Prenosimo kritiku romana argentinskog književnika Ariela Magnusa Kinez na biciklu, objavljenu 22.06.2011. na stranicama Bookse. Osvrt je napisala Leda Sutlović.

Daniel Kehlmann, pisac koji je osvojio čitatelje “Mjerenjem svijeta” i izumio - njemački humor

Tekst je objavljen u utorak, 14.06.2011. na portalu najboljeknjige.com.

 

Piše Ilina Cenov

Mladi je njemačko-austrijski pisac Daniel Kehlmann u vrlo kratkom vremenu postao gotovo zvijezda književnosti njemačkog govornog područja. Ne samo da je njegov roman “Mjerenje svijeta“, objavljen 2005. godine, polučio internacionalni uspjeh. Štoviše, mnogi taj roman nazivaju jednim od najznačajnijih u njemačkoj poslijeratnoj književnosti. Postoji još nešto što je Kehlmann unio u literaturu njemačkog govornog područja, a to je nešto što smo do njegove pojave mirne duše mogli uspoređivati s Jetijem, NLO-ima, postojanjem Tarzana... Dakle s pojavama o kojima malobrojni samo nagađaju, a zapravo ih nitko nikad nije vidio. Daniel Kehlmann “izumio“ je i u književnost unio nešto sasvim novo. Njemački humor. I to odličan!

U brojnim književnim nagradama ovjenčanom romanu “Mjerenje svijeta“, pratimo bitna znanstvena dostignuća s kraja 18. i početka 19. stoljeća te privatne živote dvojice istaknutih njemačkih znanstvenika toga doba. Jedan od njih je Alexander von Humboldt (1769-1859), istaknuti istraživač Južne Amerike, znanstvenik i pustolov, koji je opisao mnoge geografske pojmove i prirodne vrste, te na taj način postavio temelje nekih grana moderne znanosti. Drugi je Carl Friedrich Gauss (1777-1855), matematičar i astronom, koji je izuzetan doprinos dao i geometriji, fizici, optici i geodeziji, a u njegovu čast jedinica inteziteta magnetskog polja danas nosi upravo njegovo ime.

Tematika i likovi vam možda zvuče dosadno? E, pa vjerujte mi da se varate!

Ne umanjujući važnost dvojice znanstvenika i njihovih neupitnih znanstvenih dostignuća, pisac nam ih opisuje kao obične ljude, doduše zanesenjake u svome poslu, ali sa svim manama i vrlinama, poput svakoga od nas.

Von Humboldt je kao tridesetogodišnjak krenuo u, do tada gotovo posve nepoznatu Južnu Ameriku, a sve pod geslom: “Kad god vas neke stvari plaše, dobra je zamisao izmjeriti ih.“ Bio je, za to vrijeme, neobičan čovjek, kao da ne pripada svijetu u kojem živi. On želi “istraživati život, shvatiti neobičnu upornost kojom prožima globus. Želi ga prozreti.“ Upravo u nastojanju da prozre tu čudnu pojavu zvanu život, “Humboldt je proučio sve što nije imalo dovoljno nogu i straha da mu pobjegne.“ Popeo se i izmjerio svako brdo na koje je naišao, izbrojio svaku uš u kosi domorodaca, sakupio tisuće uzoraka biljaka i životinja, pojeo svaku bobicu, degustirao čak i ptičji izmet, sakupljao prastare ljudske kosture duž goleme Amazone, dao da ga izbodu nebrojeni komarci, kušao otrov... Istraživanje je za njega bio sveti i uzvišeni cilj. Na sreću, preživio je sve to i doživio duboku starost.

S druge je strane osobenjak Gauss. Posve različit od Humboldta. Jedino što su dijelili, bila je strast za znanjem, jer "zagonetka, ma kako malena bila, ne ostavlja se uz rub puta.“ Nasuprot posve aseksualnom Humboldtu, Gauss je, za to doba, bio pravi seksualni predator, kojemu nisu bili strani niti posjeti prostitukama. Za razliku od Humboldta, koji je prošao nebrojene kilometre, Gauss je mrzio putovanja i smatrao ih je potpunim gubitkom vremena. Ali, zato je s jednakom strašću i s jednakim uspjehom kao i njegov kolega pustolov, istraživao i “mjerio“ svijet. Ali samo onaj njegov dio koji je mogao zahvatiti pogledom (i teleskopom).

Dvojica znanstvenika se susreću samo jednom, u Berlinu 1828. godine, već u ozbiljnim godinama, s neupitnom znanstvenom reputacijom, ali pomalo nalik Waldorfu i Statleru, poznatim starim cinicima iz Muppet Showa. Obilježeni idealizmom, vjerom u napredak i bolje sutra, svjesni ograničenja vremena u kojem žive, kao i vlastite starosti, zajednički pronalaze neku vrstu besmisla u tom “mjerenju“, kojem su posvetili živote. Jer: "Čovjek može donekle izmjeriti svijet, ali to ni izdaleka ne znači da ga iole razumije.“

Kehlmann je, najjednostavnije rečeno, napisao sjajan roman. Ali i roman izuzetnog rizika. Ponajprije zato što su njegovi likovi dvojica osebujnih znanstvenika, a to, kako se nama običnim smrtnicima čini, ne može biti previše zanimljivo. Potom, još i njemački humor. Roman njemačkog govornog područja, pa humor?! Ali rizik se isplatio. Dvojica znanstvenika su među najupečatljivijim likovima koje sam imala prilike susresti u literaturi u posljednje vrijeme. Znanstvenicima, koji su obilježili ne tako davnu povijest, Kehlmann je dao toplu, ljudsku dimenziju. I kad se Humboldt i Gauss susreću s tadašnjim novotarijama, poput leta balonom, ili uspostave mjerne jedinice metra, pisac nam to prezentira tako opušteno, s nevjerojatnom dozom zanimljivosti, neopterećenosti, ali i dubokog znanja.

Sve to začinjava izuzetno inteligentnim, suptilnim humorom, koji će vas natjerati da se smijuljite gotovo sve vrijeme čitanja. Kehlmann daje i dozu blage, fine, i nimalo zločeste, ironije. Čak se u jednom trenutku naruga i sam sebi, kad kroz Humboldta progovara o romanima “koji se gube u lagarijama jer autor svoje budalaste ideje stavlja u usta povijesnim ličnostima.“ A upravo je na tome pisac bazirao ovaj roman.

Kako je pisac izjavio u jednom intervjuu, postoji stanovita diskrepancija između uzvišenih ideja koje ima pojedinac i banalne stvarnosti života. U romanu “Mjerenje svijeta“ pisac se htio pozabaviti upravo tom temom: sudarom ideje i stvarnosti. Njegovi junaci žive taj sudar, oni balansiraju između znanstvenih ideala i ograničenosti svakodnevnog života tog doba. Kad samo pomislimo da, recimo, nije postojao stomatolog, već vam je pokvareni zub “popravljao“ lokalni brijač i to tako da ga iščupa, sve vam je jasno. A bili biste sretni ukoliko je dotični “brico“ ipak iščupao pokvareni, a ne, kao u Gaussovom slučaju, zdravi zub...

Kehlmann je napisao nepretenciozan roman, u duhu vremena o kojem govori. Pritom je, na nevjerojatno uvjerljiv i domišljat način, spojio stvarne činjenice i fikciju. A ta je dva naizgled nespojiva pojma isprepleo na pametan, svjež, maštovit i nadasve zabavan način. U romanu se osjeća mladost njegovog autora, ali ne kroz možebitno neiskustvo, već kroz razigranost i neopterećenost. Upravo zato se ovaj roman vrlo lako čita. “Mjerenje svijeta“ bi svakako trebao biti visoko na vašoj “to read“ listi, i to ne samo za ovo ljeto.

Nakon uvjerljivog uspjeha s romanom “Mjerenje svijeta“, Kehlmann nam se, 2008. godine, predstavlja novim romanom “Slava“. Ovdje je riječ o “romanu u devet priča“, kako to slikovito govori podnaslov ovog djela. Međutim, moj prvi zaključak nakon čitanja “Slave“ je da “Slava“ zapravo nije roman. To je zbirka kratkih priča, gdje je svaka od devet priča zaokružena, dovršena i samostalna cjelina. Doduše, priče su povezane tematikom i likovima. Pri tome će se pojedini lik u jednoj priči tek spomenuti, u drugoj će biti glavni lik, postupci koje čini u jednoj priči, u drugoj će priči otkriti svoju posljedicu i slično. Ali svaka je priča, unatoč tim poveznicama, ipak odvojena i samodostatna cjelina.

Kroz te priče Kehlmann na vrlo maštovit i blago ironičan način progovara o mnoštvu suvremenih životnih tema, koje čine našu stvarnost. Analizira slavu, posebno u situacijama kada ona postaje opterećenje, glumce i književne zvijezde, koji neprestano moraju odgovarati na ista, manje-više glupa pitanja. Secira mobilne uređaje, koji crkavaju kada nam najviše trebaju, eutanaziju, self-help literaturu, čiji autor razmišlja o samoubojstvu... Pisac ironizira kompjutorske geekove, čija je osnovna zanimacija vrijeđanje poznatih i uspješnih ljudi na različitim forumima. Naravno, oni to čine anonimno, i naravno, vrijeđaju ljude koje ne poznaju osobno. A pri tome, kao svaki prosječan (nenormalan!?) četrdesetogodišnjak, žive s mamom, koja im ne dozvoljava da imaju djevojku!

Likovi u ovoj zbirci priča su pojedinci, kojima se čini da su izgubili identitet i smisao za stvarnost. Kehlmann svoje likove ne štedi, već ih stavlja u najbizarnije situacije, često i s dozom nadrealizma. U takvim, pomalo apsurdinim situacijama, njegovi likovi pokušavaju pronaći smisao i izlaz, s promjenjivim uspjehom, a vrlo često i bez uspjeha, kakvom su se nadali...

Kehlmann ima sposobnost da čitatelja u potpunosti zaintrigira i uvuče u priču. Njegove su priče zanimljive i dinamične, njihova tematika je suvremena i nama vrlo poznata i bliska. Ipak, osim konstatacije da “Slava“ nije roman, kako nam se to iz nekog (vjerojatno komercijalnog) razloga prezentira, postoji još jedan problem. Naime, nakon “Mjerenja svijeta“ moja su očekivanja bila velika, a “Slava“ ih, nažalost, nije u potpunosti ispunila. Njoj nedostaje ona blistavost i neopterećenost, koju ima prethodni roman. Nakon čitanja, ostao mi je dojam da je Kehlmann, umjesto zbirke kratkih priča nazvane romanom, mogao napisati, neću reći devet, ali barem tri-četiri sjajna romana. Imam osjećaj da je izvrsnu, intrigantnu i originalnu tematiku zapravo “potrošio“ u ne tako atraktivnoj formi kratke priče.

Da me roman “Mjerenje vremena“ nije toliko oduševio, “Slava“ bi bila izvanredno štivo. Ali poslije tolikog oduševljenja novootkrivenim autorom, očekivala sam više. Unatoč kritici, “Slava“ nije knjiga koju biste trebali zaobići. Zabavna, duhovita i zanimljiva, ona je i više nego dobra za inteligentnu razbibrigu.

S obzirom na mladost pisca, sigurna sam da će nas u skoroj budućnosti počastiti nekim novim originalnim romanom, nekim novim “mjerenjem književnosti“, približiti nam neko zaboravljeno doba i ponovo nas iznenaditi činjenicom da se i ozbiljni i kruti Nijemci ipak znaju do suza smijati. I mi skupa s njima!

Prenosimo video intervju s finalistom nagrade za najbolji roman tportala, Ludwigom Bauerom.

Književnik Ludwig Bauer je u ovogodišnjem finalu književne nagrade roman@tportal.hr sa svojim romanom "Zavičaj, zaborav" (Fraktura 2010.)

Tportal dodjeljuje književnu nagradu za roman godine četvrti put, a Ludwig Bauer dosad je tri puta sa svojim romanima bio u konkurenciji za nagradu. Autor kojeg će se mnogi sjetiti iz školske lektire po naslovu 'Tri medvjeda i gitara', do danas je objavio čak jedanaest romana.

Priča se da ima obožavateljice iz kruga supruga sveučilišnih profesora koje organiziraju razgovore o njegovim knjigama, a posebno zanimljivim čini se njegova bliska suradnja s Lidijom Dujić, prvom 'bauerologinjom' koja je najupućenija govoriti o njegovom književnom opusu.

Zajedno su došli i na intervju za tportal, što bi u virtualnom svijetu otprilike značilo imati uz sebe Google i odgovor na gotovo sva pitanja o radu i životu jednog pisca. Ipak, odgovor na pitanje zašto Sisak mogli smo dobiti samo od autora. Pozvao nas je pred kuću Bauerovih u svom rodnom Sisku koji je, uz Vukovar, dijelom bio osnova za njegov imaginarni grad Gradec.

Prenosimo recenziju Tanje Tolić, objavljenu 05. lipnja 2011. na portalu Najbolje knjige.

Što bi vampiri radili da žive danas? Bavili se genetikom, uživali u vinima i spašavali - vještice

Popkulturni kritičar Eric Nuzum u svojoj knjizi “The Dead Travel Fast” (Mrtvi putuju brzo), piše kako su vampiri bili oko nas, u ovom ili onom obliku, od pamtivijeka. I iako, dodaje, vampiri ne mogu vidjeti vlastiti odraz u zrcalu, oni sami su savršena refleksija kulture koja ih stvara. “Pogledajte u vampire u bilo kojem razdoblju, i bit će vam jasno čega su se ljudi tada bojali, što su mislili da je privlačno, za što su vjerovali da je zabranjeno.” Ako je suditi po profilu čitatelja suvremenog vampirskog romana, a njega u najvećoj mjeri određuje spol – jer ga najviše čitaju žene, onda današnji vampir najviše otkriva o tome kakvog muškarca žene sanjaju.

Osnovna pravila (suvremenog) vampirskog žanra postavljena su prije 114 godina u “Draculi” Brama Stokera. Grof Dracula simbol je osobe razapete između strasti prema ženi, za kojom traga već vjekovima, i strasti prema krvi; on je gospodin s manirama i istodobno zastrašujuće bestijalan; osuđen na besmrtnost i mučen sasvim smrtnom žudnjom da bude spašen ljubavlju. Ne manje bitno, prije nego je zbog gubitka voljene žene prodao dušu vragu i postao utjelovljenje vječnoga zla, Vlad Dracula, barem povijesno gledajući, bio je predziđe obrane kršćanstva.

U stoljeću koje će doći i proći, ti će obrasci vampirskog romana i lika ostati više-manje isti, a o krvopijama će (ozbiljno) pisati samo jedna spisateljica, Anne Rice. Rice, tada još po vokaciji kršćanka (u međuvremenu je odustala i od kršćanstva i od vampira, i okrenula se anđelima), nastavljat će razvijati osnovnu Stokerovu hipotezu – koja se nije, na dubljoj razini, toliko bavila niti ljubavlju prema ženi, niti žeđi za krvlju, nego ponajprije kršćanskim elementom – ima li vampir i dalje dušu, s obzirom da više nije čovjek, i, ako nema, kako bi je mogao vratiti ili barem spasiti.

U novom mileniju cijeli se taj žanr povampirio. Najprije doslovce: stvarnost je danas takva, barem ona literarna, da od vampira nije moguće pobjeći. Drugo, stil je u hiperprodukciji pisanja nažalost stradao i pokleknuo pred napetošću radnje. Teško da će vas moderan vampirski roman učiniti pismenijom ili načitanijom osobom. Treće, dogodilo se nakaradno sparivanje fantastičnog romana, u kojem je glavni lik ne-mrtvi, sa žanrom chick-lita u kojem “slobodumna”, prilično površna ženska idealistički traga za muškarcem koji će joj donijeti strast i životnu ispunjenost.

Rezultat je posvemašnja trivijalizacija – vampir je prestao postavljati vječna pitanja, a kad to i čini, čitatelj poželi da mu radije pije krv, nego mozak. Moderne drakule i dalje padaju na ljudske žene, no o ljubavi se piše površno, bez istinskih emocija i promišljanja o tome kako nas ljubav uistinu može učiniti boljima. Idealistički pogled na ljubav zamijenjen je djetinjim, nezrelim, pa danas ljudska žena uglavnom dvoji oko toga hoće li vampira najprije napojiti svojom krvlju ili ga prije ipak odvući u krevet.

Seks je od početka žanra velika tema vampirizma, ali dok se nekad suptilno nagovještavao, a autori se vješto igrali simboličkim značenjima krvi i ugriza, u modernim romanima o njemu se - točnije o tome zašto ga nema - naveliko raspravlja. Mogli bismo reći da je to zato što vampir, zbog svoje bestijalne prirode, strahuje da će u krevetu, ponesen mirisima i strašću, izgubiti kontrolu i raskomadati svoju partnericu; mogli bismo i filozofirati o tome kako su to posljednji trzaji kršćanskog dijela mita o vampirima (jer je vampir, usprkos tome što je demon, u romantičnom smislu duboko moralna osoba; pali anđeo koji pokušava vratiti svoju čast; gospodin koji upinje sve svoje snage da ne iskoristi ni ženinu krv, ni ženino tijelo...), no razlog je zapravo banalan.

U vremenu kad seksa ima na svakom koraku, strahovito je dobar suspens taj seks uskratiti čitatelju i mučiti ga barem 1000 stranica prije nego se snošaj konačno dogodi. Pa je, tako, od kršćanske potrage za dušom preostala samo kršćanska opetrećenost seksom, a da bi likovi zaslužili pravo na (tjelesnu) ljubav, najprije se moraju jako, jako dugo ustezati. Taj literarni puritanizam dobro korespondira s arhetipskom pričom o ljepotici koja spašava zvijer, ali i suvremenim mitom o Gospodinu Pravom kojeg ljepotica uporno čeka. U vampirskoj verziji sve je to, naravno, višestruko potencirano: više nije dovoljno da žuđeni muškarac bude otpadnik, buntovnik, izopćenik, roker; on mora biti i ne-živ, mora biti toliko “savršen” da u stvarnosti zapravo uopće ne može postojati. Njega se ne može upoznati, ali se o njemu može strastveno maštati.

Svih ovih elemenata i trikova ima i u najnovijem izdanku podžanra vampirskog žanra, romanu u nakladi zaprešićke Frakture, “Otkrivanje vještica”, ali se mnogo pametnije i zabavnije koriste. (Podžanra ponajprije stoga što “Otkrivanje vještica” nije toliko roman o vampiru, koliko roman o vještici, ali i podžanra stoga što je komercijalno uspješan recept o ljubavi žene i vampira u međuvremenu kloniran na vukodlake - “Krv i čokolada”, “Drhtaj” i “Šapat”, anđele - “Pali anđeo”, “Tiho, tiho anđele”, “Angelologija”, vile - “Krila”, “Opako ljupki”, i sada vještice.)

Glavni ženski lik je Diana Bishop, povjesničarka i vještica, koja će igrom slučaja u oxfordskoj knjižnici Bodleian naletjeti na alkemičarski rukopis Ashmole 782, dokument za kojim već stotinama godinama tragaju vještice, vampiri i demoni, jer navodno krije tajnu njihova porijekla. No, Diana, iako vještica, zapravo ne želi biti vještica, najviše stoga što su joj u nerazjašnjenim okolnostima stradali roditelji koji su se, također, bavili magijom. Sve će se to, međutim, promijeniti kad Dianu počne napadati njezina vlastita vrsta, dijelom zbog tajanstvene knjige, a mnogo više stoga što će se Diana zaljubiti u genetičara darvinista i beskrajno šarmantnog vampira starog 1500 godina, Matthewa Clairmonta.

Ako zanemarimo očitu činjenicu da se tematski oslanja na u novije vrijeme komercijalno dva najuspješnija fanstastična serijala – onaj o Harryju Potteru i sagu “Sumrak”, “Otkrivanje vještica” zanimljiv je doprinos vampirizmu (i vještičarstvu) iz nekoliko razloga. Najprije, nije ga napisala do jučer anonimna amaterka (Rowling) ili pripadnica opskurne crkve (Meyer), nego profesorica povijesti sa Sveučilišta Sjeverna Kalifornija, koja proučava povijest medicine i prirodnih znanosti, s naglaskom na razdoblje između 15. i 18. stoljeća.

Deborah Harkness prije romana napisala je dvije stručne knjige, od kojih se jedna bavila elizabetinskim Londonom i znanstvenom revolucijom, a druga kabalom i alkemijom. U večernjim satima, Harkness je pak strastvena blogerica koja piše o dobrim vinima ispod 20 dolara. Ako bacite pogled na hrvatsku web stranicu knjige (www.otkrivanjevjestica.com.hr) na njoj ćete naići i na vinsku listu Matthewa Clairmonta, od kojih se mnoga spominju u romanu.

Svo to obrazovanje i profinjeni ukus vide se u romanu. Deborah Harkness najbolja je upravo u tim dijelovima – kad detaljno opisuje rijetko vino iz 19. stoljeća, povezuje Darwinovo porijeklo vrsta s modernom genetikom, traga za vještičjim Evinim kćerima ili, izuzetno maštovito, opisuje vještičje moći na koje nismo navikli u popularnoj kulturi, primjerice vještičju vodu, koja teče u potocima iz Diane dok tuguje za Matthewovim odlaskom. Ima tu i alkemije, inačice vitezova templara, mnoštva rijetkih knjiga, joge, trčanja, veslanja i… seksa. A najbolja je u tome kako sve to povezuje u pitko i napeto štivo na impresivnih 612 stranica. “Otkrivanje vještica” nije knjiga koju ćete lako ispustiti iz ruku, a najveće razočaranje će biti što ćete na nastavak čekati do 2012. godine, kada izlazi drugi dio ove trilogije, nazvane “Sve duše”.

Najslabiji dijelovi romana oni su u kojima se Harkness bavi ljubavnom pričom. Bez brige, ne nedostaje napetosti i strasti, ali Harkness se tu, kao i većina suvremenih vampirskih pisaca, kreće pomalo plošno, površno, po općim mjestima. Mathhew se, periodički, ponaša kao alfa-mužjak pa zahtijeva od Diane poslušnost; ona je, s druge strane, malo neovisna, a malo željna njegove zaštite. To će biti problem samo ako ste alergični na romantične bajke, no ako ste predani poklonik “krvavog” žanra, onda će “Otkrivanje vještica” biti dobrodošlo, pa i rijetko osvježenje.

Naime, za razliku od ostatka vampirskog žanra koji je preveden na hrvatski jezik, i koji uostalom dominira svjetskom literaturom posljednjih godina, uz izuzetak serijala o Sookie Stackhouse, “Otkrivanje vještica” nije tinejdžerski roman. To znači da vampiri ne idu u školu gdje ih zlostavljaju druga djeca, ne zdvajaju oko toga trebaju li se poljubiti ili ne, likovi nisu upleteni u komplicirane i besmislene ljubavne trokute koji uključuju vukodlake, a ne moraju niti roditeljima objašnjavati zašto noć nisu prespavali u svom krevetu.

Ovaj roman-ljubić prvenstveno je namijenjen majkama koje su dosad vampirske knjige krale svojim kćerima i možda ostajale ponešto razočarane. Tinejdžerska ljubav zna biti lijepa, ali nije baš uvjerljiva kad prevališ trideset i neku godinu života. Da se vratimo početku priče: “Otkrivanje vještica” nije, naravno, ni blizu “Draculi” Brama Stokera (ali nije niti jedan drugi vampirski roman!), no ako ste željni dobre, napete i pametne zabave, ova će knjiga biti prvi izbor za ljeto.

Svjetski hit Otkrivanje vještica u prodaji i u hrvatskom izdanju!

Otkriće tajanstvenog alkemičarskog rukopisa u oxfordskoj knjižnici Bodleiani povjesničarku Dianu Bishop, jedinu osobu na svijetu koja ga može otvoriti, odvest će u neslućenu potragu za porijeklom. Diana Bishop moćna je vještica iz slavne američke vještičje obitelji, ali od najranijeg djetinjstva i nasilne smrti roditelja ne želi upotrebljavati ni razvijati svoje moći. Snažna magija oslobođena iz izgubljene knjige u Oxford privlači stvorenja koja uz ljude nastanjuju svijet – vještice, vampire i demone. Svi oni žele se dočepati moćne knjige koja krije tajnu o postanku vrsta. Diana Bishop u životnoj je opasnosti, a pomoći će joj genetičar Matthew Clairmont, vampir star više od 1500 godina. No ljubav vještice i vampira zabranjena je od davnina...
Otkrivanje vještica napeta je i sasvim drugačija priča o vješticama, vampirima, demonima i ljudima, o povijesti, knjigama, alkemiji, vinu i ljubavi.

Roman Deborah Harkness odmah po objavljivanju našao se na vrhu književne ljestvice New York Timesa, a čitatelji diljem svijeta nestrpljivo očekuju drugi nastavak trilogije All Souls, koji izlazi 2012.

Pogledajte hrvatsku stranicu prvog dijela trilogije i naš book trailer.

Saznajte kakvu glazbu Diana sluša, koja vina najviše prijaju Mathewu i po čemu je poseban Ashmole 782. Zavirite u svijet vještica, vampira i demona kojima smo okruženi!

 

 

Prenosimo intervju s Mirkom Kovačem, objavljen u Novostima 2. lipnja 2011. Intervju je vodio Dragan Grozdanić.

Mirko Kovač, književnik čija su djela trajno upisana u cijeli južnoslavenski prostor, scenarist, dramski pisac i dobitnik brojnih književnih nagrada, prisjeća se za “Novosti” svojih početaka, analizira aktualne društvene fenomene i najavljuje novu knjigu memoarskih zapisa “Vrijeme koje se udaljava”.

Zavičajem ste vezani uz Bosnu i Hercegovinu, stvarali ste u Beogradu i Zagrebu, posljednja dva desetljeća živite u Istri. Jeste li nostalgični za nekim prošlim vremenima u bilo kojem smislu?

- Stalno sam se opirao tome da je, primjerice, moj roman “Grad u zrcalu” nostalgična knjiga. Bojeći se tog termina koji je nekako na udaru kao reakcionaran, tražio sam lakše pojmove, poput sjete ili melankolije. Međutim, kad god želimo očuvati nešto što se mijenja i vraćati se izvornom značenju, ne možemo to izvesti bez nostalgije. Nikad ne razmišljam o nečemu što je prošlo s nekim uzdahom, znao sam da će proći, ali neki miris, neka riječ, neka fotografija, vrate mi sliku koja nužno potakne nostalgiju. Skloniji sam ironiji i samoironiji, možda me to spašava od nekih teških nostalgija koje mogu biti itekako bolne.

Beograd kakav je bio

U Beogradu ste se ostvarili kao pisac već prvim romanom “Gubilište”, nakon kojeg je na vas pokrenuta hajka radi “crne slike društva” koju ste tematizirali. Što vam danas predstavlja grad o kojem pišete u romanu “Kristalne rešetke”, opisujući ga onakvim kakav više ne postoji?

- Grad iz “Kristalnih rešetki” je Beograd kakav je nekad bio. Prisjećam ga se i u svojoj novoj memoarskoj knjizi na kojoj upravo radim. Uvijek smo isticali da pripadamo “beogradskoj školi”. Naša grupa, koju su početkom šezdesetih činili Danilo Kiš, Filip David, Borislav Pekić i Miro Glavurtić, ispočetka nije bila grupa u ideološkom nego u literarnom smislu: čitali smo jedni drugima svoje nove radove, diskutirali o literaturi, književnost je bila naša opsesija. I mene je kasnije iznenadilo da sam uzeo u ruke “političko pero”, kako bi to rekao Thomas Mann, i kasnih osamdesetih pisao političke tekstove, ali to mi se činilo nužnim. Nema dvojbe da me je Beograd oblikovao kao pisca, iako sam se paralelno počeo baviti filmom i kazalištem; filmom uglavnom u Zagrebu, tako da sam u poduljim razdobljima živio u tom gradu. U ovom trenutku nemam neku želju ili potrebu otići u Beograd, gdje nisam bio dvadeset godina, što ne znači da imam bilo kakvu odbojnost. Uskoro ću na poziv izdavača, B92, promovirati svoje knjige u Beogradu.

Koji su motivi vaše nove knjige?

- Čini mi se da s memoarskom knjigom “Vrijeme koje se udaljava” svodim svoju životnu bilancu, životnu povijest. Žanrovski sam je odredio kao roman-memoare, čak ne znam stoji li to kao odrednica, ali knjiga uzima iz oba ta žanra. Tu su žive i mrtve, stvarne osobe. Vrijeme djetinjstva, školovanja, mladosti. Ma koliko neka osoba koja ulazi u knjigu bila poznata i slavna, o njoj ću pisati samo ako ima literarnu snagu. Knjigu pišem iz sadašnjeg vremena, opisujući i događaje koji se zbivaju dok je pišem, opisujući ponešto od onoga što se ovdje zbivalo, tako da spajam vremena. Želim da ovaj prošli rat nađe odjeka u ovoj knjizi, a to se može postići samo preko događaja i sudbina koje su me izravno dirnule. Kroz moju su kuću prošle priče i priče onih koji su izbjegli iz Bosne, među njima je bilo i mojih dobrih prijatelja. Upravo se odavde taj svijet osipao po svijetu. Ponekad se bojim hoću li uspjeti sve to ispričati.

Što vam je draže pisati, romane ili političke eseje?

- Roman mi je na prvom mjestu, ali su i ostali rodovi privlačni. S najvećim sam užitkom pisao tekstove za “Feral”, nisu bili samo politički nego i eseji o književnosti. Pisao sam ih tako da ih mogu jednog dana provjeriti i uvrstiti u knjigu. To sam i učinio.

Von Trier i Kusturica

Potpisujete scenarije za neke od najpoznatijih filmova jugoslavenske kinematografije: “Male vojnike”, “Lisice”, “Okupaciju u 26 slika”, “Pad Italije”. Koliko vam je taj zanat koristio u bavljenju literaturom?

- Danilo Kiš postavio je jednu zgodnu tezu da je opasno pisati roman za romanom; govorio je o tzv. psihološkim pauzama, za koje sam se osobno uvjerio da su nužne. Svatko je od nas to prakticirao, ne kao neko pravilo ili kanon, nego su naprosto i prilike diktirale taj ritam. Kiš je bio lektor u Francuskoj, ja sam zaplovio u filmske vode, David se bavio dramaturgijom na televiziji i filmu, i Pekić se motao oko filma, ali njegova je prednost bila što je mogao dnevno napisati i po dvadesetak stranica, a mi ostali cijedili smo kap po kap. Rad na filmu jako mi je  koristio, upoznao sam veliki broj ljudi, priča, sudbina, stalno sam bio u pokretu. Čak sam i svoje prijatelje uvlačio u filmske posliće: na špici filma “Okupacija u 26 slika” stoje imena Kiša i Davida kao suradnika na scenariju.

Koji vam je film osobno najdraži?

- Prije svega “Mali vojnici” redatelja Bate Čengića, bio je to moj prvi scenarij. Taj je film ušao u izbor za Zlatnu palmu u Cannesu, govorilo se da će nagradu dijeliti s mađarskim redateljem Miklósem Jancsóm, ali tada su se dogodile studentske demonstracije i Cannes je rasturen kao buržujska institucija. Taj je film bio neka vrsta uvoda u tzv. crni val. Drage su mi i “Lisice” Krste Papića. Sa Zafranovićem sam radio više filmova, oni su bili ili hvaljeni ili kuđeni.

Pratite li danas festival u Cannesu? Kako komentirate frku što se digla oko Larsa von Triera, koji je nespretno izjavio kako je “uistinu želio biti Židov”, no otkrio je da je “nacist”, nakon čega se ispričao, ali je ipak udaljen s festivala?

- Pratim Cannes, koji puno znači malim i nepoznatim kinematografijama. Von Trier je veliki redatelj, njegov film “Evropa” je snažno djelo, a “Lomeći valove” bio je kultni film devedesetih. On nema potrebe za vanjskim i glupim efektima dok god dobro radi. Ne razumijem kako je mogao reći nešto tako banalno, nedostojno njegova talenta. Isto tako, ne razumijem da mu brane prilaz u dvoranu u kojoj mirno sjedi Emir Kusturica, obožavatelj srpskih ratnih zločinaca.

Nemam osjećaj pripadnosti

Nakon dramatičnih promjena devedesetih, čini se da nove generacije pisaca nerijetko, više no ikad, tragaju i tematiziraju neke izgubljene identitete. Moramo li biti doista ono što nam je rođenjem određeno, moramo li se pokoriti tako stečenom identitetu ili se možemo pobuniti, odbaciti ga i pronaći neko drugo sklonište?

- Mislim da potraga za identitetom ne mora biti ništa loše. Osobno nemam nikakav osjećaj pripadnosti: zajednici, društvu, naciji, vjeri. Usamljen sam u svim tim skupinama, što je možda moj nedostatak. Ali imam osjećaj pripadnosti prijateljima, drugarima, onima koje volim. Tu sam iskren i odan. Sve se može izabrati, nacija, jezik, ljubav. Samo oprez: ne čini to u pogrešnom trenutku ili iz nekog interesa! Opet, bolje je tragati za identitetom nego biti samozadovoljan ili se utvrditi u bunkere svojih nacija. Draži su mi oni koji ruše mitove od onih koji ih veličaju. Bolji su oni koji se odriču svojih nacija, ako je u njima ugrožena pravda, od onih koji se busaju u prsa hrvatska, srpska ili koja već. Rodoljublje je često zaslijepljenost i samo jedna istina, obično pogrešna. Rodoljublje opravdava mnoga zla.

Kako vidite Hrvatsku danas i kakav je vaš stav o njezinu ulasku u Europsku uniju?

- Kako Hrvatska više nazaduje, tako je, čini se, bliže Evropi. Zemlja koja hoće u EU poziva se na Tuđmanovu ostavštinu, a to znači uskogrudni nacionalizam, korupciju, laž, pljačku, genocidne nakane. O tome govori ministar unutarnjih poslova na mjestu gdje bi trebalo iskazati neku sućut, obećava javnosti, obećava Evropi Tuđmanovu Hrvatsku. Zamislite tu viziju! Uopće, povratak nečemu je nemoć, a povratak onom najgorem čista je bijeda. To znači vraćanje zločinima, progonima, brojenjima krvnih zrnaca, izolaciji. Tragično je vraćati se čak i dobrim doktrinama.

Rado bih glasao protiv ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, ali to bi značilo ići na ruku vladajućima koji su antievropejci, koji sve to čine samo radi toga da bi dobili poene za ostanak na vlasti. Sve je tu neiskreno. Sjetimo se kako je Sanader jednom rukom vukao voljenu Hrvatsku u Evropu, a drugom je pljačkao. Ako Hrvatska s ovom vladom uđe u EU, ona će tamo biti simpatizer i navijač desnice, a to je jadna uloga. Na kulturnom i ekonomskom planu, ona neće značiti ništa. Bit će kao i s NATO paktom: možeš ponuditi bataljun vojnika koji će ratovati u nekim zemljama protiv kojih, u principu, ne bi trebalo ništa imati. Ne vidim što Hrvatska uopće ima protiv Libije. Tamo rade naši ljudi i prehranjuju svoje obitelji. Hrvatska je takoreći do jučer bila rušena, a sada je kao članica NATO pakta suglasna s rušenjem Libije. Ne vjerujem da moćnici tjeraju Gadafija zbog njegova načina odijevanja. Da se razumijemo, meni nije simpatičan Gadafi, ali neka njegov narod odluči. Očito radimo za račun svjetskog kapitala, od kojega nećemo imati ništa osim visokih kamata na kredite.

Najgora je šutnja

Poznata je vaša odbojnost prema masi, gomili u kojoj “nitko ne vidi dalje od zatiljka onoga ispred sebe”. Mislite li i danas isto? Evo, u martovskim prosvjedima protiv Vlade sudjelovala je ta gomila, od lijevih do desnih, od anarhista do demokršćana?

- I od najgorih, neartikuliranih prosvjeda gora je šutnja, trpljenje, poslušnost. Prosvjedi su dobri čak i kad propadnu. Sudjelovao sam na mnogim beogradskim demonstracijama protiv Miloševićeva režima. Govorio sam više puta pred masom, bio sam na govornicama s ljudima kojima orah iz ruke ne bih uzeo, ali govorio sam svoje stvari, ono što mislim. Moram reći da imam strah od mase, dovoljna je iskrica da počne nasilje. Teško je prosvjede usmjeriti. Ali, ako se čuje nekoliko dobrih, pametnih glasova, onda su uspjeli. Ljudi će se hvatati za te riječi, to je način da razluče dobro od lošeg. Ako neka budala počne lupetati, raja to brzo skuži.

Koja je razlika između demonstracija protiv Miloševića iz devedesetih i nedavnih u Zagrebu? Na beogradskim prosvjedima sve ono intelektualno što vrijedi, što je pošteno i pametno, bilo je na ulicama. Na zagrebačkim protestima nisam vidio poznate javne intelektualce, možda njih sedmero-osmero, ali to je malo. Čini mi se da javni intelektualci, mjerodavni da stvari definiraju, nekako izumiru. Izgubili su se ili priklonili gazdama, otišli u prošlost, našli utočište u crkvi, utopili se u politici. Ili možda griješim. Ne slažem se da su sve stranke iste, to prije što to lansira vladajuća stranka, ali ne znači da ću osuditi svrhu demonstracija u cjelini.

Nedavno preminuli pisac Ernesto Sabato napisao je da živimo u vrijeme u kojem se budućnost čini uništenom. Mogu li nove generacije nanovo urediti svijet, u kojem umjesto našeg izvornog ja oponašamo svijet strojeva i tehnološkog razvoja, a tjeskoba je dosegla krajnju vrijednost?

- Sve što Sabato kaže, potpisujem. Budućnost je uništena ako je ne vidiš, ako na nju ne misliš, ma koliko ona bila metafizička činjenica, dakle nešto nepredvidivo. Tjeskoba je težak osjećaj, ali pisac mora znati crpiti iz tjeskobe. Pa i Sabato je tako nastao, tražeći kroz pisanje izlaz iz tjeskobnosti. Uvjeren sam da je nužno da nove generacije preispitaju svijet kakav im ostavljamo, da ga mijenjaju i prilagode, po cijenu stalnih protesta i revolucija.

Kako gledate na ponovni dolazak pape u Hrvatsku? Bi li se aktualna vlast trebala uhvatiti ukoštac sa svojim grijesima i vjeru prakticirati kao intimu, a ne kao paradu?

– Ovaj je papa hadezeovac, izvali neku glupost, a poslije to demantira. Kao što je hadezeovski i hrvatski katolički kler, koji nije žalio sredstva svog siromašnog puka da bi papa nekim svojim autoritetom, ako ga uopće ima, pomogao stranci u krizi. Prethodni papa imao je neku karizmu, pisao sam o njemu, nazvao sam ga kolegom piscem, iako su meni svi pape isti, u istim kostimima, s istom retorikom. Wojtyla je barem, tako vele njegovi biografi, bio jebač, švaler, glumio je u nekim amaterskim kazališnim trupama, pisao pjesme, recitirao i, što je za mene bitno, bio je, kažu, odličan vratar, koji bi danas umjesto Van der Sara mogao stati na gol Manchester Uniteda. Uza sve, nosio je i neku dramatičnost, ja sam se uvijek bojao da će na javnoj sceni zaspati. Volio sam kako se na aerodromima klanja i ljubi zemlju. Ali, ako papa nešto znači vjernicima, to vlast ne bi smjela zlorabiti u političke svrhe. Ostavite papu vjernicima, to prije što je neukusno gledati kako se bivši komunisti križaju i plaze pred njim. Oni uvijek moraju nekome ljubiti ruku.

Prenosimo priču iz nove knjige Milorada Bibića Zadnja pošta Riva - Splitske sedamdesete u sedamdeset slika, koju izdajemo krajem lipnja.

Priča je ekskluzivno objavljena u Slobodnoj Dalmaciji.

Oprosti mi, lipa cota!

Sarajevski Indeksi su mi bili najdraži sastav, njijov pivač Davorin Popović, koji je ima tri nadimka – Dačo, Pimpek i Pjevač – mi je bija posebno drag. Zna san ga, tu večer su prije početka plesa sidili za stolon on i njegov veliki spliski prijatelj, atletičar ASK-a Radovan Piplović Piple. Uživat u pismama Indeksa, u sentišu stisnit koju žensku, nadali smo se moj prijatelj i susid Dragan Jakus i ja. Sili smo za stolon u kantunu, plesni podij bija je isprid nas.

Sve se napunilo mladin sviton, ti put je, parilo nan se, bilo više ženskih nego muških, šta je bila ritkost. Sinjali smo za jednin stolon dvi ženske, taman je svršija set sentiš pisama, reka san Draganu da ćemo, kad prođe set brzih pisama, te dvi ženske dignit za ples: ja jednu crnu s ricaston koson, on jednu s kafenon lišon dugon koson. Nismo ih znali s Pjace, zaključili smo da su furešte... Svršila je pauza, počeja je set brzih pisama, Davorin Popović je dava rukon ritam plesačima pivajući: “Sve ove godine, dala bi za jednu noć, a mene nikad ne bi imala, jer ja moram drugoj poć...”

Gleda san kako se puni plesni podij, a onda san se očima zalipija za jednu žensku. Sidila je sama za stolon, bila je crnka, kratko ošišana, reka san sam sebi: Ovo je najlipša ženska koju san ikad vidija! Pokaza san je Draganu, složija se s menon da je prekrasna. Nisan mica pogled s nje, uvatija san je dva, tri puta da je i ona pogledala mene, srce mi je počelo tuć, odlučija san: moran večeras s njon zaplesat! Želin, moran i oću!

Nisan ima vrimena čekat da prođe set brzih pisama, doša san do Piple, zamolija ga da reče Pimpeku neka malo skrati set brzih pisama, Piple se nasmija, reka mi da san lud. More bit da san u ton trenutku i bija lud, ništa drugo nisan mislija nego kako zaplesat s ton najlipšon curon na svitu. Dok je Slobodan Bodo Kovačević ima solo dionicu na gitari, doša san do bine, reka Pimpeku: - Molin te počni set sentiša s pismon Plima! Vratija san se za stol, Dragan je još fiksira onu s kafenon lišon dugon koson.

Stalno san gleda prema onoj crnokosoj krasotici, spuštala je pogled, vrtila čašu u rukama, a onda san konačno dočeka: Indeksi su počeli svirat Plimu! Skočija san do ženske čija lipota me opila, zamolija san je za ples. Pristala je, digla se, krenili smo prema plesnon podiju, koji se tek ispraznija od onih šta su plesali brze stvari... Odma san primjetija da se događa ništo čudno, neobično, ispočetka nisan ubra šta je to. A onda mi je sve bilo jasno: ta crnokosa lipotica imala je jednu nogu puno kraću! Cotala je, sinja san da ima ortopedski desni postol koji je puno, puno veći od livoga.

Još nismo došli do plesnog podija, parilo mi se da nas svi gledaju. A onda san učinija ništo radi čega ću se sramit cili život, ništo šta nikad sebi neću oprostit: doša san do plesnog podija, a onda ubrza korak i nesta s terace! Šta mi se dogodilo u glavi, to sigurno nikad neću doznat. Jedino znan da san u ton trenutku, dok san s ton krasoticon iša između stolova, promislija: Jebate, svi će me sutra zajebavat da san plesa s cotavon ženskon koja još i ima ogromni ortopedski postol!

Izletija san ka raketa, trka san šta dalje od terace di mi se dogodila najveća sramota u životu. Mislija san da me puten svi gledaju, da znaju šta san učinija, da će mi reć: sram te bilo! Na kraju san doša do Labuda, tamo je bija ples, a u glavnoj ulozi u plesu, ka i u svemu, bija je Petar Ivulić, svima znani Pero Francuz. Zna san ga, s njin me upozna Davor Štambuk, obojica su bili pariški playboyi. Krenija je prema stolu di su sidile nike zgodne ženske, ispriča san mu šta san učinija, zavrtija je glavon, komentira je – kako to nije džentlemenski!

Nisan iz Labuda iša doma uz more, priko Rive i Marmontove, da me ko šta je bija na Indeksima ne bi pripozna. Vraća san se kroz varoške kalete, uz Stari plac, Radničko šetalište, Solinsku... Ujutro san najranije iša u Dragana Jakusa, zanimalo me šta je bilo poslin nego san učinija ono radi čega cilu noć nisan zaspa. Kad san dozna, tek onda san skroz popizdija na sebe: ja san pobiga s terace, ona je ostala sama na podiju, onda se javila svome društvu za stolon, uzela boršu i plačući išla ća.

Sve san činija da doznan ko je ona, cilo lito san obilazija plesove, šeta ka muva bez glave po gradu ne bi li je vidija, ako triba i kleka isprid nje i molija da mi oprosti. Nikad je poslin nisan vidija, sigurno je bila furešta. Sanja san je puno puti i svaki put smo plesali u mon snu...

Mrlja u životopisu

Nakon knjige ‘Zakon pjace - splitske šezdesete u šezdeset slika’, koja je doživjela nekoliko izdanja, Milorad Bibić Mosor dovršio je drugi svezak nostalgičnih ispovijedi pod naslovom ‘Zadnja pošta Riva - splitske sedamdesete u sedamdeset slika’. Novi libar - ako ne najvećeg, a ono barem najvišeg hrvatskog pisca - najavljujemo poglavljem o najtvrdokornijoj mrlji u autorovoj biografiji.

 

Prenosimo osvrt Nevena Svilara na prošlotjedno predavanje Gayatri Spivak, održano u sklopu međunarodne konferencije 'Nove empancipacijske borbe' u sklopu Subversive Film Festivala. tekst je objavljen 31.05.2011. na stranici Bookse.

'Dekolonizacija – nove emancipacijske borbe' bila je krovna tema programa ovogodišnjeg četvrtog izdanja Subversive Film Festivala koji je završio 21. svibnja.

Od 15. do 21. svibnja u kinu Europa održana je međunarodna konferencija pod nazivom 'Nove emancipacijske borbe', gdje su uz brojne diskusije, panele i promocije knjiga, predavanja održale takve zvijezde suvremene svjetske teorije kao što su Antonio Negri, Terry Eagleton, Zygmunt Bauman,, David Harvey, Slavoj Žižek...

No, među svima njima svojim utjecajem na svjetsku teoriju u posljednjih nekoliko desetljeća posebno se izdvaja indijska književna teoretičarka i profesorica na Sveučilištu Columbia, Gayatri Spivak, koja je u prepunom kinu Tuškanac 23. svibnja, održala predavanje koje je poslužilo i kao neka vrsta predstavljanja knjige Nacionalizam i imaginacija u izdanju Frakture. Prije samoga događaja bilo je najavljeno kako će se Spivak na predavanju koncentrirati na odnos između etike drugotnosti i politike identiteta – u odnosu na pitanja nacionalizma, posebno u kontekstu nedavnih događaja u sjevernoj Africi i zapadnoj Aziji, odnosno u Egiptu. No, budući da je zbog bolesti Spivak morala otkazati drugo predavanje koje je trebalo biti održano sutradan na Filozofskom fakultetu u Zagrebu sve teme koje je željela pokriti kroz dva dana u Zagrebu tako su sabijene u samo jedno predavanje koje je trajalo gotovo dva i pol sata.

Teško je reći kad je Gayatri Chakravorty Spivak postala imenom prepoznavanja, nekom vrstom koda, pomodnog filozofskog termina koji je u akademskoj zajednici postao sinonimom za postkolonijalnu kritiku (iako, poznato je, sama Spivak nikad sebe nije stavljala u taj teorijski okvir, već za sebe voli reći, pomalo u šali, da je praktična marksističko-feministička dekontruktivistkinja - '"Kada sam pročitala da sam postkolonijalna kritičarka odlučila sam postati protivnicom postkolonijalne kritike", rekla je Spivak na zagrebačkom predavanju). Kod nas je Spivak zadnjih desetak godina postala izuzetno pomodnim imenom, iako je zapravo dobro poznata još od 70-ih i 80-ih godina, tako da je na neki način njezin teorijski kišobran napravio sjenu nad dvije generacije mislilaca u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Naime, na samom početku svoga predavanja Spivak se prisjetila svog druženja s Gajom Petrovićem kao i gostovanja na skupovima Praxisa, pa tako i na onom u Dubrovniku 1983. godine. Rođena u Calcutti 1942. godine, potječe iz dobrostojeće obitelji, prve generacije indijskih intelektualaca srednje klase nakon što se Indija oslobodila kolonijalnih okova. Diplomirala je u rodnom gradu 1959. godine na engleskom jeziku te odmah zatim posudila novac kako bi otišla u Sjedinjene Države, odnosno na Sveučilište Cornell, jedno od elitnih američkih sveučilišta koje nazivaju Ivy League. Prema njenim riječima, bila je na neki način prisiljena studirati komparativnu književnost zato što joj je jedino taj odsjek ponudio neku vrstu stipendije. Nakon što je stekla diplomu Spivak je počela predavati na Univerzitetu Iowa te istovremeno počela raditi na disertaciji o W.B. Yeatsu objavljenoj pod nazivom Myself Must I Remake: The Life and Poetry of W.B. Yeats, 1974. godine. Inače njen mentor u to vrijeme bio je jedan od najpoznatijih svjetskih teoretičara Paul de Man. No, ime je ipak stekla  1976. nakon svog slavnog prijevoda Gramatologije francuskog filozofa Jacquesa Derride.

Spivak je danas jedna od najcitiranijih svjetskih autorica, a njezino djelo povezuje se s gotovo svim teoretskim strujama posljednjih desetljeća, od strukturalizma i post-strukturalizma pa sve do marksizma, feminizma i postkolonijalizma, dakako sve ovo kroz prizmu dekonstrukcije.

Iako je najpoznatija kao postkolonijalna teoretičarka, kategorizirati Gayatri Spivak na taj način bilo bi zapravo sasvim pogrešno. Spivak samu sebe opisuje kao 'para-disciplinarnog, etičkog filozofa'. Osim toga, iako je neki smatraju najvažnijom teoretičarkom postkolonijalizma, sama Spivak za sebe ističe da je oduvijek bila intelektualno izuzetno nesigurna osoba. "Zapravo, tako se osjećam još i danas", kaže za sebe Spivak, "Moja pozicija oduvijek je zapravo bila prilično reakcionarna - marksisti me smatraju previše hermetičnom, feministkinje smatraju da se previše identificiram s muškarcima, postkolonijalni teoretičari misle da sam previše zadojena zapadnjačkoj teoriji. No, moram priznati da čak osjećam i određeno zadovoljstvo zbog toga.'

Usprkos činjenici da je Spivak izuzetno citirana autorica do sad nije bilo mnogo prijevoda na hrvatski, a činjenica da je Nacionalizam i imaginacija i drugi eseji zapravo prva njezina cjelovita knjiga prevedena na hrvatski jezik svakako je sramotna. U knjizi se mogu pronaći i neki od njezinih najpoznatijih tekstova kao što je esej 'Mogu li podčinjeni govoriti?', koji je Spivak uz Edwarda Saida i Homi Bhabbu učinio ikonom postkolonijalne kritike, ali i esej 'Nacionalizam i imaginacija' u kojem autorica analizira indijsku neovisnosti 1947. godine.
 
Predavanje održano u Zagrebu prošloga tjedna imalo je kao ključni subjekt  termin subaltern, koji bi se na hrvatski jezik mogao prevesti kao obespravljeni, iako u prijevodu knjige na hrvatski termin ostaje nepreveden. U razgovoru sa svojim domaćinom Srećkom Horvatom Spivak je bocnula svoje kolege progresivne teoretičare koji su nekoliko dana ranije gostovali u Zagrebu, a koji su, kako je rekla, "zbog euforije povezane s posljednjim događajima u arapskom svijetu, koji su s razlogom ocijenjeni kao mnogo važniji od onih u Seattleu ili Genoi, odlučili isključiti svoje analitičke aparate". To je, rekla je Spivak, pogubno, jer analiza mora biti konstantna što god da se događa, bez obzira na svu snagu koju su označili događaji na Trgu Tahrir u Kairu. Spivak je u tom kontekstu citirala nekadašnjeg kineskog premijera Ču En Laja, kojeg su gotovo dva stoljeća nakon Francuske revolucije pitali o njezinoj važnosti, na što je on odgovorio da je još prerano govoriti o tome.
 
Spivak je govorila i o tome kako odbija preuzeti bilo kakvu aktivnu ulogu u smislu nekakve   glasnogovornice progresivnog pokreta. "Ja sam oduvijek bila samo akademski građanin. Mnogi me smatraju veoma negativnom i ciničnom, no takva sam kakva sam. Iako sebe ne doživljavam negativnom. Mislim da je negativnost u tom smislu ekvivalent razuma".

Dio predavanja posvetila je i ukazivanju na iluzije o bilo kakvim brzim promjenama što se tiče obespravljenih i potlačenih ljudi. "Riječ je o tisućama godina kognitivnog propadanja. Ljudi su više milenija tretirani kao niža bića, kao stoka. U povijesnom procesu Francuska revolucija dogodila se jučer. Što je to 200 godina u kontekstu ljudske povijesti? Apsolutno ništa. To  moramo imati na umu kada govorimo o brzim promjenama. Ljude je teško mijenjati, teško je mijenjati mentalni sklop, to je izuzetno dugotrajan proces".