Prenosimo kritiku romana Tuga Belgije Huga Clausa. Kritiku je napisao Dragan Jurak, a objavljena je 11. ožujka 2013. na moderna vremena info.

Biografija belgijsko-flamanskog književnika Huga Clausa (Bruges, 1929., Antwerpen, 2008.) na neobičan je način oslikala zapadnoevropsku povijest u posljednjih sedamdesetak godina.

Rođen u nacionalističkoj flamanskoj zajednici Hugo Claus je tokom okupacije Belgije pristupio pronjemačkoj, flamanskoj fašističkoj mladeži. U poratnim, zrelijim godinama, Claus postaje socijalista i nakon posjeta Kubi veliki zagovornik Castrove revolucije. Ženio se dvaputa, drugi put u sedamdesetima za nizozemsku soft-porno divu Sylviu Kristel s kojom je imao sina. U nultim godinama dijagnostiran mu je Alzheimer, nakon čega se odlučuje na eutanaziju, u Belgiji legalnoj od 2002. godine.

I tako je biografija Huga Clausa uvezala fašizam Drugog svjetskog rata, socijalizam šezdesetih, soft porno industriju sedamdesetih, i legalizaciju eutanazije s početka milenija. Takvo neobjašnjivo, a opet sasvim logično mijenjanje kostima i ambijenata tokom jednog života, narativno može objediniti jedino magični realizam. Određeni flamanski magični realizam upravo je i nit kojom je Hugo Claus uvezao "Tugu Belgije" (1983.), roman o odrastanju flamanskog dječaka Louisa u vrijeme prije i tokom Drugog svjetskog rata.

Louis, mali pitomac katoličkog Internata, o početku rata slušao je na radiju. Stanoviti je profesor tronuto ali i dramatično iznosio istinitu priču o okapiju iz pariškog zoološkog vrta koji je odbijao hranu otkako su njemačke divizije ušle u Poljsku. U očima životinje iz Belgijskog Konga mogla se navodno vidjeti neizreciva tuga. Direktor zoološkog vrta bdio je cijelu noć s bananom u ruci, ali je pred zoru stoički okapi demonstrativno pred licem ljudskog nečovještva ispustio svoju dušu.

Niti godinu dana kasnije rat će stići i u Belgiju. Kao i Poljska i Belgija je evropski koridor ratova. Da bi zaobišli francusku Maginot liniju njemački tenkovi udarili su preko Belgije. Flandrijsku flamansku zajednicu to je stavilo u dugoročno opasan položaj. Savezništva Drugog svjetskog rata bila su poput viceva o Nijemcima, Rusima i Talijanima. Plavokosi i plavooki arijski nadljudi glavne su saveznike pronašli u tamnoputim Talijanima i kosookim Japancima.

No za naciste je postojalo i nešto poput "prirodnih saveznika". Prije svega to su bili Englezi, ali od te germanske osovine od početka nije bilo ničeg. Potom su tu bili "slučajni saveznici" poput Finske koja je zbog sovjetske agresije iz 1940. pala u krilo Trećem Reichu; ili "neprirodni saveznici" poput hrvatskih ustaša, kojima je zbog političko-vojnog oportunizma dato rasno odrješenje od slavenstva i time dozvola da se pridruže imperijalno-rasnom pohodu nacista.

Belgijski Flamanci, zajedno sa Šveđanima, Norvežanima, Nizozemcima, Dancima i Austrijancima, predstavljali su „prirodne saveznike" velikog germanskog brata. Secesionističke Flamance to je pretvorilo u lake žrtve kolaboracije. Uključujući tu i mladog Louisa. Clausov alter ego je iz očevog novčanika ukrao novac kojim je platio uniformu pronjemačke mladeži, da bi paradirao u njoj gradom, maltretirajući starce što su sjedili na stolcu na pločniku ("pločnik mora biti slobodan za sve"), i prijeteći im isukanim bodežom Hitlerjugenda. Istovremeno, dok je Louis zavodio red na ulicama, majka je sudjelovala u tzv. "ležećoj kolaboraciji", ljubujući kao tajnica s njemačkim upraviteljem tvornice u kojoj su se proizvodili dijelovi za Messerschmidte.   

Na kraju, kad su u zapadnu Flandriju stigli Amerikanci a njemački blitzkrieg u Ardenima završio na dizelskim parama, najgore je prošao otac tročlane obitelji koji je kao kolaboracionista završio u savezničkom istražnom zatvoru (što je ujedno bila i sudbina Clausovog oca). Optužbe su bile ozbiljne, spominjala se i suradnja s Gestapom, a i svatko voljan mogao je nešto nabaciti. No otac se vratio kući. Doduše malo uzdrman, ali i dalje spreman umanjivati broj žrtava holokausta i opravdavati ga ratnim prilikama...

Što reći, ozbiljna je to obiteljska kronika o kolaboracionizmu i stupanju s Hitlerom, no Claus je ispisuje neopterećeno, zaigrano, i s puno odličnog humora: pišući o fašizaciji obitelji na isti način na koji piše i o seksualnom odrastanju. Nije da Hitler gleda u križ kao u francuskim komedijama, ali ima tu dosta komedije, a kad smo već kod gledanja u križ moramo citirati Louisova starijeg i iskusnijeg školskog kolegu koji kaže da su najbolje razroke jer "gledaju ravno kad svršavaju".

Claus se može zezati s obiteljskim fašizmom, jer obitelj maloga Louisa ipak nije posve poludila, nije okrvarila ruke i prešla granicu nakon koje nema povratka. Njihov fašizam nije bio manijakalni i zločinački, već više karnevalski - koji se, eto, "može dogoditi svakome". Na kraju je umjesto obiteljskih traumi ostao samo mamurluk, kao nakon proslave koja se otela kontroli. No time odgovornost nije umanjena. Dapače, malo flamanskog pangermanizma i frankofobije, malo antisemitizma, i učas više ne možemo prepoznati svoju obitelj, niti sami sebe.

Roman završava krajem rata i početkom Louisova pisanja obiteljske kronike. Prva rečenica u njegovoj bilježnici glasi točno onako kako glasi i prva rečenica Clausova romana. Naslov koji Louis stavlja je "Tuga". Na prijedlog tajnika komisije za književnu nagradu naslov proširuje u "Tuga Belgije". No naslov ima i svoju ozbiljniju pozadinu. Sintagma se spominje na više mjesta u romanu, ali možda je najindikativnije ono kada baka kaže Louisu: "Tuga Belgije, to si ti"...

Hugo Claus će tokom života pisati knjige, snimati filmove, oženiti softporno divu, i organizirati natjecanje za izbor miss (u kojem prema pravilima članovi žirija moraju biti goli). Živopisan je to život, a "Tuga Belgije" njegov je upečatljivi literarni ekstrakt. Međutim kad se iza svega podvuče crta - ispod seksa sa časnom sestrom i seksa s maminom sestrom, ispod časne sestre koja nevjeruje u skijanje ali vjeruje u hodanje po vodi, ispod razrokih cura i kućne pepeljare s kukastim križom - ostaje slika dječaka u uniformi fašističke mladeži i s bodežom Hitlerjugenda.

Ostaje slika - "tuge Belgije", u ovom odličnom (i već klasičnom) flandrijskom "Amarcordu".

Prenosimo kritiku i prikaz romana Čudesno putovanje Pomponija Flata Eduarda Mendoze (preveo Dinko Telećan).

Kritiku je napisala Višnja Pentić, a objavljena je na 3. Programu Hrvatskog radija te na portalu Moderna vremena Info.

Humor je dijete zablude. Satira, ironija i sarkazam su manje ili više nedužno poigravanje zabludama što ih ljudi gaje kako o sebi tako i o drugima. Ne možemo do kraja upoznati sebe same, ali što smo bliži tom nedostižnom cilju to smo se sposobniji šaliti na vlastiti račun i ogledati se u zrcalu komike kada nam se zato pruži prilika. Jednako tako što bolje poznajemo zakone ljudskosti to će naša komična oštrica dublje rezati meko tkivo sveprisutnih obmana.

Nužnost braka inteligencije i humora očita je kako u životu tako i u književnosti. Jer humor je igra humanog predznaka u kojoj nam se blagotvorno obznanjuje činjenica kako i drugi uočavaju nabreklo bure gluposti u kojem svi zajedno besciljno, a uporno pokušavamo doći do zraka.  Kao i šah, i komična je igra to bolja što su igrači ravnopravniji, odnosno sposobniji iskoristiti nepreglednu količinu materijala pred sobom u što raznovrsnijim kombinacijama. Bez znaka jednakosti nema humora - smijemo li se onima ispod preziremo, onima iznad zavidimo. No, smijemo li se jednakima, smijemo se sebi, a to je umijeće kojim se ne mogu pohvaliti ni svi ljudi, a kamoli životinje.

Priliku da se ljudski nasmijemo pruža roman "Čudesno putovanje Pomponija Flata" španjolskog pisac Eduarda Mendoze na čijem će početku desetogodišnjem Isusu vjetrovima naduveni Rimljanin iz naslova razumno pojasniti da sva djeca njegovih godina misle kako su baš njihovi roditelji nešto posebno: „Gledaj, Isuse, sva djeca tvoje dobi vjeruju da su im roditelji drukčiji od ostalih. Ali nije tako. Kad odrasteš, otkrit ćeš da tvoj otac nije ni po čemu posebna."  U ovom se kratkom dijalogu razotkrivaju vrline autorova humora koji je višeslojan, dovitljiv te prije svega human i blag. Mendoza se istovremeno šali s dječjom naivnošću malog Isusa i ograničenom nadmenošću odraslog Rimljanina  - kako to obično biva u životu obojica i jesu i nisu u pravu.

Najljepši humor ne ismijava nikog ponaosob, a smije se svemu. Tako je bilo još kod Cervantesa, Rabelaisa i Gogolja, a formula se nije promijenila ni danas. U najbolju tradiciju europskog humorističnog romana uklapa se i Mendozin roman čiji je autor jedan od najnagrađivanijih i najčitanijih suvremenih španjolskih pisaca. Rođen 1943. u Barceloni, Mendoza je već 1975. knjigom "Istina o slučaju Savolta" osvojio Nagradu kritike, a njegov najnoviji roman "Prepirka mačaka. Madrid 1936." već se okitio s nekoliko nagrada. Autor je i kazališnih komada na katalonskom te je uz Carlosa Ruiza Zafona najuspješniji španjolski pisac posljednjih godina.  I to zasluženo. U tri godine starom romanu što nam ga donosi Frakturino lijepo opremljeno izdanje s detaljem iz Durera na uvid nam je dan neupitan komičarski talent španjolskog autora, kao i dokaz njegovog rafiniranog literarnog stila povijenog nenametljivom erudicijom.

"Čudesno putovanje Pomponija Flata" povijesni je roman s detektivskim zapletom. Radnja se događa prije ni manje ni više nego dvije tisuće godina u Nazaretu. S toga ne iznenađuje da su glavni akteri dobro poznata biblijska obitelj s drvodjelcem Josipom na čelu te pokoji povijesti nevažan Rimljani upitnog morala. Junak iz naslova postariji je, nekoć ugledni rimski građanin, koji je bolju polovicu svog  avanturama bogatog života potratio na potragu za eliksirom mudrosti. Takav mu je napitak istini za volju nasušno potreban, no svaka irealna ambicija ima svoju cijenu pa je naš siroti Pomponije od isprobavanja brojnih potencijalno čarobnih vodica vječito nadut, doslovno i metaforički.  

Stigavši u Nazaret naletjet će na malog Isusa čiji je otac, tesar Josip, nakon optužbe za ubojstvo bogatog gradskog uglednika, osuđen na tada jako popularno raspeće. Nakon što razbije svoju kasicu prasicu Isus za šaku srebrnjaka kupi vjetrogonju Pomponija uvjerivši ga škudama da mu pomogne istražiti ubojstvo - i eto nam detektiva i njegovog vjernog pomagača - samo što Rimljaninu nedostaje Sherlockova analitična stručnost, a Isusu godine iskustva i slijepa odanost koja krasi svakog detektivskog pomoćnika s renomeom od Watsona do Hastings. istražiteljska je metoda naših junaka posvema klasična - ispitati što više ljudi i izmusti od njih pokoju korisnu informaciju. Kao sugovornici iskazat će se lijepi grčki rob i jedna bludnica s kraja grada imena Zara Samarijanka.

Mendoza koristi biblijske likove kao i aluzije na brojne anegdote iz Svetog pisma i antičke kulture kako bi potragu učinio urnebesnijom. Epizodna struktura kao i obilje razgovora s uvijek novim licima povezuju detektivski roman s tradicijom koja je ključna za razumijevanje "Čudesnog putovanja", a to je ona pikarskog romana. Mendoza se vješto poigrava njenim datostima često ih postavljajući naglavačke - slično kako je to svojedobno učinio zemljak mu Cervantes. Ako je don Quijote bio starac za kojeg je ne moguće ustanoviti je li lud ili se tek pretvara, i čiju je osobu nepotrebno pokušavati fiksirati, naš je Pomponije jednako nedokučiv svat.  Nepredvidiv, ali razgovorljiv, on će svom štitonoši koji se kod Mendoza odaziva na umiljato ime mali Isus kroz čitav roman držati više ili manje korisne lekcije.

Neutješno uplakanog će dječaka gonjenog strasnom ljubavlju prema budućoj bludnici Pomponije ovako utješiti:


"Sve što se događa, događa se voljom Božjom, zar ne, raboni?"
"Ne znam. Ali ako je tako moramo mu oprostiti jer Bog ili olimpski bogovi ne znaju za bol gubitka voljenih bića, i zbog toga su manje vrijedni od nas."

 Isus se netremice zagleda u mene i usklikne:

"Nije li to što kažeš bogohulno?"
"Sigurno jest. Huljenje je još jedna isključiva povlastica ljudi. Nije od osobite koristi, ali u prigodama kao što je ova dobro dođe."

 
Kao i kod Cervantesa junak više nije potentni predator-lutalica, već mišljenjima i razgovorljivošću obdareni starac spreman ponuditi svoju mudrost prvom djetetu s mazgom na koje naiđe. Pomponije, kao i don Quijote, prije svega uživa pripovijedati odnosno razgovarati te stoga i ovdje srž romana čine dijalozi između blagoglagoljivog pustolova i naivnog Isusa punog pitanja o životu i ljubavi. U Svetom se pismu Isus nikada ne smije, a u Mendozinom se romanu konačno zabavljamo i učimo zajedno s njim. Teško je zamisliti ljepše  i utješnije situacije od one u kojoj budući veliki duhovni učitelj prima svoje najvažnije lekcije od onih neupitno slabijih i luđih od sebe. 

Na čudesnom smo putovanju konačno dobili Isusa kojem ni mrzovoljni Nietzsche ne bi imao išta  za prigovoriti - zaigranog, znatiželjnog i slobodnog. Mali je učenik dopao u ruke najneodoljivijem tipu učitelja - onome koji sebe ne shvaća ni najmanje ozbiljno. Mekoća i suptilna snaga učitelja poput Pomponija i don Quijote leži u njihovom uvjerenju da su jednaki svojim učenicima i da ih zapravo ne mogu ničemu posebnom naučiti. Takvi ljudi ne žele prenijeti nikakvu veliku mudrost svjesni da je nitko od nas ni ne posjeduje, već se poput Platonova Sokrata zadovoljavaju dobro odigranom partijom šaha u kojoj se umjesto pijuna žrtvuju vlastite zablude.  

U tom je duhu i veliki španjolski humorist Francisco de Quevedo još u Cervantesovo vrijeme ustvrdio kako ni u doktrinama ne zaboravlja smijeh, a Eduardo Mendoza taj je razborit životni moto i opet spretno pretvorio u živo nasmijanu književnu igru.

Prenosimo kritiku romana Gorana Ferčeca Ovdje neće biti čuda, objavljenu 27. srpnja na portalu Moderna vremena Info. Kritiku je napisao Marijo Glavaš.

Kao da sjedim i gledam (dobru) predstavu u kojoj glumac, ili lutka na koncu, dok traje, opisuje (izgovara) svaki pokret koji napravi, eto tako sam se osjećao čitajući roman Ovdje neće biti čuda Gorana Ferčeca (Koprivnica, 1978.).

Kažem 'glumac ili lutka na koncu' jer se i one najmanje radnje i pokreti glavnog lika koji traga za smislom kao po nekom beskorisnom automatizmu besciljno nastavljaju događati (nijedan od njih, unaprijed je vidljivo, neće ništa promijeniti), kao da su posljednji pokreti beživotnog tijela čiji se (duhovnim i materijalnim ruševinama) priklješteni udovi trzaju jer, eto, još poneki živčani impuls pronađe put od leđne moždine do vrhova prstiju.

Djelo, kojem bi zbog snage jedinstvenog prikaza mučnog odlično pristajao naslov slavnog Sartreovog romana, prema riječima autora i napomeni na kraju knjige, nastajalo na relaciji Zagreb-Koprivnica-Beč-Beograd, u vremenu od 2006. do 2011. godine, a kao inspiracija, mladom je, nagrađivanom dramatičaru poslužila vlastita prošlost i trajna preokupacija pozicijom manjina u društvu, kako seksualnih, tako i intelektualnih.

Naime, roman govori o Benderu, mladom muškarcu homoseksualnih sklonosti, intelektualcu koji se nakon dugogodišnjeg izbivanja u inozemstvu u kojem nije uspio pronaći svoje mjesto na karti postojanja, u koje je izbjegao zbog rata, na poziv starog oca vraća u Hrvatsku, u selo u kojem pronalazi veću pustoš od one koju je upamtio i ostavio za sobom. Čovjek koji je pobjegao od svega niskog što u ljudskome proizvodi rat, koji je pokušao raskinuti sa svime iz prošlosti, vraća se jer ga zove roditelj, netko koga ne biramo, a tko nas, ma kakav bio, navede na razmišljanje, na povratak, na pružanje pomoći.

Jedan telefonski poziv za koji Bender, zbog vlastitih misaonih preokupacija, ne može sa sigurnošću reći da li je dio zbilje, očev glas i informacija da je majka nestala, potaknut će jedinku u krizi identiteta na putovanje vlakom, a čitatelju će, kao suputniku, u svakom trenutku, u prezentu, kroz pripovijedanje u trećem licu, biti iznesena protagonistova previranja koja, kroz kratke rečenice odsječene točkom, a koje govore o pokretima ili mislima koje postoje svaka za sebe, potpuno odvojeno, nepovezano s drugima, pojačavaju sliku čovjeka koji je ruševina, ljuštura, sav od komada, sve samo ne cjelina.

Bender se vraća prazan, bez prtljage (iz inozemstva nema uspomena, dijelova života koji bi mogao ponijeti, a ono malo stvari što je nasumice utrpao u torbu i ponio sa sobom otuđeno mu je u zračnoj luci), pa se stvara dojam kao da se u dugom vremenu izbijanja za njega ništa nije promijenilo, ništa se nije dogodilo, borba i bijeg su bili uzaludni, on isti, samo ponešto stariji, vraća se u kraj s kojim je izgubio sve veze, čak su i kratke rečenice koje (ako i) izgovori dodatna muka, jer se i jezika mora prisjetiti.

Ne samo radi potonjeg, već zato što si nemaju što reći, razlog je što je između Bendera i oca, kao i svugdje oko njih, umetnuta gusta šutnja, prekinuta tek očevim krikom i trkom kad ugleda psa koji kopa u dvorištu (kao da se boji da će mu otkopati neku tajnu, nečije kosti), a i sav krajolik pridružen je tišini u kojoj nema života, pa, kako kaže otac, nema ni zločina, nema krivnje, jer nema svjedoka.

Distanciranost koju stvaraju kratke rečenice u prezentu, nanizane jedna za drugom kao definicije, dobro funkcioniraju u kontekstu prikaza narušenog odnosa oca i sina, njihovih sudara i razilaženja, počevši od mitskog hrvanja u dvorištu kojim odbjegli sin treba zaslužiti pravo ponovnog ulaska u kuću, zatim scena mladosti suočene s demencijom, staračkih začuđujućih radnji i Benderovih promatranja, pa sve do završnog preslagivanja istine i (doslovnog) preslagivanja stvari koje su pripadale obiteljima protjeranima iz sela nakon „oslobođenja" i dobro je što se u šest godina stvaranja romana ova odlika nije razvodnila.

Upravo ta stilska ujednačenost i bogatstvo promišljanja temelj su romana Ovdje neće biti čuda, a na tome je uspješno izgrađena čvrsta priča o raskomadanosti, pustoši, praznini koju rat posije za sobom u zemlju kojom prođe i čije sjeme još dugo poslije buja u ljudima i okolišu.

Depresivna slika svijeta u čovjeku i oko njega, dugoročne posljedice rata, tematski reklo bi se nije to ništa novo u domaćoj književnoj produkciji, no Ovdje neće biti čuda mnogo je više od toga, pravo malo čudo, jer sve eventualne tematske poveznice s nekim drugim štivom ovdje su ispričane na iznimno originalan način, a Ferčecovo vladanje tekstom, moć dočaravanja, uvlačenje čitatelja u atmosferu i ambijent čine ovaj roman pravom knjigom za čitanje.

Količina rezignacije i sivila, spaljena srpska pseta, opljačkane kuće, zarasle staze, možda sve to i nije najbolji mamac za one sklonije ležernijem čitanju (ova knjiga traži angažiranost čitatelja, pažnju i polagano iščitavanje), no svakako je naslov koji treba pročitati i uvjeriti se zbog čega je toliko hvaljen i u 2012. godini uvršten u uži izbor velikih književnih nagrada.

Prenosimo prikaz i kritiku romana Institut za namještanje satova Ahmeta Hamdija Tanpinara objavljenu na portalu Moderna vremena Info 11.06.2012.

Piše: Marijo Glavaš

Roman "Institut za namještanje satova" autora Ahmeta Hamdija Tanpınara javnosti je u obliku knjige prvi put postao dostupan 1961. godine, a hrvatskim čitateljima, u izdanju Frakture i iznimno kvalitetnom prijevodu Envera Ibrahimkadića (pravo je zadovoljstvo zaplivati dugom, sigurnom i zaokruženom mišlju obogaćenom rečenicom čija snaga i jasnoća nisu nimalo poljuljani prenošenjem u sferu drugog jezika) mogućnost iščitavanja ovog sjajnog djela pružila se od prošle, 2011. godine.

I što se to promijenilo (u Hrvatskoj, ne samo u Turskoj) u pedeset godina koliko je prošlo od ukoričenja Tanpınarova romana, a o čemu autor, utemeljitelj moderne turske fikcije, piše u svom remekdjelu? Apsolutno ništa. Snaga i apsurd birokracije ne jenjava, podobni i nekvalificirani se i dalje ustoličuju na pozicije na kojima im nije mjesto, a običan čovjek guši se pokušavajući doći do zraka u utrci s nedostižnim napretkom u vremenu kojem se nastoji prilagoditi.

Ovako nabrojane u istoj rečenici vrline svakodnevice čiji smo neizbježni trpitelji čitatelja bi mogle odbiti od prijateljevanja s "Institutom za namještanje satova", no ako se samo upusti u priču koju turski romanopisac, esejist, predavač, političar i putnik čiji je život počeo (1901.) i završio u Istanbulu (1962.) besprijekorno pripovijeda, brzo će se uhvatiti za kvalitetu ponuđenog pisma i sa rastućim zanimanjem i simpatijama dopustiti svakom od nimalo jednostavnih, u podjednakom mjeri tragičnih i komičnih likova Istanbulskih ulica, kavana i kojekakvih udruga da otpleše svoj dio uloge u šarenom balu apsurda koji će izroditi veličanstvenu ideju Instituta, a jednog čovjeka s ruba propasti uzdići u visine u kojima će biti veličan, hvaljen, tražen i voljen, a čijem se nadmorskom tlaku i atmosferi koja vlada na tim društvenim proplancima nikako neće moći prilagoditi.

Roman je koncipiran kao djelo (memoari) koje ispisuje Hajri Irdale da bi opovrgnuo klevete i insinuacije plasirane kroz medijsko blaćenje i ismijavanje svoga lika i Instituta za namještanje satova u kojem je deset godina bio zamjenik ravnatelja i čiji je idejni sutvorac, te da bi istaknuo kako je Institut zapravo plod njegova zamršenog života, jer on je taj koji je proživljavao sve koincidencije koje su tu ustanovu naposljetku izrodile. Nakon davanja pojašnjenja zbog čega se upustio u pisanje memoara, pripovjedač iznosi priču od početka, od djetinjstva, jer upravo tamo leži sjeme začetka "Instituta za namještanje satova".

Kao potpuno beznadan slučaj, dijete koje su svi gledali s "jadni mali" sjajem u očima, Hajri biva odgojno pod utjecajem lepeze čudnih likova, počevši od vlastite obitelji, majke koja vjeruje u nadnaravne sposobnosti velikog, samovoljnog kućnog sata, oca koji je zaglavio u obećanjima predaka, bezobrazno bogatoj tetki koja umre i oživi prije nego li će je spustiti u grob, pa sve do onih s ulice, lika koji je po nekima šarlatan, po drugima veliki prorok, apotekara u alkemičarskom pohodu, bogataša koji se panično boji napuštanja i samoće koja dolazi s modernim vremenom i koji, dok ga dugovi koje skriva počinju nezaustavljivo guliti, nastoji živjeti u raskošnoj prošlosti, okupljajući rodbinu i prijatelje u kući i zadržavajući ih posesivno uza se do smrti, te jednog urara koji je mudrošću kojom je svakodnevno obasipao malog, više promatrača nego li naučnika, Hajrija, postao temelj na kojem će se kasnije uzdići stupovi najnovije i najmodernije institucije onoga vremena, Instituta za namještanje satova.

Baš kao i autor ovog romana, kojim kroz satiru prokazuje proces modernizacije i prilagodbe društva zapadnim vrijednostima, njegov pripovijedač, Hajri, odrasta u doba veliki promjena, početkom dvadesetog stoljeća, kad je bogata otomanska tradicija i kultura, pod vodstvom Mustafa Kemal Atatürka doživjela drastičan preobražaj (od društvenih, religijskih i inih novina, istaknut ću samo jednu na koju sam naišao: provedeno je pročišćavanje turskog jezika kojim je iz raskošnog otomanskog rječnika uklonjeno tri četvrtine riječi jer su bile arapskog i perzijskog podrijetla - upravo ovome, nekorištenju jezika koji je bio u ustima sviju - usprotivio se  Tanpınar, te je zbog zadržavanja zabranjenog u svom leksiku osudio svoja djela na nezainteresiranost nadolazećih generacija, a zbog čega smo na kraju dobrim dijelom i mi prije čuli za Orhana Pamuka, nego za Ahmeta Hamdija Tanpınara), zbog čega će osjećati tjeskobu, jer postao je taoc tog modernog svijeta, kako kaže, „meteža čiji smisao nikako nisam uspijevao dokučiti".

Tako smo i u Hrvatskoj posljednjih godina svjedoci intenzivnom dodvoravanju po svaku cijenu i prilagodbi tuđim kulturama i vrijednostima, te s druge strane zanemarivanju i zapostavljanju vlastitog bogatstva i mogućnosti na kojem bi nam oni kojima nas demokratski izabrani (ne vidjevši ikakvu drugu mogućnost) žele približiti/pridružiti trebali zavidjeti. A nije nam ništa manje poznata ni ideja i način rada Instituta za namještanje satova koji je prije svega osnovan i svi rođaci i podobni su (bez testiranja i provjere kompetencija) u njemu zaposleni, a tek kasnije su funkcije koje su zaposlenicima dodijeljene same od sebe trebale pronaći svoj smisao i ulogu.

Tako osnivač govoreći o eri istinske zrelosti i samostalnosti birokracije među ostalim o Institutu kaže: „Ja ovdje uspostavljam jednu apsolutnu instituciju; jedan aparat koji će sam sebi odrediti funkciju... Što može biti savršenije od toga?". Nedugo zatim, kao kakav direktor ljudskih resursa državne firme (odaberite koja vam je najdraža) na nagovaranje da zaposle one s iskustvom, koji su, manje ili više, radili na određenom poslu, odgovara: „To nikada... Vi očito ne znate pravo značenje riječi 'iskustvo'. Imati iskustvo znači biti istrošen, biti fiksiran unutar određenih granica i ustanovljenih ideja. Takvi nam ljudi nikada ne mogu biti od koristi.", te predlaže da zaposle nekoliko potpuno beskorisnih i nesposobnih osoba, da imaju koga otpustiti ako bude trebalo, pa tako i čine, npr. najveću lijenčinu u gradu postave na čelo Odjela za finaliziranje, u koji se usmjeravaju slučajevi za koje nipošto ne žele da budu riješeni. 

Tanpınarov očaravajući prikaz društvenog života Istanbula u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, usvojene zapadnjačke dokolice, spiritizam, psihoanaliza, sve to prikazano u sjajnim epizodama, aktualnost sveobuhvatne teme, čitava priča protkana jako dobrim smislom za humor, učvršćena zavidnim pripovjedačkim darom, čine "Institut za namještanje satova" knjigom koja bi svakome tko se želi upoznati s turskom (i europskom) književnošću, trebala biti u rukama mnogo prije Pamukove proze.   

Prenosimo recenziju romana Marina, objavljenu 14.03. na portalu Moderna vremena Info.

Kritiku je napisao Marijo Glavaš.

"Marina" je treći na hrvatski preveden Zafonov roman, no ne i najnoviji koji je ovaj Španjolac napisao. Zbog toga i stoji napomena u autorovom uvodniku u romanu da je "Marina" napisana prije svjetski slavne, majstorske "Sjene vjetra" i "Anđelove igre".

Priča i način na koji je ispričana, tajanstvena atmosfera i iščekivanje raspleta u ovom birokracijom godinama zarobljenom djelu (koje je naposljetku ipak uspjelo probiti lance ugovora koji su ga sprječavali da bude prevedeno i prijeđe granice europskih zemalja), te književne varijable koje se javljaju u "Marini" poznavateljima Zafonova djela nisu nepoznanice i stilom se naslanjaju na prethodna dva autorova romana, tvoreći tako kompaktnu trilogiju koja će napraviti pravi košmar u glavi strastvenih čitatelja u potrazi za uzbudljivom knjigom.

Zanimljiva je autorova tvrdnja iz uvodnika u kojoj kaže da je publika za koju je namijenio svoj rukopis bila prilično malobrojnija od broja čitatelja koje je naposljetku pridobio – pisao je za djecu i nije mu ni na kraj pameti bilo da će njegovi romani postići slavu među baš svim naraštajima. Ova ideja vodilja, da napiše knjigu za mlade, osjeti se u prvim stranicama "Marine", kad čitatelj upozna mlađahne protagoniste priče koji podsjećaju na avanturu spremne junake neke katalonske Pavlove ulice, pa se autorova napomena pomalo učini kao opravdanje onima koji su pročitali "Sjenu vjetra" i prema toj visoko podignutoj prečki su izgradili očekivanja. No, iz svake naredne stranice biva vidljivo da je autor brzo odustao od te namjere i već s "Marinom" zagrizao ipak malo više.

Znatiželja glavnog lika i slučajan susret dobitna su kombinacija za pokretanje lavine intrige u ovom Zafonovom romanu. "Marina" je priča koja se polako odmotava, dio po dio dobiva obličje, a ono čudno i čudesno u njoj čitavo vrijeme ostaje dovoljno tajnovito da čitatelja nezaustavljivo vuče kraju, k otkriću, raspletu. A kod Zafona rasplet nikad nije jednostavan, štoviše, kombinacija je najvećeg proizvoda mašte i potpunog zaokreta koji dođe neočekivano i udari točno tamo gdje dobra priča i treba zazvoniti.

Nepoznata dama s kapuljačom, umirovljeni inspektor, stari doktor, ukleto kazalište, neke čudne i osvetoljubive sjene koje su se nadvile nad labirint četvrti Barcelone i zavukle se u zakutke uskih ulica u kojima su izgubljene, zaboravljene i napuštene palače iz nekog drugog vremena koje se ljušti i za sobom ostavlja samo ljude, lica poput Marininog oca, začini su to koje Zafon izvrsno kombinira u kuhanju sjajne priče.

"Marina" je i roman jednog kratkog, lijepog prijateljstva, ljubavi koja bi se mogla dogoditi u najčudnijim okolnostima, roman u kojem svaki od likova koji se pojavi priča svoj dio priče, nadolijeva svoj dio ulja na vatru, ali uvijek, baš uvijek nešto ostaje skriveno, nešto se prešuti, tajna se vuče do kraja ili nikad i ne bude otkrivena baš kao što se ni vječno tajnovitu i neiscrpnu Barcelonu, s kojom su Zafonova djela nerazdvojna, ne može nikada do kraja spoznati, zbog čega autor zajedno sa svojim likovima luta po njenim ulicama popločanima neizvjesnošću.

Prenosimo kritiku novog romana Karusel nagrađivanog autora Ludwiga Bauera.

Kritiku je napisao Matko Vladanović, a objavljena je 9.1.2012. na portalu Moderna vremena Info.

Relativno nedavno, u intervjuu nastalom povodom činjenice da mu se roman našao u konkurenciji za nagradu Jutarnjeg lista, Bauer se s pravom žalio na to što prigodne komisije u sklopu ove ili one nagrade već godinama zanemaruju njegov rad. Sjetimo li se kako su književne nagrade već dugo u službi marketinga, takvo se razvoju događaja nije potrebno čuditi.

Teško je, naime, raditi zvijezdu od pisca koji apsolutno ignorira suvremene književne trendove, pisca koji piše zgusnutom, zahtjevnom rečenicom izbrušenog stila i pisca koji se uporno vraća nekim naoko prevladanim, a u svakom slučaju isilovanim, temama poput identiteta, nepripadanja i povijesti dvadesetog stoljeća u njenoj regionalnoj konfiguraciji. Netom što je to spomenuo, dobio je tri nagrade. Frana Galovića, Mešu Selimovića i Kiklopa. Sve tri za roman "Zavičaj, zaborav" koji se, između ostaloga, bavio sudbinom podunavskih Nijemaca za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Godinu dana nakon "Zavičaja", Bauer piše "Karusel", roman koji esencijalno progovara o istim stvarima ali to čini na daleko bolji i čitljiviji način. "Zavičaj" je bio kontaminiran didaktikom. Svojevrsnom potrebom za profesorskim dociranjem koja je romanu neprestano bacala klipove pod noge. "Karusel" je lišen takvih preokupacija zbog čega od početka do kraja, na dvije stotine gusto ispisanih stranica (dvostruko manje od "Zavičaja"), besprijekorno funkcionira. No, pitanje koje se samo od sebe nameće pri susretu s "Karuselom" je pitanje koliko permutacija može podnijeti priča o povijesnim balkanskim identitetima i s njima povezanim tragičnim sudbinama.

Mnogo toga što se nalazi u "Karuselu" vidjeli smo već ranije. Od atavističkog hrvatskog sela na povijesnoj vjetrometini, od slabo obrazovanih ljudi opterećnih nacionalnim i religijskim ideologemima, od priča o Partiji i samoupravnom socijalizmu pa do priča o monstruoznim djelima za vrijeme ovog zadnjeg rata. Hrvatska je povijest dušu dala za takve imaginarije, a selo je u toj konstelaciji odnosa, ponekad ni krivo ni dužno, na sebe preuzelo svu težinu takve metaforike. Bauer ponovno obnavlja priču o balkanskoj povijesti prepunoj ratovanja i proizvoljnih etiketiranja zbog kojih se ginulo kao od šale, zbog kojih se klelo i svetilo na sve moguće načine, uvijek iznova, iz generacije u generaciju u grotesknoj manifestaciji circulus vitiosusa.

U toj i takvoj priči rijetko su se pojavljivali novi motivi, a sama tematika prešla je iz domene dokumentarne proze i didaktičko-propovijednih horor-priča za odrasle u domenu intimnog autorovog obračuna s iracionalnom, nadrealnom i iscrpljujuće repetitivnom tragikom čitavog diskursa. Konstanta izmještenost, život na rubu i misaoni sklop nelegitimiran autoritetskim figurama partikularnih zajednica, glavne su tematske preokupacije Bauerove proze, a "Karusel" je njegov pokušaj za iznalaženjem trećeg puta u dominantno racionalističkoj raspravi o pravdi i krivdi, žrtvama i žrtvovateljima.

Taj treći put, utjelovljen u Gabrijelinom liku (roman ipak nije sasvim proizvoljno podnaslovljen s Gabrijela naviješta novo doba), u svom je idealizmu em fantastičan em avangardan te sukobljenim stranama potpuno nezamisliv.

Naime, u svijetu koji dobro i zlo, pravedno i nepravedno, razumije u skladu s epistemološkim horizontima plemenske pripadnosti, Gabrijelina vjera u postojanje dobra samog po sebi, dobra neopterećenog ideologijskim prikazima, ispostavlja se kao nepoželjna. Oko nje se, naime, ne mogu okupiti vojske, u njeno se ime ne može provoditi sustavna pljačka, niti se oko nje može izgraditi ritual pomoću kojega bi se uspostavila nedodirljiva i moćna kasta. Očito je kako je za sve praktične potrebe ljudskoga roda, ova ideja apsolutno neupotrebljiva. Jedini identitet koji Gabrijela može preuzeti na balkanskom tlu, jedina uloga unutar koje je protagonisti i žrtve Povijesti mogu razumjeti, jest identitet/uloga vještice.

Smještajući je u ulogu vještice, dodjeljujući joj konkretne moći (vidovnjaštvo i iscjeliteljsku bioenergiju), Bauer dodatno označava Gabrijelinu etičku poziciju kao pret-povijesnu, pred-sustavnu i iracionalnu. U Bauerovom djelu, Povijest, totalitarno-monolitni sustavi i ratio glavni su uzroci Tragedije. No, naoko spasonosno, bivanje izvan Sustava ipak ne donosi spasenje. Unatoč svom vještičjem statusu, Gabrijela je prisiljena su-djelovati u Povijesti. Balkanski je Sustav invazivan i ne trpi disidente. Prisiljena, Gabrijela ideološkim sustavima odlučuje pristupiti vlastitim izborom, neopterećena ambicijom ili tradicijom, pokušavajući pronaći dobro u svakoj političkoj rekonfiguraciji Sustava. 

Zbog toga što ne dopušta da joj sustav uvjetuje moral, iz njega redovito biva izbačena, a kako joj vještičji identitet ne dopušta da bude stoički propovjednik ni filozof-akademik, već aktivni član svoje zajednice, nastavkom djelovanja izvan Sustava postaje ideološki problem. Jednako kao što ne trpi disidente, Sustav ne trpi ni one koje se ne daju klasificirati njegovim diskursom. Ta idealistička figura, figura kojoj je najveća mana svojevoljno ne-pripadanje, završava  onako kako završavaju sve idealizmu sklone figure. Pročišćena vatrom u vlastitoj kući. U skladu s vještičjim pozivom.   

Tako postavljena, Gabrijela preuzima dvostruku simboličku ulogu. S jedne strane, ona je simbolički označitelj sudbine običnog čovjeka u ovom našem vašaru na čijim su se leđima prelamala ideološka koplja, a s druge svojevrsna, pomalo naivna, opomena onima koji se poput Gabrijele svojevoljno odluče izuzeti iz nekih suvremenijih hajki na dežurne krivce.

"Karusel" je temeljito promišljen roman i već to ga čini jednim od najboljih romana suvremene hrvatske proze. No, kako to obično biva kod pisaca fokusiranih na izlaganje ideja, dramaturgija mu nije najjača strana, a neka Bauerova rješenja izgledaju kao okašnjeli odjeci estetike holivudskih filmova iz dvadesetih godina. No, takva zastranjenja u ovom slučaju možemo zanemariti.

Unatoč njima, Bauer je uspio u onome što se činilo nemoguće. Ispričati još jednu priču o Hrvatima, Srbima, katolicima, pravoslavcima, Židovima, komunistima, ustašama i četnicima, a da ista ne izgleda prožvakano i da se nad njome, ako ništa drugo, barem možemo zamisliti. 

Prenosimo kritiku i prikaz romana Čišćenje Sofi Oksanen, objavljenu 22.12.2011. na portalu Moderna vremena Info.

Piše: Dragan Jurak

Pred par godina, prilikom zagrebačke premijere Waydinog "Katyna", poljski ambasador se vidno uzrujao na novinarsko pitanje je li Katyn za Poljake ono što je Bleiburg za Hrvate. Naravno, Katyn i Bleiburg ne mogu se kao komunistička stratišta samo tako izjednačavati. Na Bleiburgu je stradala Hitlerova kolaboracionistička vojska i razne kolaboracionističke paravojske, a u Katynu upravo suprotno - prva antifašistička vojska koja se suprostavila Hitleru. Nekomu možda nije važno tko su bili žrtve komunističke čistke, ali ne i poljskom ambasadoru u Hrvatskoj.

U kompleksu ratnih i poratnih stradavanja, tom ponekad vrlo zbrkanom danse macabreu žrtava i počinitelja, svatko ima vlastiti nacionalni narativ. Hrvatsko-jugoslavensko stradavanje ustaša, domobrana, četnika i belogardejaca na Bleiburgu, ne može se uspoređivati sa stradanjem poljskih oficira u Katynu, ili stradavanjem Armije Krajowa u vrijeme varšavskog ustanka (kojeg je Crvena armija mirno promatrala s udaljenosti od nekoliko kilometara). Ideološki predznak počinitelja možda je u to vrijeme bio isti, ali nije bio i isti ideološki predznak žrtava.

Posrijedi nije samo neusporedivost Poljske s Hrvatskom/Jugoslavijom. Gotovo da ne postoji jednak obrazac nacionalnog narativa u vremenu rata i poraća, barem ne na prostoru Srednje Evrope. Kao što se hrvatski slučaj ne može uspoređivati s poljskim, jer na Bleiburgu nisu stradali hrvatski antifašisti, već čitav galimatijas fašističkih vojski, tako se niti Poljska ne može uspoređivati sa sudbinom, primjerice, pribaltičkih republika, premda su i one kao i Poljska pretrpjele jednu nacističku okupaciju i čak dvije sovjetske okupacije.

Dapače, niti među samim pribaltičkim republikama nema mjesta za poopćavanje. Četrdesete godine posve su individualizirale sudbinu svake zemlje: u Litvi, i nešto manje Latviji, holokaust je imao stravične razmjere, i u njemu su sudjelovali i lokalni kolaboracionisti, dok su se estonski Židovi u najvećoj većini uspjeli spasiti tako da tamošnji kolaboracionisti (baš kao ni finski) uz hipoteku Hitlerovih saveznika nisu imali i hipoteku supočinitelja holokausta.

Jedan estonski Židov koji se spasio bijegom u Lenjingrad, i jedan estonski kolaboracionista bez hipoteke holokausta, pojavljuju se i u romanu "Čišćenje", finske spisateljice Sofi Oksanen. Mlada Finkinja (1977.) u povijesnom romanu o dvije sestre i pedeset godina estonske povijesti, spominje seoskog Židova koji se 1940. spasio bijegom, a 1944. vratio kao progonitelj estonskih nacionalista.

Politička nekorektnost, i još gore, fašistički revizionizam vise u zraku! Je li se to mlada Finkinja uplela u nešto s čime ni iskusniji ne izlaze lako na kraj: u povijest u kojoj su fašisti osloboditelji, a antifašisti okupatori, okupacija - oslobođenje, a oslobođenje - okupacija; u kojoj preživjeli Židovi postaju progoniteljima, i gdje se niti jedna počinitelj, niti jedna žrtva, ne može usporediti s drugom, kako je to odrješito upozorio poljski ambasador.

Židov-povratnik usputni je povijesni detalj. Mnogo gore u "Čišćenju" su prošli Rusi. Oksanen uporno Ruse-komuniste i Ruse-mafijaše opisuje kao neevropske divljake. Oni brišu nos rukavom (što je tipična opaska srednjeevropskog šovinizma spram "neciviliziranih" naroda), smrde po znoju i višemjesečnom nepranju, jedu kao barbari, skloni su alkoholiziranju i nasilju, i redovito dolaze kao agenti zla.

Godine 1940. pojaviti će se prvi puta kao okupatori i progonitelji koji ubijaju estonske domoljube ili ih šalju u Sibir; godine 1944. pojaviti će se i po drugi puta kao okupatori i progonitelji (ovaj put zajedno sa Židovima); godine 1986. trovati će Estoniju radioaktivnom hranom iz okolice Černobila; godine 1991. pojaviti će se kao Rusi-mafijaši, i terorizirati Estoniju onako kako su to činili i dok su bili Rusi-kagebeovci.

Obiteljska povijest dvaju sestara povijest je pod udarom te ruske katastrofe, i prenosi se s generacije na generaciju, od 1940. pa do uspostave samostalnosti početkom devedesetih. U toj obiteljskoj tragediji Nijemci su osloboditelji; njihov znak u romanu je „lijep njemački glasovir"  koji je ostao u Estoniji nakon povlačenja Nijemaca iz zemlje; znak dolaska Rusa i propasti civilizacije su ovce zavezane za noge istog glasovira. U kuću dviju sestara njemački vojnici ulaze kao pristojni, čak i sramežljivi mladići; Rusi pak ulaze kao bestijalni silovatelji, NKVD-ovci ili makroi spremni na sve...

U estonsku povijest 1940.-1992. Sofi Oksanen je ušla ne okrećući se ni lijevo ni desno. No o povijesnom revizionizmu ili političkoj nekorektnosti ne može se govoriti. Židov-povratnik u Estoniji ne znači isto što i Židov-povratnik u Litvi i Latviji (gdje takvih naposljetku nije ni bilo). Estonski nacionalista nije isto što i litavski ili hrvatski nacionalista. A u tom kontekstu niti Nijemci nisu ono što su bili u Poljskoj, niti Rusi nisu ono što su bili, do neke mjere, u Jugoslaviji. "Čišćenje" progovara o žrtvi, a u ratu i poraću svaka žrtva je imala svoju priču, i niti jedna sudbina se ne može poopćavati.

Sofi Oksanen je napisala snažan, na momente brutalan roman, po svojoj formi zapravo nekonvencionalni krimić, ali stilski vrlo dorađen, u kojem nema povijesnih dubioza, niti neporezanih končića političke nekorektnosti. Priča je ekskluzivno estonska, pomalo čak i s ambicijom da bude estonski nacionalni narativ, ali nije namijenjena samo za estonske čitatelje, dapače, napisana je na finskom, prevedena je već na 38 jezika (među kojima hrvatski prijevod bolje zvuči od engleskog), Nancy Huston kaže da bi je trebao pročitati svatko tko uopće zna čitati, a švedski recenzent Dagens Nyheter proriče da je ovo Nobel za par godina...

Evo, uspjeli smo napisati recenziju jednog sjevernoevropskog romana a da ni jednom rječju nismo spomenuli Stiega Larssona.