Lidija Deduš je na portalu Najbolje knjige dala osvrt na roman Na putu za Babadag. Recenziju, objavljenu 21. srpnja 2012., prenosimo na našem blogu.

Da li vam se ikada dogodilo da ušetate u knjižnicu nemajući pojma što biste htjeli čitati, pa lutajući između polica, nećkajući se između "pametne" i "šund" literature, naletite na naslov koji vas zvučnošću i naslovnom fotografijom zaintrigira dovoljno da u trenutku shvatite kako će to biti knjiga pisana baš za vas?

Nevjerojatno, ali i u trenutku dok ovo pišem osjećam kako mi niz leđa klize trnci, oni isti koji su me obuzeli kada sam, u jednom takvom istraživačkom pohodu, sasvim slučajno naletjela na Poljaka Andrzeja Stasiuka i njegove prozne zapise objedinjene četirima riječima: "Na putu za Babadag". Dijete u meni zavrištalo je od znatiželje o mjestu iz bajke, jer nisam mogla pojmiti da bi mjesto na ovom svijetu koje se zove Babadag moglo biti bilo što drugo osim bajkovitog grada do kojeg stižeš jašući na konju, preko sedam mora i sedam gora, iza šuma, blatnih sela, sirotinjskih kućica i umornih, sivih drumova.

Na naslovnoj stranici - musavo dijete. U rukama drži crvenu loptu, i smiješi se pred objektivom fotoaparata. U očima mu tisuću pitanja, pozira sa onom djetinje naivnom nadom da će, bude li dovoljno mirno, dobiti bombon ili kakav bakšiš. Pored djeteta nešto nalik na bačenu jaknu, a u pozadini sivi kamen.

Bilo je suđeno da je ponesem kući, a u trenutku kada sam počela čitati, osjetila sam bliskost s autorom koju je teško opisati ako ne razumijete onu vrstu ljubavi prema Istočnoj Europi i njezinim stanovnicima kakvu gajim još odmalena - bezuvjetnu, čistu, čeznutljivu, neostvarenu.

Stasiuk je ispleo priču oko svojih besciljnih lutanja Istočnom Europom koja, premda vrlo subjektivna, na neobično slikovit način opisuje postkomunističku Europu, voljela bih reći - oslobođenu svih okova vremena koja su nastupila nakon Drugog svjetskog rata, s jakim naglaskom na životima "malih" ljudi: seljaka, carinika, šofera, švercera, trgovaca. Pritom se drži rubnih područja Moldavije i Ukrajine, kaljuže sela u Mađarskoj, zelenih šuma u Karpatima, područja koja mahom izgledaju kao crteži na papiru mjestimice izbrisani gumicom, ili požutjeli od stajanja u nekim vlažnim, zabačenim ormarima kuća koje više nitko ne nastanjuje.

Stasiukova putovanja ne vole velike gradove. Ne zanima ga sjaj metropola niti povijesno naslijeđe "velikih" koji su godinama eksploatirali ova brdovita, kulturno bogata, podatna područja. U središtu interesa su običaji, folklor, praznovjerja i strahovi koje ove kulture ne žele prevazići niti pod cijenu "boljeg" života. Ne zanimaju ga senzacije, samo stapanje sa socijalnom pozadinom koja, unatoč korjenitoj dekadenciji dočaranoj, prvenstveno, kroz interakciju pripovjedača i naroda, ponosno pliva protiv struje, slijepa i gluha na materijalnu udobnost Zapada koju, vjerojatno nikad, neće uživati.

Ako ste ljubitelj putopisa napisanih na način koji će vas, poput suvremenih računalnih programa, fotografski slikovito voditi kroz magične predjele zemalja o kojima se, nažalost, i dalje govori u kontekstu zabačenih i prljavih, onda je ovo knjiga koja će, ne samo zagolicati vašu maštu, nego probuditi i gladna osjetila okusa, mirisa i dodira s onu stranu modernog i razvijenog Zapada.

Prenosimo kritiku romana Ja Wolfganga Hilbiga objavljenu na stranici Bookse 25. srpnja 2012.

Ministerium für Staatssicherheit (Ministarstvo državne sigurnosti) bivšeg DDR-a utemeljeno je 1950. godine i djelovalo punih četrdeset godina. Zloglasni 'Stasi', Ministarstvo straha i tjeskobe, vrlo efikasno zagorčavalo je život svima, pa čak i sebi samima, odnosno svojim vlastitim špiclovima, špijunčinama i špijunčićima. Stvoren je dojam da nema živog čovjeka koji ne motri na nekoga i na kojega, isto tako, netko ne motri. Nije, jasno, bilo moguće prisluškivati sve telefone i razgovore u zemlji, pratiti baš svakog čovjeka, zaviriti za baš svačiji stol po kafanama i slušati što razna društva pričaju. Nije bilo ni potrebno – dovoljno je stvoriti dojam sveprisutnosti, raspiriti strah, sumnjičavost, osigurati uvjete u kojima će ljudi hodati pognute glave i razgovarati ispod glasa. Kao što smo i na ovim prostorima imali prilike uvjeriti se, kako u doba SFRJ, tako i u samostalnoj državi, naučili smo odavno lekciju – neprijatelj nikad ne spava. Ne spava vanjski, ne spava unutarnji neprijatelj, a tko zna, možda neprijatelj čuči u svakom od nas, a da toga nismo ni svjesni. Nikad se ne zna!

Valjalo je zato imati širom otvorene oči i naćuljene uši, i također, kao i taj često ili najčešće nevidljivi neprijatelj, biti budan od 0-24. Biti prisutan svugdje i uvijek. Za to su služila i služe sva ta ministarstva. Da nas čuvaju od nas samih, od pokvarenih misli, sumnjive proze i još sumnjivijih stihova, od neprijateljske djelatnosti svake vrste.

Securitate, NKVD, Stasi, UDBA desetljećima su bdjeli nad sigurnošću svojih građana. Sve te službe djelovale su po istom kalupu razlikujući se tek u detaljima. U velikom broju slučajeva prisluškivani i uhođeni bili bi usred noći izvučeni iz kreveta i privedeni, potom ispitivani do iznemoglosti, psihički i fizički zlostavljani, deportirani u najudaljenije krajeve zemlje, razne Gulage, Gole otoke i Nedođije gdje su godinama i desetljećima ležali u mračnim, vlažnim ćelijama, radili teške fizičke poslove ili naprosto bili likvidirani bez ičega što bi barem izdaleka podsjećalo na pošteno suđenje.

Strah i paranoja vladajućih partija, struktura i djelovanje pripadajućih službi koje u mnogim detaljima neodoljivo podsjeća na prizore iz Kafkina Procesa nije samo karakteristika bivših komunističkih režima. Najrazličitijim oblicima psihološkog rata protiv vlastitih građana svjedočimo i danas bilo da je riječ o otvoreno nedemokratskim društvima ili o onima za koje nam besramno lažu da su primjeri demokracije. Metode su drugačije, sofisticiranije i možda ne tako očigledne kao nekad u DDR-u i srodnim režimima, ali raznorazne tajne službe i dalje rade punom parom pritom se smijući u lice tamo nekakvim 'ljudskim pravima' i 'slobodama'.

Roman 'Ja' nagrađivanog njemačkog književnika Wolfganga Hilbiga objavljen 1993. (Fraktura, 2012., prijevod – Helen Sinković) govori nam o mladom, još neafirmiranom književniku koji u neimenovanoj istočnonjemačkoj provinciji živi poprilično jednoličnim načinom života. U malom stanu živi sa starom majkom, radi u tvornici, a noću pokušava pisati i tako svaki dan sve dok ne postane predmetom interesa tajnih službi.

U početku, znajući da nije ništa krivo učinio, mladić baš i ne surađuje. Čak se usudi ne otići na neke od ugovorenih seansi, ali iskusne pripadnike Stasija takva drskost nimalo ne uzbuđuje. Na uvijen ili manje uvijen način stavljaju mu do znanja da izlaza zapravo i nema, a drugo, i možda još važnije, nije bitno je li netko nešto učinio ili nije. Ako nisi ništa učinio onda si planirao učiniti, ako nisi planirao onda si razmišljao o tome, ako nisi ni to onda si maštao, sanjao ili ti je prljava rabota još uvijek negdje duboko u podsvijesti, pa onda još ni sam to ne znaš. Suradnja je jedina moguća opcija i opet – nije bitno želiš li surađivati ili ne. Momci odjeveni u razne nijanse sive doći će ti u stubište zgrade u kojoj živiš i to će vidjeti svi susjedi. Doći će ti na radno mjesto i to će vidjeti svi tvoji kolege i, malo po malo, nitko više neće htjeti imati posla s tobom. Zaobilazit će te kao kugu, kao čovjeka koji je, pošto je viđen s uhodama, sigurno već i sam uhoda iako to još uvijek nije.

Kad je ostao sam i prezren naš mladi pjesnik može razgovarati još samo s momcima u sivom, a kako za njega više i nema normalnog života u provinciji poslat će ga u Berlin. Tamo će dobiti zadatak da se ubaci na književnu scenu, onaj njen dio koji posve sigurno nije prijateljski raspoložen prema režimu, a zna se, većina književnika i općenito umjetnika svake vrste po svojoj prirodi rovari protiv vlasti na sve moguće načine. Pošto i sam piše lako će se uklopiti i bolje razumjeti druge književnike i taj njihov često nerazumljivi jezik. Preko noći i, barem u početku, protivno svojoj volji, mladić postaje jedan od njih – ljudi u sivom. Prati alternativnu književnu scenu vrijedno ispisujući izvještaj za izvještajem. On više ne zna tko je i nije siguran jesu li njegovi izvještaji neka vrsta proze, a njegovi stihovi i proza sve sličniji ispraznom birokratskom jeziku.

Hilbigov svijet tjeskoban je, mučan i zastrašujući. Uz sve to i uvjerljiv jer autor je i sam proživio i na vlastitoj koži iskusio olovna vremena. Godine 1967. priključio se radničkom književnom kružoku u Leipzigu, ali ne zadugo, godinu dana poslije izbacili su ga ocijenivši da, kako se to lijepo kaže, 'njegovo pjesništvo uvelike odudara od socrealističkoga kanona'. Nakon što mu je krajem sedamdesetih u Frankfurtu objavljena prva zbirka poezije završio je u zatvoru.

Roman 'Ja' uvjerljiva je priča (noćna mora) o sredstvima, načinima na koje šizofreni režim polako slama i na kraju potpuno slomi pojedinca da bi ga nakon toga pretvorio u neku vrstu zombija. U nešto što samo oblikom podsjeća na čovjeka, a zapravo je tek ljuštura ispod koje više nema ni trunke volje. Nagrađivani film Život drugih Floriana Henckela von Donnersmarcka i roman 'Ja' vjerojatno su i najvažnija umjetnička ostvarenja koja, svako na svoj način i u različitim nijansama sive, progovaraju o ljudima koji su, baveći se tuđim životima izgubili svoje vlastito 'Ja'. 

F.B.

Prenosimo recenziju romana Priča o ljubavi i tmini suvremenog klasika Amosa Oza, objavljenu na Booksinom portalu 11. srpnja 2012.

Piše: Vesna Solar

Kad je bio dječak, veliki izraelski pisac Amos Oz nije želio biti pisac. Želio je biti – knjiga. Pisca se, naime, lako može ubiti; on lako nestaje. S knjigama je drukčije: barem će neki primjerak negdje ipak preživjeti.

Takvo razmišljanje nije neobično ako poznajemo burne političke prilike u kojima je Oz odrastao, o čemu govori u autobiografskom romanu Priča o ljubavi i tmini. Rođen je u Jeruzalemu za vrijeme Britanskog Mandata u židovskoj obitelji, a u djetinjstvu svjedoči tegobnom rađanju države Izrael. Iako ih zapravo ne razumije, raste u sredini prepunoj arapsko-židovskih sukoba, a sve situaciju dodatno usložnjava nedavni holokaust i neuspio pokušaj Židova da zasnuju doista pravednu državu. Politika se tako izravno tiče dječaka Amosa još prije nego je rođen, tim više što su njegovi roditelji intelektualci koji zastupaju cionizam. I otac Ari i majka Fania rođeni su u Istočnoj Evropi, a u Izrael dolaze pred prijetnjom nacizma. Njihov se život bitno mijenja u navodnoj Obećanoj zemlji, pa Ari, unatoč velikim ambicijama, uspijeva pronaći tek posao bibliotekara, a Fania živi kao domaćica. Iako silno voli sina, taj će način života malo-pomalo dovesti Faniu do samoubojstva.

Ta tragedija ključno obilježava život Amosa Oza, ali on – kao pravi pisac – na temelju užasa stvara velik roman. Priča o ljubavi i tmini tako se na neki način gradi oko majčine smrti: dječak – koji je u međuvremenu odrastao – pokušava dokučiti uzroke potpuno mu neshvatljiva čina. Da bi to uspio, mora otići doista daleko u prošlost, u priče koje su mu pripovijedali bake i djedovi, i potanko ispripovjediti povijest kako svoje obitelji tako i svoje zemlje.

Takva mu namjera onemogućava pravocrtno pripovijedanje; priča je u Priči o ljubavi i tmini složena; ona vrluda, zastajkuje, vraća se unatrag i hita u budućnost, a što je najvažnije, sastoji se od niza manjih priča. Kako bi ispričao osobnu priču, Oz mora ispričati i sve priče svojih tetki, tetaka, ujna, ujaka, stričeva, djedova, baka i drugih rođaka, što rezultira razgranatom narativnom strukturom punom epizoda i rukavaca. Kronika jedne obitelji postaje i kronika stvaranja države; osobno i povijesno tijesno su isprepleteni.

Iako govori i o problemima nacionalnog identiteta, priča uvijek ostaje strogo subjektivna. To znači i da u konačnici neće doći do otkrivanja nekih objektivnih istina, ni o Amosovoj majci niti o židovskoj državi. A upravo je to jedna od glavnih kvaliteta Ozovog romana: istina je uvijek subjektivna. S jedne stane, on smatra kako se pojedinac ne može promatrati sam za sebe, nego je uvijek dio jedne 'šire priče'. S druge strane, 'velike priče' nikad ne postoje odvojeno od pojedinca, i uvijek se kroz njega prelamaju. To omogućava priču koja ne poznaje crno-bijela rješenja; ona je uvijek priča i o ljubavi, i o tmini.

I možda je upravo zato Priča o ljubavi i tmini tako dirljiva. Iako Amos Oz nije, kako je to kao nekad poželio, postao knjiga, njegov je život poslužio kao građa za odličnu knjigu. Čini se da mu je dječačka želja ipak ostvarena.

Prenosimo kritiku romana Vremenska karta F.J. Palme objavljenu na stranici Bookse 04. srpnja 2012.

"Razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti jest iluzija, izuzetno postojana iluzija."
(A. Einstein)

Putovanje kroz vrijeme jedna je od najomiljenijih čovjekovih maštarija. Kad je 1895. Herbert George Wells dovršio i objavio kratki roman Vremenski stroj nije ni slutio do koje mjere će njegova priča raspaliti maštu čitatelja i koliko će to potrajati. Na Wellsa ćemo se još vratiti. On je višestruko važan (kako za popularizaciju same ideje putovanja kroz vrijeme, tako i za žanr znanstvene fantastike, a i za Palmin roman – Wells je nezaobilazan).

Može li se stvarno putovati kroz vrijeme? Znanost kaže otprilike – teško, sine. Morali bi šibati brže od svjetlosti, a s današnjom tehnologijom, khm… to ne bi išlo. Mogli bi, možda, služeći se prečicama kroz zloglasne 'crvotočine' ili koristeći se 'zatvorenim vremenskim petljama'. Hawkingu se čini da prirodni zakoni sprečavaju nastanak 'petlji', nije siguran, ali naslućuje da bi tomu moglo biti tako (vidi pod: chronological protection conjecture).

Zanemarimo sve realne probleme i pretpostavimo da smo nekako ipak sklepali vremeplov, pa iz 2012. otplovili u, recimo, 1983. i tamo pokušali uništiti kiborga koji se iz, na primjer, 2026. također vremeplovom vratio u prošlost s ciljem da ubije gospođu Connor, e da ova tako nikad ne bi ni rodila tipa koji će kasnije postati ključnom figurom u borbi protiv legije kiborga, ne znajući da je za nama krenuo još savršeniji kiborg da krkne nas ili bilo kog drugog ko bi pokušao uništiti kiborga koji je došao ubiti gospođu Connor, ali onda sve skupa, igrom slučaja, krene naopako, pa na nas, Connoricu i ova dva kiborga padne uteg od 16 tona i sve nas na mjestu spljeska! Totalni kaos – ako smo izginuli vrativši se u 1983. to onda znači da nas neće ni biti u 2012., pa nikad i nećemo sjesti u vremeplov i otputovati u 1983.? Što se događa kad se vratimo kroz vrijeme i promijenimo tijek povijesti?

Tu dolazimo do teorije paralelnih univerzuma koju spominje i Palma u Vremenskoj karti. Gdje god se dogodi nasilna, neprirodna intervencija na tom mjestu dolazi do račvanja univerzuma u bezbroj novih univerzuma.

Radnja romana Vremenska karta Félixa J. Palme (Fraktura, 2012., prijevod – Željka Somun) odigrava se u Londonu krajem 19. stoljeća ili preciznije – ljeta gospodnjeg 1896.

Uzbudljivo je to vrijeme, veliki broj izuma o kojima se do jučer nije moglo ni sanjati tjera ljude da vjeruju u čuda. Godinu dana ranije, baš u pravi čas - 1895., H.G. Wells objavio je roman Vremenski stroj. Mladi Andrew Harrington ne mari za sve to. Njegovo srce slomljeno je, već osam godina on životari kloneći se društva, i napokon, shvativši da ni to vegetiranje nema smisla, odluči se ubiti. Njegov rođak Charles jedini je koji ga uporno posjećuje, pa se tako i nađe u prilici da u posljednji tren odvrati nesretnog Andrewa od njegova nauma nudeći mu nevjerojatno rješenje. Živeći u posvemašnjoj izolaciji i nezainteresiranosti za sve što se oko njega događa nesretniku je promaknulo postojanje poduzeća 'Vremenska putovanja Murray'. Samo za one dubokog džepa, a Charles i Andrew spadaju u takve, gospodin Murray organizira putovanje u budućnost. I to u 2000. godinu baš na dan 20. svibnja kad se odigrava odlučujući dvoboj između Salamona, kralja robota, i hrabrog kapetana Shackletona, koji će odlučiti o sudbini ljudske rase. Charles je već s prvom ekskurzijom putovao u 2000. i sve vidio svojim očima. Andrew ne može vjerovati, ali Charles predlaže da zajedno posjete gospodina Murraya koji bi možda mogao organizirati put u 1888. godinu. To je Charlesu itekako zanimljivo, jer ako bi to bilo moguće, ako bi doista mogao otputovati osam godina natrag u prošlost – onda bi mogao zaustaviti Jacka Trbosjeka neposredno prije nego on ubije i raskomada ljubav njegova života.

Na žalost gospodin Murray ne može pomoći. U njegovoj moći je odvesti ih samo u budućnost i to samo u 20. svibnja 2000. godine. U prošlost – to nikako, ali zna tko bi mogao: H.G. Wells!

Tako počinje prva od tri pripovijesti povezane u jednu cjelinu. Oslikavajući atmosferu Londona s kraja 19. stoljeća Palma je uvjerljiv, ali i zabavan i ležeran u pripovijedanju za koje si uzima vremena i prostora (530 str.). Miješajući povijesne ličnosti i događaje s onima iz svijeta mašte s lakoćom uspijeva izgraditi uvjerljivu priču koja je dobrim dijelom njegov hommage H.G. Wellsu, ujedno i glavnom liku romana.

Nije nužno, ali prije Palminog romana bilo bi dobro prisjetiti se Wellsa i njegovog Vremenskog stroja i pročitati nešto o Jacku Trbosjeku ili Rasparaču (na primjer Mooreov Pakao – ali nipošto ne mogu preporučiti istoimeni film koji nije ni blijeda kopija djela po kojem je rađen) i ne toliko zbog radnje već zbog one posebne atmosfere Londona tog doba.

Žanrovskim 'čistuncima' možda će zasmetati činjenica da Vremenska karta nije punokrvni SF, ali u ovom konkretnom slučaju to je više prednost nego li mana. Vremenska karta zaigrana je, maštovita posveta čovjekovoj potrebi da ponekad vjeruje u šarene laži, u opsjene, da vjeruje u čuda.

F.B.