Prenosimo dvije opsežne analize i kritike iz 11. broja časopisa Republika, mjesečnika za književnost, umjetnost i društvo iz studenog 2010.
O romanu Branke Primorac Divlje godine piše Branimir Bošnjak, a o romanu Lugarinka i grdelin Predraga Jirsaka Ivica Matičević. Kritike prenosimo u cijelosti.
Zbilja kao višeznačni mozaik sudbina junakinja romana
Branka Primorac: „Divlje godine”,
Fraktura, Zagreb 2010.
Spisateljica Branka Primorac svestrana je iskušavateljica osobnih sposobnosti i energija, od novinarstva, pa do uređivanja značajnih biblioteka hrvatskog romana, te sustavnog bavljenja fotografijom i izlaganjem na šest samostalnih i nizu zajedničkih smotri, najčešće s određenim tematskim predloškom (npr. paške čipkarice).
Objavila niz knjiga za djecu (Maturalac je nagrađen i nagradom „Mato Lovrak”), tako da susret s obimnom proznom knjigom Divlje godine ukazuje i na pothvat koji se potvrđuje kao uspješno iskušavanje u žanru kriminalističkog romana, dapače romana koji unutarnjom „ispovjednom kamerom” prati sudbinu malodobnih prijestupnica i njihov put od sitnih ili krupnijih krađa, pa do stvarnih ili „namještenih” ubojstava.
Dapače, u romanu Divlje godine znalački se smješta zbivanje radnje, sve od čudnih malomještanskih razbojišta pa do velikogradskog svojevrsnog urbanog oblika prostitucije, proizvodnje „maloljetničke pornografije”, prodaje za drogu i svakovrsnih načina preživljavanja i utapanja u mutež zločina.
Izgladnjelu četrnaestogodišnju „junakinju” Helgu ili Marinu pratimo u sceni prošnje hrane od kineskog kuhara, ali istovremeno smo svjedoci njezinoj odvratnosti prema dezodoriranoj prljavštini „potrošača” i njihovoj ravnodušnoj provjeri cijene gladi i ponuđenog seksa.
Ukazujući kako je ne samo nova na „ulici iskušenja”, nego i tvrdoglavo probirljiva, pa i na svoj način „moralna” (imajući na umu prijateljstvo s mladom „šveđankom” Lindom), glavna junakinja (Helga/Martina) svojevrsni je romaneskni lakmus Branki Primorac, dapače,
njezina „zločestoća i neporočnost” dio su erotizirane napetosti kojim autorica kao da
testira ne samo svoje junake, nego i čitatelje!
Ovako složenu proznu sliku autorica mora nuditi kao svojevrsni kompleksni „tijek
svijesti” glavne junakinje, kojim utvrđujemo kako su u pitanju policijsko isljednički
postupci prema tvrdokornoj maloljetnici Helgi ili Marini i pokušaj utvrđivanja, kako
sama tvrdi, „kako se (što)dogodilo i zašto se dogodilo, i gdje je ružnom početak”!
Riječ je, dakako, o maloljetničkoj delinkvenciji, ali autorica uvelike proširuje mogući roman detekcije zapravo istovremenom slikom društvene margine, vremenom izlaska društva iz rata, ali i njegovim snažnim utjecajem na mračne porive i pohlepu „antijunaka”, te njihovu
usmjerenost ka pljački i otimanju plijena, pa i po cijenu smrti i ubojstva. Spisateljici je to
više nego uspješan način prenošenja naracije na unutarnji monolog junakinje, proširenje
važnog dijela Helgine/Marinine percepcije svijeta pred čitatelja, markiranje središnjih
zbivanja u očište naracije malodobnice koja neprestano odbija biti tek puki stereotip „malodobne žrtve” i „zavedene naivke”. Branka Primorac znalački povezuje narativne detalje
priče i očitu energiju junakinje koja neprestano nastoji, kako postaje sve razvidnije, ostvariti neki osobni prostor „slobode odrastanja” i nadmoći nad naizgled neizbježnom sudbinom žrtve! Preplićući „život” i „fikciju” koja postaje stvarnija od neizdržive primitivne agresije okruženja (oca, ljubavnika, prijateljice), junakinja gradi i mogući prostor otpora pukom „realizmu zla” i nalazi vlastite mogućnosti odrastanja u žudnji za slobodom, svojevrsnom mladenačkom superiornošću, pa bila ona ostvarena i gotovo surovom grubošću i osvetom.
Dio Helga/Marinina odrastanja spisateljica usputno povezuje i s bajkovitom pričom o obiteljskom pretku, bogatoj i u davna vremena opljačkanoj „Helgi”, kojoj se na neki
način „mora” dokazivati obiteljski lanac nasljeđivanja i priznanje svojevrsnoj raskućenoj
„nasljednici”, kako bi se iskupili od „osvete zle sudbine”.
Branka Primorac pomalo ironično koristi dijelove hrvatske književne povijesti, koja, zanimljivo, jednim dijelom otkriva još uvijek prepoznatljiv antagonizam „kmetske” ruralnosti i „gospoštijske” (doduše često nesnalažljive) superiornosti. Ovaj „šenoinski” motiv poslužit će autorici za briljantno „otvaranje” završetka romana o maloljetničkim stranputicama barem na dva načina: prihvaćanjem njegova završetka mogućom zatvorskom „egzekucijom”, ili… o
tome čitatelj može provjeriti u romanu koji je u međuvremenu napisala jedna od spisateljičinih junakinja!
Tom vještinom spisateljica otvara i radnju romana: Marina (ili Helga) u zatvorskoj ćeliji
podvrgnuta je neuspješnom ispitivanju (bez priznanja zločina), tako da čitatelj uvodno
prati košmare malodobnice, ali istovremeno i Helga/Marinin ili bolje rečeno: spisateljičin
unutarnji monolog o junakinjinom životu, obitelji, okrutnosti oca, slabosti majke, bolesnoj
sestri. Fragmenti životnih bljeskova ukazuju kako junakinja (Marina/Helga) odbija
odigrati ulogu „stereotipa ispitivanja” i pokušava i sama povezati konce stvarnog života
koji je proživjela. Njezina uzrečica kako „nije jednodnevno pile bez života, bez mozga,
bez biografije” ukazuje na mladenačko iskustvo koje koristi različite izvore inspiracije.
Uvodne stranice romana ukazuju na vještinu komentiranja policijskog ispitivanja psihijatara
i psihologa, pa i analogiju koju junakinja prepoznaje u kompjutorskim igricama.
No, opsežnost nerazjašnjenih priča koje se samo dijelom razrješavaju otkrivanjem ubojica i
utvrđivanjem njihovih opačina, značajno je obogaćena ulaskom u radnju ambicioznog
isljednika (Jura) koji se upravo zbog slučaja maloljetničkog ubojstva nevoljko vraća s
mora, jer i sam ima osobnih nevolja, što ga, na što ukazuje i autorica romana, senzibilizira
za kriminalni slučaj. Moramo upozoriti kako isljednik Jura otkriva da u današnjem vremenu
često ono što naizgled pomaže u osobnim nevoljama, postaje i opasnost da junaka baci
u još dublje probleme. Vidljivo je kako Branka Primorac ne moralizira i ne „čuva” svoje
likove od mogućih kušnji i njihovih posljedica, ali isto tako ne uskraćuje im mogućnost
izbora između „dobra” i „zla”, čak i kada se čini kako se zbilja svijeta zaokružuje tek jedino mogućom policijskom istragom.
Autorica u četrnaest poglavlja romana pokazuje kako je potrebna ne samo vještina gradnje zapleta i praćenja zbivanja, uvjerenost u važnost teme i njezino višeslojno analiziranje, nego i to da svako od poglavlja nudi nove činjenice slici zbivanja i sudbini junaka romana, dapače, da ih umnaža značenjima i stvara svojevrsnu složenu proznu tvorbu. Same činjenice za Branku Primorac kao spisateljicu očigledno su tek ona „površina” koju nastoji pred čitateljem „raskrinkati”, ukazujući na privid stvarnosti koji se prodaje kao potrošna roba, a čini to vještom i detaljnom deskripcijom a i opsežnim brojem likova, dok dijelovi „priče” zapravo kruže „ispovjednim diskursom” glavnih likova romana. Tako autorica (kao demijurg svih ispovijedi i njihove višestruke provjere) stiže svuda, od vrhova dilerske piramide „žuđenih užitaka”, pa do ovisničkih grupa, u samo dno gradske kanalizacije, pokazujući kako se moralne dvojbe pred razornim društvenim procesima mogu razgrnuti i naizgled složenom naracijom, unutarnjim monologom i vrijednom i nadasve aktualnom kriminalističkom pričom. Mogli bismo reći kako je roman Branke Primorac Divlje godine „majka” mogućih novih proznih tvorbi, koje fi ksirajući trenutak sadašnjosti, uspješno pokazuju zrcalo i onoga prošlog, a i dolazećeg vremena!
Branimir BOŠNJAK
Durerovski bakrorezan
Predrag Jirsak, Lugarinka i Grdelin,
Fraktura, Zaprešić, 2010.
U Kurosawinu Rashomonu, u pauzi izvještavanja o različitim verzijama priče o istom događaju, jedan od likova kaže kako nije važno jesu li priče istinite ili izmišljene, već je važno jesu li dobro ispričane.
Aristotelova temeljna misao o razvoju fabule na temelju vjerojatnosti ili nužnosti tako je još jednom parafrazirana, ali i semantički razvedena i proširena do obuhvatnog, iako posve nepreciznog određenja priče i načina njezine prezentacije.
Što bi moglo ili što bi trebalo značiti da je neka priča ≪dobro ispričana≫? Pokušaj gonetanja nameće pitanje uvjerljivosti – što je neka priča uvjerljivija, to je bolja. Već je filmski lik naznačio da ga pojmovi istinosti/lažnosti događaja ne mogu uvjeriti u vrijednost i kvalitetu neke priče. Dakle, posrijedi je zasebna logika izgradnje pripovjednog svijeta, i o tome je načelno raspravila već klasična poetika.
Množina prošlostoljetnih pripovjednih meandara, modela i strategija (kako im se već tepa u akademskim raspravama i današnjem živom pijesku književnih teorija i kritičkih pristupa), a prije toga ponešto i u engleskoj i francuskoj prozi 18. stoljeća, pokazuje da je uvjerljivo oblikovanje priče moguće i na temelju elemenata same priče. Intertekst, metatekst, ironično poigravanje s poznatim pripovjednim strukturama i žanrovskim ustrojima, konačna likvidacija autora...
„Dobro ispričati” priču u Jirsakovu smislu ne znači pažljivo i disciplinirano graditi događajne
nizove kako bi se uspostavio aristotelovski zaplet, vrhunac i rasplet, sama priča kao pepoznatljiva i iscrtana struktura nije jezgra ove knjige. Jezgra ove knjige nalazi se u
ljusci, u slojevima pripovjedačevih misli koji okružuju pojedine događaje. Zapravo, događaja
niti ne mora biti, odmotavanje/ispisivanje misli započinje već s prvom rečenicom.
U početku bijaše misao. Priče su nestalne, misao je vječna. Primarnu koheziju teksta osigurava
dominantni subjekt priče – unutarnji pripovjedač kojemu su događaji samo izgovor, pripitomljeni teren za odlazak u preispitivanja vlastite prošlosti, u oaze sjećanja na pojedina mjesta, ljude i događaje iz bliže hrvatske povijesti, u snatrenja nad trenutnim materijalnim i duhovnim položajem, u uspješne pokušaje ironičnog samosažaljevanja. Događaji se, dakako, ipak nižu, narativna je živost zamjetna, ali ono što bitno obilježava i puni spoznajno- smisaoni kapacitet Jirsakovih tekstova pripovjedačeva su intelektualna zapažanja, mini-komentari, indicirana sjećanja, bljeskovi asocijacija, dojmovi fi ktivnog subjekta konstrukcije.
Predmet čitateljeva interesa nije sama priča, građenje eventualnog suspensa (osim u krimi-priči Knjižara Gibert gdje je to posve očekivano), nego pripovjedačevo snalaženje u uskim prostorima oko i ispod događajnog niza.
Pripovjedač je razbijač Jirsakove prozne šifre, središnja baza cijelog posla, centrifuga koja nas odvlači od osi događajnice, ali i vraća njoj – kad mu se to prohtije, ako mu se prohtije. Zbog toga se cijela zbirka „petnaest priča o tajanstvu, nasilju, spolnosti i prijateljstvu, s prijeloma stoljeća”, kako se već samoimenuje podnaslov knjige i time dodatno zamućuje smjer tumačenja, ne doživljava nužno kao zbirka priča, nego kao zbirka namjernih
zapisa o autorovu sazrijevanju, od poznog mladenaštva do pune zrelosti i pokojeg zrnca starosti. Konstriuran kao lik osobnosti koji je na pragu predmetnog autorova svijeta, koji
mu je u nekim karakterističnim životnim koordinatama gotovo identičan (rođenje u Osijeku;
studiranje i klapsko druženje u Zagrebu – Taverna, Splendid; profesura anglistike – autor je bohemist i diplomirani anglist; otac profesor u Osijeku – Mirko Jirsak, autorov otac, bio je profesor na osječkoj Učiteljskoj školi; Ivana Iskra kao ime ženskog lika nastalo spajanjem imena dviju Jirsakovih kćeri, zatim određeni bjelovarski i jadranski toponimi...), pripovjedač je nostalgični kroničar kojeg autor vješto podmeće čitateljima na uvid (na sviđanje ili prijekor!) u ruhu pričanja priča.
Da nije tako, a granica je nerijetko krhka, Jirsak ne bi bio autor pripovjedne fi kcije, nego bi pred nama stajala knjiga decidirane autobiografske proze, s obligatnom portretnom autorovom fotografijom na naslovnici, a knjiga bi se posve sigurno zvala: Moja životna priča. Autobiografski zapisi u petnaest slika.
Ovako je put do onoga što nam pisac želi reći postao mnogo zanimljiviji i iskreniji, i samo naizgled zaključaniji i udaljeniji: to je zapravo moj život, a priče su samo gdjekad izmišljene, dok je papirni pripovjedač moj tvarni alter ego. Snađi se, dragi čitatelju, ako hoćeš i možeš!
Jirsakov je pripovjedač sentimentalni luzer, ponešto kičast u svojim skrivenim suzicama
za otperjalim godinama, ali nipošto nije dosadan: njegova je stalnost u njegovoj nesigurnosti
i postupnom gubljenju središta. Nešto poput modernističkih junaka, ali budući da se ipak nalazimo na prijelomu stoljeća, valja biti oprezan: dozirana ironija, ohlađeni humor
i nostalgično prizivanje monumentalne spolnosti kao znak prohujalog zlatnog doba pomažu ublažiti jetkost sazrijevanja, starenja i sve očitije osamljenosti (Lugarinka i Grdelin, Pritok odbacivanja, Druga u tuzi, Documenta magica, Lekcija stranog jezika).
Kao svjedok postmoderne (ali još uvijek modernizmu vjeran), autor postojano pazi da nas iznenadi skrivanjem narativnog toka, da napusti jedan a da nam zauzvrat ne ponudi drugi, uz neizostavne surogatne komentare i vizure svoga pripovjedača-pseudofilozofa.
Postmodernistički kolaž i dekonstrukcija priče vidljiva je u Vakancama dijaboličnog listonoše,
u kojem se intrigantno odmotavanje usporene naracije s razmišljanjem o mjestu i
ulozi Nečastivog iznenada reže fragmentima posve drukčije literarne stvarnosti: napomenama priređivača da je ono što smo dosad pročitali samo dio priče koja će se nastaviti, s uputama i rječnikom za lakše shvaćanje cjelovita teksta, mogućim fragmentima-nastavcima početne priče, izvadcima iz javnih komentara o sudbini pisca prekinute priče i sl. Pri tome do izražaja dolazi autorov talent za humorno i komično, izražen u upotrebi različitih lokalnih jezičnih idioma i funkcionalnih stilova koji se pojavljuju kao vox populi te u sastavljanju prigodnih stihova koji početno intelektualno dimenzioniranje teme prekinute proze prevode u lakrdiju i otvorenu pripovjednu improvizaciju.
Humorom se napose ističe priča Štosna baba Ofelija koja već u naslovu denotira, ali i travestira Jirsakovu anglističku naobrazbu, privrženost engleskom klasiku i priznato prevodilačko umijeće. Pričom dominiraju duhoviti prijevodi stihova Spikea Hawkinsa Jirsakova fi ktivnog profesora:
Pig sit still in the strainer… I must have my
pig tea/U cjedilu jedna gica mirno sjedeć drži
rit… briga me je obuzela, kako ću sad čaj svoj
pit, ili The pig fell over the upturned motor car/
Gica pjana kao majka pade preko motor-bajka.
Svoju je pak češku životnu i strukovnu stranu autor natuknuo u priči iz Domovinskog rata Đavolovi amuleti, u kojoj pozadinski dobrovoljac dovodi humanitarni konvoj iz Češke u Osijek. Priča smirene i pravocrtne naracije, uz vojnički discipliniranog pripovjedača koji škrto i duhovito, polunaivno i poluironično, upravo češki, skicira događaje oko sebe. Tek usputni, SF motiv pronađene karte bitke iz paralelnog svijeta, koju hrvatski i češki likovi pokušavaju odgonetnuti uz samostansku šljivovicu, odljepljuje priču od realističke matrice i diskretno joj pridaje pozlatu neodređenog, tajanstvenog i neizvjesnog.
Domovinski rat prisutan je, kao glavni ili sporedni temat, u još nekoliko priča, ali ovdje je autor postigao najbolji efekt: podcrtao je elementarnu ozbiljnost ratne zbilje, a uvođenjem zagonetnog predmeta uspio je naznačiti simboliku otvorenosti ljudskog duha novim izazovima.
Jezična dimenzija Jirsakove nove proze posebice je markirana, što nije, kad je ovaj autor u pitanju, nikakva novost – dovoljno je prisjetiti se složenih struktura u romanu Karavan savršenih (1964). Ovdje je temeljno njezino obilježje bogat i razveden leksik te pomna izgradnja sintaktičkih nizova, raspored duljih i kraćih diskurznih cjelina koje odmjereno pune značenjski fond teme i njezina krajnjeg smisla. To znači da je Jirsak u stanju, minuciozno poput Marinkovića ili Novaka, jedan motivski sklop u okviru teme semantički obraditi i opteretiti jezičnom raznovrsnošću koliko god hoće i koliko god mu treba, a da ne postane zalihosan i monoton, jedan od napornih kvazimodernističkih lingvostilista. U tome je smislu Jirsak pripadnik stare škole dobrog pisanja: kultiviran u fondu i izboru rječničkog blaga, talentiran u izgradnji rečeničnih i diskurznih sekvencija, kreativan u kombiniranju jezičnog standarda, lokalnih govora, slanga i funkcionalnih stilova, izvoran u metaforici.
Zapravo, Jirsak pazi na svoj prozni jezik kao da ispisuje poeziju, što je vrlina pomalo egzotična i rijetka u današnjoj hrvatskoj književnosti: „Hodam, dakle, durerovski bakrorezan, čekam da me tkogod izvuče iz nemogućeg položaja lebdenja nad taracom od granita, tj. nad samim sobom (satkanim od paučine jesenske), jer za to izvlačenje, jasno je, sam-samcat nemam baš puno šansi.Nemam, jer... eto, dotjerah do toga da se povjeravam. Znam ja, dakako, razloge svega toga lebdenja, lutanja i praznoće. Ne izostaje vam to nikada. Ponavlja se. Ista ona nevoljna, kažu stručnjaci za dušu, matrica psihološka.”
Prošlo je skoro pedeset godina od posljednje autorove ukoričene prozne knjige. Karavan savršenih proglašen je „čudesnim eksperimentom” (S. Lasić) i čudesno se zarobio u povijest, u sporadične leksikonske natuknice, kao i njezin autor. Prije toga hvaljeni roman za djecu i mlade Mjesečeva djeca (1958).
Gdje je nestao Predrag Jirsak? Zatvoren u povijest dosadne svakodnevice, od kuće do posla, od posla do kuće? Trošeći svoj talent, vještinu i znanje na bohemističkoj katedri, na repeticiji
akademskog gradiva, te u prevođenju važnih (Zamarovsky, Mukařovsky, Čapek) i nevažnih naslova (dajdžestirane bajke za djecu)?
Pred nama su, kako god bilo, „dobro ispričane priče”koje svome autoru mogu služiti na čast, kratka proza dugog daha u kojoj se istinski čitateljski uživa, pa se iskreno nadamo da slijedi otvaranje punih ladica iz samozatajne profesorove manufakture. Jirsak se konačno, uknjižen, vratio kući, i to je dobitak za hrvatsku književnost.
Ivica MATIČEVIĆ
