Tanja Tolić donosi izvještaj sa subotnjeg predavanja Jorgea Bucayja u Kerempuhu. Prenosimo izvještaj s portala Najbolje knjige.

"Od malena nam govore kakvi bismo trebali biti i što bismo trebali raditi, jer nas inače ljudi neće voljeti. Tako stvaramo idealnog sebe, idealni ego. Ponekad je to početak problema jer pored idealnog ja postoji i realni ja, pravi vi. Te dvije osobnosti počnemo uspoređivati i tu često realan ja gubi. Postanemo zahtjevni prema sebi, osuđujemo se, tjeramo sami sebe da budemo netko tko zapravo nismo", tim je riječima započeo svoje predavanje slavni argentinski pisac i psihoterapeut Jorge Bucay, koji je dva dana gostovao u Zagrebu. U petak je potpisivao svoje knjige hrvatskim čitateljima, a u subotu je održao predavanje u gotovo punom kazalištu Kerempuh.

Živeći život koji nam "nameću" drugi, počevši s našim roditeljima dok smo djeca, postajemo neurotični. Potom se rađa frustracija i pada nam samopouzdanje, što donosi novu samokritičnost i nove nametnute obrasce ponašanja. I tako u krug, iz kojeg nema izlaska.

"Da bi se iz ovog kruga izašlo, treba izaći tamo gdje smo i ušli. To zapravo znači da moramo 'zaustaviti' taj idealni ja", rekao je Bucay posjetiteljima i objasnio da je to ono što je pokušao postići svojom knjigom "20 koraka prema naprijed", koju je upravo objavio Bucayev hrvatski izdavač Fraktura.

"'20 koraka prema naprijed' je knjiga koja zapravo govori o meni, o mojem putu i svakome od 20 koraka koji sam prošao nekoliko puta. I vi možete proći tih 10 ili 20 koraka, a možda i 1241 korak. Dodajte si koraka koliko god želite», rekao je Bucay. Prvi korak je, dodao je, odluka da pogledamo sami u sebe, da doznamo tko uistinu jesmo. Bez tog prvog koraka, smatra, nije moguće poznavati svoje pravo biće. A kad imamo samo svoje biće, bez idealnog ja koji nas tlači, možemo jedino rasti, napredovati jer se više nemamo s kime uspoređivati.

"Stvarni ja može postati i veći i bolji od idealnog ja. Biti realan ja zapravo je jedina opcija koju uistinu imamo. Ljudi koji nas ne prihvaćaju takve kakvi jesmo zapravo nas ne vole. No da biste bili u dobroj vezi s nekim drugim, najprije morate biti u dobroj vezi sa samim sobom; voljeti sebe. U tom smislu, vi ste ljubav svojeg života, a ne netko drugi. Vi ste najvažnija osoba u svom životu. U našem životu ima mnogo važnih ljudi, ali nitko ne smije biti važniji od nas samih, jer ako nema nas, nema niti našega života", pojasnio je.

Kako bi zabavio, ali i poučio posjetitelje, Bucay je sve zamolio i da riješe kratki test kojem je cilj bio ukazati na to koliko je važno biti otvoren prema drugim ljudima, jer su nam drugi često zrcalo u kojem se ogledaju naše veličine, ali i naše ograničenosti. Bucay je, pričajući priču o jednoj skulpturi koju je najprije vidio danju, kad na njega nije ostavilo nikakav dojam, a onda noću, kada ga je oduševila, okupljenima pokušao ukazati i na to kako je svatko od nas umjetničko djelo. Mi to, naravno, ne vidimo uvijek, jer se ne promatramo "pod pravim svjetlom", "u najboljim okolnostima", no ako ne vidimo da smo zaista umjetničko djelo, trebali bismo pitati ljude koji nas vole kako nas oni doživljavaju.

"Ljubav je ta koja stvara čaroliju. Zbog nje i vidimo umjetničko djelo tamo gdje netko ne vidi ništa, odnosno vidi samo običnost. Ljubav je, slijedom toga, i rizik. No ljubav je rizik zato što je i život rizik. U životu treba preuzimati rizike", završio je Bucay.

Dragan Grozdanić intervjuirao je Renatu Salecl koja je na 5. Subversive Festivalu predstavila knjigu Tiranija izbora u izdanju Frakture. Intervju je objavljen u Novostima.

Povod za razgovor s Renatom Salecl, sociologinjom, filozofkinjom, teoretičarkom psihoanalize i istraživačicom na Institutu za kriminologiju Pravnog fakulteta u Ljubljani te gostujućom profesoricom na London School of Economics i njujorškom Benjamin N. Cardozo School of Law, bilo je njezino gostovanje na netom završenom Subversive festivalu u Zagrebu, na kojem je predstavila i svoju novu knjigu “Tiranija izbora” (u izdanju nakladničke kuće Fraktura). U razgovoru za “Novosti” govori o načinu na koji kapitalizam, pod krinkom poticaja “budi svoj”, dovodi do sve većeg nezadovoljstva pojedinca i kako takva navodna sloboda izbora može onemogućiti društvenu promjenu. Progovara i o novim identifikacijama ljevice, mogućem kraju kapitalizma te budućnosti Balkana i Europske unije.

U knjizi stojite pri tezi da izbor nije jednostavan i da u većini slučajeva nije racionalan. O kakvom je izboru, na kojem ustrajava današnje kapitalističko društvo, riječ i je li doista, u tom kontekstu, društvena promjena nemoguća?

Ideja “Tiranije izbora” bila je pokazati kako izbor nije uvijek individualan čin u kojem racionalno odlučujemo. Jer, uvijek smo pod utjecajem društva, odnosno onoga što drugi percipiraju kao dobar izbor ili onoga što je društveno percipirano kao idealan ili poželjan izbor. U tom kontekstu, što god učinili, uvijek ćemo imati osjećaj da negdje griješimo i da nismo bili dovoljno dobri. Za sve u životu krivimo sebe, a ponajviše za svoju ekonomsku isključenost i neuspjeh. Na tome počiva kapitalistička ideologija. Dakle, ako si siromašan ti ćeš prvo kriviti sebe, iako živimo u društvu u kojem je tako velik broj nezaposlenih lumpenproletera nužnost. Teza je moje knjige da je ideologija izbora jedna perfektna ideologija koja omogućava kapitalizmu postindustrijskog doba da još funkcionira. Ljudi su internalizirali da su oni krivi za svoj neuspjeh i da svatko ima mogućnost da nešto uradi od svoga života te imaju sliku o sebi kao o nekom nedostatku koji još trebaju poboljšati.

Autokrati sami sebi

Dakle, i privatno, unutar četiri zida, živimo na tržišni, kapitalistički način?

Paradoks je da se teorija racionalnog izbora, koja je došla iz ekonomije, uselila u sve druge razine ljudskog života. Na naš osobni život, ljubav, emocije, gledamo kao na nešto čime racionalno možemo upravljati, manipulirati našim osjećajima i osjećajima drugih. Subjekt koji je sada u toj ideologiji izbora propagiran je, na neki način, kao manipulator. Ako čitate priručnike za samopomoć s područja ljubavi ili poduzetništva, svi percipiraju subjekt kao nekoga kime možeš manipulirati. Pa ti nude način na koji se trebaš ponašati da, primjerice, nađeš momka, zadržiš ga i slično.

Kako se oduprijeti ideologiji koja nam pod krinkom izbora daje samo privid slobode?

Prvo je da izbor ne doživimo samo kao individualan čin, nego da insistiramo na činjenici da postoji i društveni izbor. Umjesto individualnih dobara, izbor bi trebalo usmjeriti prema razvoju društva. O takvom izboru danas ne razmišljamo. Mi smo cinični i oko političkih izbora, malo im vremena posvećujemo ili mislimo da je svejedno u kojem se smjeru odlučuje. Francuski filozof Louis Althusser kazao je da ideologija funkcionira tako da nešto počinjemo doživljavati kao uobičajeno, što je samo po sebi takvo. Mogućnost izbora ima samo onaj tko ima novac. Subjekt koji može praviti neke apstraktne izbore je subjekt potrošačkog društva. To nije više subjekt ljudskih prava, gdje pretpostavljamo da je subjekt kao takav izvan nekih determinanti spola i novca i da ga treba zaštititi. Zbog toga insistiram da se oko pitanja izbora otvori društvena konotacija. Kritiziram tu dominantnu individualističku teoriju izbora, kao i izbor na individualnoj razini koji smatramo racionalnim aktom.

Čini se da nedostaje više javne kritike oko pitanja izbora. Na koncu ispada da nam više ne trebaju moderni tirani, jer nas je kapitalizam sam po sebi doveo u situaciju da živimo u iluziji?

Doveo nas je u situaciju da smo uvijek kritični prema sebi. Mi smo autokrati sami sebi. Pogledajmo žene, one su same sebi najveći tirani. Toliko smo internalizirali ideju da imamo potpunu vlast nad svojim tijelom, izgledom, životom, djecom. Neka žena srednjih godina, majka, ne samo da radi čitav dan na poslu, nego je, kada dođe kući, puna krivnje što još nije radila na sebi, kući, djetetu… S druge strane, možeš privatno biti kritičan koliko hoćeš, ali dok nisi javno kritičan – malo što se mijenja. Isto mi se čini i oko ideologije izbora: mi smo privatno kritični ili barem sumnjamo u tu ideologiju, ali jako je malo javne kritike. Evo vam još jedan primjer: imate ideologiju da seks treba biti nešto fantastično, dok je u stvarnim životima seks nešto prilično obično, dakle ništa slično onome o čemu možete čitati u časopisima poput “Cosmopolitana”. A kada se javno ne suprotstavljamo takvoj ideologiji, ona ima puno veću snagu nego što bi je inače imala.

Strast za neznanjem

Referirate se i na nuklearnu katastrofu u Fukushimi: kažete da mnogi mladi i obrazovani Japanci, iako svjesni problema, ignoriraju posljedice katastrofe i kupuju ozračeno povrće i voće. Nazivate ih subjektima ignorancije, pozivajući se na poznatu maksimu francuskog psihoanalitičara Jacquesa Lacana koji je rekao da danas ne prevladava strast za znanjem, nego strast za neznanjem. Možete li to objasniti?

To što se dogodilo u Fukushimi, događa se svima nama. Pogledamo li ovdašnje kapitalističko društvo, vidimo da je strast za neznanjem svugdje prisutna. Kada ljudi zapadnu u jako tešku situaciju, u ignoranciji pronađu neko rješenje. Iz Fukushime se mnogi ljudi nemaju kamo odseliti, pri čemu ih vlada jako loše informira. A kako se ne mogu odseliti, ignorancija je jedini način da ondje prežive. Usporedila bih to s konfliktom traumatičnim poput rata; u početku imate veliku tjeskobu, a potom vaši mehanizmi preživljavanja ignoriraju mogućnost da svaki moment možete izgubiti život. To su mehanizmi samoodržanja, koji uvijek funkcioniraju s nekom dozom ignorancije. U medicini imamo primjere da neki jako bolesni ljudi požive dulje uz neku dozu ignorancije. Paradoksalno je da u nekim slučajevima to može više koristiti subjektu, ali to je uvijek jako individualno.

Imamo li stoga opravdanje za to što se ne bunimo više i žešće radi nepravedne raspodjele bogatstva? Zašto se, primjerice, s većim entuzijazmom ne podržavaju viši porezi za bogate?

Riječ je opet o paradoksu, pri čemu je upravo ideologija izbora bila ključna. Ljudi su usvojili ideju da svatko može uspjeti. Logika da će se otvoriti neka mogućnost implicira da sada rade stvari protiv svog dobra. Ignorancija najbolje omogućuje kapitalizmu da funkcionira. Primjerice, u jakoj smo ekonomskoj krizi već godinama, ali ništa se nije promijenilo – ignorancija je u najvišim ešalonima društva, još imamo taj kazino financijski kapital i potpuno kriminalno ponašanje.

Vodi li tiranija izbora nužno u nasilje, ako iz nje proizlaze tjeskoba, nervoza i frustracije?

Kapitalizam je uspio u tome da ljude ispuni samoagresijom, autodestrukcijom, a tu su i anoreksija, alkoholizam, droge i druga nasilja prema sebi. Tako kapitalizam funkcionira. Lacan je kazao da kapitalizam ide sve brže i brže, što znači da ne samo da sve više radimo i da smo postali hiperaktivni u svemu, nego i da brzo trošimo novac, za što izdvajamo previše vremena, kao i na održavanje svoga tijela, te na nekoj točki počinjemo proždirati sami sebe. Ideologija maskira tu autodestrukciju i prikazuje je kao neki izbor i područje mogućnosti, promjene i slično. Toliko je jaka diskrepancija kada je čovjek uvjetovan nekim režimom koji ga uništava, pa počne uništavati samoga sebe i još vjeruje u iluziju o mogućnosti promjene, idealne budućnosti i ideologije da svatko može nešto uraditi i izaći iz tih okova.

Kako se osloboditi tih okova?

Pojedinac bi, ako je to moguće, trebao nekako istupiti izvan sebe, pogledati ideologiju koja ga u tom smjeru gura i reći da su izbori koje je uradio nešto što se ne može uvijek kontrolirati, da je on produkt toga i da je u tome uvijek neki gubitak. Mi smo subjekti nesvjesnoga, ne znamo uvijek racionalno što nas sili u jednom ili drugom smjeru, i najviše što možemo uraditi jest da izbor ne uzmemo suviše ozbiljno. Potrebno je napraviti malu distancu od sebe i malo više gledati društvo kao strukturu u kojoj smo se našli.

Europa izlazi iz Europe

Slavoj Žižek, i ne samo on, najavio je skorašnji kraj kapitalizma. Koliko je to realno očekivati?

Mislim da se kapitalizam nalazi u permanentnoj krizi i da mu se ne piše dobro, iako će se najvjerojatnije na razne načine pokušati održati na životu. Osim velike podjele na bogate i siromašne, imamo sve više zaduženih, koji su toliko u kreditima da ne mogu funkcionirati kao potrošači, što znači da je kapitalizam došao do točke da sve manje treba ljude koji nešto proizvode, ali je i sve manje onih koji mogu nešto kupiti. Imamo svega previše u razvijenom društvu gadgeta i drugih običnih produkata, a kapitalizam pokušava naći način kako bi i najsiromašniji slojevi dobili novac da ga i dalje mogu podupirati. Primjerice, u Brazilu je velik uspjeh doživio program “Bolsa Familia”, socijalni program vlade s logikom da najsiromašniji dobiju dodatni novac, što omogućuje potrošačkom društvu da se dalje razvija.

Može li u kasnom kapitalizmu ljevica otvoriti neke nove kanale identifikacije?

Osnovno je pitanje gdje je ljevica: puno je tzv. lijevih političkih opcija prebrzo prihvatilo neki neoliberalni model kapitalizma. Tek su nova gibanja, poput pokreta Occupy, počela otvarati nova vrata za neku novu lijevu opciju. Mislim da je problem ljevice kako naći punktove identifikacije, kojima bi kod ljudi probudila emocije. Desne su opcije puno bolje u provociranju emocija, zato su teme oko homoseksualnosti, abortusa, kraja života, žena i seksualnosti dominantne u njihovu diskursu. U Sloveniji smo izgubili na važnom referendumu oko pitanja obiteljskoga prava, oko kompleksa zakona koji bi puno pomogao ljudima da bolje reguliraju neke obiteljske stvari. U paketu tog prijedloga postojala je i mogućnost da homoseksualci posvoje djecu i upravo je to bio punkt oko kojeg su se crkva i desnica tako angažirale i manipulirale da je čitav zakon propao. Neke su emocije, dakle, bile potpaljene, ali stvar je ipak ostala prekrivena maglom.

Koliko su bitni protesti i pokreti kojima svjedočimo u Europi, pa i u Hrvatskoj, unatoč tome što su nacionalizam i konzervatizam još postojani na Balkanu?

Ti su pokreti ključni, jer ne otvaraju samo pitanje Europe, nego i pitanje kapitalizma kao takvog. Stoga mislim da će iz njih izrasti nešto više. U Americi su pokreti Occupy jako puno učinili, jer su spriječili da najsiromašnijim građanima banke uzmu kuće. To su možda mali pokreti, ali otvaraju vrata novima i mislim da će u Europi oko njih nastati nove debate.

Kako vidite proces balkanizacije unutar Europske unije i istodobnu europeizaciju Balkana, iako u dubokoj krizi i pod kritičkim preispitivanjem?

Pitanje je gdje je danas Balkan, tko još sebe doživljava Balkanom ili samo druge doživljavamo kao Balkan. Možda sve ide u neku mediteranizaciju, države koje, prema njemačkom modelu, previše uživaju, troše i premalo rade. Bojim se da Europi neće biti lako održati koheziju i to zbog birokratskih struktura, uskog gledanja na ekonomiju i neke bezvezne dirigirane financijske paktove. Strah me je da se ne otvore vrata za neko novo fašističko društvo, jer se neki konflikti već formuliraju onako kako se to događalo tridesetih godina prošlog stoljeća, a nema puno refleksije oko toga. Svaki narod gleda na drugi kao na nekog tko dovoljno ne radi i puno troši, a tu je i odnos prema islamu i imigrantima. Nije samo pitanje hoće li Grčka izaći iz eurozone, puno je važnije hoće li u budućnosti izaći velika sila poput Njemačke. Eto, Hrvatska ulazi u Europu, a Europa izlazi iz Europe.

Drago mi je zbog izbora za ženu godine

Lani ste u časopisu čiji je izdavač medijska kuća Delo proglašeni ženom godine u Sloveniji. Koliko vam to znači i kakav je položaj žena u Sloveniji danas?

Vlada je zatvorila ured za jednakost spolova, imamo samo jednu ministricu i tek nešto više žena u parlamentu. Ne mogu kazati da smo u fazi gdje bi se jednakost spolova izjednačila s ozbiljnom željom da se nešto pomakne. To što sam kao teoretičarka bila proglašena ženom godine svojevrstan je paradoks, zbog kojeg mi je drago. Prikazuju li neki časopisi i one žene koje nisu samo pjevačice i modeli, otvaraju pozitivnu identifikaciju žena. Osim toga, time sam dobila neku širu platformu i veću mogućnost komunikacije.

Sa stranice Bookse prenosimo intervju s Dmitryjem Glukhovskim koji je nedavno gostovao u Zagrebu i predstavio svoj SF bestseler Metro 2033.

Metro 2033. (Fraktura, 2011.) ruskog autora Dmitryja Glukhovskog predstavili smo u našem Začitavanju. Radi se o distopijskom romanu koji pati od nekih spisateljskih dječjih bolesti, ali izvrsno prezentira jezivu atmosferu moskovskog metroa u kojem su spas potražili jedini preživjeli nakon nuklearnog rata. Glukhovski nam je na ovogodišnjem Kontaktu ispričao više o bizarnostima vezanim uz podzemnu željeznicu ruske prijestolnice. Odgovorio nam je i zašto je roman, koji je u Rusiji postao bestseler, prvo objavio na internetu i zašto je njegov glavni lik Artem, koji poput Odiseja traži put metroom u kojem je svaka stanica postala zasebna država, zapravo aseksualan.

Počeli ste pisati ovaj roman kad ste otkrili da je moskovski metro primarno projektiran kao ogromno atomsko sklonište. Znaju li Moskovljani da se svakodnevno voze atomskim skloništem?

Za vrijeme SSSR-a ta je činjenica strogo držana u tajnosti. Nakon pada željezne zavjese u novinama su se počeli pojavljivati članci koji su tvrdili da moskovski metro nije ono što se čini. Često se piše i da rano ujutro specijalne postrojbe prolaze metroom ubijajući štakore dulje od metra. Nikad zapravo ne znate što je od toga urbana legenda, a što istina. Činjenica da je metro primarno projektiran kao sklonište nije općepoznata činjenica i dosta bi vam se ljudi smijalo kad biste im počeli o tome pričati. Moskovski metro je zapravo podzemni grad. Blizu vrlo prometne stanice Taganskaja nalazi se, recimo, ogromni bunker u kojem je za vrijeme SSSR-a radilo 2.500 službenika KGB-a, vojske i raznih ministarstava. Na ulici poviše bunkera sagrađena je zgrada koja je izgledala kao palača iz devetnaestog stoljeća, a zapravo je samo skrivala veliki betonski poklopac koji je čuvao ulaz u bunker. Bunker je sezao šezdesetak metara u zemlju, što je otprilike visina dvadeseterokatnice. Priča se da se baš iz tog bunkera naredilo i povlačenje ruskih snaga s Kube 1962. Poslije Perestrojke bunker je privatiziran, 7.000 kvadrata prodano je za milijun dolara.

Ni danas se zapravo ne zna što se sve skriva u metrou?

Postoji oko 200 objekata poput ovog bunkera, neke od njih još čuvaju državne službe sigurnosti.

Zapanjujuća je količina detalja u samoj knjizi. Odakle vam oni, s obzirom da se očito niste mogli šetati metroom gdje bi vam palo na pamet?

Od desete do šesnaeste godine redovito sam se vozio metroom, pa mi nisu strani izgled i ukrasi na stanicama, sitni detalji. Glavni lik iz knjige zapravo ponavlja moju dnevnu rutu, samo je njegova nešto kompliciranija. Koristio sam se i internetom za svoja istraživanja a kako je knjiga postala online interaktivni projekt, mogao sam dobiti feedback od svojih čitatelja, prijedloge, ispravke, a neki su čak i fotografirali stanice. Detalje o tajnom dijelu metroa uglavnom sam dobio od ljudi koji su u njemu bili. Sve ostalo je samo moja divlja mašta.

Zašto ste roman prvo objavili online?

Postoje dvije verzije romana. Prvu sam stavio online jer je nitko nije želio objaviti. To je bilo 2002., nakon što me hrpa izdavača odbila.

Zašto su vas odbili?

Uglavnom su rekli da su prezaposleni da pročitaju roman. Razumijem ih jer oni znaju dobivati po pet novih rukopisa dnevno. Vjerujem da su zažalili kad su vidjeli da je naklada romana samo u Rusiji premašila pola milijuna primjeraka. Stalno sam koristio piratske knjižnice na netu i pomislio sam ako ljudi mogu online staviti tekstove koji im ne pripadaju, zašto ja ne bih stavio i svoj. U 2002. taj izbor još nije bio toliko očit. Na ovom konu se još raspravlja o besplatnom objavljivnaju knjiga, a ja to radim već deset godina. Bilo mi je to očito tada kao i sada. Stavio sam tekst online i čekao reakcije. Dolazile su sporo. Dva, pet, sedam čitatelja dnevno. Pa onda tisuću. Prva verzija romana završila je naglom smrću glavnog lika Artema, pa zato neki izdavači nisu htjeli riskirati s objavljivanjem romana. Pod pritiskom čitatelja uskrsnuo sam glavnog lika i nastavio objavljivati, poglavlje po poglavlje, opis njegova puta kroz metro. Čitatelji su mi slali faktografiju da bi roman bio što uvjerljivji.

Dopustili ste i drugim autorima da pišu svoje romane u svijetu Metroa 2033.

Prije dvije i pol godine počeli smo pozivati autore sa svih strana svijeta da svoje priče smjeste u godinu i svijet mog romana. Mnogi od njih pišu o svojim gradovima. Svi zajedno smo formirali jednu ogromnu sagu koja se događa u isto vrijeme na različitim mjestima.

Jesu li im priče vezane uz Artema?

Ne smiju se koristiti mojim likovima. Moji likovi su moji likovi, na njih sam ljubomoran. Drugim sam piscima dopustio da istražuju svijet Metroa 2033., ali ne i da odlučuju o sudbini mojih likova. Dosad je tako objavljeno dvadesetak knjiga u Rusiji, a prevode se i na druge jezike.

Što mislite o kvaliteti tih romana?

Od 24 dosad objavljena romana pet ili šest su napisali potpuni početnici. Zajedno s glasačima na internetu odlučujemo što će se tiskati. Pet ili šest romana su jako dobri, a dva do tri su doista izvrsni. Godišnje dodjeljujemo nagradu za najbolji roman smješten u svijetu Metroa 2033. Ceremonija dodjele održava se u Lenjinovoj knjižnici. Svi koji su pročitali knjigu znaju zašto je to mjesto bitno za roman i što se zapravo skriva u toj knjižnici.

Sami više ne morate ni pisati o svijetu Metroa.

Jedna od prednosti ovog projekta je da sam se riješio pritiska pisanja nastavka s kojim se suočava svaki uspješni pisac. Obožavatelji uspješne knjige stalno će od vas tražiti nove nastavke, pa se može dogoditi da zamrzite i likove i mjesto na kojem se radnja događa. Mislim da sam to pametno riješio - ljudi koji žele pisati o svijetu Metroa 2033. to rade, fanovi imaju što za čitati, a moje su ruke slobodne da se posvetim pisanju nečeg drugog. Posljednja mi je knjiga kolekcija satiričnih političkih priča, nema veze s Metroom. Da sam rob tog svijeta, ne bih mogao napisati ništa drugo.

Ali i u Metrou ima dosta političke satire.

Ljudi koji su se spasili na stanicama jedni su od rijetkih preživjelih na Zemlji. U njemu su se konzervirale sve ideje, ideologije, društvene i etničke skupine. Moskva je poput Babilona, pa svega toga ima u izobilju. To sve zbijete pod zemlju i napravite karikirane države od stanica. Komunitsi, nacisti, svi su dolje.

U Metrou 2033. je puno je ekstremista. Je li bilo reakcije u ruskoj javnosti?

Dobra stvar je da se radi o SF-u kojeg ljudi ne shvaćaju ozbiljno. Ljudi me uglavnom prepoznaju po prezimenu, medicinske sestre i majstori, ali ne i političari.

Zašto je Artem aseksualan lik?

Kad SF nerdovi pišu o seksu oni definitivno pišu o nečemu što ne poznaju. Čitali su o njemu u romanima ostalih nerdova ili ga vidjeli na televiziji. To sigurno nije način na koji bih ja želio pričati o ljubavi i spolnosti. Za to vam treba puno iskustva u brojnim životnim situacijama, a za to vam treba i puno talenta, vrlo je delikatno.

Je li to razlog što u Metrou 2033. nema relevantnih ženskih likova?

Nisam se usudio, nisam želio napraviti klišeizirani opis ljubavi i odnošaja. Nisam još svladao ovu sferu dovoljno dobro. Naučio sam plašiti ljude, za pričanje o pop-filozofiji sam također sposoban, ali ljubav je složen problem, najsloženiji od svih i najlakše ju je trivijalizirati stereotipima. Nisam želio pokvariti sliku s nekim nevještim opisima. Naravno da sam se seksao prije i to više puta, ali to nije bilo dovljno za pisanje o tome.

Zašto žena nije akcijski protagonist?

Nisam želio stvoriti neki klon Ksene. Žena može biti ratnica, ali... bilo mi je sedamnaest kad sam počeo, a dvadest i tri kad sam završio. Trebaju vam iskustva, konflikti, pustolovine, putovanja da bi naučili kako pristupiti ovom delikatnom problemu. Sad mislim da sam spreman, nakon deset godina.

Predstavite hrvatskim čitateljima nastavak vašeg romana, Metro 2044.

Nije zapravo nastavak. Ne radi se o Artemu, nego o dogodovštinama s drugih stanica metroa. Povezuje ih jedan od likova iz Metroa 2033., no sad se vraća kao izobličena nakaza, polučudovište. Žanr je drukčiji. Metro 2033. je bombastično otkriće svijeta, a ovaj se više usredotočuje na priču u svijetu kojeg čitatelji već dobro poznaju. Metro 2033. je Stari Zavjet, a Metro 2044. Evanđelje.

U Metrou 2033. postoje i likovi stalkera koji riskiraju svoj život izlazeći na ozračenu površinu, ne bi li u metro donijeli potrebne stvari. Je li to hommage braći Strugacki?

Da. Jako me privlačio koncept osobe koja ide u opasna područja i riskira život za dobrobit društva.

Inspirira li vas više ruska ili angloamerička tradicija znanstvene fantastike?

Ne poznajem baš angloameričku tradiciju. Volim Bradburyja, čitam Simacka, Silverberga, Zelaznyja, ali to je to. Tri najdraža autora znanstvene fantastke su mi Lem, braća Strugacki i Bradbury, koji zapravo i nije pravi SF.

Rekli ste da ste jako ljubomorni na svoje likove. Je li ih bilo teško prepustiti tvorcima videoigre temeljene na vašem romanu?

Priča i likovi nužno će se promijeniti u novom mediju. Htio sam da bar atmosfera ostane ista. Glavni lik kreće se drugom rutom nego u romanu, ali svi likovi iz romana su u igri i osnovna ideja ih je povezala. Uspjeli su kreirati prvu svjetsku filozofsku pucačinu. Dogodine izlazi nastavak. Bit će bolji od prvog dijela. I sam sam za nju pisao dijalog i radnju.

Što je s filmskom adaptacijom Metroa 2033.?

Još uvijek sam u pregovorima.

Ruska ili američka produkcija?

Ne bih volio da bude ruska. Rusi su zaboravili kako praviti filmove. Ovo mora biti blockbuster, a Rusi to ne znaju napraviti.

A Noćna straža i Dnevna straža Timura Bekmambetova?

Upravo si spomenuo jedina dva primjera. A Timur trenutno snima priču o Abrahamu Lincolnu koji se bori protiv vampira, pa je zauzet. Prije dvije je godine ruska adaptacija romana Obytaemy' ostrov (Nastanjeno ostrvo u srpskom prijevodu iz 1988.) potpuno ismijana u ruskoj javnosti.

Kojeg biste redatelja odabrali za Metro?

Finchera, Ridleyja Scotta, J.J. Abramsa, Spielberga.

Razgovarao: Srđan Laterza