Prvo, čestitke na „Meši Selimoviću“. Nagrada je došla kao svojevrstan šlag na tortu ogorčenosti koju ste već neko vrijeme izražavali otvoreno progovarajući o kompetentnosti žirija nekih hrvatskih književnih natječaja. Ovo je nakon svega sigurno donijelo određenu satisfakciju, međutim, po nagradu ste ipak trebali ići preko granice.
Što se tiče ogorčenosti, moram naglasiti da ja nisam jedini koji je sit pseudoliterarnog smeća koje se sustavno predstavlja i preporuča kao istinska književnost. Nikada se ne osjećam povrijeđenim kada se hvali Mirko Kovač, Daša Drndić, Rade Jarak, Željko Špoljar i mnogi drugi, istinski talentirani pisci čija djela zaista vrijedi čitati. Ali kada hvale djela koja napišu diletanti bez talenta i znanja, onda je to naprosto neukusno i teško probavljivo.
Što se pak tiče moga mjesta u tim okvirima, odnosno mjesta moga književnog opusa, u nekom formalnom i neformalnom sustavu informiranja i književnih interpretacija, znam da sam zakinut. Nije riječ o neskromnosti, daleko od toga, ali gledajte – proučavao sam književnost 30 godina, više od 20 godina nakon toga nastavio sam je proučavati i pritom i poučavati druge kreativnom pisanju pa mogu sasvim dobro i pouzdano procijeniti koliko vrijedi moj roman ili samo jedna moja rečenica, konačno, sva je ta kritičnost i znanje uposleno pri davanju konačnog oblika svakome mom djelu, svemu što pišem. Isto tako vrlo pouzdano znam procijeniti tuđe djelo, slojevito ga interpretirati, znam što vrijedi, a što ne. Dakle, kada nagradu dobije neka trećerazredna knjiga, a u konkurenciji je bila moja dokazivo znatno bolja, osjećam se uskraćenim. Nije meni do slave! Dobio sam toga više nego što treba običnom čovjeku. Osim toga, kada se netko posveti umjetnosti, za njega je sekundarno dobivanje ili uzimanje. Primarno je davanje. Pravi umjetnik želi nešto dati. Mogu to do besvijesti ponavljati. Meni je do čitatelja. Meni je stalo da se ono čemu sam u potpunosti posvećen – čita. To je bit stvari. A javnosti se sustavno nudi smeće koje potiskuje sve dobre knjige, ne samo moje.
Činjenica da sam četiri najznačajnije nagrade dobio izvan Hrvatske – Politikinu nagradu u Beogradu, gdje za mene zaista nitko nije znao, nagradu Svjetlosti u Sarajevu za svoj prvi novopovijesni roman, Hviezdoslavovu nagradu za prvu hrvatsku antologiju slovačke poezije u Bratislavi i sada nagradu "Meša Selimović" u Tuzli – ta činjenica zaista puno govori o našoj sredini. U najmanju ruku govori kako u Hrvatskoj nisu bili posrijedi literarni razlozi koji su priječili da nagradu dobije neko moje djelo, a u onim drugim sredinama nikakvi drugi razlozi nisu motivirali one koji dodjeljuju nagrade. Dakle, tamo nije moglo biti presudno što ne pripadam u Hrvatskoj nikakvim interesnim ili sličnim skupinama, tamo nije bitno što kulturni programi hrvatske televizije ne žele dati prostora Bauerovim knjigama jer se jednom nepovoljno izrazio o Tuđmanu, tamo ne mogu biti nikome konkurencija, nikome ugrožavati taštinu i svijest o tobožnjoj vlastitoj veličini, itd., itd… Drugim riječima, tamo, na strani, mogu očekivati objektivno prosuđivanje svojih knjiga pa se to eto ponekad tako i dogodi.
„Zavičaj, zaborav“ je priča o identitetu koji se traži u mnogim vremenima i mnogim mjestima. Vaši romani nikad nisu male životne priče, oni drame obitelji i pojedinca preslikavaju na drame cijelih sustava i naroda u njima. Kako bi sami svrstali vlastitu književnost? Koliko su relevantne stvari o kojima progovarate?
Točno je da su moji romani dijelom tipa Bildungsromana, točno je da obično zahvaćam veća razdoblja. Tako je s Kratkom kronikom porodice Weber, sa Zapisima i vremenima Nikice Slavića, sa Zavičajem, zaboravom, zatim s Biserjem za Karolinu, ili s Patnjama Antonije Brabec, ali moj najviše izdavani roman Paritura za čarobnu frulu, koji je doživio sedam izdanja na hrvatskom i dva na njemačkom, događa se u Beču u kratkom razdoblju, slično je s romanom Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat, a jedan od mojih prvih romana Trag u travi ima fabulu koja se događa u samo tjedan dana. Dakle, teško je postavljati neke opće definicije mojih romana. Svaki je od njih zaseban i drugačiji projekt. Svaki želi svoju publiku obogatiti i zainteresirati na nov način. Govorilo se da je i tragičan kraj neizbježan dio moje poetike, ali roman Prevođenje lirske poezije završava sasvim nedvojbenim, iako malčice humorističnim happy-endom.
Kamo bih svrstao svoju književnost? Sviđa mi se oznaka novopovijesni roman iako je nisam ja smislio. Ali to odražava karakter dobrog dijela mojih romana. Od polovice devetnaestoga stoljeća sve do danas pojedinac je pod velikim pritiskom povijesti, on je njezina igračka. Čini se da čovjek u povijesnim okvirima nije gospodar svoje sudbine, nego ga povijest melje svojom logikom. To sam htio izraziti. Ali povijesni romani nisu jedino što pišem. U mnogim svojim djelima nastojim afirmirati humorističnu stranu života. Humor je izlaz, kada drugih izlaza nema. I uopće literatura igra sličnu ulogu kao ljudski snovi. Upoznajući svoj svijet preko snova, njegovu bit, možda i strahotu, postajemo dorasliji tome što nas čeka na javi. Humor ima sličnu svrhu. Prema tome, sve što pišem relevantno je u smislu širenja kruga, gotovo metafizičkog kruga oko nas, kruga u koji je prodrla svjetlost. Govorim dakle o širenju spoznaje umjetničkim sredstvima.
Na to se nadovezuje nehotično vizionarstvo mojih romana. Roman Biserje za Karolinu napisao sam 1989. godine u Americi, a naknadno su u liku slavohlepne političarke prepoznavali Tuđmana. Danas se pak čini kao da Jadranka Kosor uzima taj roman, koji vjerojatno nije čitala, za scenarij svoga ponašanja u javnosti. Ona u nekim situacijama kao da želi doslovno oponašati junakinju moga romana, bivšu komunistessu, ženu opčinjenu vlašću. Da roman nije posljednji put objavljen 2001. godine, barem u Hrvatskoj, sada bi me mogli optužiti da sam lik Karoline, beskrupulozne političarke poludjele za vlašću, komponirao prema Jadranki Kosor.
Još bih mogao o svojoj književnosti reći da je svrstavam u inovativnu. Znate, mnogima se danas čini da je sam akt destrukcije, jezika, rečenice, lika, fabule, konvencija, pojednostavljeno rečeno – da je dovoljno psovati da biste bili suvremeni. A zapravo je to zastarjelo. To je moglo biti avangardno na početku dvadesetog stoljeća. Prije stotinu godina! Tada su to isprobali dadaisti i drugi, i to se potrošilo. Ono što bi slabije informirani htjeli da bude novo i suvremeno, poput Janka Polića Kamova, to je zapravo odavno zastarjelo, preživjelo, davno se potrošilo. Inovativnost je drugdje. Inovativnost predstavljaju pouzdaniji a novi i slojevitiji putovi do sugestivnosti.
Nakon trideset godina književnog rada, jedan ste od pisaca koji može reći da je stvorio vlastitu publiku. Ipak, globalno gledajući, publici je sve teže prići. Kruno Lokotar je izjavio da živimo u vremenu krize publike. Koliko se pisac treba dodvoriti i podrediti publici? Nedavno je objavljena vijest o inicijativi Umberta Eca da prepravi svoj roman Ime ruže za modernu publiku. Koliko se publika doista promijenila?
Doista imam svoju publiku. Nije jako brojna, ali je jako poticajna. Mahom su to zreliji ljudi, intelektualci, najvećim dijelom profesorice ili drugi pisci. Često dobivam pisma prepuna oduševljenja mojim knjigama. Ali, iako se moje knjige vrlo lako čitaju, gotovo gutaju, nisam široko popularan, dijelom i zato što nedostaje relevantna interpretacija moga djela. Kritičari me hvale kada pišu o meni, ali ne uspijevaju uvijek izraziti neke stvari koje se meni čine značajnim, primjerice – koliko je književnost, uz ostalo, plemenita zabava. Slojevitost ne mora biti samo teret.
Publika se mijenja, slažem se. Najšira se publika, nazovimo to tako, demokratizira, ali to nije daleko od primitivizacije. Jeftine stvari postaju sve bliže čovjeku našeg vremena. Dakle, i jeftina književnost. Zatim tu dolazi i vrlo složeni problem suvremenog pristupa tekstu. Netko tko je od mladosti odgojen na multimedijalnom izrazu, nije sklon proces spoznaje podrediti procesu prolaženja vremena. Kada čitate roman, onda to ima svoje trajanje, svoje vrijeme, svoju dijakroniju. Kada doživljavate multimedijalnu informaciju, onda je tu sinkronizacija više stvari koja daje smisao. Sve je tu odjednom, i boja, i zvuk, i minimum teksta, i intrigantan poticaj, sve u istom vremenu. Tko je odrastao u takvoj kulturi, teško može razumjeti ili prihvatiti proces ozbiljnog, analitičnog čitanja koji apsolutno uključuje vrijeme, prolazak vremena.
Usprkos svemu nisam spreman prilagoditi se pretjerano multimedijalnom doživljaju svijeta. Nije to meni novo – prvu sam hrvatsku kibernetiku preveo šezdesetih godina kada je o tome ovdje malo tko išta znao – ali rekao bih da neke potvrđene vrijednosti treba čuvati po svaku cijenu. Užitak u čitanju, primjerice.
Pisanjem se bavite od gimnazije, iza sebe imate veliki književni opus i iskustvo gotovo 50 godina sudjelovanja ili bar promatranja književne scene. Prvu nagradu za priču dobili ste još kao gimnazijalac, a posljednju, "Petar Zoranić", upravo u Zadru prošle godine. Što se sve dogodilo sa hrvatskom i svjetskom književnošću između te dvije nagrade? Možete li percipirati u kojem će se smjeru dalje stvari razvijati?
Mnogo se toga dogodilo, i bio bi potreban puno bolji stručnjak, puno šireg znanja da dade potpuniji odgovor. Poprilično se razumijem u poetiku, ali nisam književni povjesničar, a i kada bih bio, bila bi zato potrebna i cijela knjiga. Ali nabrojat ću stvari koje mi padaju na pamet i možda pripadaju relevantnijima. Prije svega u međuvremenu se dogodila epoha romana. Na planu svjetske književnosti to su dijelom bila iskustva Drugog svjetskog rata. Bio je potreban određeni odmak da se, posebno u američkoj književnosti, pojave veliki romani s temom iz Drugog svjetskog rata, od koji su mnogi dobili i svoju filmsku verziju. Nekolicina velikih romanopisaca obilježila su tu epohu, od Faulknera do Becketta. Štošta što je došlo nakon njih nastalo je unutar te struje. Uostalom, u to vrijeme doživjeli smo novu valorizaciju Joycea i Kafke, pa čak i klasičnih pojava kao što su romani Tolstoja i Dostojevskog, sve značajniji bio nam je Nabokov, nezasluženo veliku pažnju dobio je Borghes, pojavio se Marquez, Vargas Llosa. Za hrvatski roman bila je karakteristična pojava Marinkovićeva Kiklopa, koji je izašao šezdesetih u Beogradu. Taj pomalo zavodljivo kičasti roman doživio je veću slavu od zaslužene pa je u zasjenak bacio znatno bolju, ozbiljniju njegovu Zajedničku kupku, kao i veliki Krležin roman Zastave. Bio je to začetak postmodernizma kod nas. Ovaj posljednji Krležin roman do danas nije dobio zasluženo mjesto, a oni prethodni manjim se dijelom osporavaju, i većim – pretjerano hvale. U novije vrijeme zasluženu su pažnju pobudile odlične Jergovićeve novele, a veliki pisac nekolicine jugoslavenskih sredina Mirko Kovač postao je konačno i hrvatski pisac.
Zanimljivom mi se čini i pojava tzv. ženskog pisma, odnosno književnosti koju pišu spisateljice. Pojmovi nisu identični, ali se dijelom preklapaju. Pojava književnosti koju pišu žene uglavnom se vremenski podudara s mojim ozbiljnijim ulaskom u književnost, dakle riječ je o osamdesetima. Ono što je u toj književnosti bilo vrlo uočljivo, dobivalo je i najveće pohvale, i zapravo je u najboljem slučaju osrednja književnost, što do danas nije pošteno procijenjeno. Naravno, među autoricama ima i onih koje imaju i dovoljno znanja i talenta pa su rezultat istinski dobra književna djela. Pritom mislim prvenstveno na Dubravku Ugrešić, čiji opus jest obilježen time što je u pitanju autorica, ali je kvaliteta njezinih djela sasvim neupitna. S druge strane, postoje suvremene spisateljice, poput Daše Drndić i Irene Lukšić, koje sjajno pišu, ali čiju književnost uopće ne doživljavam kao žensku, odnosno rodom određenu ili definiranu. To je naprosto dobra literatura.
Ne znam kako će se stvari dalje razvijati. Nadareni mlađi pisci, od kojih sam već spomenuo Radu Jarka i Željka Špoljara, nailaze na prepreke izvanliterarne prirode, tj. ne pripadaju nekim krugovima koji se znaju nametnuti. Možda veće šanse imaju spisateljice koje ozbiljno pristupaju svome poslu, poput Maje Hrgović ili višestruko nagrađivane Ivane Šojat Kuči. Književnu publiku pretežno čine žene. Mislim da određenu šansu ima i ona vrsta književnosti koja je okrenuta kazalištu ili televizijskim i filmskim inscenacijama. Ovo što predstavlja main-stream moga književnoga rada, moderni roman, ostat će izvan društvenog main-streama, bojim se. Dobra literatura sve više će biti privilegija svojevrsne elite, posvećenih.
Pozdravljate li inicijativu Pravo na profesiju, koju je pokrenuo Robert Perišić, sa ciljem da pisanje i književni rad dobiju status zanimanja, kakav primjerice imaju druge umjetničke discipline, a koje književnici bez sumnje zaslužuju. Da li je ova inicijativa pravi način dolaska do cilja? Budu li pisci prosvjedovali, hoćete li im se pridružiti?
Pametno je to artikulirano. Već prije pola stoljeća pitao sam se kako je moguće da direktor izdavačke kuće dobije plaću, dobije je urednik, dobije je lektor i korektor, dobiju je i tiskari, a za pisca koji je proizveo temelj onog od čega svi oni dobivaju plaće, za toga pisca, ili prevoditelja, "trenutno nema sredstava"… Doduše, to je logika i kapitalizma: profit se mora ostvariti, a neposredni se proizvođač uvijek može baciti na ulicu, prostora je dovoljno za sve. Mogao bih se pridružiti prosvjedu, jer sam na toj strani, ali se bojim da je moj glas nejak. Vjerujem da pišem dobre knjige, ali ne smatram se posebno utjecajnim ili važnim. Moj glas u svakom je pogledu tek glas pojedinca.
