S portala e-novine.com prenosimo intervju Srećka Horvata s poznatim književnikom Mirkom Kovačem. Intervju je izvorno objavljen u časopisu Relations (3-4/2010) na engleskom jeziku.
* Za početak, prije nego se pozabavimo konkretnim aspektima vašega rada, poznati ste prije svega kao pisac. Međutim, napisali ste brojne eseje, publicističke radove, tu su i filmski scenariji za neke od najpoznatijih jugoslavenskih filmova. Kako ste spojili sva ta razna polja. Čini mi se da u knjizi Elita gora od rulje na jednom mjestu spominjete da vam je čitavo vrijeme bilo žao da niste više vremena mogli posvetiti pisanju romana. Kako na to gledate danas, biste li se „odrekli“ nekih od tih mnogobrojnih formi vašeg stvaralaštva?
Možda je moralo biti upravo tako, danas mi se čini da su se kod mene žanrovi prepletali, da u romanima ima ponešto i od eseja ili filmskog scenarija i dramskog teksta, te da su ta iskustva korisna za ono što bih mogao nazvati cjelokupnim mojim književnim radom. Često imam navadu reći da su te moje knjige koje nazivamo publicističkim ipak „iznuđene“, te da sam ih pisao po nekoj prinudi, u jednom paklenom vremenu, iz otpora i u prilog istini, moralu i nekim trajnim vrijednostima koje su u tom razdoblju, već od sredine osamdesetih godina, počele sve više propadati i ustupati mjesto užasu koji nas je doista i snašao. S druge pak strane, kad kažem roman mislim na ono što je najbitnije u mojem pisanju, ali ipak, roman se ne može pisati jedan za drugim, jer to je ozbiljan i dug rad, pokatkad istraživački. Nekako mi se čini oholim pisati roman za romanom, čak i pod uvjetom kada bih to mogao. Danilo Kiš je imao običaj reći da je najbolje napraviti barem četiri godine pauze između dva romana. Kako sam ja bio profesionalni pisac od dana stupanja u književnost, te „kišovske pauze" najradije sam koristio za rad na filmskim scenarijima, tako da sam scenarist jedno desetak filmova i to uspješnih filmova, što nije samo moja zasluga nego i zasluga redatelja. Uza sve, film je jedno fantastično iskustvo, neka vrst sazrijevanja u dramaturškom smislu, u smislu približavanja romana čitatelju i otvaranja iz onoga hermetičnog što sam pokatkad kao romansijer prakticirao. Usudio bih se čak reći da roman mora ponešto učiti i ponešto prihvatiti od filmskog scenarija. A i obrnuto.
* Na sreću svih nas, ipak ste imali te izlete. Što se tiče filma, je li vam filmska forma, tj. medij, pomogla i za literarno stvaranje, bilo za razvoj dijaloške forme, karakterizaciju likova i slično…
Da, svakako. Već sam o tome nešto natuknuo. Sada u nekim zrelim godinama, vidite da izbjegavam pojam starenje, jer starost nije nešto odvojeno od onoga što jesam, sve više sam roman približavao filmu, a to znači i čitatelju, pa je tako, primjerice, roman Grad u zrcalu imao više izdanja i sve više čitatelja, ne samo kod nas nego i vani, barem na jezicima na koje je do sada preveden. Doduše, ja danas drukčije pišem, premda je moje stajalište da se svaka knjiga mora drukčije pisati, da je iznalaženje postupaka i ključeva jedna važna komponenta svakog književnog i općenito umjetničkog rada. Neosporno je da je film utjecao na mene, na moje književne postupke. I ja tu nisam iznimka. Mnogi su se pisci bavili filmom, i to veliki pisci poput Grahama Greenea, Faulknera, Marqueza i dr. Kao mlad pisac, tek sam bio zakoračio u književnost, „visio" sam u beogradskoj kinoteci, a ono što me hrabrilo da ustrajem u tom manijačkom gledanju filmova jest to što sam vrlo često viđao na popodnevnim, pa i prijepodnevnim projekcijama, velikog pisca Ivu Andrića. Kada sam ga kasnije upoznao rekao mi je da je njegov omiljeni redatelj Bresson i da je njegove filmove Osuđeni na smrt je pobjegao i Dnevnik seoskog župnika, gledao više puta.
* Kad se ponovno čitaju vaše pripovijetke koje su prvobitno bile mahom objavljene u zbirci pripovijedaka Nebeski zaručnici (1987), a relativno nedavno reizdane, uz par novih naslova, u knjizi Ruže za Nives Koen (2005), ne može se ne primijetiti vaša naknadna redaktorska ruka. Neki su dijelovi izbačeni, lascivna erotika, koja je bila jedna od vaših glavnih karakteristika stvaralaštva, sad je obuzdana (što se posebno može vidjeti i u vašem posljednjem djelu Grad u zrcalu, gdje čak i izrijekom erotiku prepuštate „nekim talentiranijim autorima“). Stječe se dojam da se uvijek iznova vraćate vlastitim književnim djelima, da one nisu za vas okamine koje pripadaju nekom drugom, prijašnjem vremenu, već otvorene forme koje se uvijek iznova iščitavaju i preuređuju?
Točno ste rekli. Nije sve završeno što vam se čini završenim. Ja više ne znam jesam li se vraćao svojim „ranim radovima" zato što sam bio nezadovoljan, ili zato što sam htio reći nešto više, drukčije, ponukan onom vječitom estetskom potrebom da se sve može reći na nov i drukčiji način. Borges je jednom izjavio da bi sve svoje knjige rado prepravio i drukčije napisao. Mnogi su pisci mijenjali svoje knjige, od Krleže do Piljnjaka koji je čak premještao čitave pasuse iz jedne knjige u drugu, pa su ga neki kritičari nazivali „samoplagijatorom". To je ipak neka opsesija da se istjera nešto što želi svaki pisac, a to je da se postigne ono nemoguće, a to je savršenstvo. Dakle, lijepo zvuči: preuređivati svoje knjige znači tragati za nemogućim. Neke stvari nisam nikad dirao, ali one erotske pasuse mijenjao sam isključivo iz estetskih razloga, jer su bili pisani u nekom drugom vremenu komunističkog puritanizma, kada je erotsko bilo neprijateljsko, kada se na to gledalo kao na nešto zapadnjačko, dekadentno, pomodno itd. Za mene je erotsko značilo i stanoviti stupanj slobode, ali i izazov da kontriram književnom i ideološkom puritanizmu, pa ako hoćete i da šokiram, tako da sam s knjigom Rane Luke Meštrovića imao velikih nevolja; knjiga je dobila nagradu, pa je ta nagrada oduzeta. Knjiga je povučena iz knjižnica, u knjižarama je više nije bilo, uslijedili su napadi u medijima, ratni veterani tražili su da se knjiga zabrani i autor krivično goni. Ja sam bio na ledu. I to je potrajalo sve do jednog reagiranja Predraga Matvejevića koji je na jedan ludo hrabar način branio i zastupao sve proganjane pisce od strane režima. A kada je izašla nova verzija, malo dotjerana i uređena, kad su ublaženi erotski pasusi, počeli su me napadati da se posipam pepelom i da sam izbacio sva ta šokantna mjesta kako bih se dodvorio vlastima i priznao pogreške, a njima dao za pravo. Ali to nije točno, nitko od mene nije tražio da to mijenjam, ja sam samo želio na suptilniji način reći to isto, jer erotsko ne valja ako je eksplicitno. U novim romanima Kristalne rešetke i Grad u zrcalu erotsko je nekako prigušeno, a ispalo je mnogo efektnije.
* Čini mi se da vas u jednom pismu Borislav Pekić upozorava na Danila Kiša koji je zbog vlastitog perfekcionizma bio u stanju skratiti pola svoga Peščanika. Mislite li da književnik može biti zadovoljan konačnim oblikom svoje knjige?
Teško je o zadovoljstvu uopće govoriti, jer kako je to divno rekao Kafka, „ja sam nezadovoljan čak i svojim zadovoljstvom“. Pisac mora biti nezadovoljan, čak i zadovoljstvom. Postoji uvijek ta težnja za savršenstvom, o kojoj je Pekić govorio pišući o Kišu. Kiš je doista bio neka vrst manijaka ne samo kad je radio na vlastitim rukopisima, nego i kao čitatelj, jer nije podnosio „ošljarenje" ili bilo kakvu nepreciznost. Ispričat ću vam jednu anegdotu s Kišem i velikom francuskom književnicom Marguerite Yourcenar koju je Kiš kao spisateljicu obožavao. Dao joj je u Parizu Grobnicu za Borisa Davidoviča i zamolio je da se nađu kad je pročita i da mu velika spisateljica kaže svoje mišljenje. I doista su se našli, ona je izrekla mnogo komplimenata, ali je rekla da ima jednu primjedbu. U priči Psi i knjige Kiš je opisao neku vrstu sira iz 16. stoljeća, a Yourcenarova mu je rekla da toga sira tada nije bilo, da je on proizveden gotovo dva stoljeća kasnije. Pred tom primjedbom Kiš je zaboravio sve komplimente, bio je tako nesretan da mi je jednom rekao: „Znaš, rado bih povukao sva izdanja Grobnice." To nitko drugi nije primijetio, niti je takvo što znao, a na kraju krajeva i nije toliko bitno, ali on je znao za tu nepreciznost i to ga je mučilo, kasnije je pronašao točan podatak i u svim svojim sljedećim izdanjima to je popravio. Uz točne činjenice, sažimanje je bit književnog stvaranja. Ja sam za jedan simpozij o Kišu napisao tekst pod naslovom Estetika sažimanja. Jer sažimanje je postupak. Tko to ne umije, usudio bih se reći da mu nešto kao piscu fali.
* Skraćivanje je jedan postupak, a time dolazimo i do nekih drugih odabira u pisanju. Ono što karakterizira vaš opus zasigurno je pripovjedačko „ja“, lice kojeg se niste uspjeli „riješiti“ još od najranijih dana vašeg stvaralaštva. Bilo da se radi o iznenadnim susretima s fascinantnim likovima (kao u zbirci pripovijedaka Ruže za Nives Koen ili Uvodu u drugi život), bilo o kronici jednog prohujalog vremena (kao u Kristalnim rešetkama) ili pak o evokaciji djetinjstva (kao u Gradu u zrcalu), uvijek ostaje ta tradicionalna forma pripovijedanja. Usudio bih se reći da se to pripovjedačko „ja“ često i distancira od same radnje, kao da se tom manirom, odlazeći u digresije, nastoji razbiti monotonost pripovijedanja. Tako, na primjer, nemali broj pasusa Grada u zrcalu završava nekim vašim razmišljanjima o književnosti. Ostajete li i u novom romanu koji upravo pišete vjerni svojoj dosadašnjoj pripovjedačkoj tradiciji ili pripremate neki novi ključ?
Mislim da to autobiografsko „Ja" nije samo postupak, nego i forma, način pripovijedanja, pa ako hoćete i jedna igra s čitateljem. Ili, kako bi Philip Roth rekao „zavaravanje tragova, miješanje pravih i krivih izvora". Ja ne znam da li bih uopće umio pisati u trećem licu, istina, pisao sam mnoga poglavlja u trećem licu, ali da li bih umio one intimne partije bez toga autobiografskog ja, to stvarno ne znam. Naprosto, divno se skrivati iza toga „Ja", čini mi se da ono mnogo toga dopušta, a ipak je nečim uvjetovano i nečim ograničeno. Uza sve, meni pisanje u prvom licu pričinjava veliko zadovoljstvo, osobna iskustva lakše uklapam nego da to činim onim objektivnim načinom pisca „kao svevidećeg". Mnogi su moji omiljeni pisci pisali u prvom licu; Knut Hamsun negdje do svoje pedesete godine pisao je u prvom licu, a tek je kasnije svoje velike romane Skitnice i Blagoslov zemlje pisao u trećem licu. Meni su draži njegovi romani pisani u prvom licu, primjerice, Glad ili Pan. Singer je rekao da je Pan najljepša knjiga koju je ikad čitao, pisao je i pogovor za njezino američko izdanje. A jednom je i sam Knut Hamsun rekao da mu je žao što je to svoje pripovjedačko „Ja" napustio. Osobno, teško bih se mogao odreći toga „Ja" premda s njim imate mnogo nevolja ako dolazite u dodir s čitateljima, jer ne može proći a da vas netko ne upita je li se to sve vama dogodilo, čak i kritičari čine te pogreške i poistovjećuju pisca s junakom. O tome je Philip Roth u romanu Zuckerman fantastično pisao i kroz lik jedne čitateljice to pitanje doveo do jednog savršenog teorijskog nivoa.
* Sada smo se dotakli Hamsuna. On je zasigurno utjecao na ono najbolje u jugoslavenskoj književnosti. Recite nam koji su ostali pisci značajno utjecali na vas i vašu generaciju?
Knut Hamsun je između dva svjetska rata bio prevođen i poznat pisac u ondašnjoj Jugoslaviji, donio je nešto novo, drukčije, duhovito i inteligentno, a nadasve, pokazao je da pisci malih naroda i malih jezika mogu zadobiti takva velika priznanja i književnu slavu. Bio je čitan i omiljen, čak je i u poslijeratnoj komunističkoj Jugoslaviji tiskan unatoč tomu da se stavio na Hitlerovu stranu i da je vjerovao da je Hitlerov „europski poredak" dobra stvar za Europu. Iako je poslije Drugog svjetskog rata anatemiziran, čak i strpan u ludnicu, njega su branili i neki nemogući tipovi poput Staljina. I sve u svemu njegove su zablude bile ispod njegova djela, nekako u podnožju te planine. Meni je Danilo Kiš prvi skrenuo pažnju na Knuta Hamsuna i njegov roman Glad , ta je knjiga kružila među nama, ne znam koliko je na nas utjecala, ali mi smo svakako bili njegovi veliki štovatelji. Ali na pisca rijetko kad utječe samo jedan pisac, utječe mnogo toga, više različitih pisaca, cijela kulturna situacija jednog vremena, tradicija, itd. Utjecaji su dobra stvar, moramo se držati one da se književnost hrani književnošću, da su pisci uvijek nečiji sljedbenici i nasljednici.
* Ima jedna zanimljiva scena u Kristalnim rešetkama, kad protagonist od uzbuđenja skače sa stolice, čitajući Knuta Hamsuna. To me dovodi do idućeg pitanja, čini mi se da u jednom intervjuu ističete da vas kao čitatelja isključivo zanima igra u stilu, bravure kojim pisac neočekivano „zaokrene“ rečenicu i iznenadi čitatelja. Dijelite li mišljenje da suvremenoj književnosti na prostoru bivše Jugoslavije upravo nedostaje ova ambicija za stilskom zaigranošću?
Pa i ja, isto kao i moj junak, i dandanas skačem sa stolice kada čitam pisca koji me „obara". Ja i dandanas uzviknem neku riječ oduševljenja kad čitam Kafku, Canettija, Tolstoja, jer postoje neki pisci koje stalno možete iznova čitatai i svaki put iznova „skakati sa stolice". Tu negdje i jest čarolija pisanja. Ako nema te čarolije ja obično odustajem od knjige. Vrlo mi je teško čitati pisca koji nije, uvjetno rečeno, duhovit. Možda je to moja slabost, ali ja sam uvijek volio pisce-šarmere, ma koliko popovi i crkovnjaci šarm smatrali sotoninom majstorijom. U Beogradu smo svojedobno takve pisce ili redatelje nazivali „cakistima", caka je vjerojatno neka šatrovačka riječ. Tu je bio Makavejev veliki meštar. Želim reći da volim obrat u rečenici, dovitljivost piščevu. Upravo je Hamsun imao te doskočice, te igrarije. Umjeti se podsmjehnuti samome sebi, to je dar. Čak je i Ivo Andrić, naizgled ukočeni mudrac, imao izuzetan sense of humor, posebice u onim svojim genijalnim pričama o fratrima. Moj je najveći otpor prema Crnjanskom upravo zbog toga nedostatka humora. Ne znam koliko je humor točna i sretna riječ, Pekić je to nazivao distancom. Obično pisci-nacionalisti nemaju tu distancu, nemaju smisla za humor, jer ih more teške brige nacije. O svojim suvremenicima ne znam što bih rekao, nisam dovoljno upućen, ali sam nailazio na pisce koji se dobro „zezaju". Međutim, „zezanje" ne smije izbiti u prvi plan, ono je samo povremeni začin u onom bitnom što pisac želi reći. Ima pisaca koji se, kako vi kažete, umiju zaigrati. I to je mnogo bolje nego da su „mudroseri".
* Trenutno radite na novoj knjizi, također je pišete u prvom licu, žanrovski ste je odredili kao roman-memoare i nazvali je Vrijeme koje se udaljava. Hoćete li se možda u toj knjizi prisjetiti i nekih odnosa s piscima iz vaše generacije? I u kojoj je fazi ta knjiga?
Sada kad se nazire ta knjiga, kad se već uobličava u roman s dijelovima memoarskim, kada ta dva sloja, memoarski i romaneskni, postaju neodvojiva i čine građu ove knjige, onda mirno mogu reći da je to roman na kojemu radim cijelog života, jer je njegov raspon i ono što se u njemu događa vremenski obuhvaćen u nekih pedesetak i više godina. Roman počinje kao autobiografija, što donekle i jest, a onda ulaze likovi znani i neznani i to sve traje tamo negdje od kraja pedesetih godina, pa do današnjih dana. Ja nikad nisam vodio dnevnike, ali sam povremeno zapisivao neke luckaste ideje, zabilježio ponešto bizarno iz mnogih susreta, nisam tome pridavao nikakvo značenje, ali sam umio sačuvati mnoge papiriće, teke, notese, bilježnice, puno je toga izgubljeno, a ono što je sačuvano koristilo mi je kao podsjetnik. Sve te papiriće, bilo je tu nekoliko fasicikli svega i svačega, doslovce i smeća, počeo sam prebirati i trijebiti negdje s početka devedesetih godina kada sam već živio u Rovinju i kada sam mislio da je moja jedina perspektiva vraćanje u prošlost, pa sam već tada roman nazvao Vrijeme koje se udaljava. U međuvremenu sam napisao ili preuredio i dotjerao najmanje sedam-osam knjiga, ali sam paralelno uvijek pomalo „kuckao" to svoje Vrijeme, tajeći to i od samoga sebe.
Tamo negdje s kraja šezdesetih godina, bio sam u redakciji Književnih novina, počeo sam raditi jedan intervju s Crnajnskim, ali ga nisam uspio završiti, jer je ta redakcija rasturena kao reakcionarna i antikomunistička. Kad je Crnjanski shvatio da je ta redakcija i ja u njoj gubitnička nije više htio dolaziti na naše razgovore. Sada će dio toga što sam uspio zabilježiti, najvjerojatnije, biti objavljen u ovoj knjizi, ako uspijem od Crnjanskog napraviti književni lik i tome dati „romanesknu težinu", ako se tako može reći. Jer mene susreti s nekim poznatim ličnostima ne zanimaju, ja nisam novinar, ukoliko od njih ne napravim junake. To je bio razlog što sam namjerno žanrovski odredio tu svoju knjigu kao roman-memoare, kao neku vrst „duhovne biografije", da se poslužim tom Singerovom natuknicom, jer on tvrdi da se biografija ne može napisati, može biti samo osnovica za „duhovnu biografiju", iz koje se pisac može sagledati u onome što nazivamo stvarima duha. Pa ako još uspijem napraviti i snimku ovoga našeg doba, to rasulo jednog svijeta, naravno kroz sudbine, karaktere i priče, onda sam uvjeren da će to biti moja najbolja i sveobuhvatna knjiga, neću reći testament, jer i poslije nje želim pisati i imam o čemu pisati.
Pitali ste hoće li se naći u ovoj knjizi netko iz moje generacije pisaca, netko od mojih prijatelja. Na ovaj ili onaj način sigurno će se naći, a prostor u romanu imat će onaj s kojim imam neku zanimljivu priču, neki događaj koji vrijedi na planu umjetničkom. Primjerice, Pekić je bio zanimljiv kao osoba, duhovit, lucidan, imam s njim svakovrsnih doživljaja i mnogo anegdota, ali sve je to nedovoljno ili spada u ono što se zove „paraliterarnom građom", ako u tome nema romaneskni potencijal. Kako roman pišem iz sadašnje pozicije, ja se istodobno bavim i nekim malim pratećim zgodama, usputnim pričama koje mi pomažu da „relaksiram siže", kako bi to rekao Šklovski. Za mene će biti važno kako doći do devedesetih godina i rata, posebice rata u Bosni koji se odrazio i na mene, jer sam, živeći u Istri, postao svjedok čitavog niza sudbina i priča, jer se preko Istre odlazilo u egzil. Kroz moju kuću, pa tako i kroz mene, prošlo je puno toga našeg nesretnog svijeta, pa i mojih prijatelja, slikara, umjetnika, pisaca. Neki od njih, u dobrim godinama, rekao bih mladi ljudi, umrli su negdje u Italiji, Kanadi, Americi. Hoću reći, ova je knjiga vrlo zahtjevna i kao projekt vrlo ambiciozna.
* Ako se vratimo vašem publicističkom radu, upravo iz doba 90-ih i rata, on je i danas itekako aktualan. Recimo, u tekstu „Ostavka ili kazna“ iz 1998. originalno objavljenom u Feralu, komentirajući pozive za ostavkom Franje Tuđmana, citirate de Tocquevilla koji kaže da „propast jedne vlasti počinje onog časa kada se ta vlast neograničeno i nerazumno uvećava“. Vrijedi li to i danas? Kako komentirate nedavne korupcijske afere koje sežu sve do državnog vrha Hrvatske?
Slažem se s vama da su mnogi od tih tekstova još aktualni, jer kod nas se ne radi o vođenju politike, nego o čistoj i surovoj borbi za vlast. A vlast je istodobno mogućnost bogaćenja. Davno je pisao Vladimir Dvorniković, zaboravljeni filozof, da su u politiku ulazili „golaći, a izlazili bogatuni". Spomenuli ste moj tekst Ostavka ili kazna pisan prije dvanaest godina. I je li se nešto promijenilo? Nije? Imamo neviđene afere, jednom potpredsjedniku vlade se sudi za kriminal, a on izjavljuje da je najveći kriminalac u zemlji njegov kolega, također potpredsjednik vlade, a on je u odnosu na njega nevino dijete. Svaki ministar ima afere. Ukrade se cijeli jedan silos žita i nikomu ništa. Nema ostavki. A ostavku bi prvo trebala dati predsjednica vlade. Umjesto ostavke ona daje materijale za zabavu pod krinkom borbe protiv korupcije. Nedavno je ta premijerka, po mom uvjerenju nestabilna i narcisoidna osoba, odnekud iz Amerike, bacila pred novinare kosku da će biti smjena u vladi, a jadni novinari počeli su oko toga tupiti pera, analizirati tko hoće a tko neće ostati, koga će premijerkina metla počistiti a koga neće. I od toga ništa nije bilo, nitko nije bio smijenjen, nitko nije dao ostavku. Nije ni Sanader tako zajebavao novinare, iako je on namazan svim mastima i mentalno nedemokrat. O njemu sam pisao u Feralu 2004. godine kao uspaljenom uskogrudnom nacionalistu, taj sam tekst uvrstio u ovu knjigu koju večeras predstavljamo, još tada sam rekao da je on bolji od svih svojih suradnika i ministara u Vladi što se danas pokazalo točnim. Tada sam citirao Goethea koji je rekao: „Najgore zemlje imaju najbolje domoljube". Meštri cijelog ovog propadanja jesu upravo „najbolji domoljubi".
* Dakle, do promjena gotovo da i nije došlo. Recimo, u tekstu „Mediji na strani zla“ (Feral, 1996) kažete: „Mediji na vlasti imaju svoju hijerarhiju, svoje cenzore, svoje policajce i vojnike, svoje kaplare, goniče, pisce tjeralica, ulizice manjeg i većeg kalibra, karijeriste, doušnike, slugine sluge itd. Ta cijela bulumenta nije ništa drugo doli dio čopora na utjecajnim mjestima.“ Kako komentirate situaciju danas, koja se zapravo ne razlikuje puno, jedino je možda – zbog vladavine tržišta – postala još gora?
Ne samo zbog vladavine tržišta, nego vlast je uopće, što duže traje, sve gora, jer nju sama vlast deformira. Sada je u Hrvatskoj na sceni potpuno deformirana vlast, a bojim se i deformirano pučanstvo, jer i naša su izborna pravila demokratska, a biraju se najgori. Vjerojatno mi kao birači ne umijemo kažnjavati vlast za zloporabe i zlodjela, naše javno mnijenje nema utjecaja, vlasodršci unose zbrku na ljestvici vrijednosti, sve je naopako, sve je poremećeno, zločinac je heroj, lopov je poštenjačina, itd. Mislim da veliku odgovornost za ovakvo stanje snose intelektualci i mediji. Moraju se stvari razgraničiti, čak mislim da su one bile jasnije u Tuđmanovoj eri. Pa već je paradoks da Feral prestaje izlaziti u vremenu koje nazivamo demokratskim, ili više demokratskim od onoga u kojemu je djelovao i u kojemu je opstajao. Ja sam o medijima pisao načelno, ali mislim da su odigrali mračnu ulogu u razdoblju već od sredine 80-ih godina, posebice u ratu kada su opake riječi, kako je to često isticao moj prijatelj i suborac Filip David, bile „isto što i metci". Kada razmišljam o Feralu u kojemu sam pisao desetak godina, sve više sam uvjeren da je ta novina bila iznimka, pa ako hoćete i jedan kulturni, civilizacijski događaj na ovim prostorima. To je bio prejak list čak i za one liberalne želuce, a sad je već očito da se moralo samo tako, ono što se kaže „do kosti". Osobno mi je taj list mnogo značio, u svakom smislu, moralnom, psihološkom, političkom, pa ako hoćete i književnom. Zahvaljujući tome listu meni je bilo jednostavno opravdati sve one prigovore koje sam trpio i ovdje i izvana da sam „iz jednog fašizma pobjegao u drugi", zato često ističem da je za mene Feral bio „spas za dušu".
* S gašenjem Ferala zapravo je nestalo i satire iz hrvatskog medijskog prostora. Međutim, baš nedavno su novine srpske manjine u Hrvatskoj donijele kontroverznu naslovnicu „Obadva su pala“ koja je podigla dosta prašine. U tekstu „Humor i diktatura“ govorite o odnosu vlasti i satire, te o potrebi da u svakom društvu mora postojati humor koji će razotkrivati različite makinacije…
Doista, otkada nema Ferala izgubili smo smisao za humor. Satira je postojala i u crnim diktaturama fašističkim i komunističkim. Diktatore je više pogađala satira nego bilo kakvi duboki i pametni tekstovi koji su njihovu bijedu analizirali. Sada je na planu satire, na planu humora pokošeno polje. Umjesto ruganja sada se kuka, a to je već posljednji stadij. Brecht je divno rekao da je „kuknjava predfašističko stanje". Ali kad ste me pitali o toj kontroverznoj naslovnici tjednika Novosti, mislim da je ne bi trebalo dovoditi u vezu sa satirom, prije je to neka vrst provokacije koja također može biti efektna. Provokacija mjeri demokratski puls društva. Reakcije na tu naslovnicu više su sličile na ono komunističko ili tuđmanovsko vrijeme. Javljaju se udruge, organizacije, savez boraca, tobože neovisni intelektualci, a potom dolazi spaljivanje novina. Vi se dobro sjećate Tuđmanove izjave da je „Feral sramota za Split". Iza toga je došlo do javnog spaljivanja. Predsjednik države nije se smio miješati u to, jer on je institucija. Oko toga moglo se polemizirati, sve ostalo je manipulacija. Ali očito uvijek postoji potreba da se pažnja skrene na nešto drugo kako bi se bitne stvari zamaglile. To me podsjetilo na ono vrijeme kada se neka beznačajna stvar stavljala u prvi plan. I sam sam, s početka šezdesetih godina, s prvim svojim romanom, doživio hajku koja je trajala više od godinu dana. Kada bismo danas to pogledali, bilo bi smiješno. Cijela jedna generacija u Hrvatskoj već ne zna o čemu se tu radi i što to znači „obadva su pala". Ali jest idealna prilika da se okrivi netko drugi, pogotovu ako je taj drugi u manjini. Opet su intelektualci sudjelovali u toj osudi dolijevajući ulje na vatru.
* Nažalost, i u susjednom Beogradu situacija danas nije bajna, pa je tako na nedavnom gej-prideu došlo čak 6000 huligana na ulicu. Kada danas čitamo vaše tekstove o masi, vidimo da se oni savršeno mogu primijeniti i na tu situaciju. Pokazujete veliki prezir spram mase, navodite čak i da biste uvijek hotimično nastradali kada biste se našli u masi… Kako danas gledate na tu masu, koja se eto i u Beogradu pokazala u najgorem svjetlu? Mislite li da masa može imati pozitivan smisao ukoliko se njena energija kanalizira u nekom drugom smjeru?
Ja sam u kontaktu sa svojim beogradskim prijateljima i manje-više svi mi kažu da je ta rulja mnogo više usmjerena na samu vlast, nego na tu paradu koja je bila zgodan povod za izlazak na ulice. Takav je povod bio i onaj Koštuničin miting o Kosovu kada je spaljena američka ambasada. Sutra će to biti neka utakmica, itd. Jer masa je uvijek manipulirana i nju uvijek netko potiče i netko iza nje stoji. Ovaj put se pokazalo da iza te rulje stoji Pravoslavna crkva, da stoje razne desničarske udruge. Rulja se nikad ne može usmjeriti u nekom dobrom smislu, niti u pozitivnom smjeru, jer je u biti rušilačka. Ovo što smo vidjeli u Beogradu jest apsolutna slika koju bi i Canetti definirao kao masu, kao gomilu. Oni ne vide dalje od zatiljka onoga ispred sebe, kako je divno i točno rekao Walter Benjamin.
* Kad smo kod rulje, upravo je rulja bila zaslužna za uzdizanje Miloševićeva režima. Napisali ste mnogo tekstova o njemu, koji su objavljeni i u stranim časopisima. U jednom od njih kažete da se ustručavate više pisati o njemu, jer imate osjećaj da time na neki način sudjelujete u stvaranju njegova kulta i slave. Kako danas gledate na to? Ipak su u to vrijeme ti tekstovi bili izuzetno bitni…
Dolaze do mene neki odjeci iz Srbije da sam pisao samo o Beogradu, i o Miloševiću, a da nisam kritizirao događaje u Hrvatskoj. Mislim da to nije sasvim točno. Ja sam ovdje isto tako pisao oštre tekstove o Tuđmanu. Međutim, Beograd je, htjeli mi to ili ne, bio epicentar zla, a s Miloševićem je otpočeo i agresivni bratoubilački rat. Moji prvi tekstovi o Miloševiću, još dok sam bio u Beogradu, objavljivani u tjedniku Vreme, te neki moji intervjui, izazvali su malog diktatora, pa je slao poruke koje su dolazile do mene, a jedna od tih poruka bila je kada je njegov omiljeni političar Šešelj, kasnije ratni zločinac, sudi mu se u Haagu, sa svojih dvadesetak četnika upao na jednu tribinu na kojoj sam sudjelovao i razbio mi glavu. On jest gađao mladog albanskog političara, inače mog prijatelja, Vetona Suroia, ali je poslije sam izjavio: „Suroi je naš neprijatelj i mi ćemo s njim na megdan, Kovač je domaći izdajnik." Filip David je lijepo rekao da tu počinje Šešeljev uspon i moj pad. To je duhovito, ali nije baš tako. Ne bih volio biti u njegovoj koži. A ja sam se bezrazložno bojao da svojim pisanjem o Miloševiću sudjelujem u pravljenju njegova kulta, jer ipak se pokazalo da su ga takvi tekstovi, kao i tekstovi mnogih drugih pisaca, polako razarali i rušili njegov autoritet. Nije lako bilo ogaditi miljenika jednog naroda. Milošević je bio obljubljen od svih slojeva srpskog naroda. Danas vjerujem da smo taj kult, mic po mic, ipak rušili. A dotuklo ga je bombardiranje njegove zemlje od strane NATO pakta. A za bombardiranje sam je bio jedini i pravi krivac. To je bilo finale njegove genetske predispozicije suicidnog tipa. Ali on nije htio umrijeti sam, nego je sa sobom povukao svoj narod.
* Ako se vratimo još par desetljeća unatrag, za razliku od mnogih, vi nikada niste bili marksist niti pristaša Marxa – premda niste bili ni protiv njega. U jednom od vaših tekstova pod nazivom „Tko se boji Marxa još“, na dosta detaljan način opisujete Praxisovce i one ljude koje je Milan Kangrga nazvao „švercerima vlastitih života“. Jeste li se danas možda, upravo u doba financijske krize, možda vratili Marxu, tj. jeste li ga počeli čitati?
Ja nisam čitao Marxa ne zato što nije bio dobar pisac i filozof, nego zato što je bio obavezna lektira i što se sve oko njega pretvaralo u ideologiju. Ali moram reći da su u jednom razdoblju marksisti bili ono najbolje u ondašnjoj Jugoslaviji, dio „europskog duha i europske kulture", kako je to jednom rekao Kangrga. U svojem tekstu Tko se boji Marxa još, ja sam se odmah ogradio od bilo kakvog marksizma i bilo kakve doktrine, zauzeo sam jedan vedriji ton pišući na tu temu, jer bilo bi smiješno da sam se upuštao u neku raspravu o marksizmu o kojemu malo ili nimalo znam. Ali ja sam neke od tih filozofa poznavao, značili su mi mnogo, jer sam od njih učio kako se suprotstavljati nacionalizmu, totalitarizmu, a upravo je Ljuba Tadić bio moj uzor u moralnom smislu, a njegova knjiga Je li nacionalizam naša sudbina neka vrst lektire. I onda se dogodio nevjerojatan obrat, s dolaskom nacionalista na vlast, beogradski marksisti, čast iznimkama, odriču se svoje filozofije i postaju crni nacionalisti okupljeni oko jednog nekoć priučenog marksista, a kasnije šovinista Dobrice Ćosića. Taj obrat me ponukao da napišem tekst ne znanstveni, nego naprosto literarni, s duhom, s ruganjem. Na mene su se neki ljutili, reagirali su u Feralu ističući da pišem o onome što ne znam, a ja sam pisao upravo o onome što znam, a znam ismijavati one koji su „okrenuli ćurak naopako". Filozof i marksist Tadić postaje, nemojte me hvatati za riječ, čini mi se predsjednik vrhovnog suda, filozof i marksist Sveta Stojanović postaje savjetnik predsjednika SR Jugoslavije Dobrice Ćosića, ugledni, prevođeni filozof i marksist Mihajlo Marković postaje ideolog Miloševićeve Socijalističke partije, a kasnije Šešeljev radikal. To su bila velika imena marksističke filozofije. Oni su često napadali zagrebačke marksiste koji su se pokazali sasvim drukčije, ostali su dosljedni i ljuti protivnici Tuđmanova nacionalizma. To je za mene bilo izazovno i privlačno za jedan duhoviti tekst, za jedan literarni tekst koji je lako mogao prijeći u pripovijest da sam imao malo više volje da potežem pripovjedna sredstva. Inače, što se moje publicistike tiče, to mi je jedan od najdražih tekstova. Naći se na nepoznatom polju i ismijati te prevrtljivce zadovoljstvo je za svakog tko se bavi pisanjem. I na kraju, želim reći, ja bih sada, da imam vremena rado čitao Marxa, posebice u ovim vremenima „dolarske tiranije" i sve težeg bremena liberalnog kapitalizma.
* Evo još jedno pitanje koje nas vraća na početak. Neovisno o ideološkom sklopu koji će ili neće odabrati, može li pisac danas uopće biti posvećen isključivo vlastitom radu, bez doticaja s vanjskim svijetom i bez potrebe da reagira na njega? Na početku ste rekli da je kod vas uvijek postojala ta neka unutarnja prinuda da komentirate društvenu i političku situaciju…
Brodski je uvijek govorio da je najveća obaveza pisca da dobro piše. Pa ipak, nije moguće zatvarati oči pred onim što se zbiva u našem svijetu i oko nas. Pisac crpi, ne samo iz sebe, nego i iz vanjskog svijeta. Bila bi sretna okolnost ako se podudari da pisac dobro piše i da časno i pošteno reagira na sve ono što ne valja u našem svijetu.
e-novine
