Na prvoj ovogodišnjoj tribini Razotkrivanje ugostili smo švedski bračni i spisateljski par koji pišu pod pseudonimom Lars Kepler. Prenosimo izvještaj s tribine objavljen na portalu Najbolje knjige.

Također, pročitajte i intervjue koji su  Alexander Ahndoril i Alexandra Coelho Ahndoril dali za Jutarnji list, Vjesnik i Večernji list.

Nastavak “Hipnotizera”, “Paganinijev ugovor”, u kojem će glavni lik i dalje biti inspektor Joona Linna, Fraktura planira objaviti na proljeće, a autor Lars Kepler, odnosno pisci koji se skrivaju iza tog pseudonima - Alexandra Coelho Ahndoril i njezin suprug Alexander Ahndoril - planiraju napisati ukupno osam knjiga u serijalu. Doznali su to posjetitelji sinoćnje tribine Razotkrivanje u Zagrebačkom kazalištu mladih, na kojoj je gostovao švedski bračno-spisateljski par.

“Planiramo zajedno napisali osam romana i po svima će biti snimljen film. Film prema romanu ‘Hipnotizer’ već se snima, a premijerno će biti prikazan u rujnu 2012. godine”, otkrili su sinoć autori.

Alexandra i Alexander su i prije objave prvog zajedničkog romana bili renomirani pisci. Alexandra je objavila tri povijesna romana, a Alexander dvadesetak scenarija za teatar i devet romana. I ranije su pokušavali zajedno pisati, jer i sve ostalo rade zajedno - imaju troje djece, zajedno kuhaju, renoviraju kuću, putuju... Ipak, kada bi pokušali pisati u paru, počeli bi se i svađati.

Kako su veliki ljubitelji filmova - svaki dan zajedno pogledaju barem jedan film, jednom su, gledajući krimić, shvatili da bi mogli pokušati napisati triler. “Odlučili smo izmisliti novu ‘osobu’ koja će pisati taj triler, pa smo tako došli do pseudonima Lars Kepler”, objasnili su autori. Alexandra je “odgovorna” za Lars, što je njezina posveta preminulom Stiegu Larssonu, a Alexander je dodao Kepler, u čast matematičaru i astronomu Johannesu Kepleru, koji je otkrio da se planeti kreću eliptično.

Njihov prvi zajednički roman, “Hipnotizer”, u velikoj mjeri, osim što je krimić, govori i o kompleksnim odnosima unutar različitih obitelji. “Bitno nam je da i najsporedniji lik bude prikazan kao složen junak, a ne crno-bijelo. Važno nam je shvatiti čak i psihopate u njihovim djelima – ne ih braniti, ali pokušati razumjeti odakle dolaze traume”, rekli su autori. Ipak, smatraju da svatko, bez obzira na strahote koje je prošao u životu, ima izbor hoće li činiti zlo ili dobro, jer se i s iskustvom trauma može činiti dobro; primjerice, pomoći drugim ljudima koji su ih iskusili.

Odakle im ideja da glavni lik bude baš hipnotizer? Alexandrov brat je hipnotozer, a sam Alexander se jednom podvrgao tretmanu i svidjela mu se ta opuštenost, dok se Alexandra, kao pravi “control freak”, boji hipnoze. Hipnozu u Švedskoj, dodali su autori, koristi čak i policija, kao metodu ispitivanja u slučajevima gdje su žrtve nekog zločina istraumatizirane.

“Hipnotizer”, kao što znaju oni koji su ga pročitali, specifičan je i po tome što se bavi dječjim nasiljem, kao i nasiljem nad djecom. “Izabrali smo likove djece, odnosno dječaka kao žrtve i nasilnika, jer smatramo da je to najstrašniji oblik nasilja, ali i najveći izvor straha. Otkad imamo djecu, konstanto živimo u nekom roditeljskom strahu – i da bi se djeci nešto moglo dogoditi, ali i da bi djeca mogla nekom drugom nauditi. Roditeljstvo je najljepša, ali i najstrašnija odgovornost”, objasnili su pisci.

Kako pišu? “Htjeli smo da roman bude filmičan, s obzirom da volimo gledati trilere. Čak ga i pišemo tako da na papiriće posložimo tijek radnje, a onda svatko uzme dio radnje i napiše ga i pošalje onom drugom na mail”, objasnili su. Primjerice, Alexander napiše dijalog, a Alexandra doda ambijent, mjesto i vrijeme radnje i opise. Pišu cijeli dan - otkad odvedu djecu u školu, pa sve dok ne krenu po njih. Često mijenjaju događaje i puštaju da ih likovi vode i, srećom, danas uživaju u zajedničkom pisanju.

Posjetiteljima tribine pojasnili su i kako vjeruju da su klima i geografski položaj jedan od razloga velikog uspjeha skandinavskih krimića posljednjih godina. Hladnoća i mrak doprinose jezovitom ambijentu, kao i činjenica što su nordijske zemlje, barem do nedavno, bile prilično sigurno mjesto za život.

Svojim hrvatskim čitateljima par je otkrio kako će inspektor Linna biti lik i u drugom i trećem romanu, a lik inspektora će se iz nastavka u nastavak razvijati i otkriti svoju mračnu tajnu. Iako romane povezuju isti likovi, mogu se čitati i odvojeno, jer svaki ima dodatne glavne likove, kao i odvojenu priču.
 

Prenosimo intervju Jagne Pogačnik s Ivanom Šojat-Kuči objavljen 25.01.2012. u Jutarnjem listu.

Ljudi su bunari, lijepo oslikane provalije, ponori”, rečenica je kojom se može opisati svijet novih priča Ivane Šojat Kuči, spisateljice koja je svojim romanom “Unterstadt”, nagrađenim sa čak četiri književne nagrade, stala na veliku pozornicu hrvatske proze. “Ruke Azazelove” zbirka je koja potvrđuje dojam koji smo imali i ranije - Šojat Kuči je autorica koja ne nasjeda na trendove, već ispisuje prozu u kojoj se bavi općeljudskim temama.

Ovisnički odnosi

U središtu interesa njezina pripovijedanja u ovoj je zbirci, baš kao i u prethodnom romanu, obitelj sa svim svojim mračnim tajnama, dobro izoliranim iza četiri zida, demonima prošlosti i sadašnjosti kojih se pojedincu najteže riješiti.

Od prve, naslovne i najduže priče, u kojoj se tematizira bolesno-ovisnički odnos majke i sina koji se pretvara u patološko stanje mržnje i ljubavi, pa sve do kraja zbirke, pred nama su slike iz obiteljskog života koji barem u presudnom, ključnom trenutku zadobiva obrise horora, ne toliko u žanrovskom koliko u atmosferskom smislu.

Širok je raspon tih obiteljskih odnosa koje autorica obuhvaća, pazeći pri tome da zbirka ima zajedničku “crvenu nit” koja je čini zaokruženom cjelinom, ali se isto tako ne ponavlja, već iz priče u priču nadograđuje i širi raspon svoga pomnog seciranja obiteljskih tajni koje, kad-tad, usmjerava i dodiruje - ruka Azazelova. Priče imaju zanimljivu vizuru, u njima su glavni likovi starci ili djeca, na neki način generacijske krajnosti kod kojih su strahovi i užasi, kao i njihove posljedice, vidljiviji i tragičniji.

Demonski smijeh

Šojat Kuči u svojoj zbirci priča donosi mali katalog užasa, onih koji egzistiraju tu blizu, vrata do, ali su često nevidljivi. Obiteljski odnos žrtve i tiranina, djeca koja žive u monstruoznim obiteljima, alkoholičari i zlostavljači, pogrešni brakovi, zatiranje prošlosti koja se poput bumeranga vraća - to su situacije u koje su postavljeni likovi ovih priča koji koliko se god trudili teško da mogu ponovo uspostaviti ono što nazivamo “normalnim životom”.

Stoga reakcija na takve pokušaje, baš kao u priči “Popravak” o mladiću koji je, ne bez razloga, ubio vlastitu majku, može biti samo sablastan, demonski smijeh. Ta zarobljenost u sudbini najveći je “horor” element ovih priča, u kojima “žalosni ljudi čuče u kutovima žalosnih kuća” i nemaju mogućnosti za izlazak. Šojat Kuči izgradila im je zajedničku kuću, učinivši sve još vidljivijim i žalosnijim.
Najstrašnije je kad najveći užasi postanu prihvatljivi

“Unterstadt” je “poharao” hrvatsku književnu scenu. Kakve su vam prognoze za “Ruke Azazelove”?

Postoje sjajne knjige koje prođu sasvim neprimijećeno, nemušte koje se veličaju u nedogled, u lančanim reakcijama publike i kritike u kojima se nitko ne usuđuje reći da je kralj zapravo gol. Iskreno sam se nadala uspjehu “Unterstadta”, inače ne bi imalo smisla, no ipak je premašio sva moja očekivanja. “Rukama Azazelovim” mogu samo poželjeti istu ili sličnu sudbinu.

Priče su atmosferski negdje na granicama horora. Radi li se zapravo o tome da je svakodnevica uvijek negdje na rubu horora, ako znamo dobro gledati?

Ono najstrašnije po mome sudu jest zapravo činjenica koliko nam u nekim osobnim potonućima i najveći užasi postaju “prihvatljivi”, koliko su klizna mjerila kojima mjerimo probavljivost svojih sudbina. I to je horor: sve te sramote, izdaje, protjerivanja iz svijeta navodne doličnosti. Mnogi svakodnevno žive horor, a mi se iščuđavamo.

Zanimaju vas obiteljske priče i njihove mračne tajne?

Humanizam je čovjeku dodijelio ulogu ugaonog kamena, no taj je kamen u glib svijeta ugrađen nakon “obrade” u kamenolomu obitelji. Obitelj nas određuje, bili mi toga svjesni ili ne. Nošeni inatom koji nas odvede u oprečnost ili pomirljivošću, obitelj nam daje početne koordinate svjetonazora koji ćemo zastupati. Ili nas, ako je disfunkcionalna, povuče u glib. Teško je uteći kiselom okusu grožđa što su ga kušali očevi.

Glavni likovi priča su uglavnom starice i djeca. Zašto?

Zanima me valjda ono na početku i kraju: djeca koja se suočavaju sa svijetom i starci koji u retrovizoru, konačno svjesni sebe i svega što su učinili ili propustili učiniti, sagledavaju svijet iza sebe. Djecu pokušavamo učiti dobroti, poštenju, pravičnosti, kao da je svijet u koji ih puštamo bajka bez vještica s otrovnim jabukama. Za starce nemamo vremena, zato što “lovimo” budućnost. Kažu da starci naposljetku budu poput djece. Možda zato što kao u drevnom prokletstvu tek prekasno shvatimo koliko su stvari koje smo smatrali važnima zapravo jalove, nevažne.

I ovdje su pozornica priča konkretne i prepoznatljive osječke lokacije. Koliko vam je važno svoju prozu smještati u poznati ambijent?

Kada bih iz svoga stvaralaštva izostavila svoj grad, mislim da bih bila poput onih koji vele kako ih “politika” ne zanima, pa ne gledaju vijesti, a istodobno se upinju pisati o stvarnosti. Nekako ispadaju iz konteksta, lebde u nekakvom vakuumu između stvarnosnog i fantasyja.

Prenosimo kratki osvrt na novu zbirku priča nagrađivane osječke spisateljice Ivane Šojat-Kuči pod nazivom Ruke Azazelove.

Osvrt je objavljen 28.01.2012. u Večernjem listu.

Ivana Šojat-Kuči ima novu zbirku priča. Sjajnu zbirku! Sve do jedne, a u zbirci “Ruke Azazelove” (urednik Seid Serdarević) ima ih devet, to su horor priče u kojima autorica stravu i napetost gradi baš kao što ju je Stephen King izgradio u svom velikom romanu “Isijavanje”. No, ovdje je strava izgrađena na sasvim drugačijim osnovama, jer autorica njene temelje postavlja na ono što u životu ima svatko od nas. Upravo zato te priče čitatelja lupaju u dno želuca i dugo mu ostaju utisnute u mozak.

Naime, svatko od nas u svom susjedstvu ima neku dobrodušnu (tek na prvi pogled zastrašujuću) i stravično usamljenu staricu. Svi se naježimo i zgranemo kada u novinama osvane vijest o lešu starca koji je pronađen mjesecima poslije svoje smrti. Svatko od nas zna barem jednu majku koja je svojom nesrećom i posesivnošću uništila život jedinog sina...

Da, strava u pričama Ivane Šojat-Kuči izvire iz ljudi koji su nam najbliži, iz obitelji. Ovo su priče o ljudima koji godinama žive u teškoj agoniji (najblaže rečeno) neprilagođenih odnosa, ali zla majka nije zla majka sama od sebe, već se iz njezine sudbine i sudbine njezina sina otkriva spirala psihološkog nasilja koje guta generacije. Ivana Šojat-Kuči upravo tu spiralu nesreće ocrtava nezaboravno i to budi strah u svakom čitatelju. Ovo je stoga i slika društvene patologije trenutka u kojem živimo, u kojem sve manje marimo ne samo za starije nego za sve ljude oko nas, čak i one najbliže. Ova je zbirka stoga i zvono na uzbunu.

Je li dovoljno glasno da nas skrene s puta? Preteško breme za devet priča, ali sjajan prvi korak.

Prenosimo Booksino Začitavanje distopijskog romana Metro 2033.

Piše: Srđan Laterza

25.01.2012.

U Moskvi 2033. stvari ne stoje baš najbolje, bar što se tiče ljudske rase koja je površinu, radi nuklearne katastrofe, zamijenila mračnim hodnicima zapečaćenog metroa. Duboko pod zemljom skupine stanica fomiraju svojevrsne gradove-države koje se bore za oskudne resurse. Valuta su metci, doslovno, a hrana uglavnom dolazi iz podzemnih svinjogojilišta i plantaža gljiva. Ljudske oči su se donekle navikle na tamu, pa sad klinci i u polutami mogu iščitavati zastarjele udžbenike i zalutala književna djela. Na površini pak, pod pokoviteljstvom radijacije traje evolucija iz najjezovitijih Darwinovih noćnih mora. A Kremlj? To je pak jedna još spaljenija priča.

Na VDNG-u, jednoj od perifernih stanica moskovskog metroa, ruski pisac Dmitry Glukhovsky upoznaje nas s Artemom, glavnim likom romana Metro 2033. (Fraktura, 2011.; prevoditelj Ivo Alebić). Relativno mirna i samoodrživa stanica pod napadom je bića koja ljudi nazivaju Crnima, jer je boja njihove kože gotovo jedino što znaju o toj neobičnoj humanoidnoj vrsti. Artemov će život promijeniti susret sa stalkerom (očita posveta Tarkovskom i braći Strugacki), pripadnikom skupine malobrojnih ludo smjelih muškaraca koji donose resurse s površine. Iz udobnosti VDNG-a, stanice koja se diči vrsnim čajem od gljiva, Artem se otpućuje u divljinu metroa da pronađe spas za postaju koju zove domom.

Artem je distopijski Odisej i Guliver u jednom, a njegova junačka zadaća nagoviještena je još kad je kao novorođenče čudom preživio najezdu krvožednih štakora koji su poharali nekoliko stanica metroa. A svi oblici providnosti i mitske predodređenosti trebat će mu da se uhvati u koštac s onim u što se metro pretvorio. Glukhovsky je na ideju za roman došao saznavši da je moskovski metro projektiran kao divovsko atomsko sklonište koje će se, kad zagusti, hermetički zatvoriti i omogućiti preživljavanje sretnicima. Preživjele u ovom romanu ipak teško svrstati u kategoriju sretnika. Dok je ljudsko znanje posve degradirano, ideologija buja kao gljiva iz gnoja. Jedna linija metroa pretvorila se u opresivnu komunističku diktaturu, dok je druga skupina stanica pod zemljom oživjela Četvrti Reich. Najmoćnija je, ipak, HANZA, unija trgovačkih stanica koje vladaju prstenastom linijom metroa koja siječe sve ostale.

Bez da ste pročitali ijednu od petstotinjak stranica Metroa 2033., već sad vam je jasno da Glukhovsky ima žarku želju progovoriti o političkom stanju u Rusiji i o sklonosti naše vrste da zabrazdi u kobne ideološke obrasce. To mu baš i ne ide za rukom, jer je njegov satirički nožić nedovoljno oštar. Kronično mu nedostaje suptilnosti: sklon je dugim pasusima u kojima voli docirati o religiji i društvu, a voli previše objašnjaviati i kad gradi osobnosti likova. Neki su obrati u  napetom romanu s onu stranu uvjerljivosti, daleko od lakoće kojom energičnom fabulom barata primjerice Lois McMaster Bujold, vješto vadeći svog kržljavog junaka Milesa iz situacija nabildane napetosti.

Kraj teksta ipak neće sadržavati preporuku da posegnete za drugom knjigom. Najveći Metroov adut je zastrašujuća atmosfera koju stvaraju izuzetno detaljni opisi svijeta sačinjenog od mračnih tunela koje potamnjuju mračne manifestacije ljudske prirode. Roman je opremljen kartom metroa, a Glukhovsky vas tjera da na nju svako toliko bacite oko, dok grizete nokte i sami smišljajući najsigurniji put za Artema. Mračnoj atmosferi pridonosi i autorova odluka da u radnju ne uvodi niti jedan relevantan ženski lik.

Metro 2033. u Rusiji je  postao je instantni hit nakon što ga je autor  počeo objavljivati na internetu. Uslijedila je adaptacija u obliku uspješne videoigre, a šuška se i o filmskoj. Proboj na zapad vjerojatno je i razlog što autor koristi englesku transkripciju svojeg imena i prezimena. Glukhovsky je vješto prepoznao magnetsku privlačnost distopije i smjestio je tamo gdje većina Moskovljana prođe barem jednom dnevno. Dovođenje suvremenog društvenog stanja do granica mogućeg u budućnosti vrlo nam je privlačna, vjerojatno nas pali činjenica da uvijek može biti mnogo gore. To mnogo gore, kaže Glukhovsky, dolazi već za dvadesetak godina.

Prenosimo recenziju romana Žene, objavljenu na portalu najboljeknjige.com 19.01.2012.

Recenziju je napisala Ilina CENOV.

Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, američki je pisac T.C. Boyle uselio u kuću u Montecitu u Kaliforniji. Kuća, koja je dobila ime po svom prvom vlasniku: George G. Stewart House, bila bi samo jedna u nizu lijepih građevina, da nije postojala bitna činjenica. Naime, tu je kuću davne 1909. godine projektirao intrigantni američki arhitekt i vizionar Frank Lloyd Wright (1867-1959). Prema riječima samog pisca, kad je kupio kuću, on nije puno znao o životu legendarnog arhitekta, te je krenuo u svojevrsno istraživanje. I da, pokazalo se da je “otac“ Guggenheim muzeja (1959) u New Yorku i legendarne kuće Fallingwater (1936), kao i oko 500 drugih izgrađenih građevina bio izuzetno osebujna, po mnogočemu bizarna i nadasve interesantna osoba. T.C. Boyle jednostavno je morao o njemu napisati roman. To je i učinio.

Roman “Žene“, baziran na povijesnim činjenicama, duboka je, kompleksna i nadasve zanimljiva priča o životu F. L. Wrighta i njegovom specifičnom odnosu s četiri žene. Narator romana je japanski šegrt, student arhitekture Tadashi Sato. On dolazi na Taliesin, veliko Wrightovo imanje, kako bi s ostalim šegrtima dobio priliku raditi rame uz rame s genijalnim arhitektom. Kako će se kasnije pokazati, Sato je puno bolje i temeljitije naučio gul0iti krumpire, prati posuđe i biti pomoćni fizički radnik, nego što je naučio tajne genijalnog arhitekta, zbog kojih je i prihvatio zvanje njegova šegrta. Naime, gomila šegrta, koja je živjela na Taliesinu, u nadi da će od velikog arhitekta pokupiti vrijedno znanje, njemu je zapravo služila kao besplatna radna snaga.

U romanu “Žene“ pojavljuju se četiri Wrightove žene. Catherine Tobin Wright (1871-1959), Kitty, bila je njegova prva supruga, koja mu je rodila šestoro djece. Martha Borthwick Cheney (1869-1914), Mamah, bila je ljubavnica s kojom je živio, dok je bio u prvom braku. Maude Miriam Noel Wright (1869-1930) bila mu je najprije ljubavnica, a zatim su kratko bili i u braku. Dok je s njom još bio u braku, započeo je vezu s Olgivannom, Olgom, Lazovich Hinzenburg (1898-1985), plesačicom petrogradskog baleta, inače ženom crnogorskog podrijetla. Ona mu je postala treća, ujedno i posljednja supruga.

Ovaj je roman podijeljen u tri dijela, a počinje od posljednje supruge Olgivanne, i završava s Wrightovom ljubavnicom i srodnom dušom, Mamah. Onako kako je prva supruga Kitty prošla u životu, tako je prošla i u romanu. Naime, Wright ju nije posebno doživljavao, smatrao je da ju je nadrastao i bila mu je zapravo smetnja. Logično bi bilo, s obzirom na postojanje četiri žene u životu ovog velikog arhitekta, da se roman sastoji od četiri dijela. No, ne postoji četvrti dio romana, koji bi bio posvećen samo prvoj supruzi Kitty. Ona se usputno provlači kroz ostale dijelove, ponajviše kroz treći dio, i to u kontekstu ogorčene žene, čiji muž živi s ljubavnicom.

Sve su Wrightove žene odlično opisane. Zanimljive su. Kako one same, tako i njihove životne priče. Ali ipak je najbolje opisana Wrightova druga supruga, osebujna južnjačka ljepotica Miriam. Bila je rasna i obrazovana žena s istančanim stilom odijevanja, uvijek u središtu pozornosti. Istovremeno je bila i ovisnica o morfinu i neurotična luđakinja, koja je beskrajno zagorčavala život Wrightu i Olgivanni. Miriam je suverena vladarica ovog romana. Njezina je životna priča daleko najinteresantnija, bez obzira na to što se, uslijed ovisnosti o morfinu (ili možda baš zbog toga), pretvorila u ženu bez kontrole nad svojim postupcima. Kako sam pisac priznaje, Miriam dominira romanom zato što je, istražujući i pišući, otkrio koliko je zanimljivo biti u njezinoj glavi.

Drugi dio romana posvećen je samom početku ljubavne veze između Miriam i Wrighta, njihovoj strastvenoj i pomalo divljoj vezi. Njihov je odnos bio jedan od onih strastveno razarajućih odnosa. Zapravo u potpunosti poremećen odnos, kojeg ste svjesni, a usprkos tome ga se ne možete riješiti. Odlično je opisana ta beskrajna ljubav, a istovremeno i nevjerojatni Miriamini ispadi ljubomore, njezina posesivnost, mržnja i nerazumijevanje...

Naravno, u sva tri dijela romana prisutan je i Frank Lloyd Wright. Pisac ga opisuje kao čovjeka koji griješi, poput svih nas, bez uljepšavanja i idealiziranja. On je definitivno bio neobičan čovjek. Ekscentričan i kontroverzan. Kako u arhitekturi, tako i u privatnom životu. Prilično sebičan, egocentričan i škrt, vječno na rubu bankrota i prevare...

“Oduvijek je samoga sebe smatrao genijalnim likom, blistavim i iskričavim, jednim od onih ljudi kojima je dovoljno da se pojave u prostoriji i poboljšaju raspoloženje svih ondje prisutnih...“ Uostalom, on je sam izjavio: “Rano tijekom života morao sam birati između poštene arogancije i licemjerne poniznosti; arogancija mi je draža.“

Pisac nam glavnog junaka opisuje na temelju svojih saznanja o prizmi, kroz koju su ga gledale njegove žene (što nije baš uvijek bilo lijepo), te njegovi šegrti i poslovni partneri. Primjerice, poslije ljubavi koju je osjećala, Miriam o njemu kaže da je “najpotkupljivija, prljava i nesnošljiva kukavica koju je upoznala – razbludnik, pohotan do srži...“

Boyle je težište ovoga romana usmjerio na kompleksne, zamršene i po mnogočemu nesvakidašnje odnose među likovima. Wright i njegove žene kreću se u beskrajnom vrtlogu između “voli - ne voli - mrzi“. Strastvene se ljubavi u trenu pretvaraju u strastvenu mržnju, pri čemu Wright zapravo neočekivano dobro balansira između svojih žena. Njegova neopterećenost je izvrsno prikazana duhovitom ilustracijom omota romana, gdje on s balkona kuće Fallingwater promatra svoje četiri žene, koje su do pasa u vodi. U stvarnom životu, voda im je, uz takvog ekscentrika, vjerojatno često bila i do grla...

Roman “Žene“ rezultat je podrobnog i temeljitog Boyleovog istraživanja privatnog i poslovnog života Franka Lloyda Wrighta. Pri tome se služio raznoraznim biografijama i novinskim člancima a, kako i sam priznaje, razmišljanja likova i razlozi nekih njihovih postupaka, plod su njegove mašte. Upravo zbog činjenice da je to istraživanje proveo vrlo temeljito, roman je doista dojmljiv, uvjerljiv i autentičan.

Život slavnoga arhitekta u mnogočemu je bio nalik na “sapunicu“. Boyle nam namjerno u ovom romanu servira pomalo “sapuničarsku“ notu. I to mu nikako ne oduzima šarm. Dapače, to pridonosi njegovoj upečatljivosti. Jedini problem ovog romana jest njegova opsežnost. Jednako bi bio upečatljiv i da je nekih 150 stranica kraći. Jer, kad čitate o Miriaminim ispadima i njezinom slomu živaca na 35 stranica, stvarno već i vi dobijete lagani slom živaca...

Ipak, ova romansirana biografija jednog od najznačajnijih arhitekata, i općenito jedne od najzanimljivijih ličnosti prošloga stoljeća, pruža vam ispriku da zanemarite taj mali nedostatak. Iako je radnja smještena u tridesete godine prošlog stoljeća, i danas je njegova tematika aktualna. Stilski besprijekoran roman “Žene“ svakako se izdvaja iz mora osrednje literature.

U svakom slučaju, zanima li vas arhitektura ili ste za nju potpuno nezainteresirani, ovaj roman treba pročitati. Poslije njega ćete biti bolje i jasnije upućeni u svijet jednog genijalca, koji je većinu svojih vizija pretvorio u znamenite građevine. One ostavljaju njegov trag i dan danas. Ako uhvatite nekoliko dana godišnjeg odmora, krenite na put s Frankom Lloydom Wrightom i njegove četiri žene. Iako je vjerojatnost da ćete useliti u neku od njegovih 500 znamenitih građevina minimalna, poslije ove knjige sva njegova genijalna djela postat će na neki način “vaša“...

Prenosimo kritiku novog romana Karusel nagrađivanog autora Ludwiga Bauera.

Kritiku je napisao Matko Vladanović, a objavljena je 9.1.2012. na portalu Moderna vremena Info.

Relativno nedavno, u intervjuu nastalom povodom činjenice da mu se roman našao u konkurenciji za nagradu Jutarnjeg lista, Bauer se s pravom žalio na to što prigodne komisije u sklopu ove ili one nagrade već godinama zanemaruju njegov rad. Sjetimo li se kako su književne nagrade već dugo u službi marketinga, takvo se razvoju događaja nije potrebno čuditi.

Teško je, naime, raditi zvijezdu od pisca koji apsolutno ignorira suvremene književne trendove, pisca koji piše zgusnutom, zahtjevnom rečenicom izbrušenog stila i pisca koji se uporno vraća nekim naoko prevladanim, a u svakom slučaju isilovanim, temama poput identiteta, nepripadanja i povijesti dvadesetog stoljeća u njenoj regionalnoj konfiguraciji. Netom što je to spomenuo, dobio je tri nagrade. Frana Galovića, Mešu Selimovića i Kiklopa. Sve tri za roman "Zavičaj, zaborav" koji se, između ostaloga, bavio sudbinom podunavskih Nijemaca za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Godinu dana nakon "Zavičaja", Bauer piše "Karusel", roman koji esencijalno progovara o istim stvarima ali to čini na daleko bolji i čitljiviji način. "Zavičaj" je bio kontaminiran didaktikom. Svojevrsnom potrebom za profesorskim dociranjem koja je romanu neprestano bacala klipove pod noge. "Karusel" je lišen takvih preokupacija zbog čega od početka do kraja, na dvije stotine gusto ispisanih stranica (dvostruko manje od "Zavičaja"), besprijekorno funkcionira. No, pitanje koje se samo od sebe nameće pri susretu s "Karuselom" je pitanje koliko permutacija može podnijeti priča o povijesnim balkanskim identitetima i s njima povezanim tragičnim sudbinama.

Mnogo toga što se nalazi u "Karuselu" vidjeli smo već ranije. Od atavističkog hrvatskog sela na povijesnoj vjetrometini, od slabo obrazovanih ljudi opterećnih nacionalnim i religijskim ideologemima, od priča o Partiji i samoupravnom socijalizmu pa do priča o monstruoznim djelima za vrijeme ovog zadnjeg rata. Hrvatska je povijest dušu dala za takve imaginarije, a selo je u toj konstelaciji odnosa, ponekad ni krivo ni dužno, na sebe preuzelo svu težinu takve metaforike. Bauer ponovno obnavlja priču o balkanskoj povijesti prepunoj ratovanja i proizvoljnih etiketiranja zbog kojih se ginulo kao od šale, zbog kojih se klelo i svetilo na sve moguće načine, uvijek iznova, iz generacije u generaciju u grotesknoj manifestaciji circulus vitiosusa.

U toj i takvoj priči rijetko su se pojavljivali novi motivi, a sama tematika prešla je iz domene dokumentarne proze i didaktičko-propovijednih horor-priča za odrasle u domenu intimnog autorovog obračuna s iracionalnom, nadrealnom i iscrpljujuće repetitivnom tragikom čitavog diskursa. Konstanta izmještenost, život na rubu i misaoni sklop nelegitimiran autoritetskim figurama partikularnih zajednica, glavne su tematske preokupacije Bauerove proze, a "Karusel" je njegov pokušaj za iznalaženjem trećeg puta u dominantno racionalističkoj raspravi o pravdi i krivdi, žrtvama i žrtvovateljima.

Taj treći put, utjelovljen u Gabrijelinom liku (roman ipak nije sasvim proizvoljno podnaslovljen s Gabrijela naviješta novo doba), u svom je idealizmu em fantastičan em avangardan te sukobljenim stranama potpuno nezamisliv.

Naime, u svijetu koji dobro i zlo, pravedno i nepravedno, razumije u skladu s epistemološkim horizontima plemenske pripadnosti, Gabrijelina vjera u postojanje dobra samog po sebi, dobra neopterećenog ideologijskim prikazima, ispostavlja se kao nepoželjna. Oko nje se, naime, ne mogu okupiti vojske, u njeno se ime ne može provoditi sustavna pljačka, niti se oko nje može izgraditi ritual pomoću kojega bi se uspostavila nedodirljiva i moćna kasta. Očito je kako je za sve praktične potrebe ljudskoga roda, ova ideja apsolutno neupotrebljiva. Jedini identitet koji Gabrijela može preuzeti na balkanskom tlu, jedina uloga unutar koje je protagonisti i žrtve Povijesti mogu razumjeti, jest identitet/uloga vještice.

Smještajući je u ulogu vještice, dodjeljujući joj konkretne moći (vidovnjaštvo i iscjeliteljsku bioenergiju), Bauer dodatno označava Gabrijelinu etičku poziciju kao pret-povijesnu, pred-sustavnu i iracionalnu. U Bauerovom djelu, Povijest, totalitarno-monolitni sustavi i ratio glavni su uzroci Tragedije. No, naoko spasonosno, bivanje izvan Sustava ipak ne donosi spasenje. Unatoč svom vještičjem statusu, Gabrijela je prisiljena su-djelovati u Povijesti. Balkanski je Sustav invazivan i ne trpi disidente. Prisiljena, Gabrijela ideološkim sustavima odlučuje pristupiti vlastitim izborom, neopterećena ambicijom ili tradicijom, pokušavajući pronaći dobro u svakoj političkoj rekonfiguraciji Sustava. 

Zbog toga što ne dopušta da joj sustav uvjetuje moral, iz njega redovito biva izbačena, a kako joj vještičji identitet ne dopušta da bude stoički propovjednik ni filozof-akademik, već aktivni član svoje zajednice, nastavkom djelovanja izvan Sustava postaje ideološki problem. Jednako kao što ne trpi disidente, Sustav ne trpi ni one koje se ne daju klasificirati njegovim diskursom. Ta idealistička figura, figura kojoj je najveća mana svojevoljno ne-pripadanje, završava  onako kako završavaju sve idealizmu sklone figure. Pročišćena vatrom u vlastitoj kući. U skladu s vještičjim pozivom.   

Tako postavljena, Gabrijela preuzima dvostruku simboličku ulogu. S jedne strane, ona je simbolički označitelj sudbine običnog čovjeka u ovom našem vašaru na čijim su se leđima prelamala ideološka koplja, a s druge svojevrsna, pomalo naivna, opomena onima koji se poput Gabrijele svojevoljno odluče izuzeti iz nekih suvremenijih hajki na dežurne krivce.

"Karusel" je temeljito promišljen roman i već to ga čini jednim od najboljih romana suvremene hrvatske proze. No, kako to obično biva kod pisaca fokusiranih na izlaganje ideja, dramaturgija mu nije najjača strana, a neka Bauerova rješenja izgledaju kao okašnjeli odjeci estetike holivudskih filmova iz dvadesetih godina. No, takva zastranjenja u ovom slučaju možemo zanemariti.

Unatoč njima, Bauer je uspio u onome što se činilo nemoguće. Ispričati još jednu priču o Hrvatima, Srbima, katolicima, pravoslavcima, Židovima, komunistima, ustašama i četnicima, a da ista ne izgleda prožvakano i da se nad njome, ako ništa drugo, barem možemo zamisliti. 

Prenosimo kritiku i prikaz romana Čišćenje Sofi Oksanen, objavljenu 22.12.2011. na portalu Moderna vremena Info.

Piše: Dragan Jurak

Pred par godina, prilikom zagrebačke premijere Waydinog "Katyna", poljski ambasador se vidno uzrujao na novinarsko pitanje je li Katyn za Poljake ono što je Bleiburg za Hrvate. Naravno, Katyn i Bleiburg ne mogu se kao komunistička stratišta samo tako izjednačavati. Na Bleiburgu je stradala Hitlerova kolaboracionistička vojska i razne kolaboracionističke paravojske, a u Katynu upravo suprotno - prva antifašistička vojska koja se suprostavila Hitleru. Nekomu možda nije važno tko su bili žrtve komunističke čistke, ali ne i poljskom ambasadoru u Hrvatskoj.

U kompleksu ratnih i poratnih stradavanja, tom ponekad vrlo zbrkanom danse macabreu žrtava i počinitelja, svatko ima vlastiti nacionalni narativ. Hrvatsko-jugoslavensko stradavanje ustaša, domobrana, četnika i belogardejaca na Bleiburgu, ne može se uspoređivati sa stradanjem poljskih oficira u Katynu, ili stradavanjem Armije Krajowa u vrijeme varšavskog ustanka (kojeg je Crvena armija mirno promatrala s udaljenosti od nekoliko kilometara). Ideološki predznak počinitelja možda je u to vrijeme bio isti, ali nije bio i isti ideološki predznak žrtava.

Posrijedi nije samo neusporedivost Poljske s Hrvatskom/Jugoslavijom. Gotovo da ne postoji jednak obrazac nacionalnog narativa u vremenu rata i poraća, barem ne na prostoru Srednje Evrope. Kao što se hrvatski slučaj ne može uspoređivati s poljskim, jer na Bleiburgu nisu stradali hrvatski antifašisti, već čitav galimatijas fašističkih vojski, tako se niti Poljska ne može uspoređivati sa sudbinom, primjerice, pribaltičkih republika, premda su i one kao i Poljska pretrpjele jednu nacističku okupaciju i čak dvije sovjetske okupacije.

Dapače, niti među samim pribaltičkim republikama nema mjesta za poopćavanje. Četrdesete godine posve su individualizirale sudbinu svake zemlje: u Litvi, i nešto manje Latviji, holokaust je imao stravične razmjere, i u njemu su sudjelovali i lokalni kolaboracionisti, dok su se estonski Židovi u najvećoj većini uspjeli spasiti tako da tamošnji kolaboracionisti (baš kao ni finski) uz hipoteku Hitlerovih saveznika nisu imali i hipoteku supočinitelja holokausta.

Jedan estonski Židov koji se spasio bijegom u Lenjingrad, i jedan estonski kolaboracionista bez hipoteke holokausta, pojavljuju se i u romanu "Čišćenje", finske spisateljice Sofi Oksanen. Mlada Finkinja (1977.) u povijesnom romanu o dvije sestre i pedeset godina estonske povijesti, spominje seoskog Židova koji se 1940. spasio bijegom, a 1944. vratio kao progonitelj estonskih nacionalista.

Politička nekorektnost, i još gore, fašistički revizionizam vise u zraku! Je li se to mlada Finkinja uplela u nešto s čime ni iskusniji ne izlaze lako na kraj: u povijest u kojoj su fašisti osloboditelji, a antifašisti okupatori, okupacija - oslobođenje, a oslobođenje - okupacija; u kojoj preživjeli Židovi postaju progoniteljima, i gdje se niti jedna počinitelj, niti jedna žrtva, ne može usporediti s drugom, kako je to odrješito upozorio poljski ambasador.

Židov-povratnik usputni je povijesni detalj. Mnogo gore u "Čišćenju" su prošli Rusi. Oksanen uporno Ruse-komuniste i Ruse-mafijaše opisuje kao neevropske divljake. Oni brišu nos rukavom (što je tipična opaska srednjeevropskog šovinizma spram "neciviliziranih" naroda), smrde po znoju i višemjesečnom nepranju, jedu kao barbari, skloni su alkoholiziranju i nasilju, i redovito dolaze kao agenti zla.

Godine 1940. pojaviti će se prvi puta kao okupatori i progonitelji koji ubijaju estonske domoljube ili ih šalju u Sibir; godine 1944. pojaviti će se i po drugi puta kao okupatori i progonitelji (ovaj put zajedno sa Židovima); godine 1986. trovati će Estoniju radioaktivnom hranom iz okolice Černobila; godine 1991. pojaviti će se kao Rusi-mafijaši, i terorizirati Estoniju onako kako su to činili i dok su bili Rusi-kagebeovci.

Obiteljska povijest dvaju sestara povijest je pod udarom te ruske katastrofe, i prenosi se s generacije na generaciju, od 1940. pa do uspostave samostalnosti početkom devedesetih. U toj obiteljskoj tragediji Nijemci su osloboditelji; njihov znak u romanu je „lijep njemački glasovir"  koji je ostao u Estoniji nakon povlačenja Nijemaca iz zemlje; znak dolaska Rusa i propasti civilizacije su ovce zavezane za noge istog glasovira. U kuću dviju sestara njemački vojnici ulaze kao pristojni, čak i sramežljivi mladići; Rusi pak ulaze kao bestijalni silovatelji, NKVD-ovci ili makroi spremni na sve...

U estonsku povijest 1940.-1992. Sofi Oksanen je ušla ne okrećući se ni lijevo ni desno. No o povijesnom revizionizmu ili političkoj nekorektnosti ne može se govoriti. Židov-povratnik u Estoniji ne znači isto što i Židov-povratnik u Litvi i Latviji (gdje takvih naposljetku nije ni bilo). Estonski nacionalista nije isto što i litavski ili hrvatski nacionalista. A u tom kontekstu niti Nijemci nisu ono što su bili u Poljskoj, niti Rusi nisu ono što su bili, do neke mjere, u Jugoslaviji. "Čišćenje" progovara o žrtvi, a u ratu i poraću svaka žrtva je imala svoju priču, i niti jedna sudbina se ne može poopćavati.

Sofi Oksanen je napisala snažan, na momente brutalan roman, po svojoj formi zapravo nekonvencionalni krimić, ali stilski vrlo dorađen, u kojem nema povijesnih dubioza, niti neporezanih končića političke nekorektnosti. Priča je ekskluzivno estonska, pomalo čak i s ambicijom da bude estonski nacionalni narativ, ali nije namijenjena samo za estonske čitatelje, dapače, napisana je na finskom, prevedena je već na 38 jezika (među kojima hrvatski prijevod bolje zvuči od engleskog), Nancy Huston kaže da bi je trebao pročitati svatko tko uopće zna čitati, a švedski recenzent Dagens Nyheter proriče da je ovo Nobel za par godina...

Evo, uspjeli smo napisati recenziju jednog sjevernoevropskog romana a da ni jednom rječju nismo spomenuli Stiega Larssona.

Prenosimo recenziju romana Marina, objavljenu 31.12.2011. na portalu Najbolje knjige. Recenziju je napisala Marija Blažević Zalokar.

U posljednje vrijeme bogovi književnosti mi nisu bili naklonjeni. Knjige koje sam uzimala u ruke kretale su se u rasponu od jedva čitljivo do božesačuvaj. Čak mi nije bilo zanimljivo ni da popljujem ta književna nedjela u svojim recenzijama. Puna tri mjeseca sam sa zavišću čitala dojmove ostalih recenzenata, koji su pročitane knjige redom ocjenjivali kao remek djela, maestralna ostvarenja ili kako već. Nakon neviđene patnje gotovo sam pomislila da me netko prokleo, a onda je Fraktura objavila "Marinu".

Prvo sam čekala par dana da se pojavi na policama jedine pristojno opremljene knjižare u mom gradu, a onda sam u nekom polu-bunilu ušla u knjižaru, gotovo srušila bakicu koja je kupovala Cosmoplitan (da, znam, i ja se pitam kog će vraga babi Cosmo) i izašla u stanju potpunog bunila držeći u rukama svoj prekrasni primjerak "Marine". A onda sam ju ostavila da stoji na polici dva mjeseca. Mislila sam si da, ako me Zafón razočara, nikad više nikom neću moći vjerovati.

Kad sam napokon skupila hrabrost da počnem čitati svoju zadnju nadu u moje čitalačko sutra, zaboravila sam u potpunosti na prethodne "muke po čitanju". I ne samo to, zaboravila sam da imam život izvan knjige koju čitam, zaboravila sam otići spavati prve noći kad sam uzela knjigu u ruke, a na moju veliku radosti i iznenađenje, zaboravila sam taj dan i jesti.

Zafón me, onako kako on to zna, uvukao u neki novi svijet, u Barcelonu nekog drugog vremena, u priču o dječaku koji otkriva misterije i djevojci koja ga je na to navela.

Oscar Drai je petnaestogodišnji dječak koji s prijateljem istražuje napuštene vile u Sarriji. Jednog dana se odlučio zaputiti u aveniju koju do tad nije ni primijetio. I od tada se život koji je do tada poznavao mijenja iz korijena.

Događaji koji su uslijedili dovode ga do Marine, najljepše djevojke koju je ikad vidio, a ona ga odvodi na groblje u Sarriji. Na tom groblju svake zadnje nedjelje u mjesecu, u 10 ujutro, obučena u crni baršunasti ogrtač, s kapuljačom, pazeći da joj se ne vidi lice, nepoznata dama ostavlja jednu crvenu ružu na jedinom grobu na kojem je umjesto imena uklesan crni leptir raširenih krila. Prateći neobičnu damu, nailaze na zimski vrt u kojem su ponovno pronašli simbol leptira, ali i album, po svemu nalik na obični obiteljski, osim po tome što se u njemu, umjesto sretnih lica zdravih ljudi, nalaze tužni osmjesi ljudi s teškim malformacijama. Oskar i Marina bježe iz vrta, uzimaju album sa sobom, s osjećajem da ih je netko cijelo vrijeme promatrao.

Nakon toga, događaji koji su uslijedili, zbližili su Marinu i Oscara i oni su zajednički počeli otkrivati tajnu propasti jednog od nekad najbogatijih ljudi u Barceloni.

Osim što otkriva što se krije iza simbola leptira raširenih krila, Oskar postupno otkriva i Marininu obiteljsku povijest. Marina živi s ocem koji je nekad bio slikar, ali je nakon smrti njezine majke, operne pjevačice, prestao slikati. Njih dvoje postaju njegova obitelj, njegov cijeli svijet.

Priča koju nam priča Zafón prilično je nevjerojatna, ali ju je ispričao tako da bih mu ja osobno bila sklona povjerovati da se zaista dogodila. Uvjerljiv i slikovit, Zafón svojim pripovijedanjem izaziva toliko jeze da mi se čini da se u nekim situacijama ne bih toliko uplašila ni da su mi se u stvarnosti dogodile. Osim toga, Zafón je sposoban duboko rastužiti čitatelja, a da pritom ne prijeđe onu finu granicu koja dijeli tugu od patetike (dobro, hajde, možda je ipak malo patetičan, ali zaista samo malo i sasvim s mjerom i ukusom).

"Marina" je knjiga okarakterizirana kao knjiga za mlade, ali Zafón u dirljivom predgovoru podsjeća da je dobra priča u svakoj dobi jednostavno - dobra priča. "Volim vjerovati da pričanje priča nadilazi ograničenja koja nameće nečija dob, te se nadam da čitatelji mojih romana za odrasle neće odoljeti iskušenju da istraže ove priče pune čarolija, tajni i pustolovina."

I nemojte odoljeti. Ako ste voljeli "Sjenu vjetra", koja je Carlosu Ruizu Zafónu donijela svjetsku slavu, voljet ćete i "Marinu". Ona je savršen poklon za tinejdžere koji još uvijek nisu sigurni vole li čitati ili ne, savršena je za odrasle koji imaju čitalačku krizu, savršena je za one koji cijene dobru priču, ma... jednostavno je savršena. To je knjiga u kojoj čak i mačak (nazvan Kafka) ima karakter. Sam Zafón tvrdi da mu je "Marina" najdraža knjiga koju je napisao. Vrijedi provjeriti zašto.

I za kraj, meni ostaje samo da ustvrdim: maestralno, genijalno, prekasno, dirljivo (i kako to već ide kad se nešto hvali, malo sam zahrđala po tom pitanju). Moj crni niz loših i osrednjih knjiga je napokon završio.