Prenosimo intervju Srđana Sandića sa spisateljicom Sibilom Petlevski. Intervju je objavljen 18. travnja na Kulturpunktu.
Pomalo o trilogiji Tabu, a pomalo o stanju "duha vremena" razgovaramo sa Sibilom Petlevski.
Razgovarao: Srđan Sandić
Sibila Petlevski prozna je spisateljica, pjesnikinja, dramatičarka, izvedbena umjetnica, znanstvenica, sveučilišna profesorica, urednica i prevoditeljica, čija su djela prevedena na desetak svjetskih jezika i nagrađivana u domovini i inozemstvu. Roman Vrijeme laži kritičari su ocijenili njezinim najvažnijim proznim tekstom, a veliko zanimanje sigurno će pobuditi i ove godine objavljen nastavak, roman Bilo nam je tako lijepo! u izdanju Frakture koji je povod ovom razgovoru.
KP: U romanu Bilo nam je tako lijepo! analizirate društvena događanja u prva dva desetljeća 20. stoljeća i pretpostavljate kako su utjecala na današnje društvo. Kakvo je ovo društvo po vama, a kakvo je bilo u posljednja dva desetljeća?
S. P.: Važno mi je reći da drugi roman moje trilogije Tabu, premda žanrovski najviše podsjeća na biografiju, nikako nije “tek jedan zanimljivi životopis”. Bilo nam je tako lijepo! je biografija samo utoliko ukoliko jedan primjerni životopis može poslužiti kao književna izlika da se osvijetli široki srednjoeuropski prostor austro-ugarske imperije i Balkana u kojemu je politika “sudbina, život” na način na koji je to divno ustvrdio Krleža u Zastavama. Istraživanjem građe za drugi roman moje trilogije naučila sam podosta o korijenima političko-vjerskih prijepora u Bosni, o "habsburgovštini" i njenom utjecaju na hrvatsku povijest, kao i o prijetvornostima ideje jugoslavenstva prije, u toku i poslije prvog svjetskog rata. Dakako da moja strast prema povijesti nije povjesničarska nego je književna, što znači da nisam u romanu imala potrebe upotrijebiti sve što mi je u procesu istraživanja došlo pod ruke. Čitala sam memoare vojnih zapovjednika Prvog svjetskog rata, opise bitaka na volhinijskom frontu, zatim priručnike vojne strategije ili, na primjer, za prvi roman koji se zove Vrijeme laži, proučila sam sve dostupne dokumente iz tzv. Old German Files arhiva FBI-a. Kako sam strastvena čitateljica novina, pročitala sam, dan pod dan, nekoliko godišta hrvatskih, ali i nekoliko godišta srpskih novina koje su u vrijeme austro-ugarske okupacije Beograda izlazile u Srbiji i na Krfu.
Način kako se manipulira činjenicama u udžbenicima povijesti kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji je skandalozan. Po mojem mišljenju je jednako nedopustivo olako baratanje činjenicama, kao i njihovo prešućivanje i dnevnopolitičko lakiranje. Dodala bih da se već spomenuto Krležino petoknjižje odnosi upravo na one godine koje su i za mene kao spisateljicu zanimljive, premda ja to činim na posve drugačiji, transmoderni način. Trebale bi te pouke prošlosti biti zanimljive i poučne i za ljude koji danas kreiraju politiku na prostoru Srednje Europe i Balkana, onog "istočnog" i onog "zapadnog". Zastave su bile i ostale Krležino intimno uvježbavanje uzaludnosti komunikacije u "našim prostorima", pri čemu pod sintagmom "naši prostori" ne mislim na političke granice, nego na sudbinske prostore suživota na kojima se dogodio najveći zamislivi tabu, a to je potiskivanje trauma prošlosti u duboku, opasnu podsvijest. Uzalud brojne studije krležologa, Lasićeva strukturna analiza, pokušaj mađarskih znanstvenika da svedu tu građu na roman s ključem, pa i aktualna, hrvatska i srpska redateljska potreba da se s krležijanskim porukama izađe na vidjelo u aktualnome trenutku – ipak moram primijetiti da pouke iz Zastava ostaju do dan danas neusvojene. Lekcije nisu naučene i povijesne greške se mogu ponoviti. Pa kako se onda ja danas mogu nadati da moja nekrografija utemeljena na elementima biografije Viktora Tauska može biti shvaćena i kao politički roman?
Mi smo danas u stanju koje si ne usuđujemo priznati. Nismo sposobni sagledati manipulativne strategije demokratskog sustava. Reagiramo prekasno. Vidi se to i po domaćim primjerima. Ako netko u Zagrebu hoće ostvariti "pravo na grad", može li to izlaskom na cestu, ili je sad prekasno, jer ni time se više ne može ništa postići? Kako protumačiti ono što se događalo nedavno u Britaniji, što je u Americi, a onda i u glavnini "zapadnoga" svijeta preraslo u "naivne" pobune ljudi koji su okupirali Wall Street i zazviždali protiv "ekstremnog kapitalizma"? Ljudi su zbunjeni. Do sad su mislili da su svoju građansku dužnost obavili odlaskom na glasanje. I dok mogu mirno živjeti i jesti otprilike na istom standardu - oni se ne pitaju gdje smo zapravo. A stvari su krenule malo žešće nizbrdo… Recesija počinje buditi iz zimskog sna ljude koji su lagodno uživali u demokratskim pravima, a da ih zapravo nisu znali iskoristiti. Ljudi ne poznaju mehanizme civilnog društva, i boli ih briga, sve dok na vlastitoj koži ne osjete negativne posljedice vlastite nebrige. A onda si počinju postavljati patetična pitanja – na primjer - što možemo učiniti da svijet bude bolji?
Ne mogu biti nego cinična u upotrebi termina "intelektualna elita". Nje više nema, elita se spominje danas samo u vezi s ekonomskom vrhuškom. Taj prijelaz u terminologiji je tako drastičan da intelektualci uopće nisu svjesni da "laju" u prazno, jer je karavana prošla, a oni su, u međuvremenu, prestali biti "elitom". Elita su danas tek onih 0,8 posto ekstremno bogatih u svijetu koji se žele sačuvati od društvenih buna koje vriju na svakome kraju svijeta. Scenarij nije optimističan: nije teško predvidjeti lokalne bune na svakom koraku. Problem je u nedostatku šire vizije, jer svaka pobuna da bi bila uspješna mora imati jasan cilj, plan i strategiju, treba je dovesti u kakav-takav red, i što je najvažnije – ne dozvoliti da se sve skupa pretvori u lutkarsko kazalište u kojemu konce povlače isti oni protiv kojih se podigla "revolucija". Buntovnici se lako pretvaraju u pljačkaše, a to će se zlorabiti tako da će se izolirati istinski nositelji novih demokratskih promjena. Njih će se evidentirari i eliminirati u ime ekonomske elite današnjice. Ona se želi obraniti od onih koji bi mogli i znali na pravi način artikulirati ciljeve, pomoći da se grabežna masa pretvori u nešto što ima "demona savjesti" u sebi. Ljudi danas "demona savjesti" nemaju; kad izađu na ulice brzo ih obuzme grabežni instinkt. Eto, moglo bi se reći i da Stanje sumraka, treći roman iz trilogije koji upravo pišem, govori o tome – o Trećem svjetskom ratu koji se događa upravo sada, a da toga nismo svjesni, dok pogibamo od jedne vrste neletalnog oružja koje bi se – pjesnički rečeno – moglo nazvati nedostatkom osobne odgovornosti.
KP: Koje su slabosti ovog društva? Ili, prošireno, slabosti pisanja i umjetnosti u Hrvatskoj? Izgleda kao da nešto ozbiljno ne valja, zar ne? Kao da je nekakva neiskrenost u "igri"?
S. P.: Tvrdim da nisam postmoderni nego transmoderni pisac, i tako ću pristupiti vašem pitanju. Zašto lagati – vjerujem u transmodernu i nisam sklona oduševljavati se postmodernističkim postupcima otkrivanja tople vode, a još manje me impresioniraju meta-metateorijske rasprave bez filozofskog i znanstvenog uzemljenja. Okušala sam se, osim proze, u različitim žanrovima. Uostalom, profesija koja mi daje mjesečnu sigurnost je profesija dramaturga i teoretičara izvedbe s profesorskom plaćom na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, ali ničemu što pišem ne pristupam kao nekom tobože "bezinteresnom" tekstu, nego upravo suprotno, svjesna sam dramaturgije društvenih izvedbi i njihovog povijesnog kontinuiteta. Bit će da sam zato sklona potražiti korijene sadašnjih kriza na kulturnoj sceni u neapsolviranim polemikama s početka dvadesetog stoljeća. Baš mi se čini zgodnim i poučnm svratiti vam pažnju na jednu zaboravljenu polemičku studiju kojom je moj glavni lik, u hrvatskoj stvarnosti – ne u romanu – pokušao ukazati na neiskrenost u "igri" svoje sredine, ali je brzo odustao od jalova posla i vratio se u bečku i berlinsku metropolu. Ne kažem da su stvari tamo bile bolje u prva dva desetljeća dvadesetog stoljeća, ali su bile manje klaustrofobične.
Tauskova studija o Ivanu Tresiću Pavičiću govori i o odnosu "mladih" i "starih", o dvije struje shvaćanja umjetnosti u razdoblju hrvatske Moderne. Odlaskom u Beč, Tausk se u doslovnom i prenesenom smislu odlijepio iz gravitacijskog polja matične sredine, iako je na početku njegova osobna "secesija", inzistiranje na raskolu starog i novog, bila poetička gesta zažarenog pripadnika Mladih unutar pokreta hrvatske moderne. U Matoševoj skici grupnoga portreta mladih pisaca za koje on otvoreno priznaje da ih ne poznaje osim po nepovoljnim citatima iz nesklonog im Tresićeva časopisa, a bez potrebe da ih pobliže upozna, Viktor Tausk, koji se tada potpisivao pseudonimom Slovačić, bio je imenovan u množini, kao simptom ništožnosti nove generacije nekih "famoznih Slovačića Tauska". Tresić je Tausku bio povod da izrazi duboko nezadovoljstvo hrvatskim književnim prilikama u kojima se jaka društvena pozicija koristi kao sredstvo utjecanja na savjest kritičara. Uređivanje vlastitoga lista prijeti postati oblikom monopoliziranja medijskoga prostora, a Tresićevu već tada uočljiva književnu hiperproduktivnost Tausk također sagledava u negativnom svjetlu kao simptom nacionalne društvene bolesti u kojoj kvantiteta brzo nadomiješta kvalitetu i svatko vrijedi toliko koliko sam javno nudi. Tausk vidi u tadašnjim hrvatskim intelektualnim prilikama doba "literarne nemoći". Na hrvatskom književnom prostoru dolazi – po njegovu mišljenju – do izmicanja vrijednosnih kriterija, i najgoreg od svih zala, a to je nesposobnosti da se izvrši usporedno vrednovanje domaćeg i stranog. Ostavimo li po strani vrednovanje doprinosa pojedinih pisaca u razdoblju Moderne kao pravca i onodobna književna nadmetanja i uzajamna prigovaranja, teško je iz današnje pozicije ne zamijetiti koliko je u općoj ocjeni boljki hrvatskog intelektualnog života, Tausk bio u pravu. Upravo zbog sprege politike i književnosti; zavodničkog pjeva moći koji je opčinio i dalje opčinjava mnoge hrvatske intelektualce, i dakako, s druge strane, potaknuo i svesrdno potiče sebični autizam najmlađe generacije pisaca koji su zastupnici medijske kulture zaborava, koji na njoj izgrađuju svoje ime, misle da vrijede toliko koliko sami javno nude, pritom zarađuju sramno sitan novac, jer u današnjem vremenu za kulturu i nije predviđeno drugo nego "sića", i zaboravljaju da će sutra biti i sami zaboravljeni. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da je i srpska intelektualna sredina naslijedila simptome povijesti svojega beščašća, da je i tu puno onih koji su u zadnjih dvadeset godina presvlačili političke kapute brzo i vješto kao u slapsticku. Očito bi svaka sredina za sebe trebala obaviti satove ili časove anatomije na Kišov način.
KP: Nekada su vam davno, u začecima ove društveno političke zajednice i situacije pomalo "brojali" krvna zrnca. Ili su samo bili pasivno agresivni? Kako danas gledate na to? I kako se na to uopće može gledati?
S. P.: Koga se još tiče povijest beščašća ispisana na pergameni moje kože, kad i ja sama, preko nosa uronjena u sveopću kulturu zaborava, nemam volje, spominjanjem tih epizoda, buditi iz stoljetnog sna uspavane heroje hrvatske šutnje? Uostalom, odnedavno – od kada sam se povukla iz javnoga života – sve navedene metode ostrakizma i društvene represije koje su devedesetih obilježile moju biografiju i koje me nisu pokolebale u nakani da ovdje ostanem (čak ni kad mi se jasno i glasno vikalo da napustim svoju domovinu, pri čemu sam lako mogla unovčiti poziciju disidenta), sve te vještine nisu ravne onoj koju je moja intelektualna sredina poslije još dugo na meni iskušavala, a to je: namjerni zaborav, mirno, savršeno i potpuno odustvo potrebe da se provjeri odnosi li se to o čemu pišem možda na ove tu ljude i ove krajeve, može li se možda netko u tome o čemu govorim prepoznati kao književni lik, ili još bolje, kao protagonist u zapletu društvene drame koja simptome svoje krize vuče još od Habsburške monarhije i periodički ponavlja iste obrasce komedije prerušavanja da bi upravo sada dostigla najveći stupanj pada morala i društvene hipokrizije? Nekada, dok sam imala manje životnog iskustva, utješila bi me činjenica da je ta ista, domaća sredina, već puno puta ogrnula plaštem nevidljivosti sve koji su joj htjeli pomoći da se izdigne iznad supijanog lamentiranja, i samosažalnog zavijanja u kutu provincijske krčme. Sada me takve stvari ne tješe – ispunjavaju me prezirom i gnjevom starinskoga tipa koji, začudo, biva najbolje prepoznat od onih najmlađih koji žude za znanjem – od studenata koji pokušavaju artikulirati svoju pobunu i ne dopustiti da netko drugi za njih i umjesto njih osmišljava njihove ciljeve. Hoće li mladenačka pobuna biti iskorištena i od koga; hoće li njeni akteri pasti s trapeza u cirkusu neke politike, ili će biti poneseni zamašnjakom društva spektakla u prostor poništenja morala gdje se svi ciljevi, kako oni zbiljski i vrijedni, tako i oni lažni i besmisleni – stapaju u jednu jedinstvenu gestu potrošnje u kojoj se, kao u Aristofanovim Vitezovima, loši zamjenjuju gorima, a demokracija pretvara u strahovladu mediokriteta "od tržnog ološa odabranih".
KP: Borili ste se za prava manjina i slobodu govora. Kako se danas može "boriti" za ista ili slična pitanja? I što - elementarno – jest sloboda? Pa tek onda sloboda govora?
S. P.: U intervjuima je uvijek stvar procjene hoću li ja kao osoba koju se nešto pita shvatiti pitanje ozbiljno i na njega ozbiljno odgovoriti, ili ću procijeniti da je pitanje dio konvencije na koju treba odgovoriti konvencionalno i po mogućnosti što kraće, kao kad vas netko u prolazu pita "Kako ste" – a vi odgovorite "Hvala dobro, a vi?" jer bi bilo krajnje nepristojno raspresti priču o bolestima, djeci, ostarjelim roditeljima i neplaćenim računima. Takva se dilema postavlja kad danas netko postavi pitanje što je sloboda, preciznije, što je danas sloboda i kako se za nju danas možem boriti. To filozofsko pitanje je dakako i stvar prakse života, a ne treba zaboraviti činjenicu da se od devedesetih do danas drastično promijenila geopolitička, administrativna i ekonomska slika prostora na kojem živimo, pa to vaše "boriti se za prava manjina i slobodu govora" nije bilo isto u 90-ima i sada.
Demokratsko nasljeđe koje "mi Europljani" baštinimo, usput rečeno, već je u dramama Aristofana i Euripida posjedovalo sposobnost uočavanja vlastitoga naličja, hipokrizije glasa naroda. Ljudi danas nisu neinformirani: oni samo nizašto ne haju, jednostavno njih nije briga. Više nije problem u neobaviještenosti onih koji nisu upoznati sa svojim pravima – problem je u tome što su ljudi previše lijeni da bi ušli u dijalog s društvom, da bi prvo pristali biti prizvani pred jedan, badjuovski rečeno, tribunal moralnosti, a zatim svojim odgovornim svjedočenjem doprinijeli proizvodnji Istine kao događaja.
Paradoks je slijedeći: tipični građanin – sve dok živi svoju svakodnevicu bez neposrednog političkog pritiska i brutalnog policijskog zadiranja u privatnost – spreman je delegirati dio vlastite odgovornosti za tvorbu tzv. demokratskih sigurnosnih mehanizama. Ali, ne ovisi divna ideja o ne-dominirajućem mirotvornom diskursu samo o ustavnim i demokratskim sigurnosnim mehanizmima protiv arbitrane uporabe sile od strane države. Ona još i više ovisi o građanskim vrlinama samih građana. Bilo bi doista sjajno zapodjenuti ne-dominirajući dijalog u javim debatama, ali praksa nije tako optimistična – upravo na tom prostoru javnog diskursa gomilaju se dokazi o pogubnom utjecaju klišeiziranja sudionika u raspravama, pa je tako jednima dopušten govor o određenim temama, drugima nije, i to na osnovi tipizirajuće procjene o pripadnosti jednoj ili drugoj socijalnoj sferi. Manjine (svejedno jesu li nacionalne, spolne, rodne, klasne, u skali od Euripidovih Bakhi kao odbjeglih kućanica do dionizijskih stranaca u vlastitoj domovini) – da bi uopće dobile medijski odjek kao zalog da postoje – trebale bi raspravljati samo o "manjinskim" a ne o tzv. univerzalnim problemima. Dolazi do specijalizacije po strukama tzv. maître à panser. I još opasnije: i oni koji bi trebali biti zastupnicima razuma i etike struke akademske zajednice, kako prirodnjaci, tako i društvenjaci, podjeljeni su s jedne strane na govornike u ime činjenica i s druge strane na govornike u ime vrijednosti. Eh, kad bi stvari bile tako jednostavne kakvima se čine! Kad ne bi granica između ja govorim i činjenice govore bila tako kliska – dodajem i tako politizirana – kad bi postojala svijest o uzajamnoj vezi umijeća uvjeravanja (koja se pripisuje retorici "mekih" znanosti) i umijeća demonstriranja (koja podržava iluziju o vrijednosno neutralnom, u potpunosti desubjektiviziranom i tobože u potpunosti od politike neovisnom govoru akademske zajednice). Budući da je govor o činjenicama zaražen govorom o vrijednostima, a sistem vrijednosti je u permanentnoj krizi, ne preostaje drugo nego zapodjenuti neki ne-dominirajući dijalog o kakvom sanjaju suvremeni filozofi prava, sazvati kolektiv na novim temeljima, koncipirati to sazivanje kao okupljanje stvari i ljudi, prirode i društva; spojiti dva skupa tragično odvojena još od Platonove alegorije o Spilji nadilaženjem pogubne opreke između čovjeka i njegova okoliša.
Kako god to izgledalo zastrašujuće – pogotovo iz perspektive Sustava koji je predugo zlorabio pasivnost građana – u suvremenome svijetu koji je već zahvaćen recesijom novca i duha, pa ne treba čekati svoju apokalipsu jer u njoj već aktivno sudjeluje – po mojoj procjeni će borba za slobodu poprimiti oblike protu-demokracije. U trenutku kada jedan gradski trg – možemo zamisliti da je to Cvjetni trg u Zagrebu ili bilo koji drugi trg u Europi ili na Balkanu – postane simboličkim prostorom obrane sfere javnosti – ljudi izlaze na ulicu i mirnim demonstacijama jasno pokazuju opseg svoje kulturne volje. Sve je to lijepo i dobro, u skladu s demokratskim pravima građana, ali problem je u tome što opseg kulturne volje nikad nije bio, pa tako nije ni danas ozbiljno shvaćen od strane državnog Sustava, pa se onda ne treba čuditi kad, u uvjetima materijalnog osiromašenja i sveopćeg nezadovoljstva, sfera javnosti odluči primijeniti drastičniju metodu koju zovemo retorikom ulice.
Medijsko pitanje: "Što te ljude koji su izašli na cestu integrira?" samo ponavlja zatečenost Sustava koji se uljuljkao u definiciju različitih sfera javnosti na osnovi njihovih identitetnih načela, pa je ostao osupnut pojavom kontra-javnosti koja se danas počinje integrirati u Hrvatskoj, na Starome kontinentu i u svijetu na osnovi rasprave o pitanjima koja prepoznaje kao bitna. Konstitutivna snaga diskursa postaje zalogom promjena u strukturi javne sfere, a retorika ulice samo prijeti pokazati koji je pravi obim volje. Ta je volja, koju se može nazvati kulturnom sve dok se mirno iskazuje, dio jedne obuhvatnije kulture življenja gdje se, pod imperativom promjene kao samoostvarenja zajednice, na forumu javnosti gube razlike između kulturnih protuprojekata i društvenih protuprojekata. Imam osjećaj da će se borba za slobodu odvijati na prostoru na kojem će se – iz sfere kulture, a na osnovi novoprobuđene odgovornosti za uočavanje bitnih pitanja – uskoro stvoriti neka nova kontra-javnost koja će možda uspjeti vratiti ozbiljnost pojmu slobode u suvremenom društvu dvolične demokracije i slijepog konzumerizma. To je nada, ali svaka ljudska nada, pokazala je povijest, ima svoju cijenu. Treba vjerovati da ta cijena neće morati biti plaćena u krvi.
KP: Prva dva desetljeća 20. stoljeća, jasnije su uspostavila tabue koji su postojali tada, a i danas su tu, od politike, odnosa prema vjeri, naciji, smrti, seksualnosti, rodnim pitanjima. Tada je začet i feminizam i Viktor Tausk, koji je bio u prvom krugu Freudovih sljedbenika, bio je zainteresiran za novo ženstvo 20. stoljeća, i kao psihoanalitičar i kao muškarac. Bio je veliki zavodnik, muški protofeminist, no i "dezerter ljubavi" koji se divio snažnim ženama, ali bi ih uvijek i napuštao u strahu od ovisnosti. Tko je ili tko su danas Viktor(i) novoga doba i kako vidite problem i pitanje tabua?
S. P.: Tabu danas nije ono nedodirljivo nego ono neprikazivo. Živimo u medijaliziranome svijetu. Prikazuje se samo ono na čemu se može zaraditi - po mogućnosti odmah. Zato je danas vrijednost tabu – u bilo kojoj struci – kako u umjetnosti, tako i u znanosti. Problem je u tome što vrijednost nije sama po sebi proizvod i opire se mogućnosti da kao proizvod bude zamijenjena sličnim proizvodom. Zato je tabuizirana. Nema cenzure prema opscenosti, amoralnosti i sličnim starinskim pojmovima. Nema te teme koja bi bila moralno nepodobna. Cenzura se odnosi na sadržaje za koje se može procijeniti da su medijski nepogodni - bolje rečeno da se ne uklapaju u medijsku industriju, pri čemu je i politička scena dobrim dijelom dio te industrije. Danas se može govoriti sve, baš sve – osim onoga bitnoga. Ako nešto važno slučajno bude izgovoreno u javnosti, tada mehanizmi medijske industrije poduzimaju nužne obrambene radnje: minoriziranje, niveliranje i zamagljivanje "bukom u komunikacijskom kanalu".
Ali vratimo se iz dvadeset i prvog u dvadeseto stoljeće. Može nam se učiniti da smo daleko odmakli; da su tabui koje ste spomenuli – odnos prema vjeri, prema smrti, seksualnim i rodnim pitanjima – u našem, zapadnom svijetu, apsolvirani. Svakom je razumnom čovjeku jasno da su isti tabui još uvijek tu, samo je njihovo "medijsko pakiranje" ljepše, pa bonton govora u javnosti lažira pravo stanje stvari a problem se ne rješava nego se u najboljem slučaju verbalizira i to sa znatnim udjelom medijski podobne, isprazne frazeologije. U međuvremenu lete pepeljare u glavu onih "malo drukčijih".
Listi tabua naslijeđenih iz dvadesetog stoljeća dodali ste i odnos prema politici o čemu sam već dosta govorila, ali ne smeta – neke stvari vrijedi ponoviti. Svi današnji politički tabui na domaćem terenu su negativna posljedica "politikantstva" koje je nadvladalo promišljenu politiku u razdoblju prije Prvog svjetskog rata. Kad se tome pridoda sustavno zanemarivanje gospodarskih potreba naroda, suspendiranje ustavnog stanja u Banskoj Hrvatskoj i zapleti izazvani Balkanskim ratovima – postaje jasno ogorčenje mlađih ljudi koji su, zgađeni političkom dvoličnošću, stare raspre oko "narodnog jedinstva" Hrvata i Srba pogurali prema načelu unitarnog jugoslavenstva. U jednom intervju sam već spomenula primjere politikantstva prije Velikoga rata, ali držim da su ilustrativni, pa ću ih izvući iz naftalina i za ovu priliku: naime, atmosfera unutar hrvatskih političkih stranaka bila je u jednom trenutku obilježena prljavim igrama, pa su na primjer, nakon atentata na prestolonasljednika vlastima predavani popisi s imenima tobožnjih špijuna koji su onda bili osuđeni na dugogodišnju tamnicu ili smrtnu kaznu. S druge strane, srpska politika je bila spremna surađivati i s Talijanima i s Mađarima u podjeli hrvatskog teritorija u ime tobožnjeg narodnog jedinstva, a iz tadašnjih prilika u Bosni i danas bi se moglo štošta naučiti. Slijedeći ljubavni zaplet u Beogradu pod austrijskom okupacijom, pred kraj romana Bilo nam je tako lijepo! usput se dotičem i nekih tabua ideje jugoslavenstva.
KP: Cijeli je roman zapravo priča o potrazi za nekonvencionalnim oblicima sreće i našim zabludama u olakom prihvaćanju gotovih rješenja za sreću. Naslov knjige zapravo je citat iz oproštajnog pisma Jelke Gans Tausk i njezinih dvojice voljenih muškaraca, uoči njihova trojnog samoubojstva koje su izvršili kad su u Beču, u ožujku 1938, otvorivši prozor vidjeli nacističku paradu. Što je, prema vama kao spisateljici, sreća, te kada je samoubojstvo "opravdano"?
S. P.: Jelka, omiljena sestra Viktora Tauska, imala je u sebi, za razliku od brata, "kapacitet za sreću". Jelkin drugi muž, Ernst Gans, i njegov brat blizanac Camillo ušli su u trojnu vezu, premda kućanstvo utroje, zloglasni, ali u to vrijeme među nekim umjetničkim dušama i knjiškim tipovima popularni ménage-à-trois, nije bilo njihova nakana. Nije im bilo ni na kraj pameti dokazivati slobodarske ideje: bilo kome bilo što tumačiti i pokazivati na vlastitom primjeru. Pitanje sreće za njih je bilo pitanje intime kojom se ne maše kao zastavom. Za razliku od Marthe Frisch, prve Viktorove supruge, poznate socijaldemokratkinje i zastupnice ženskih prava - Jelka je - barem ona Jelka koju sam stvorila u romanu kao fikcionalnu junakinju - bez mudrovanja i bez pretencioznih gesta i javnih deklaracija, zastupala ljudsko pravo na duhovno i tjelesno blagostanje. Citirat ću ulomak iz romana jer on najbolje definira Jelkinu potragu za nekonvencionalnim oblicima sreće kao ljudskim pravom na blagostanje: Ona je to pravo pokušavala provesti u život i podijeliti ga s drugima kroz potrebu za toplom uzajamnošću koja je za nju bila najvrednije etičko načelo: jedino načelo koje je primjereno čovjeku, koje proizlazi prirodno iz ljudskoga bića i vodi ga naprijed bez prisile crkve i političkih nagodbi, bez nagovora na zlo u ime nekog "višeg", čovjeku stranog apstraktnog načela. Samo nagon za srećom i instinkt uzajamnosti, pobuda da se radost proširi među ljudima, može spasiti čovječanstvo od povijesne predodređenosti zapečaćene na razini kolektivne sudbine. "U protivnom" – osjećala je ona u dubini duše, a Ernst je to jednom prilikom glasno izrekao u društvu, jer se u potpunosti slagao s nazorima svoje žene – "nema nam druge nego pristati na krvavu klaonicu koja neprekidno, iz stoljeća u stoljeće, 'u ime' nečega, bilo čega što se proglašava svetim, vodi ljudski rod do konačne točke istrebljenja. Zar zbilja želimo na to pristati? Zar se zbilja nemamo snage oduprijeti? Ne treba puno. Ne treba revolucija. Samo malo osobne hrabrosti." Kad je 13. ožujka 1938. proglašen Anschluss i time je Austrija pripojena Njemačkoj, a posebno nakon plebiscitne odluke gdje su se glasanjem u postotku od 99,7% stanovnici odlučili da doista vrijedi slogan "Svi Nijemci u jednoj državi", Jelki Tausk i Gansovima je postalo jasno da za njih kao za židovske intelektualce nema mjesta u Beču. Kad su 17. ožujka otvorili prozor i vidjeli nacističku paradu, zapisali su rečenicu koja je poslije postala motto moje knjige i izvršili trojno samoubojstvo: "Bili smo sretni. Bilo nam je tako lijepo i htjeli smo da tako i ostane."
Vi me oprezno pitate kao spisateljicu i jedino kao spisateljicu, dakle kao zastupnicu modalnog svijeta fikcije, a ne kao osobu iz običnoga svijeta stvarnosti, o "opravdanosti" samoubojstva. To znači da mislite da je samoubojstvo tabu-tema. Za Gansove je perspektiva bila koncentracijski logor. Oni su odabrali kako su odabrali, a mogli su i drukčije. Samo je jedno sigurno – ako je suditi prema oproštajnoj poruci, nisu to učinili iz straha i iz slabosti; samoubojstvo je za njih bilo oblik društvene nepokornosti, nepristajanje na režim smrti kojemu se na drugi način u svojem vremenu nisu mogli suprotstaviti. Njihovo samoubojstvo – koliko god to drastično zvučalo – bilo je učinjeno u ime jednog drugog režima – režima života koji slavi vječnu i nepokorivu ljubav. Zato Badiou ima pravo: "U umjetnosti ima zadovoljstva, u znanosti ima ushita, u politici ima entuzijazma, ali sreće ima samo u ljubavi."
KP: Kada možemo očekivati zadnji roman ove trilogije?
S. P.: Stanje sumraka je naslov trećeg dijela moje trilogije koji sam posudila iz psihijatrijske prakse, a odnosi se na halucinogena stanja ponekad izazvana i ratnom traumom. Taj roman je hibrid transhumanističkog science-fictiona, dokumentarističke proze i parabole o zlu. Iako se svaki od romana iz trilogije može čitati kao odvojeno djelo, zajedno tvore idealnu cjelinu, pa neke od linija zapleta koje su postavljene u Vremenu laži u trećem dijelu razrađujem, ali dodajem i posve nove elemente. Tim romanom afirmira se tema stroja za navođenje masa već prethodno naznačena u prva dva romana trilogije gdje se životne tragedije likova sagledavaju u povijesnom kontekstu. Bavim se ponovno tabuima oslobađanja od manipulativnih strategija života. Premda imam razrađenu i strukturu, i to, što bi se reklo, gotovo do u detalj, građa kojom se bavim je dovoljno opsežna i dovoljno zahtjevna da traži i koncentraciju i vrijeme. Mislim da ću uspjeti dovršiti roman za pola godine, ali svemu što radim nastojim pristupiti bez nasilja – gotovo je kad je gotovo.
