Film Festivala koji je završio 21. svibnja.

Od 15. do 21. svibnja u kinu Europa održana je međunarodna konferencija pod nazivom 'Nove emancipacijske borbe', gdje su uz brojne diskusije, panele i promocije knjiga, predavanja održale takve zvijezde suvremene svjetske teorije kao što su Antonio Negri, Terry Eagleton, Zygmunt Bauman,, David Harvey, Slavoj Žižek...

No, među svima njima svojim utjecajem na svjetsku teoriju u posljednjih nekoliko desetljeća posebno se izdvaja indijska književna teoretičarka i profesorica na Sveučilištu Columbia, Gayatri Spivak, koja je u prepunom kinu Tuškanac 23. svibnja, održala predavanje koje je poslužilo i kao neka vrsta predstavljanja knjige Nacionalizam i imaginacija u izdanju Frakture. Prije samoga događaja bilo je najavljeno kako će se Spivak na predavanju koncentrirati na odnos između etike drugotnosti i politike identiteta – u odnosu na pitanja nacionalizma, posebno u kontekstu nedavnih događaja u sjevernoj Africi i zapadnoj Aziji, odnosno u Egiptu. No, budući da je zbog bolesti Spivak morala otkazati drugo predavanje koje je trebalo biti održano sutradan na Filozofskom fakultetu u Zagrebu sve teme koje je željela pokriti kroz dva dana u Zagrebu tako su sabijene u samo jedno predavanje koje je trajalo gotovo dva i pol sata.

Teško je reći kad je Gayatri Chakravorty Spivak postala imenom prepoznavanja, nekom vrstom koda, pomodnog filozofskog termina koji je u akademskoj zajednici postao sinonimom za postkolonijalnu kritiku (iako, poznato je, sama Spivak nikad sebe nije stavljala u taj teorijski okvir, već za sebe voli reći, pomalo u šali, da je praktična marksističko-feministička dekontruktivistkinja - '"Kada sam pročitala da sam postkolonijalna kritičarka odlučila sam postati protivnicom postkolonijalne kritike", rekla je Spivak na zagrebačkom predavanju). Kod nas je Spivak zadnjih desetak godina postala izuzetno pomodnim imenom, iako je zapravo dobro poznata još od 70-ih i 80-ih godina, tako da je na neki način njezin teorijski kišobran napravio sjenu nad dvije generacije mislilaca u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Naime, na samom početku svoga predavanja Spivak se prisjetila svog druženja s Gajom Petrovićem kao i gostovanja na skupovima Praxisa, pa tako i na onom u Dubrovniku 1983. godine. Rođena u Calcutti 1942. godine, potječe iz dobrostojeće obitelji, prve generacije indijskih intelektualaca srednje klase nakon što se Indija oslobodila kolonijalnih okova. Diplomirala je u rodnom gradu 1959. godine na engleskom jeziku te odmah zatim posudila novac kako bi otišla u Sjedinjene Države, odnosno na Sveučilište Cornell, jedno od elitnih američkih sveučilišta koje nazivaju Ivy League. Prema njenim riječima, bila je na neki način prisiljena studirati komparativnu književnost zato što joj je jedino taj odsjek ponudio neku vrstu stipendije. Nakon što je stekla diplomu Spivak je počela predavati na Univerzitetu Iowa te istovremeno počela raditi na disertaciji o W.B. Yeatsu objavljenoj pod nazivom Myself Must I Remake: The Life and Poetry of W.B. Yeats, 1974. godine. Inače njen mentor u to vrijeme bio je jedan od najpoznatijih svjetskih teoretičara Paul de Man. No, ime je ipak stekla  1976. nakon svog slavnog prijevoda Gramatologije francuskog filozofa Jacquesa Derride.

Spivak je danas jedna od najcitiranijih svjetskih autorica, a njezino djelo povezuje se s gotovo svim teoretskim strujama posljednjih desetljeća, od strukturalizma i post-strukturalizma pa sve do marksizma, feminizma i postkolonijalizma, dakako sve ovo kroz prizmu dekonstrukcije.

Iako je najpoznatija kao postkolonijalna teoretičarka, kategorizirati Gayatri Spivak na taj način bilo bi zapravo sasvim pogrešno. Spivak samu sebe opisuje kao 'para-disciplinarnog, etičkog filozofa'. Osim toga, iako je neki smatraju najvažnijom teoretičarkom postkolonijalizma, sama Spivak za sebe ističe da je oduvijek bila intelektualno izuzetno nesigurna osoba. "Zapravo, tako se osjećam još i danas", kaže za sebe Spivak, "Moja pozicija oduvijek je zapravo bila prilično reakcionarna - marksisti me smatraju previše hermetičnom, feministkinje smatraju da se previše identificiram s muškarcima, postkolonijalni teoretičari misle da sam previše zadojena zapadnjačkoj teoriji. No, moram priznati da čak osjećam i određeno zadovoljstvo zbog toga.'

Usprkos činjenici da je Spivak izuzetno citirana autorica do sad nije bilo mnogo prijevoda na hrvatski, a činjenica da je Nacionalizam i imaginacija i drugi eseji zapravo prva njezina cjelovita knjiga prevedena na hrvatski jezik svakako je sramotna. U knjizi se mogu pronaći i neki od njezinih najpoznatijih tekstova kao što je esej 'Mogu li podčinjeni govoriti?', koji je Spivak uz Edwarda Saida i Homi Bhabbu učinio ikonom postkolonijalne kritike, ali i esej 'Nacionalizam i imaginacija' u kojem autorica analizira indijsku neovisnosti 1947. godine.
 
Predavanje održano u Zagrebu prošloga tjedna imalo je kao ključni subjekt  termin subaltern, koji bi se na hrvatski jezik mogao prevesti kao obespravljeni, iako u prijevodu knjige na hrvatski termin ostaje nepreveden. U razgovoru sa svojim domaćinom Srećkom Horvatom Spivak je bocnula svoje kolege progresivne teoretičare koji su nekoliko dana ranije gostovali u Zagrebu, a koji su, kako je rekla, "zbog euforije povezane s posljednjim događajima u arapskom svijetu, koji su s razlogom ocijenjeni kao mnogo važniji od onih u Seattleu ili Genoi, odlučili isključiti svoje analitičke aparate". To je, rekla je Spivak, pogubno, jer analiza mora biti konstantna što god da se događa, bez obzira na svu snagu koju su označili događaji na Trgu Tahrir u Kairu. Spivak je u tom kontekstu citirala nekadašnjeg kineskog premijera Ču En Laja, kojeg su gotovo dva stoljeća nakon Francuske revolucije pitali o njezinoj važnosti, na što je on odgovorio da je još prerano govoriti o tome.
 
Spivak je govorila i o tome kako odbija preuzeti bilo kakvu aktivnu ulogu u smislu nekakve   glasnogovornice progresivnog pokreta. "Ja sam oduvijek bila samo akademski građanin. Mnogi me smatraju veoma negativnom i ciničnom, no takva sam kakva sam. Iako sebe ne doživljavam negativnom. Mislim da je negativnost u tom smislu ekvivalent razuma".

Dio predavanja posvetila je i ukazivanju na iluzije o bilo kakvim brzim promjenama što se tiče obespravljenih i potlačenih ljudi. "Riječ je o tisućama godina kognitivnog propadanja. Ljudi su više milenija tretirani kao niža bića, kao stoka. U povijesnom procesu Francuska revolucija dogodila se jučer. Što je to 200 godina u kontekstu ljudske povijesti? Apsolutno ništa. To  moramo imati na umu kada govorimo o brzim promjenama. Ljude je teško mijenjati, teško je mijenjati mentalni sklop, to je izuzetno dugotrajan proces".

Ne postoji put, put stvaramo hodajući

Od 15. do 21. svibnja u sklopu Subversive film festivala održat će se međunarodna konferencija pod nazivom Nove emancipacijske borbe.

U ovih tjedan dana Zagreb ponovno postaje važno središte političkih i intelektualnih tokova, mjesto na kojem će predavanja držati velikani progresivne misli kao što su Zygmunt Bauman, Terry Eagleton, Slavoj Žižek, Gayatri Spivak, István Mészáros, Samir Amin, David Harvey, Antonio Negri i drugi.

Konferencija je podijeljena u četiri cjeline – predavanja, okrugli stolovi, promocije knjiga i novost ovogodišnjeg programa – specijalan susret Svjetskog foruma za alternative, koji će na panelima okupiti političke aktiviste, ekonomiste i teoretičare iz svih dijelova svijeta.

Fraktura za ovu prigodu objavljuje dva nova naslova, Značenje Magreba i Nacionalizam i imaginacija.

Donosimo kratak pregled događanja na kojima sudjeluju naši autori.

 

nedjelja 15.05. 20h

Kino Europa

Otvaranja konferencije povodom 50. obljetnice pokreta nesvrstanih: "Europa, Mediteran, Bliski Istok" – okrugli stol

Sudionici: Budimir Lončar, Tvrtko Jakovina, Latinka Perović
Moderator: Ivan Iveković

Na okruglom stolu će se problematizirati trenutna situacija u svijetu, promjene u Trećemu svijetu i pokušati objasniti kako to da su neke od do jučer siromašnih zemalja danas aktivne i perspektivne članice skupine 20 najmoćnijih država svijeta, dok su mnoge druge, napose u Crnoj Africi u vrijeme „vjetra promjena“ i dekolonizacije imale više stope rasta i bile objektivno bogatije no što su to danas.

Je li Zapad kakav smo poznali pred padom ili će ostatak svijeta postati sličniji liberalnim demokracijama Zapadne Europe? Koje je mjesto malih država u novom svijetu? Zašto je Afrika u vremenu općeg smanjenja udaljenosti i ubrzanja vremena, mnogima danas dalja i manje poznata no što je to bila ranije?

 

utorak 17.05. 21h

Kino Europa

Slavoj Žižek: Situacija je katastrofalna ali nije ozbiljna – predavanje

Poznati slovenski filozof, filmski kritičar i psihoanalitičar Slavoj Žižek, koji je na prošlogodišnjem Subversivu predstavio svoju knjigu Druga smrt neoliberalizma,  na svoj osebujan način pokušat će odgovoriti na pitanja kako je čovječanstvo završilo tu gdje smo sada te koji su izgledi radikalne emancipacijske akcije?

 

srijeda 18.05. 19h

Kino Europa

Okrugli stol i promocija knjige Značenje Magreba

Sudionici: David Harvey, István Mészáros, Slavoj Žižek, Samir Amin, Zygmunt Bauman
Moderator: Srećko Horvat

Središnji okrugli stol konferencije "Nove emancipacijske borbe" propituje preslagivanje moći u čitavom svijetu, ali prije svega nastoji istaknuti emancipacijske potencijale narodnih pokreta. Što u tom kontekstu možemo naučiti od Magreba i što nam je činiti?

Za razliku od svjetske diplomacije i geostrateških kalkulacija, kojima je glavna briga da se očuva status quo, u knjizi Značenje Magreba vodeći intelektualci današnjice – od Slavoja Žižeka i Alaina Badioua preko Antonija Negrija i Tariqa Alija do Samira Amina i Noama Chomskog – reagiraju na događaje koji samo na prvi pogled nisu povezani i s nama.
Značenje Magreba pruža uvid u promjene koje nedvojbeno markiraju početak jedne nove ere.

petak 20.05. 19h

Kino Europa

Je li Balkan novi Magreb? – okrugli stol

Sudionici: Rastko Močnik (Filozofski fakultet u Ljubljani), Mate Kapović (Filozofski fakultet u Zagrebu), Žarko Puhovski (Filozofski Fakultet u Zagrebu), Biljana Kašić (Sveučilište u Zadru Centar za ženske studije), Boris Kanzleiter (Rosa Luxemburg Stiftung), Vedran Horvat (Heinrich Böll Stiftung), Haris Golemis (Nicos Poulantzas Institute)

Moderator: Igor Štiks (Sveučilište u Edinburghu)

U sjeni trenutnih političkih promjena na Bliskom istoku, Balkan se ponovo trese. U Grčkoj se nastavljaju ulične borbe. Veliki prosvjedi su obilježili kraj zime i proljeće u Hrvatskoj donoseći različita i nerijetko sukobljena stajališta, od desničarskog ekstremizma do snažnog socijalnog i anti-kapitalističkog bunta i zahtjeva za uvođenjem direktne demokracije.

Ovaj okrugli stol ima za cilj ponuditi odgovore na sljedeća pitanja: što se doista događa na Balkanu? Je li Arapsko proljeće utjecalo na navedena zbivanja? Da li, unatoč očitim razlikama sa situacijom na Bliskom Istoku, možemo naći i neke sličnosti? Mogu li direktnodemokratske prakse upotpuniti ili čak zamijeniti model predstavničke demokracije koji je, čini se, danas u krizi kako na Balkanu tako i u cijeloj Europi? Konačno, koja je uloga Europske nije u ovim procesima?

_______________________________________________________________________________________

Na konferenciju dolazi i poznata indijska teoretičarka i književna kritičarka Gayatri Chakravorty Spivak, najpoznatija po svojoj studiji „Mogu li podčinjeni govoriti?“ (Can The Subaltern Speak?), koja se smatra temeljnim tekstom postkolonijalnih studija, te po svom prijevodu knjige O gramatologiji Jacquesa Derride. Održat će predavanje te predstaviti knjigu Nacionalizam i imaginacija.

ponedjeljak 23.05. 20h

Kino Tuškanac

"Subverzija" u iščitavanju vizualnog – predavanje

Gayatri Chakravorty Spivak govorit će o odnosu između etike drugotnosti i politike identiteta – u odnosu na pitanja nacionalizma, posebice u kontekstu nedavnih događaja u sjevernoj Africi i zapadnoj Aziji. Na predavanju će biti prikazani primjeri iz vizualne umjetnosti te isječci iz filmova.

 

utorak 24.05. 19h

Filozofski fakultet D7

Promocija knjige Nacionalizam i imaginacija

Nacionalizam i imaginacija knjiga je osobite teoretičarke i aktivistkinje Gayatri Chakravorty Spivak u kojoj se na teorijski kompleksan i etički odgovoran način bavi ključnim problemima književne, postkolonijalne i feminističke teorije.

U ovoj knjizi nalaze se eseji Nacionalizam i imaginacija, Novo promišljanje komparativizma te jedan od najvažnijih tekstova suvremene kritičke misli Mogu li podčinjeni [subaltern] govoriti?, a u svakom od njih te u predgovoru pisanom posebno za hrvatsko izdanje autorica jasno artikulira kritiku neokolonijalnoga kapitalizma, financijalizacije svijeta i globalizacije usporedo s kritikom epistemičkog nasilja, stvarajući "živu teoriju", a teoriju shvaćajući kao "strategiju preživljavanja".

 

Uživajte u konferenciji!

Fraktura u suradnji sa Subversive Film Festivalom dovodi Slavoja Žižeka i Gayatri Spivak!

 

Odmah nakon filmskog programa, od 15. do 21. svibnja u kinu Europa održat će se međunarodna konferencija pod nazivom Nove emancipacijske borbe. Konferencija i ove godine okuplja neka od najvažnijih imena suvremene teorije i radikalne misli.

Uz brojne diskusije, panele i promocije knjiga, predavanja će održati Antonio Negri, Terry Eagleton, Zygmunt Bauman, Istvan Meszaros, David Harvey, Gayatri Spivak, Slavoj Žižek, Samir Amin i mnogi drugi.

Već ovaj niz imena jamči relevantne i žive diskusije koje će Zagreb ponovo ucrtati u mapu svjetskih zbivanja.

O terminima tribina i promocija obavijestit ćemo vas naknadno.

 

Značenje Magreba

 

 

Još uvijek je teško reći koje je točno značenje Magreba, ali jedno je već i sada sigurno: samospaljivanje mladića u Tunisu pokrenulo je niz narodnih pobuna koje se poput plime šire Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom, pokazujući što je to prava borba za demokraciju. S druge strane Zapad već desetljećima propovijeda nužnost uvođenja "demokracije" diljem svijeta, a ujedno čini sve kako bi njen razvoj onemogućio, pa čak i tako što neskriveno podržava diktatorske režime.
I dok su mnogi vjerovali kako se u Magrebu radi tek o spontanom i neorganiziranom revoltu koji će se brzo ugasiti, ustrajnost arapskih naroda ukazuje na promjenu koja bi mogla probuditi i uspavani europski kontinent. Za razliku od svjetske diplomacije i geostrateških kalkulacija, kojima je glavna briga da se očuva status quo, vodeći intelektualci današnjice – od Slavoja Žižeka i Alaina Badioua preko Antonija Negrija i Tariqa Alija do Samira Amina i Noama Chomskog – u knjizi Značenje Magreba reagiraju na događaje koji samo na prvi pogled nisu povezani i s nama. Kroz niz britkih i nerijetko energičnih reakcija, pa i internih neslaganja i polemika, Značenje Magreba pruža uvid u promjene koje nedvojbeno markiraju početak jedne nove ere.

 

Gayatri Chakravorty Spivak

 

Nacionalizam i imaginacija

 

Nacionalizam i imaginacija i drugi eseji, knjiga osobite teoretičarke i aktivistkinje Gayatri Chakravorty Spivak u kojoj se na teorijski kompleksan i etički odgovoran način bavi ključnim problemima književne, postkolonijalne i feminističke teorije.
U ovoj knjizi nalaze se eseji "Nacionalizam i imaginacija", "Novo promišljanje komparativizma" te jedan od najvažnijih tekstova suvremene kritičke misli "Mogu li podčinjeni [subaltern] govoriti?", a u svakom od njih te u predgovoru pisanim posebno za hrvatsko izdanje autorica jasno artikulira kritiku neokolonijalnoga kapitalizma, financijalizacije svijeta i globalizacije usporedo s kritikom epistemičkog nasilja, stvarajući "živu teoriju", a teoriju shvaćajući kao "strategiju preživljavanja".
Svaki od ovih eseja pruža uvid u ideje Gayatri Chakravorty Spivak. U "Nacionalizmu i imaginaciji" analizira ostvarivanje indijske neovisnosti 1947. i preispituje temelje stvaranja nacije-države iz mikrološke optike, otvarajući pitanja nacije i transnacionalnih prostora, nacije i jezične memorije, značenja o životu i povijesne naracije. Esej "Novo promišljanje komparativizma" ključan je za novo shvaćanje proučavanja komparativne književnosti i dosega komparabilnosti te bitan odmak od zapadnocentrične znanosti o književnosti prema istinskom svjetskom proučavanju književnosti.
Najvažniji tekst Gayatri Chakravotry Spivak "Mogu li podčinjeni [subaltern] govoriti?" u ovoj je knjizi preveden prema posljednjoj verziji objavljenoj u knjizi Kritika postkolonijalnog uma. U obzoru postavke o nemogućnosti da se podčinjeni [subaltern] predstave u javnom prostoru i time postanu zbiljski subjekt otvara se pitanje afirmacije moći Drugosti i opreka oko te moći.
Nacionalizam i imaginacija i drugi eseji beskompromisno su teorijsko štivo u kojem hrvatska publika prvi put ima priliku upoznati se s vizionarskom mišlju Gayatri Chakravorty Spivak. Knjigu su preveli Snježan Hasnaš i Damir Biličić, a uredili Biljana Kašić i Srećko Horvat.

 

 

 

Prenosimo tekst Adriane Piteše o knjizi Stephana Greenblatta "Will u vremenu: Kako je Shakespereare postao Shakesperare?". Tekst je objavljen 14.02.2011. u Jutarnjem listu.

William Shakesperae: Bard je bio poslovni čovjek svjestan svog talenta

Tko je, zapravo, bio William Shakespeare ? Kako je izgledao, što ga je inspiriralo, što je čitao, kako je moguće da je jednako dobro razumio bogataše i siromašne, plemiće i prosjake? Jesu li knjige na kojima stoji njegov potpis djelo jednog muškarca, skupine autora ili, možda, žene?

Rekonstrukcija života

Fascinacija najvećim pjesnikom svih vremena, filozofom koji je čovjeka - sa svim njegovim žudnjama, snovima i strahovima - promatrao kao figuricu na dlanu, piscom čiji je opus neodoljiv svim književnim školama, proizvela je golem broj radova čiji bi popis bio usporediv s telefonskim imenikom neke metropole.

Na hrvatskom je nedavno objavljen “Will u vremenu: Kako je Shakespeare postao Shakespeare” Stephena Greenblatta u izdanju Frakture i odličnom prijevodu Dinka Telećana.

Milijun dolara predujma

Publicistički bestseler koji je autoru donio milijun dolara predujma i desetak uglednih nagrada za knjigu godine, na listi bestselera New York Timesa ostao je deset tjedana. E sad, kako je moguće da “ljubavno pismo velikom piscu”, djelo koje ne donosi nijedan novi dokument, u kojem nema spektakularnih novih teorija, poluči takav uspjeh?

Nekoliko je razloga. Harvardski profesor istaknuti je pripadnik novog historizma, pristupa koji podrazumijeva smještanje književnih tekstova u društveni, politički i religiozni kontekst. Moto njegovog pristupa Shakespeareu jednostavan je: “Da bi se razumjelo tko je bio Shakespeare, važno je pratiti verbalne tragove što ih je ostavio za sobom prema životu i prema svijetu za koji je bio tako otvoren. A da bi se razumjelo kako se Shakespeare služio maštom da bi svoj život pretvorio u umjetnost, važno je služiti se vlastitom maštom.”

Začudna liberalnost

Ukoliko ne znate čime se bavite, onda se takva analiza lako svede na jeftino psihoanaliziranje začinjeno nizom nepovezanih podataka koje ništa ne govore ni o djelu ni o razdoblju. No, kad dubinski razumijete materiju o kojoj pišete, rezultat mogu biti doista čudesne analize.

Greenblatt je, naime, ujedno i jedan od vodećih stručnjaka za razdoblje književnosti renesanse Engleske, ali i stručnjak, što mu i najveći suparnici priznaju, koji o Bardu piše najljepše priče našega doba. Njegov “Will u vremenu” zanimljiva je rekonstrukcija elizabetinske Engleske, obilježene religioznim nemirima, ksenofobijom, premrežene klasnim sukobima, ali i začudno liberalnim odnosom prema nekim aspektima seksualnosti.
Zanima nas priča

Uza svu ljubav prema autoru, Greenblattov Shakespeare nije hipersenzibilni, neshvaćeni umjetnik, nego trezveni poslovni čovjek svjestan da je njegov talent jedino što će ga uzdignuti na društvenoj ljestvici, do čega mu je neobično stalo. Paralelno, bio je čovjek koji je živio u nesretnom braku, koji se teško nosio sa nedaćama, ali i umjetnik koji je znao vratiti udarce kolegama.

Pet posto činjenica, 95 posto nagađanja - sveto je pravilo svake Shakespeareove biografije. Greenblattov tekst sa svim sugestivnim vezama rasno je štivo kojem mogu proturječiti samo oni jednako upućeni u opus pisca čije djelo, kako je napisao Jan Kott, “kao kakva spužva upiju čitavu suvremenost”. Takvih je malo. Sve nas ostale zanima samo uvjerljiva i dobro napisana priča.

Nesretan u braku, žudio za mladićem

Kad je Will bio prvi put u kazalištu

Na osnovi teksta Shakespeareovog vršnjaka i susjeda Willisa o impresijama gledanja komada “Kolijevka sigurnosti”, Greenblatt smatra da je moguće i da je Shakespareov otac, tad načelnik Stratforda, poveo svog petogodišnjeg sina na predstavu. U njegovoj interpretaciji to je moglo ovako izgledati: “Vjerojatno se ne možemo više približiti prvom kazališnom prizoru što ga je sam Will imao pred očima.

Kad je načelnik ušao u dvoranu, svi su ga zacijelo pozdravili i razmijenili pokoju riječ s njime; kad je zauzeo sjedalo, mnoštvo je zašutjelo iščekujući da će se dogoditi nešto uzbudljivo i ugodno. Njegov sin, bistar, hitar i osjetljiv, stao je, bit će, između očevih nogu. Prvi put u životu William Shakespeare gledao je kazališni komad. Kakav je to komad Kraljičina družina upriličila 1569. u Stratfordu? Zapisi to ne pokazuju, a možda i nije važno. Čista čarolija igranja - stvaranja zamišljenog mjesta, umješne glumačke izvedbe, dotjerani kostimi, plima povišenog jezika - možda je bila dovoljna da zauvijek osvoji malenog dječak.

Nesretni brak

Slavni dramatičar sa 18 godina oženio se s osam godina starijom Anne, koja je u to vrijeme već bila trudna. Imali su troje djece, Susan kojoj je Shakespeare ostavio praktički sve što je stekao, te blizance Judith i Hamneta, koji je umro kao dječak. Brak, sudeći po svemu, nije bio sretan, par je živio odvojeno, a ljubav je književnik gajio prema nekim drugim osobama. Nesretan brak, smatra Greenblatt, vidljiv je i u tekstovima.

“U velikom nizu komedija što ih je Shakespeare napisao u drugoj polovini 1590-ih, romantičnih remek-djela u kojima su čudesno opisani žudnja i radosno nepopustljiv poriv za brakom, jedva da postoji jedan jedini par ljubavnika za koje se čini da duboko, iznutra pristaju jedno drugom.”.

Praktičan umjetnik

Shakespeare nije mario za ukoričavanja knjiga, što nije čudno, ali je itekako znao kako zaraditi.

“Nije bio jedini koji je pisao za pozornicu na kojoj je i nastupao, ali je u tome bio najbolji, a glumci su brzo uvidjeli koliko je dragocjen. Zacijelo se također doimao iznimno promućurnim i pouzdanim u pogledu novca - sušta suprotnost sveučilišnim umnicima - jer financijski dokument koji ga spominje u prosincu 1594., u društvu Burbagea i Kempea, upućuju na to da je već bio jedan od ljudi fiskalno odgovornih za ansambl. Znao je kako staviti novac u svoju lisnicu i ondje ga sačuvati”, piše Greenblatt.

O sonetima

Što se pjesnika tiče, ako postoji išta što soneti, uzeti kao biografski dokument, snažno sugeriraju, onda je to činjenica da nije našao ono za čim je žudio, ni emotivno ni seksualno, u braku. Dio problema mogao je biti bjelodani raskorak s Anne Hathaway; no soneti možda upućuju i na to da nijedna osoba nije nikad mogla zadovoljiti Shakespeareove čežnje ili ga učiniti sretnim. Ne radi se o tome da je izvan braka našao nekoga tko bi ga potpuno ispunio. Svoju sposobnost zanesene idealizacije fokusirao je, čini se, uvelike na mladića, a sposobnost žudnje na svoju ljubavnicu.”

Pronađite istraživača u sebi uz Tragače! Uskoro u izdanju Frakture knjiga svjetski priznatog povjesničara!

Sedamdesetih godina osamnaestog stoljeća, u vrijeme kada je kapetan James Cook prelazio Pacifik, Denis Diderot, urednik Encyclopédie i jedan od vodećih prosvjetitelja izjavljuje da istraživače ne vode plemeniti ljudski, već zvjerski instinkti.
U povijesnom smislu Diderot je bio djelomično u pravu.

U Fernándezovoj povijesti istraživanja postaje savršeno jasno da je većina istraživača bila motivirana požudom - za zemljom, bogatstvom, moći i slavom.
Riječima kapetana Kuke: Zadovoljstvo da se bude prvi. Iako su istraživači često putovali iz vlastitih interesa, njihova otkrića su uistinu promijenila svijet...

  

Knjiga Tragači  Felipe Fernández-Armesta donosi uzbudljiv dijakronijski pregled približavanja i udaljavanja različitih kultura, savladavanja straha od nepoznatog i nagli uspon država koje su bile najsupješnije u osvajanju.
Ljudski rod je oduvijek naprijed prvenestveno vodila njegova znatiželja i stremljenje prema višem i daljem, jer unatoč svim uspjesima u istraživanju i iskorištavanju naše planete, ne smijemo zaboraviti činjenicu da fizički spadamo među prilično slabe i nimalo impresivne stanovnike Zemlje.
Pathfinders je bogata i neobična studija ljudskog duha.

Baveći se temom otkrivanja svijeta na uistinu svjetskoj razini, povjesničar Felipe Fernández–Armesto slijedi tragače koji su u proteklim tisućljećima utabali rute i uspostavili kontakte spajajući i najudaljenije kutke svijeta. Od migracija Homo erectusa prije milijun i pol godina, morskih ekspedicija koje su povezivale Egipat kraljice Hatšepsut s egzotičnom zemljom Punt u drugom tisućljeću pr. Kr., preko trgovaca i misionara s drevnih Putova svile i slavnih moreplovaca s iberskog poluotoka iz 15. stoljeća, sve do 19. stoljeća i istraživanja polarnih predjela, unutrašnjosti Afrike, Sjeverne Amerike i južnog Pacifika, autor isprepliće priče pune karaktera. Fernández–Armesto vraća se na početke naše vrste, analizirajući temelj uspjeha pradavnog čovjeka bez obzira na njegove komparativne nedostatke u suočavanju s okružjem u kojem je živio. Razbija mitove o slavnim istraživačima prikazujući ih u svjetlu njihove, počesto dvojbene motivacije i na površinu izvlači neke manje poznate krčitelje novih putova koji su iznimno važni za svjetsku povijest.

Prikazujući u povijesnom presjeku najvažnija svjetska istraživanja, smještajući ih u kontekst kulture, tehnologije i politike pripadajućeg doba te iznoseći slavne, ali i neslavne epizode osvajanja svijeta, Fernández–Armesto piše povijest koja obuhvaća ne samo veliku širinu nego zadire i u dubinu ne gubeći na svojoj zanimljivosti i dinamici.

O knjizi.

 

 

Felipe Fernández-Armesto je britanski povjesničar i profesor španjolske kulture i civilizacije te svjetske povijesti.
Rođen je 1950. u Londonu u obitelji poznatih novinara (majka mu je bila suosnivačica novina The Diplomatist).
Medijsku pozornost je privukao 2007.kada, je kao žrtva brutalnosti američke policije, završio u zatvoru jer je nepropisno prešao cestu.
Prvo djelo, Španjolska armada, objavljuje 1990.  Nakon toga objavljujejoš deset knjiga od kojih su najpoznatije: Ideje koje su promijenile svijet (2003.), Kratka povijest čovječanstva (2004.), Tragači: Globalna povijest istraživanja (2006.) i Globalna povijest svijeta (2007.)

Intervju s autorom