Rasan roman u maniri “Buddenbrookovih“, kojeg je nemoguće ukratko prepričati i zbog čega ga svakako valja pročitati
RECENZIJA: Ilina Cenov - 23.07.2011. najboljeknjige.com

Često mi se čini da se ovaj današnji tempo života zavrtio prebrzo i melje nas kao nikada do sada. Nikako se ne možemo sastati s vremenom, ne stignemo niti ono što bismo morali, a kamoli ono što bismo željeli. Ponekad imam dojam da se to odrazilo i na današnju književnost. Naime, čini mi se da su romani danas sve kraći (čast izuzecima poput Larssonove trilogije ili romanima vampirsko-vještičjeg sadržaja, ali to su žanrovi koji se čitaju u dahu i kojima ne bi smetalo niti dodatnih dvjestotinjak stranica). Nikako ne smatram da je razlog tome pomanjkanje inspiracije današnjih pisaca, nego mi jednostavno nemamo vremena čitati tako dugačke knjige. Iako bismo to svakako trebali...

Kad sam dobila roman švicarskog pisca, redatelja, dramatičara i novinskog urednika Charlesa Lewinskog, “Sudbina obitelji Meijer“, prva pomisao mi je bila da bih s određenim brojem knjiga ove veličine mogla zamijeniti ciglu i izgraditi vikendicu. Druga mi je pomisao bila da knjigu ove debljine nisam vidjela još od srednje škole i (uglavnom ruskih) realista! Ovako impozantan roman izazvao je i sasvim impozantno strahopoštovanje, kako zbog piščeva rada, koji je nesumnjivo bio obiman i predan, tako i zbog hrabrosti da napiše roman dug preko sedamsto stranica. Srećom, velik je broj čitatelja uspio odvojiti vrijeme za ovaj roman, te je “Sudbinu obitelji Meijer“ prepoznala i kritika i publika. Čak je i preveden na desetak jezika.

Roman započinje 1871. godine u švicarskom selu Endingenu, jednom od rijetkih područja u Švicarskoj u kojem su u to doba smjeli živjeti Židovi. S tradicionalnom židovskom obitelji Meijer upoznajemo se u vrijeme šive (jidiš), uobičajenog židovskog sedmodnevnog žalovanja za pokojnim ujakom Melnitzom. Upoznajemo oca obitelji, Salomona Meijera, trgovca stokom, “glave znanstvenika na tijelu seljaka“, i njegovu suprugu Goldu, malenu zdepastu domaćicu. Njih dvoje imaju kćer Mimi, oholu ljepoticu koja voli “birane izraze, kao i sve druge elegantne stvari“, ali i posvojenu kćer Chanele, koja “nije bila prava kći, ali nije bila ni sluškinja, nikome nije bila prirasla srcu, ali nikome nije bila ni na putu”.

Obitelj sasvim neočekivano, pod okriljem noći, posjeti naočiti pričljivi neznanac Janki Meijer, koji tvrdi da je daljnji Salomonov rod. Kako “u selu noć vidi mnogo toga i još više čuje“, Janki izaziva posvemašnji interes stanovnika Endingena, ali i pomutnju između Mimi i Chanele. Obje se u njega zagledaju, te mu se svaka od njih na svoj način nastoji približiti. Janki ostaje živjeti u domaćinstvu obitelji Meijer, te prepun ambicija i smionih ideja, uskoro pokreće svoj posao i zaručuje se s jednom od sestara. Dalje kreće saga, pomalo u maniri “Buddenbrookovih“ Thomasa Manna, koju je gotovo nemoguće ukratko prepričati, već bi je svakako valjalo pročitati.

Lewinsky je napisao epsku obiteljsku sagu, koja se proteže od 1871. do 1945. godine i zahvaća četiri generacije obitelji Meijer. Kroz tako dugačak vremenski period u toj se obitelji događa toliko toga da je nemoguće sve nabrojati. Najjednostavnije rečeno, događa se život i to život jedne mnogobrojne, ponekad neobične, ponekad sasvim obične obitelji. Kao i u svakoj obitelji, ima tu i iznimne sreće i iznimne patnje, uspona i padova, rođenja i umiranja, nevjerojatnih avantura i nevjerojatnih tragedija.

Likove, kojima ovaj roman obiluje, pisac nam je, ne štedeći riječi, približio i oživio u našoj mašti. Oni su upečatljivi, punokrvni, puni različitih osobina. Vrlina, ali i mana. Upravo zbog tih sitnih detalja, oni nam se uvlače pod kožu, postaju nam toliko bliski, da sam prilikom čitanja imala osjećaj da čitam o svojoj (doduše posve nepoznatoj), ali ipak nekako svojoj obitelji. Kod Meijerovih ima svakojake čeljadi, baš kao i u svakoj drugoj obitelji, od obiteljske ljepotice, do obiteljske crne ovce, ima uspješnih i onih malo manje uspješnih, konzervativaca, ali i posve liberalnih članova. I taj bogati spektar likova, toliko je postao “moj“ da me obuzela tuga kad su poneki od njih (neminovno, jer ipak govorimo o periodu dužem od sedamdeset godina) umirali. Jer Mimi je ipak, kako se meni činilo, pretvrdoglava da umre!

Kroz povijest i sudbinu obitelji Meijer, isprepliće se i komplentna društveno-politička slika Europe u periodu od 1871. godine pa do kraja Drugog svjetskog rata. Kroz priču o četiri generacije jedne obitelji, pisac nam je nenametljivo približio cionizam, antisemitizam, nacizam, radnički pokret, ratna stradanja tokom Prvog i Drugog svjetskog rata... Dakle sve ono što je obilježilo kraj 19. i prvu polovicu 20. stoljeća. Bez brige, pisac nije mešuge (jidiš: lud) da bi nas suhoparno gnjavio s povijesnim činjenicama. S obzirom da je priča vrlo jasno smještena u određeno mjesto i vrijeme, te stvarne povijesne činjenice su poslužile kao bogati okvir za priču, ali i utjecale na život članova obitelji Meijer, na najrazličitije načine.

Lewinsky nam otvara prozor u jedan relativno nepoznati svijet. A to je svijet Židova, njihova bogata kultura, običaji i jidiš izrazi (na kraju knjige je pojmovnik jidiš izraza tako da je sve i više nego jasno). Opisujući dug vremenski period primjećuje se i popuštanje stega tradicije. Od Salomona Meijera, koji nikada u svom dugom životu nije konzumirao ništa što nije bilo košer, dolazimo do njegova unuka Françoisa, koji se čak pokrštava i postaje goj (jidiš: nežidov) i sramota čitave obitelji. Upoznajući nas sa židovstvom, Lewinsky to čini nepretenciozno, lako, zanimljivo, a vrlo često i iznimno duhovito.

Za ovaj roman bismo mirne duše mogli ustvrditi da je po svemu tradicionalan (kronološki slijed događaja, karakterizacija likova, sveznajući pripovjedač...). Međutim, postoji nešto što na neki način relativizira tu tradicionalnost, a to je pokojni ujak Melnizt, koji se svako toliko iznova vraća u priču. Taj ih beskompromisni mrtvac iznenađuje svojim nevjerojatnim prisutstvom, kako bi članovima obitelji Meijer u lice sasuo sve što ih ide bez dlake na jeziku, bez milosti i uljepšavanja. Ponekad se javlja u snu, ponekad poput svojevrsnog duha na javi, šireći miris zemlje i mokrog pijeska.

Meijerovi ga nastoje ignorirati, jer im govori nimalo lijepu istinu, a svi znamo da istina najviše boli, ali Melnitz je pretvrd da bi samo tako zašutio i nestao. Kako sam kaže: “Nas Židove je za naše grijehe Bog kaznio dobrim pamćenjem.“ Služeći se tim svojim dobrim pamćenjem, on podsjeća obitelj na često nesretnu sudbinu Božjeg izabranog naroda (Židova). Kad se na kraju otkrije njegovo zastrašujuće, gotovo demonsko porijeklo, neminovno se moramo zapitati što bi tek bilo da Židovi nisu izabrani narod, ako su im se tolike nesreće događale dok su kroz povijest koračali s tom Božjom etiketom...

Lewinsky je napisao zaista velik roman, ali ne samo zbog svojih sedamsto stranica, već zbog svoje širine i traga, koji u nama ostavlja. Roman “Sudbina obitelji Meijer“ je iznimno djelo, interesantno i po svojoj tematici i po stilu pisanja. Kada sam ga čitala imala sam osjećaj da Lewinsky piše s lakoćom, da je erudit i da pišući točno zna što radi i što nam želi prenijeti. U tome je u potpunosti uspio. Ovaj je roman prepun narodne (židovske) mudrosti, simpatičnih, a istovremeno velikih izreka, osebujnih i nezaboravnih likova, dinamičnih životnih dijaloga, suptilnog humora, i, kad zatreba, inteligentne ironije. Približio nam je ne samo jednu veliku obitelj, već i jedno bitno razdoblje povijesti Europe i jednu relativno nepoznatu, a toliko zanimljivu kulturu i običaje.

Priznajem, sedamsto stranica je velik zalogaj i zahtijeva podosta vremena. Ali ta naizgled mana ovoga romana, upravo je njegova vrlina. Kad jednom odškrinete vrata doma osebujne obitelji Meijer i kad vas oni posve začaraju i vi postanete dio te obitelji, bit ćete i više nego sretni što zbog tog beskraja stranica druženje s obitelji Meijer neće tako brzo završiti...

Prenosimo kritiku djela Daniela Kehlmanna, objavljenu u novom broju Globusa, u rubrici Bibilomanija. Kritiku je napisao Robert Perišić.

Daniel Kehlmann (1975) je s romanom „Mjerenje svijeta“ 2005. stekao svjetsku slavu - a sad se u romanu „Slava“ igra odnosom slave i stvarnosti, koje se međusobno slabo podnose. Kehlmannu je prevedena i knjiga pitkih eseja „Izmišljeni dvorci“, što je još jedna preporuka za kvalitetniju varijantu ljetnog štiva. Dvije fine laganice.    

            Daniel Kehlmann najpoznatiji je njemački autor nove generacije, čovjek koji je internacionalnoj publici otkrio ono za što su mnogi mislili da u njemačkoj književnosti ne postoji, dakle - humor. Nije, dakako, riječ o prvoloptačkim forama, niti je Kehlmann pisac populističkih „humorističkih romana“, ali ako se traži njegov specifičan pomak, naročito u romanu „Mjerenje svijeta“ kojim s proslavio, onda je to svakako pomak ka smiješnom tamo gdje ga ne očekujemo, primjerice u povijesnom diskursu. „Mjerenje svijeta“ po tome je značajna knjiga – duh patetike kojim je prožet historicizam, Kehlmann u tom romanu „neprimjetno“ (praveći se da slijedi visoki ton) izvrdava u fini, tihi smijeh koji postaje pratioc dviju povijesnih figura, prirodoslovca Alexandra von Humboldta i matematičara Carla Friedricha Gaussa. U „Mjerenju svijeta“ Kehlmann govori o prošlosti s jasne pozicije - iz svog vremena. Po tome je suvremen (jer, naravno, i povijesni roman može biti suvremen), a odatle i njegov humor: on prošlost ne negira, razumije ju, i vrlo je dobro razlikuje od sadašnjosti. Zato može ukazati i na smiješne aspekte negdašnjeg života. Sam građanski čovjek iz doba Humboldta i Gaussa (kraj 18., prva polovica 19. st.) jest, za nas danas, pomalo neobično biće. Za razliku od površne povijesti biflanja godina i bitaka, Kehlmann u „Mjerenju svijeta“ čitatelja upozorava na ono krucijalno: da se čovjek mijenja, da je čovjek bio drukčiji. Slab povijesni roman, pak, vidi ljude uvijek istima, a zapravo u prošlosti zamišlja čovjeka ovog vremena, samo što toga nije svjestan (on je zapravo također „suvremen“, ali na kriv način).       

            Već se, dakle, iz „Mjerenja svijeta“ vidjelo da je Kehlmann iznimno osviješten autor, što se potvrđuje u nedavno prevedenim „Izmišljenim dvorcima“, knjizi kratkih „osvrta“ na klasike i suvremenike gdje je Kehlmann, za usporedbu domaćoj publici, blizu načina na koji Kundera – načitano, ali s iskustvom pisca – esejizira o književnosti. Primjerice, u izvrsnom eseju „Ironija i strogoća“ Kehlmann daje sažet pregled razvoja romana od predmodernog doba kad se roman smatrao nižom estetskom vrstom do danas kad je roman „vladar književnosti“. Zaokret je donijela 1857. i Flaubertova „Madame Bovary“ što je po Kehlmannu još uvijek najvažniji događaj u povijesti romana. „S Flaubertom se etablirao do danas mjerodavan stilski ideal moderne pripovjedne proze, impeccabilité, besprijekornost....“ Na mjestu negdašnjih formalno neurednih romana, glavni kriterij postala je kompozicija, što traje do danas. „Uistinu, uvjerljiva većina velikih romana koji su nastali u 20. stoljeću, predstavlja uvijek nova približavanja idealu stilističke besprijekornosti i savršene kompozicije“, piše Kehlmann. Tu spadaju i modernisti, s time što „u modernom romanu građa uzmiče u korist forme prikazivanja, sadržaj u korist strukture“ što, dakako, piše Kehlmann, može odvesti i do „odveć profinjene beživotnosti“.   

            Ovo je i dobar uvod u upravo prevedeni Kehlmannov roman „Slava“ (2008) gdje on svjesno pleše po rubu „odveć profinjene beživotnosti“, gradeći kroz devet priča „roman kompozicije“ bez stalnog glavnog junaka. U romanu je važan motiv slave, koju je Kehlmann i privatno iskusio, a koja neke junake (slavni glumac, uspješni pisac) odvaja od stvarnosti, dok su drugi u nju „uronjeni“ (npr. likovi „Liječnika bez granica“ u Africi). Kehlmann se efektno igra s ovim „problemom stvarnosti“ preskačući povremeno u metafikciju - s time da su takvi postupci, koje domaća kritika obično zove „zahtjevnima“, kod Kehlmanna gotovo zabavni - čineći „Slavu“ ne odveć moćnim, ali kompozicijski elegantnim romanom.       

            Ukratko, s dvije knjige – esejističkom „Izmišljeni dvorci“ i romanom „Slava“ – Kehlmann je dobar izbor za ljetno štivo onima koji uz pitkost traže literarnu profinjenost, a tu je, eto, i svijet celebrityja obrađen iz nešto pametnijeg rakursa nego ga nudi domaći tisak u svojoj proizvodnji fikcije kao stvarnosti. Probajte radije s Kehlmannom. 

Prenosimo kritiku Božidara Alajbegovića iz novog broja Vijenca objavljenog 14 srpnja 2011.

U svojoj petoj na hrvatski jezik prevedenoj knjizi naslovljenoj Slava (prev. Latica Bilopavlović Vuković, izd. Fraktura, Zaprešić, 2011) Daniel Kehlmann za protagoniste ima ljude koji su svi odreda na egzistencijalnome rubu, ili pak nadomak prekoračenju toga ruba (starica koja se odlučuje na eutanaziju, pisac priručnika za samopomoć koji planira samoubojstvo, glumac koji gubi vlastiti identitet, književnica izgubljena u nekoj azijskoj banana-republici, itd.), u pričama tematski osovljenima oko problematike identiteta, njegove nepostojanosti, fluidnosti, zamjene i gubitka. No, kako je Milan Kundera identitet već iskoristio kao naslov knjige, Kehlmann se odlučio za slavu, kao mnogo atraktivniji pojam u ovom našem suvremenom, žutilom obojenu svijetu, iako se slave on zapravo u devet priča koliko ih je sakupio u knjizi tek posredno dotiče, tretirajući i nju kroz prizmu identiteta, i to kao svojevrsnu identitetnu anomaliju.


Bez obzira da li je slava koju pojedini protagonisti proživljavaju tek iluzija samozavaravanja, ili su pak slavni zahvaljujući senzacionalističkim ispadima žutih medija, Kehlmannovi celebrityji zbog svog statusa slavnih uglavnom pate – salijeću ih novinari, ali i običan puk i to uvijek s istim, predvidljivim i mahom glupim pitanjima, gube pravo na privatnost, pa čak, kako u jednoj priči iz knjige vidimo, bivaju i zamijenjeni dvojnikom koji djeluje autentičnije od slavne osobe koju oponaša. No slava se redovito ispostavlja kao stvar pogrešne percepcije, kako kod onih koji slavne takvima percipiraju, tako i kod onih koji sebe slavnima, zbog senzacionalističke izopačenosti medija, počinju smatrati. A deziluzija, uči nas Kehlmann, podjednako je bolna, kako za jedne tako i za druge.
Knjiga Slava Daniela Kehlmanna zapravo je niz od devet ulančanih kratkih priča s međusobno povezanim likovima koji se prošetavaju iz teksta u tekst, zbog čega se knjiga može čitati i kao roman (iako su priče, po mom sudu, odveć labavo međusobno povezane), a svim je protagonistima zajednička njihova identitetna poljuljanost jer su im egzistencije i identiteti na korak od potpunoga raspada. Ponekad je tomu tako bez njihove krivnje (starica koja saznaje da boluje od raka te se odlučuje na odlazak u kliniku za eutanaziju ispostavlja se marionetom u službi književnog eksperimenta jednoga pisca; slavni glumac čiji identitet i život u potpunosti preuzima dvojnik s više karizme i glumačkog dara; književnica koja zbog tuđeg nemara postaje zarobljenicom azijske banana-republike), ali ponekad i zbog samozavaravanja (zaluđeni forumaš koji u potpunosti zamjenjuje stvarni život virtualnim, internetskim; planetarno slavni pisac priručnika za samopomoć kojega iluzija o vlastitoj veličini i važnosti vodi samoubojstvu kojim bi, kako smatra, prenerazio čitav svijet i poljuljao neke zadane postavke; identitetna zbrka života u višestrukosti jednoga preljubnika izgubljena u labirintu laži od kojih mu se sastoji život).
Temom identiteta bavili su se brojni književnici (sjetimo se tek nekoliko uspjelih svježijih primjera, poput romana Zavezanih očiju i Što sam volio Siri Hustvedt, ili pak Divisadera Michaela Ondaatjea), no Daniel Kehlmann to čini mnogo manje ambiciozno, ustrajavajući na vedrini, iskričavu humoru, ironijskom odmaku i lepršavosti, onkraj pretencioznosti uspijevajući istovremeno biti i urnebesno smiješan, ali i bolno alarmantan. Osim što iz priče u priču upozorava na anomalije i opasnosti suvremenoga načina života (u vječnom speedu i petoj brzini trke za materijalnim dobrima te u ovisnosti o tehnološkim inovacijama bez kojih smo bespomoćni i, kako mislimo, osuđeni na propast) Kehlmann vrlo vješto mijenja emocionalne registre, brodi kontinentima i oblikuje široku lepezu dugo pamtljivih, a često i vrlo ekscentričnih likova kojima, i u slučaju kad nam nisu simpatični, ipak najčešće ne želimo sudbinu kakvu im je autor priredio. Ukratko, njegovi likovi kao da nastavljaju živjeti i nakon što odložimo knjigu, što je najbolja potvrda da je pisac dobro odradio posao u smislu castinga.
Kao i u prethodnim romanima Kehlmann se ne usteže od posezanja za metafikcijskim igricama; kod tematizacije inverzije identiteta u osoba koji sebe prepoznaju kao predložak za likove u književnom djelu prijatelja on piše i o njihovoj ljutnji što su tek preoblikovane kopije sebe samih, ali i o zadovoljstvu zbog takva ovjekovječenja, koje, kako smatraju, podrazumijeva produženje (ako ne čak i ovjekovječenje) egzistencije, bar sve dok postoji netko tko će obratiti čitalačku pozornost. Autor tekstove ne lišava ni pop-referencijalnosti i transtekstualnosti, a povlači i paralele s filmskim medijem (naslov jedne priče koristi kao hommage sunarodnjaku filmašu Percyju Adlonu i njegovu satiričkom remek-djelu Rosalie goes shopping), a sa već spomenutom Siri Hustvedt dijeli pozornost koju pridaje tematici procesa klizanja u treće lice (kad se umjetnikovo ime svjesno pretvara u komercijalnu robu) te problematizaciji odnosa između privida i zbilje.
Kehlmannovu Slavu tvori devet precizno koncipiranih te kvalitativno ujednačenih priča koje svaka za sebe čine zaokruženu proznu cjelinu, a promatrane zajedno (unatoč odveć labavoj međusobnoj povezanosti) tvore efektnu, koncepcijski osmišljenu knjigu sa zajedničkim tematskim okvirom i inteligentnim, na trenutke čak i vrlo oštrim humorom kao zajedničkom provodnom niti. Iako je prema svojim likovima često vrlo okrutan, sve njih autor vidi kao žrtve vremena u koje su bačeni da žive i koprcaju se pod teretom slave ili pak žudnje za njom, u nadi za dokinućem egzistencijalne ispraznosti ili barem postignuća samozavaravajućeg privida da će dosezanjem slave istovremeno i beznađe od sebe odagnati. Sve dok pisac, postupkom deus ex machina, ne odluči drukčije. A zašto? Pa poradi vlastite slave, dakako...

Prenosimo recenziju romana Otkrivanje vještica, objavljenu 27.06. na portalu Fantasy Hrvatska. Recenziju je napisala Tijana Pavliček.

Unatoč tome što sam, vjerojatno kao i većina, postala krajnje skeptična prema svakoj knjizi koja spominje vampire ili čarobnjake, a bestseller ljestvici N.Y. Timesa prilazim krajnje oprezno, znatiželja (kao i slijepo povjerenje u sve Frakturine naslove) mi ipak nije dopustila da odbacim i ovaj naslov. Sva sreća.

Deborah Harkness relativno je nepoznata autorica u lijepoj književnosti. Osim brojnih znanstvenih radova iz povijesti, objavila je i knjigu Razgovori Johna Deena s anđelima. I sama primjećujući sve veći broj naslova posvećenih nadnaravnim bićima, odlučila je odmaknuti se od tinejdžerske atmosfere i 2008. godine počinje pisati knjigu za odrasle.

Na početku je važno napomenuti da Otkrivanje vještica uistinu obiluje već stotinama puta viđenim temama kao što su zabranjena ljubav između dvaju rasa, glavna junakinja kao najmoćnija vještica ikada, vampir koji se suzdržava od želje za krvlju, tajni dokument kojeg svi žele i sl., ali Deborah Harkness uspješno je oblikovala sasvim jedinstvenu priču i pritom iznimno zanimljivu. Jednom je netko pametno zaključio da je ionako sve već napisano pa je umijeće postalo kako iz već poznatih elemenata načiniti nešto novo.

Glavna junakinja romana jest doktorica povijesti Diana koja potječe iz najpoznatije i najmoćnije vještičje obitelji Bishop, no ona pokušava živjeti običnim životom i baviti se isključivo znanošću. To joj i uspijeva sve dok tijekom jednog istraživanja ne otkrije tajanstveni alkemičarski rukopis pod nazivom Ashmole 782 kojeg već stoljećima, osim vještica, pokušavaju naći i druga bića koja uz ljude naseljavaju svijet – vampiri i demoni. Za rukopisom traga i prekrasni vampir Matthew koji se bavi genetikom i smatra da će uz pomoć Ashmolea 782 uspjeti dokazati da sva bića unatoč različitostima imaju zajedničkog pretka. Očarana Matthewovom ljepotom i prošlošću, Diana će se upustiti vezu s vampirom ne znajući da je to strogo zabranjeno i da time može ugroziti ne samo svoj život, nego i život vlastite obitelji.

Veliki dio fabule zauzet će upravo ljubavna priča između Diane i Mathewa, njihovom prilagođavanju novonastaloj situaciji, upoznavanju karakterističnih navika i upoznavanju ostalih članova obitelji koji teško prihvaćaju miješanje rasa.

Prazan hod ispunit će potraga za Ashmoleom 782 kojeg Diana u početku pokušava ignorirati, no polako uviđa njegovu važnost. Nakon što shvati da su upravo zbog tog rukopisa ubijeni njeni roditelji, Diana će prigrliti svoju vještičju stranu i polako otkrivati da može upravljati elementima, letjeti, ali i putovati kroz vrijeme.

Ako ovog ljeta ne znate što pročitati, evo vam prijedloga. Iako nije najoriginalniji uradak i ne uspijeva uvijek odoljeti patetici, Otkrivanje vještica izrazito je zabavan roman koji ćete brzo i lako pročitati, ali ćete i beskrajno uživati. Na nama je samo da čekamo sljedeće nastavke i vidimo hoće li serijal izrasti u franšizu dostojnu Harryja Pottera ili Sumraka. Budući da je najavljena kao trilogija ("All Souls"), ima potencijala izrasti u jedan od najvećih fantasy naslova. Drugi roman iz trilogije najavljen je za kraj ove godine.

P.S. Nakon što pročitate roman i osjetite dobro poznati osjećaj da jedva čekate nastavak, vrijeme možete kratiti na Facebooku tako da za prijatelje dodate junake romana. To može biti iznimno zabavno (ako ne shvatite previše ozbiljno).

Prenosimo književnu kritiku zbornika Značenje Magreba, objavljene na tportalu 4.7.2010. Kritiku je napisala Katarina Luketić.

Ono što su domaći mediji propustili učiniti u vezi s arapskim proljećem djelomično nadomješta nedavno objavljen zbornik Značenje Magreba u kojem se nastoji objasniti važnost arapskih revolucionarnih gibanja za demokratizaciju čitavog prostora, ali i njihove buduće implikacije na neoliberalizam i neokolonijalne politike razvijenog Zapada