Prenosimo osvrt Dunje Detoni Dujmić koja piše o romanu Božanska dječica Tatjane Gromača. Tekst je objavljen u Vijencu br.501 od 16. svibnja 2013.

Značenjska se polja romana Božanska dječica (2012.) Tatjane Gromača smišljeno lome oko univerzalnih pitanja o uspravnosti, čistoći, istini, slobodi, a napose o tzv. normalnosti pojedinca; istodobno, kako to i biva, ta je metafizička potka provučena kroz neke konkretizirane slučajeve društvenih devijacija u suvremenoj zajedničkoj „kupki“; zato se čini da bi romanu najbolje pristajao kvalifikativ psihotranzicijske priče o manipulatorima i njihovim žrtvama u povijesno iščašenim vremenima. No prepoznatljiva tema na crti pojedinac–društvo, koja se štoviše poslužila i starom simulacijskom gestom simplificirana, naoko autotematizirajućega kazivanja, u ovoj je prozi zadobila začudnu narativnu provedbu. Ono što zrači novinom jest naracijska infantilizacija, koja svaki čas klizne u ironijsko, povremeno i u sarkastično pa i groteskno, razobličavanje osoba, predmeta i pojava u prostoru ponižavajućega protoka vremena. Naime, pišući o imaginarnoj obiteljskoj situaciji (progresivno majčino duševno rastrojstvo u razornoj društvenoj okolini), autorica je načinila kopernikanski okret: etička dezintegracija prostora utjecala je na vjerodostojnost nekih poodraslih sudionika zbivanja, pa u njih dolazi do devalvacije zrelosti i doraslosti situaciji, lišava ih se odgovornosti i preimenuje u djecu ovisnu o lažnim autoritetima.

Taj je postupak povukao za sobom odgovarajući diskurs: obje naratorice (tj. dominantna kći i viktimizirana majka) preuzimaju poosobljeni, više ili manje djetinji oblik komunikacije, kći se najčešće stilizirano sniženim načinom obraća čitatelju kako bi protumačila (ne)normalne zgode iz obiteljskog kruga, a dijete-majka pojačanim tonom naivno ohlađena i pojednostavnjena rezoniranja – apostrofira kćerku i skromno ispovijeda osobna iskustva, najčešće iz novostečena bolničkoga rezervata. No qui pro quo čin ne iscrpljuje se samo u tome da kći patronizira majku, tj. da one s nedvojbeno ironijskim učinkom zamjenjuju uloge, nego i duhovni prostori njihove egzistencije postaju reverzibilni: zbilja se pokazala bolesnijom od bilo kojeg štićenika u bolničkom krugu rezerviranom za „nagrižene“ duše.

Pripovijedajući o paradoksima normalnosti i istinitosti, ja-naratorica, koja sebe naziva „majčinom zapisničarkom, ovlaštenom sudskom tumačicom i pisaricom“, drži primjerenim da se pred čitateljem opravda zbog prevelike slobode „potezanja misli i slika općeg karaktera“ sa svrhom postizanja „preciznijeg opisa i analize prostora, vremena i ljudi“, dakle zbog svega što je sudjelovalo pri razvoju „čudesne i pomalo mistične, u svakom pogledu izvanredno umjetničke bolesti“. Takvo pripovijedanje sadrži imanentnu potrebu za diskursom onih koji će se ubrzo suočiti s progresijom promatrane bolesti. Zato sintaksa ove proze slijedi načelo montažnoga naslagivanja promjenljivih te crtičarski razlomljivih pojedinačnih iskaza. Majčina kazivanja postaju tijekom fabularnih etapa emocionalno sve praznija; kćerin se diskurs zgušnjuje ovisno o stupnju razumijevanja majčine bolesti. Iza maske naivnosti proviruje stav kritičkoga promatrača prilično otporna na paradokse zazorne zbilje.

Taj pripovjedač povremeno, ali s namjerom, poseže za žanrom bajkovitoga govora, što se naglašava podnaslovima ili njihovim proširenim tumačenjima u kurzivu (na istovjetan se način grafički upozorava na majčin govor te intertekstnu simulaciju raznih izvještajnih dodataka). Ta dopunska bajkovita mimikrija upozorava na vrstovnu hibridnost teksta, opravdava njegovu fragmentarnu strukturu, odnosno crtičarsko nizanje paradoksno nasuprotnih prizora društvena zdravlja i obiteljske patologije; bolnica povremeno postaje čarobni dvorac u bajkovitu okruženju s majkom preodjevenom u djetešce ili Trnoružicu. Ta se hibridnost dobro uklapa i u začudne narativne perspektive i hipertrofirana očišta, koji su obilježili sintaksu i leksik ove proze. Stoga bismo ovu knjigu mogli nazvati i nekom vrstom „bajkoromana“: no čudesne, višeepizodne pustolovine ipak ne odvode prvi glavni lik (majku) do konačne sreće; dosuđeno mu je prebivati u antibajci, gdje njegova egzistencija poprima groteskne razmjere: bezazlena majka, u progresivnoj fazi svoje „normalnosti“ poprima euforičnu auru te se njezina početna figura preodjevene djevojčice nakazno preoblikuje, odnosno, njezino izmanipulirano i dotad potisnuto ja metamorfozira u bestijalni lik „bestidna minotaura“, figuru nesnošljivosti. Ipak, taj nesretni lik sustavno ima i svog zagovornika/pomagača što mu ga je isporučila prava bajka: riječ je o drugom glavnom liku, a prvom naratoru (kćeri), svojevrsnom bajkovitom suputniku, važnom u komunikacijskom lancu, dakle o liku koji stalno balansira između realnoga i imaginarnoga svijeta: on je taj koji daruje tumačenja, koji preživljava na crti između čudesnih unutarnjih preobrazba te plošnosti vanjskoga zbivanja.

Napokon, upravo se na toj napetoj crti trajanja naglo i prekida ta mračna, nimalo nevina psihotranzicijska, a povremeno i distopijska, po mnogočemu fascinantna, priča o kraju slobode, o krivim autoritetima, o poraznim iskustvima totalitarizma i njihovoj bolesnoj djeci.

Prenosimo tekst Željka Ivanjeka o Danijelu Dragojeviću i novoj knjizi pjesama Negdje. Tekst je objavljen 15. svibnja 2013. u Jutarnjem listu.

Njegova se potraga i lov za bistrom misli, bilo u stihu ili prozi, nastavlja

I ne sjećam se više kada sam zadnji put pisao o nekoj zbirci stihova. Sad svejedno, svečanost je držati u ruci, barem za mene, novoizašlu knjigu Danijela Dragojevića “Negdje”, u izdanju Frakture.
Davno su prošla vremena kada je Milivoj Slaviček objavljivao izbor mladih pjesnika u dnevnim novinama, i izdavao časopis Stih. Samo stariji pamte polsatnu, ako ne 45-minutnu, radijsku emisiju “Poezija naglas” koju je na III. radijskom programu uređivao Danijel Dragojević (r. 1934. u Veloj Luci na otoku Korčuli). Imao sam tu čast da u nju uvrsti i moje stihove, zajedno s onima Miljenka Kovačićeka, i da ih Božidar Alić pročita u eteru. To mi je bilo nedovoljno, pa sam Dragojevića upitao, već tada 70-ih velikog pjesnika, nazočnog u svim i svakoj pjesničkoj antologiji, što misli o njima. “Nisam dovoljno plaćen da govorim što mislim”, odgovorio je.

Zahtjevni klasik

Jednom riječi, prošlo je razdoblje poezije. I nestalo je amaterskog stvaralaštva. Nekoć mladi radnici-pjesnici strahuju pred malom penzijom, kao i svi mi, izostavljajući iz računice rješenje smrti. Naposljetku, pjesnik i akademik Nikica Petrak zapisao je negdje kako ga je sram pisati stihove poslije navršene pedesete godine. Na našu sreću, pjesnici još uvijek pišu, oni mlađi poput Ervina Jahića i Ivana Hercega tiskaju, štoviše, časopis Poezija; s jednim manjim izborom u njemu su, uostalom, najavili predmetnutu, novu knjigu pjesama “Negdje” Danijela Dragojevića.

Bilo bi preuzetno pomišljati kako je moguće napisati nešto novo o pjesniku Dragojeviću. O njemu su pisali majstori našeg stiha i eseja. Dragojević je, s druge strane, redovito odbijao najviše pjesničke i spisateljske nagrade, te su ga žiriji ostavili, naposljetku, na miru plašeći se “košarice”. Kao da je tom gestom branio jedan “sredovječan” stih napisan velikim slovima u pjesmi “Na kraju krajeva”, i objavljen pred 41 godinu u prvom broju časopisa Teka: “Ali što se koga tiče što u mom vrtu cvjeta ruža”.

Kad spominje Zenona, odnosno Heraklita - dva puta u zbirci “Negdje”, Dragojević to čini s punom odgovornošću, tražeći od svoga čitatelja da nekog vraga o tome znade, da se obavijesti kako bi ga dokraja razumio. Velikim dijelom klasici XX. stoljeća bili su i jesu zahtjevni, i to s razlogom.

Kako se nosi starost

Filozofijska tradicija kod Dragojevića nije obična referenca, kao što to nije kod Eliota ili Pounda. O njoj dovoljno govori amblematski naslov jednog njegova zapisa u prozi: “Wittgenstein u Omišu”. Upečatljiv je, i ponešto nedokučiv, poput svojevrsnog plakata za posebnu pjesničku večer, na koju se zabranjuje ulazak “nezaposlenima”.

Dragojevića je puno “lakše” slijediti, naoko, prema referencama na suvremenost, pa i na medijske objave i buku. Koja je razlika, naposljetku, između antičke Grčke i suvremene Hrvatske. Heraklit nije imao interneta, a ipak je pisao o istim sadržajima, što se danas prostiru u drugačijim formama. Tu nema ozbiljne razlike, ukoliko se površnost prihvati kao osnovni zakon u takozvanom globalnom selu, ukoliko se za poeziju uzimaju medijski oglasi turističkih putovanja i životopisi društvenih prvaka i prvašića. U već spomenutoj pjesmi, Dragojević je imao stih “ima partijaca jednopartijaca učitelja”, a u drugoj: “Venecija tone kroz nas u nas”. U njima se “doslovno” reflektirala ondašnja suvremenost, pa i ona medijska, no zbog toga pjesme nisu postale tzv. stvarnosne. U istom časopisnom, Tekinom ciklusu iz 1972. - “Iz novije kutije za lov” - Dragojević je prorekao svoju i našu starost: “Pod vodom dišu ribe,/ zašivene u oblik, u vlastita usta./ Kao što se nosi starost/ njih pritišće težina budućih preobrazbi”.

Što je od ondašnjih preobrazbi danas preostalo u pjesnikovim stihovima: smrt, ufanje, ljubav? Četiri desetljeća premostio je, na prvi pogled, opetovanim toponimima: neimenovanim otokom, koji bi mogao biti njegova rodna Korčula, i Dubrovnikom, mjestom svoga sazrijevanja. Među njima je i u knjizi “Negdje” potekla rijeka Sava, voda pjesnikova radnog vijeka. Tu se pojavio i jedan jedini pjesnik, Dragojevićev stariji suvremenik: “Drago I.”, pretpostavljam Ivanišević. Dragojević je u snu sklopio pakt s Ivaniševićevim, onako kako ga je Pound sklopio s Whitmanom. No, evo te čitave pjesme u prozi “San”: “Susrećem u snu pjesnika Dragu I. Postoji li još Lastovo pita me. Postoji kažem. O, pa to je divno, to me neobično veseli, kaže on”.

Veslač s jednim veslom

I tako, gotova je ova kratka pjesma u prozi u kojoj “Drago I.” sliči Dragojevićevu susjedu Mirjanu “dok je trčao otokom i vikao/ Bježte, ljudi, pada nebo”, iz pjesme “Nebo”. Za razliku od “Sna” pjesma “Nebo” napisana je u nevezanom stihu. A zašto nije u prozi, upitat će netko. Ta i takva spokojna granica pjesme u stihu i prozi kod Dragojevića je određena, od stranice do stranice, od pjesme do pjesme, misaonim sklopom, onom rijekom ili morem, vodom u koje se ne može dva puta ući. A što se Wittgensteina tiče, postoji u “Negdje” veslač s jednim veslom, kao što je to kod austrijskog filozofa bio pljeskač s jednim dlanom.

Drugim riječima, kod Dragojevića postoje trajni usporedni kontinuiteti među kojima se pojavljuju nove pojedinosti, od kojih neke dolaze iz novina, kao što je došlo “potonuće Venecije”. Samo neka ih je, i neka bude novih pjesama Danijela Dragojevića. Jer ovaj “stari” pjesnik nije uzeo životnu dob kao izgovor za lošu pjesmu, njegova se potraga i lov za bistrom misli nastavlja mimo klackalice mladost - starost. Negdje u trokutu Korčula, Sava, Dubrovnik. “Negdje” je potvrda klasičnosti Dragojevićeve poetike.

Robert M. Edsel napisao je prije četiri godine »Odred za baštinu – Saveznički junaci, nacistički lopovi i najveća potraga za blagom svih vremena«. Knjiga na jednom mjestu sublimira nešto što jest poznato – golemi napori u spašavanju ogromnog umjetničkog i kulturnog blaga kojega su nacisti opljačkali u okupiranim državama prije svega Zapadne Europe za vrijeme Drugog svjetskog rata. 

No, u prvi plan svoje knjige Edsel stavlja ljude koji su nedovoljno poznati, pripadnike savezničkog Odreda za baštinu, ljude koji su čuvali, pronalazili i spašavali golemo kulturno blago i nasljeđe. Edselova knjiga, žanrovski ju se može svrstati u povijesnu publicistiku, imala je velik odjek. Prevedena je na dvadesetak jezika, a po njoj George Clooney trenutačno snima film u Filmskom studiju Babelsberg. Premijera je zakazana za prosinac. 

Edsel je osnovao i Monuments Men Foundation (Zaklade Odred za baštinu) koja se bavi očuvanjem umjetničkog i kulturnog blaga. Ta je Zaklada odlikovana medaljom National Humanities, najvišim američkim odličjem koje se dodjeljuje za humanitarni rad. Protekloga tjedna Edsel je gostovao u Zagrebu gdje je predstavio hrvatsko izdanje svoje knjige u nakladi »Frakture«. 

Velika promjena

Bili ste uspješan poslovni čovjek u naftnom biznisu i napustili ga kako bi započeli nešto potpuno drugačije. Zašto? Što ne valja s naftnim biznisom?

– Isprva sam htio biti profesionalni tenisač, a po završetku koledža počeo sam raditi za čovjeka koji je radio u naftnom biznisu, a nakon nekoliko godina osnovao sam vlastitu tvrtku i vodio ju 16 godina. U tih je 16 godina bilo mnogo poremećaja na tržištu nafte i plina, banke su se teško odlučivale financijski pratiti moju tvrtku. U dva navrata bio sam siguran da će moja tvrtka propasti. Velika promjena dogodila se kad sam dobio sina. Kad radite u naftnom biznisu radite non-stop, nema odmora, konkurencija je strašna. Frustriralo me to što ne mogu biti s obitelji. U 39. godini prvi put sam imao više novca nego što sam ga dugovao i odlučio sam prodati tvrtku. Nisam imao ideju što ću raditi. Trebalo mi je otprilike godinu dana da zatvorim tvrtku jer tvrtka koja je kupila moju nije niti jednom zaposleniku ponudila posao. To je bilo iznimno arogantno od te tvrtke i trebalo mi je oko godinu dana da svakom zaposleniku nađem posao tako da iza mene nije ostao nitko nezaposlen.

Prilično socijalno odgovorno ponašanje. 

– Tako ja vidim kapitalizam. Ne vjerujem u priču da poslovni ljudi moraju stvoriti najveći mogući broj dolara i prepustiti svakome da se brine za sebe. Svakoga sam dana išao na posao i znao da ako uprskam, stotinu ljudi koji rade za mene će imati problema zbog toga, i njihove obitelji, djeca i tako dalje. Nakon što sam zatvorio tvrtku i zbrinuo ljude s obitelji sam otišao u Pariz, putovali smo Francuskom, otišli u Rim, pa Firencu gdje smo se nastanili. Stajao sam na mostu Ponte Vecchio, jedinom kojega nacisti nisu uništili kad su potopili Firencu 1944. godine, i pitao se kako se Europa ponovo izgradila nakon Drugog svjetskog rata u kojem su desetci milijuna ljudi poginuli i ubijeni, kako je sve to umjetničko blago Europe spašeno i tko su bili ljudi koji su to učinili. Nije mi bilo neugodno zato što nisam znao odgovor na to pitanje nego zato što si dotad nisam postavio to pitanje. 

Za vas su Hitler, nacisti i njihovi okupacijski režimi divlja horda koji su, uza sve zlo koje su izazvali, bili organizirani i za pljačkanje umjetnina, dokumenata, kulturnog nasljeđa. Znaju li se razmjeri tog pljačkanja?

– Stotine tisuća predmeta nedostaju i danas. Odred za baštinu djelovao je do 1951. godine i nastojao pronaći i vratiti što više umjetnina. Međutim, nije bila riječ samo o slikama i skulpturama. Radilo se o crkvenim zvonima, tapiserijama, vitrajima, skulpturama koje su inače bile u gradskim parkovima okupiranih gradova. Ništa nije bilo preveliko za njihove ambicije, a razmjeri pljačke bili su ogromni. Nacistički režim iznimno se pedantno pripremio za tu pljačku. Primjerice, kada je njemačka vojska napadala na istoku, u Poljskoj, kasnije Sovjetskom Savezu, s vojskom su išle grupe ljudi koji su imali izvanredne obavještajne podatke o tome gdje su umjetnine, gdje su prebačene ili skrivene.

Što je bio nacistički plan i jesu li oni pri pljačkanju umjetnina bili obvezani nacističkom ideologijom i propisanim umjetničkim ukusom ili su pljačkali sve, uključujući i ono što su nacisti sami nazivali »degeneriranom umjetnošću«?

– Nema jedinstvenog odgovora na to pitanje. Hitler je bio umjetnički obrazovan, pokušao se upisati na Likovnu akademiju u Beču, ali je odbijen. Kada je došao na vlast odlučio je demonstrirati svoj likovni ukus za kojega je mislio da je odličan. Njegov ukus oblikovao je i službeni nacistički ukus u umjetnosti. U Linzu je nameravao izgraditi svoj muzej i stvoriti od Linza kulturnu Meku. Na neki je način pazio što »skuplja« i što će jednog dana biti izloženo u tom muzeju. Göring je bio naprosto pohlepan i imao je golem apetit za sve umjetnine, samoga sebe je doživljavao kao renesansnog čovjeka kad je riječ o umjetnosti. U njegovom »skupljanju« umjetnina nije bilo sistema niti je nastojao stvoriti zaokruženu zbirku. Njega je u stvaranju te zbirke gonila pohlepa, a ne izgrađen ukus i oko za vrijedno. Zanimljivo je njegovo ponašanje za vrijeme rata 1940.-1941. godine. Luftwaffe kojom on zapovijeda je u ratu, traje Bitka za Britaniju, a on 20 puta posjećuje Pariz da izabere umjetnine za svoju zbirku. On je ratni zapovjednik koji se ne fokusira na rat i pobjedu u ratu nego na stvaranje svoje zbirke. 

Očito je da je kulturno nasljeđe ugroženo u svakom ratu. 

– Ugroženo je danas; smogom, nedostatnim proračunskim sredstvima, onečišćenjem, potresima. 

Organizirani nacisti

Ali u vašoj knjizi ne opisuje se toliko ugroženost baštine za vrijeme borbi nego ugroženost nakon borbi, a u korijenu je te ugroženosti pljačka. Znate li za ikoji sličan primjer u povijesti, neku sličnu operaciju nacističkoj i je li Napoleonovo ponašanje u Egiptu i Italiji usporedivo s onim što su, po pitanju baštine, radili nacisti?

– Da, Napoleonovo ponašanje je u mnogočemu slično. No, mogućnosti prijevoza kojima je raspolagao Napoleon bile su mnogo manje nego li one kojima su raspolagali nacisti. On je mogao samo sanjati o onome što su imali nacisti. Primjerice, Göring ima svoj vlak i kontrolira zračni prijevoz, što u doba Napoleona nije postojalo. To je ogromna razlika. Druga razlika je u pripremama koje su nacisti poduzeli prije osvajanja pojedinih država. Oni su sastavili detaljne liste umjetnina, njemački kustosi posjećivali su muzeje prije invazije pojedine države sa zadatkom da naprave popise umjetnina. Nacistička obavještajna služba provjeravala je gdje su umjetnine skrivene. 

Dakle, nacisti su bili temeljiti i odlično organizirani.

– Nevjerojatno temeljiti i organizirani. Operacija pljačkanja umjetnina bila odlično organizirana i disciplinirano provedena. Njemačku vojsku slijede, često idu istodobno s njom, ljudi iz odjela kojem je na čelu Alfred Rosenberg i koji je zadužen za to »nabavljanje« umjetnina i pune kamione umjetninama. 

Muzeji u Europi između 1939. i 1945. bili su zatvoreni. Milijuni umjetnina su na cesti ili negdje skriveni. Muzeji su isprva evakuirani zbog straha od savezničkog bombardiranja. Inicijalno nije postojao strah od nacističkog pljačkanja nego od savezničkog bombardiranja. Budući da se savezničko bombardiranje nije dogodilo, a nacističko pljačkanje jest, postalo je važno umjetnine zaštititi od tog pljačkanja i zato ih je bilo potrebno skriti. Mona Lisa je pet ili šest puta mijenjala svoju lokaciju za vrijeme rata. Belgijanci su znali, u trenutku kad ih je Njemačka napala, da dolaze po glasoviti oltar iz Genta jer su njegovi dijelovi svojedobno bili u Njemačkoj, a Belgiji su pripali na temelju Versailleskog mirovnog ugovora. Belgijanci su ga namjeravali skloniti u Vatikan, a Italija je ušla u rat u trenutku kada je oltar bio u Parizu i tako je ukraden. 

Koja je bila konačna svrha tog nacističkog pljačkanja? Stvaranje golemih privatnih zbirka kao u slučaju Göringa ili brisanje kolektivnog pamćenja nekih europskih nacija?

– Oboje. I u ratovima u Jugoslaviji početkom devedesetih vidjeli smo nešto što se neprekidno ponavlja: diktatori žele uništiti stvari, predmete koji tvore nasljeđe i mentalni sklop nekog prostora ili ljudi, a svejedno je radi li se o crkvama ili džamijama. Zbog toga je Hitler naredio da se St. Petersburg, tadašnji Lenjingrad, zbriše s lica zemlje. U slučaju nacista ne radi se o nečem novom, takva uništavanja i razaranja zabilježena su i prije u povijesti, ali je kod nacista poprimilo razmjere kakvi nikad prije nisu viđeni, cijeli gradovi su nestajali. 

U zapadnim zemljama nacisti nisu žurili s pljačkom. Govorili su da će Reich trajati tisuću godinu, prema tome. čemu žurba? Umjetnička djela su bila tamo, a nacisti su mogli raditi s njima što žele, prije ili kasnije. 

Iznimno poštujete Odred za baštinu. Možete li objasniti kako je tako mala grupa ljuda, na prostoru od nekoliko milijuna četvornih kilometara, među milijunima vojnika, usred rata, obavila tako velik posao i pronašla stotine tisuća umjetnina?

– Ključno čovjek Odreda za baštinu bio je konzervator George Stout. On je u Španjolskom građanskom ratu vidio moderno ratovanje i vidio je što ono može, posebno zračno bombardiranje i požari koji zbog njega nastaju, učiniti baštini. Stout je predvidio da se može dogoditi da saveznici dobiju bitku i dugoročno izgube rat što je u njegovom slučaju značilo pobjedu nad nacistima, ali uništenje civilizacije i kulturnog blaga. Zaključio je da bi to bilo neoprostivo i da bi takva mrlja vječno ostala na Sjedinjenim Državama. Stout je lobirao za svoju ideju i stvaranje grupe časnika za zaštitu kulturnih spomenika, budući Odred za baštinu. U tom odjelu bili su ljudi srednjih godina, obiteljski ljudi koji su imali dobre poslove, mnogi su radili na sveučilištima, i imali su dobre razloga da ne idu u rat. Isprva je njihov zadatak bio izbjeći savezničko bombardiranje koje bi oštećivalo spomenike kulture i popravak štete. Taj popravak štete bio je iznimno važan jer se time željelo pokazati odnos prema stanovništvu, odnosno pokazati da je riječ o ljudima i krajevima koji su oslobođeni, a ne ponovo okupirani. Svoj doprinos Odred za baštinu dao je kao drugačiji tip vojnika: ne kao onaj koji razara, nego kao onaj koji spašava. 

Poštivanje umjetnina

Kakva je bila pozicija Odreda za baštinu savezničkoj vojsci? Njegov najviše rangirani časnik imao je čin bojnika, mahom su to bili poručnici. U ratu su za svaku vojsku važniji vojnici s puškama i tenkovima od vojnika oboružanih poviješću umjetnosti. Kako su funkcionirali na dnevnoj razini i surađivali s vojskom?

– Oni su zapravo bili pojedinci, ne jedinica u pravom smislu riječi. Bili su priključeni pojedinim velikim savezničkim jedinicama. Primjerice, armija generala Pattona ima je dva časnika Odreda za baštinu. U pravilu su to bili jedan Britanac i jedan Amerikanac, a tako su bili organizirani jer se htjelo pokazati da je spašavanje baštine zajednički saveznički pothvat. 

General Eisenhower shvaćao je važnost tih ljudi na terenu. U dva je navrata, u prosincu 1943. godine i u svibnju 1944. izdao povijesne naredbe. Po prvi put je u tim naredbama jasno rečeno da je odgovornost svakog vojnika i zapovjednika da čuva povijesne spomenike najviše što je moguće. U slučaju da se mora birati između života vojnika i povijesnih spomenika, životi vojnika imaju prednost, ali, jasno je upozoreno, da je to previše puta korišteno kao izgovor u borbama. Odred za baštinu bio je odgovoran za izvršenje te naredbe. U slučaju sukoba s nekim časnikom na terenu pozivali bi se na naredbu Eisenhowera. Naravno da su se suočavali s mnogim problemima: nisu imali vozila, radio-stanice, pisaće mašine, fotoaparate. Njihov posao vremenom se promijenio: od ljudi koji su trebali zaštititi spomenika kulture od bombardiranja postali su detektivi koji su tragali za ukradenim umjetninama. 

Prvi časnici za baštinu djelovali su u Italiji, a do sredine 1944. godine tamo ih je bilo dvadesetak. U Normandiji ih je bilo 12 i bili su odgovorni za cijelu zapadnu Europu. Dakle, u lipnju 1944. u Odredu nije bilo više od 40 ljudi. Ukupno ih je kroz Odred do kraja rata prošlo oko 120, ali nikad ih nije toliko bilo odjednom. Vremenom je njihov posao postao sve složeniji: pronalazili su skriveno opljačkano umjetničko blago u dvorcima, rudnicima soli i trebali su im vozači, fotografi, ljudi za izvlačenje i prenošenje umjetnina. U tome su im pomagali brojni volonteri iz oslobođenih zemalja. 

U završnom poglavlju napisali ste da je Odred za baštinu bio iznimno bitan za ponovnu izgradnju Europe, ne samo u fizičkom smislu, nakon Drugog svjetskog rata. Mislite da se Europa nakon Drugog svjetskog rata ne bi mogla rekonstituirati bez primjerice Michelangelove Madone iz Bruggesa?

– Europa ne bi bila Europa bez umjetnosti, kulture i baštine. To je ovdje dio svakodnevnog života. Ne morate biti religiozni, ali možete ići u crkvu i uživati u koncertu. Sve to blago i baština nisu stoljećima preživjeli slučajno, preživjeli su jer ljudi shvaćaju važnost baštine. 

Snažan je kontrast između onoga što se zbivalo u Europi krajem Drugog svjetskog rata i onoga što se prije desetak godina zbivalo u Iraku. Poruka Odreda za baštinu, obnove i ponovnog otvaranja muzeja nakon rata, koncerata organiziranih u porušenim crkvama u Europi bila je »mi nismo osvajači, mi nećemo odnijeti vaše umjetnine, one su vaše«. To je bio svojevrsnih Marshallov plan za umjetnine. Eisenhower je razumio da se mora pokazati poštovanje prema vrijednostima i stvarima drugih ljudi i naroda i u tome je genijalnost njegove naredbe: ne mora ih se razumjeti, ne morate se ni slagati s njima, samo ih treba poštovati. I to je glavni doseg Odreda za baštinu: poštivanje prema onome što pripada nečijoj domovini. U Iraku to nismo učinili.

Što se dogodilo u Iraku? Uskoro će biti točno 10 godina otkako je američka vojska ušla u Bagdad i otkako se urušio režim Sadama Huseina. Tada su mnoge iznimno vrijedne muzejske zbirke opljačkane. 

– Nisu opljačkani samo muzeji. Stradala je nacionalna knjižnica, stradali su podatci o porezu i podatci iz drugih registara. U SAD-u i zapadnoj Europi sve više živimo u digitalnom svijetu, ali većina ljudi na svijetu još živi u svijetu papira. Sve je na papiru i tako društva funkcioniraju. Podatci o porezima i drugi registri su na papiru. Ako se to uništi, društva prestaju funkcionirati. Nije riječ samo o umjetninama, nego doslovce o društvu. 

Prije invazije Iraka kustosi su u Washingtonu upozoravali što bi se moglo dogoditi, ali nikakva naredba nije stigla odozgo. To je ta razlika: u Drugom svjetskom ratu predsjednik Franklin Delano Roosevelt imao je određenu politiku, Eisenhower je izdao naredbu, a Odred za baštinu tu je naredbu izvršio. 

Godine 2003. vojska je ušla u Irak. Zaštitila je naftne instalacije, zaštitila je elektroenergetske instalacije. Znamo da je to važno, ali isto tako važno je zaštititi muzeje i arhive. Za to nije bilo plana, a posljedica toga je katastrofa. Iz muzeja je ukradeno oko 15.000 predmeta. Od tada, od tog početnog fijaska, uspostavljeno je nešto što se može uspoređivati s Odredom za baštinu i dosad je pronađeno oko pola od tog broja umjetnina. 

To početno neimanje plana je potpuno neprihvatljivo. Nije prihvatljivo ne pokušati, prihvatljivo je pokušati i ne uspjeti. Priča o Iraku je tužna i kao Amerikanac te se priče sramim. U svjetskom ratu u kojem su ubijeni desetci milijuna ljudi, u vrijeme kada je tehnologija bila na mnogo nižoj razini nego danas, nekoliko stotina ljudi uspjelo je zaštititi tako velika blaga zapadne civilizacije, a mi danas ne možemo tako nešto napraviti u regionalnom sukobu. Irak i ono što se dogodilo 2003. godine sa spomenicima kulture su lekcija iz ignorancije.

Sa stranica Kritične mase prenosimo kritiku romana Planet Friedman Josipa Mlakića. Kritiku je napisao Robert Perišić, a objavljena je u Globusu 27. prosinca 2012. pod naslovom Kako izgleda idealno društvo? U njemu nema nimalo milosti!.

Roman „Planet Friedman“ Josipa Mlakića (1964., Bugojno) nije baš veseo, ali je možda pravi književni uvod u 2013. godinu – za koju nam već govore da će „biti najgora od rata“ – jer ovaj je čitki roman zagledan u budućnost koja je, zapravo, ironična slika sadašnjosti. Roman se deklarativno smješta među anti-utopije, ali važnije je što, u stvari, književno spekulira o tekućim trendovima (društveno-ideološkim), o onome u što se sad vjeruje i na osnovu čega nam se predviđa budućnost.

            „Tržište samo mora odstranjivati vlastito gangrenozno tkivo. Nikakvo upletanje u taj proces nije dopušteno. Ovo je vrhovno pravilo naše civilizacije iz kojeg proizlaze sva ostala“ – to je temeljna filozofija Planeta Friedman kako se, u romanu, zove Zemlja nakon što je na njoj definitivno pobijedila „ekonomska“ - a zapravo općedruštvena - ideologija Miltona Friedmana, jednog od otaca neoliberalizma, s tim što Mlakić ne spominje taj pojam, a „oca nacije“ (Planeta) zove samo „Friedman“. Ima tu još fridmanovskih zakona koji se uče napamet i vrte po displejima u tom svijetu, kao što se (malko preobličeno) vrte po medijima danas, poput: „Pohlepa je dobra. Sva dobra moraju imati svoju tržišnu vrijednost. Ona je njihova bit.“ Ili: „Samilost je destruktivna i u konačnici dovodi do rušenja filozofije profita.“ Nisu li nam ove poruke već u glavi i ne vrte li se svakodnevno na našim „displejima“ (medijima) kao praktički obavezan način zamišljanja svijeta, koji je eto „okrutan“, ali je, ah, što možemo, „takav“. To da je svijet „takav“ predstavlja se kao okrutna istina, no zapravo je riječ o ideologiji – svijet je „takav“ jer ga takvim prave - što potvrđuje i sasvim prosječna memorija: svi znamo da šezdesete, primjerice, nisu bile baš „takve“, te da „takav“ svijet dolazi s Reagan-Thatcher ekonomskom ideologijom, tj. fridmanovcima, ekonomskim komesarima koji su tada došli na vlast i od tada stvaraju svijet „takvim“ . Zlatno razdoblje kejnezijanske socijalne ekonomije (obratne od fridmanovske) i poslijeratnog razvoja u kojem je većina stanovništva živjela bitno bolje od svojih očeva, prekinuta je osamdesetih i od tada se opći standard ne popravlja, štoviše - no fridmanovci svejedno jašu po istome te nam svakodnevno, kao „stručnjaci“ , nude bolna ekonomska rješenja koja će nas kratkoročno unazaditi, ali znate, dugoročno… S time „dugoročno“ zapravo se jako dobro igra Mlakić, koji je - za razliku od „umjetnički“ zbunjene većine naših pisaca – solidno informiran o ovoj ideologiji, te je kao takvu i predstavlja „u budućnosti“, gdje su fridmanovske „ekonomske misli“ otvoreno prikazane kao ideološka dogma jednog društva u kojem čak ni „uspješnima“ (njegov junak spada među takve) život nije dobar. To „pokazivanje ideologije“ značajna je Mlakićeva književna operacija, tome knjige, između ostalog, služe – da dobro postavljenom pričom ponešto razotkriju društvenu maglu, a ne tek tome da se bave individualnim fiksacijama. Na Planetu Fridman - gdje su sve društvene veze pokidane a solidarnost je kriminalizirana - vjerojatno stoga ni knjige nisu opstale („Knjige nisu bile zabranjene, međutim nisu opstale na tržištu“), pa ni memorija o tome da svijet može biti drugačiji.      

            Mlakić je vrlo inventivan u načinu kao postavlja taj „dugoročni“ svijet: tu svaka osoba ima „prag solventnosti“, a tko padne ispod praga slijedi mu deportacija… Umjesto na klase, svijet je teritorijalno podijeljen na zone – u A zoni žive „dobitnici“ i korporacije, u B zoni još uvijek postoje šoping centri pod zaštitom - a društvo je divlje - dok su u C zoni otpisani, koji ne sudjeluju u ekonomiji. Uz solidan pogon ljubavne priče, Mlakić će nas u romanu provozati kroz sve tri zone, s tim da je na početku - gdje postavlja vladajući fridmanovski svijet - inventivniji nego kasnije. Unatoč tome što stvar prema kraju baš i ne „raste“, roman ima priču koja čitatelja bez problema vuče dalje, te se može pročitati u dahu.

            Mlakiću stil nije prednost pred drugima u gornjem dijelu hrvatske scene, ali je u postavljanju i tempiranju priče u samom vrhu - kad se tome doda značajan društveno-kritički moment, „Planet Friedman“ je kandidat za nagrade, koji se pritom može preporučiti i široj publici, naročito onoj koja ne pronalazi u logici anti-solidarnosti i nužnosti socijalnog nazatka.

Prenosimo intervju s Robertom M. Edselom, autorom Odreda za baštinu. S njim je razgovarala Davorka Grenac, a razgovor je objavljen 26. ožujka 2013. na tportal.hr.

Izdavačka kuća Fraktura izdala je 'Odred za baštinu' Amerikanca Roberta M. Edsela, nekadašnjeg uspješnog tenisača i naftaša, a danas autora bestselera prevedenog na 25 jezika, fascinantne priče o šaci zanesenjaka iz redova Saveznika koji su tijekom Drugog svjetskog rata spašavali kulturnu baštinu od nacističke pohlepe i uništenja. Prema njegovoj knjizi George Clooney upravo snima film, a Edsela ovih dana može i osobno upoznati zagrebačka čitalačka publika'Iako sam znao koliko je Europa bila opustošena u Drugom svjetskom ratu, nikada mi nije palo na pamet kako su sva ona umjetnička djela i kulturno blago - slike Leonarda da Vincija, skulpture Michelangela, najveće svjetske knjižnice i crkve – preživjeli najrazorniji rat u povijesti. Kako su preživjela nacističku krađu epskih razmjera? Tko su bili ljudi koji su ih spašavali?' sjeća se Robert M. Edsel svoje iskrene zbunjenosti, kada je sredinom devedesetih iz SAD-a preselio s obitelji na pet godina u Firenzu.

Priču je, kaže Edsel, prvi puta otkrio stojeći jednog dana na mostu Ponte Vecchio, jedinom od šest koje nacisti nisu sravnili napuštajući Firenzu u kolovozu 1944., suočivši se s ovim pitanjima koja su ga dovela do vojnog odjela Spomenici, lijepa umjetnost iarhivi (MFAA), danas poznatog kao Odred za baštinu, male skupine pripadnika Savezničke vojske koja je uspjela sačuvati dobar dio europskog umjetničkog blaga od nacističke otimačine i uništenja. Taj mini odred muzealaca, povjesničara umjetnosti, bibliotekara, arhitekata, restauratora i kipara obilazio je Europu od Normandije do Berlina, ulazeći u trag stotinama tisuća pokradenih umjetnina skrivenih na najneobičnijim mjestima, od bavarskog dvorca Ludwiga II. Neuschwansteina do austrijskog rudnika soli Altaussee.

Rezultat je knjiga 'Spašavanje Da Vincija' iz 2006. i 'Odred za baštinu: saveznički junaci, nacistički lopovi i najveća potraga za blagom svih vremena' iz 2009., koju je upravo izdala i naša izdavačka kuća Fraktura. U svibnju izlazi njegov treći naslov 'Spašavanje Italije'. Edsel je koproducent nagrađenog dokumentarca 'Silovanje Europe', a prema 'Odredu za baštinu', George Clooney snima film čija se premijera očekuje ovoga prosinca. Osnivač je 2007. i predsjedatelj Zaklade za očuvanje umjetnosti, neprofitne organizacije nagrađene medaljom National Humanities, najvišeg američkog odličja za humanitarni rad.

Robert M. Edsel sve je samo ne očekivani autor i istraživač ovakve vrste povijesno-kulturnih tema. Jedan je od sjajnih primjera nesputanog američkog duha spremnog na temeljite životne zaokrete. Nekadašnje ime u američkom tenisu, bio je uspješan vlasnik naftne tvrtke Gemini Exploration sa stotinjak zaposlenih (sredinom devedesetih tvrtka je bila druga u zemlji za horizontalno bušenje nafte i plina), ali je jednoga dana sve rasprodao, preselio se u Europu i, zaintrigiran zametnutom pričom o spašavanju europskog kulturnog blaga u ratnom kaosu, fanatično se posvetio traganju za dokumentima i ljudima koji su sudjelovali ili mu mogli dati informacije o tom jedinstvenom pothvatu.

Tijekom rata i prvih poratnih godina kroz Odjel je prošlo 350 stručnjaka, no Edsel se u knjizi zadržava na desetak pripadnika koliko ih se našlo u prvim mjesecima nakon iskrcavanja u Normandiji 6. lipnja 1944. godine.

Roman 'Odred za baštinu' preveden je na brojne jezike, između ostalih i na kineski. Zašto Kineze zanima za njih tako udaljena priča?

Pitao sam to moga kineskog agenta, a on mi je odgovorio: 'Ne možemo vjerovati da su Britanci i Amerikanci pronašli i spasili sve te stvari, i sve ih - vratili. Ne razumijemo taj koncept i zanima nas kako se to dogodilo.' Kao Amerikanac ponosan sam na to da će Kinezi saznati nešto o grupi ljudi koji su prekinuli tisućljetni osvajački lanac i učinili nešto sasvim drukčije. To je bila doista velika promjena u evoluciji civilizacije.

Koliko ste dugo skupljali materijal za knjigu? Koliko ste članova Odreda osobno upoznali?

Istraživanja sam počeo još 1996., ali tada mi još nije bilo jasan koncept. U prvoj knjizi želio sam priču dokumentirati prvenstveno fotografijama, ali u drugoj sam shvatio da ću sudbine grupe momaka najbolje ispričati kroz njihova pisma kući u kojima izražavaju osjećaje, opisuju doživljaje. Ljudi vole gledati fotografije, ali to ih neće uvući u priču. Oni žele saznati zašto je netko radio to što je radio, što je to sasvim obične osobe motiviralo da čine sasvim neobične stvari. Zašto su riskirali živote, jer dvojica su bila ubijena u borbama. Shvativši to, krenuo sam u potragu za pismima, njihovim bilješkama, intervjuirao sam 17 članova odreda, od kojih je 11 u međuvremenu umrlo, razgovarao s članovima njihovih obitelji.

Tko vas se iz Odreda najviše dojmio?

Možda najmlađi od njih, Harry Ettlinger, zadnji Židov koji je u Karlsruheu imao svoju bar micvu i samo dan kasnije 1939. s roditeljima pobjegao pred nacističkim progonima u SAD, da bi se vratio u Njemačku u rat kao 18-godišnji američki vojnik. On je najbolji dokaz da je život neobičniji od najneobičnije mašte. Ili možda kipar, kapetan Walker Hancock. Jedan od najimpregnantnijih trenutaka bilo je njegovo odbijanje da uđe u oslobođeni koncentracijski logor, jer se bojao da će ga zatečeni prizori paralizirati za cijeli život. Ili možda George Stout, veteran iz Prvog svjetskog rata, pionir u konzerviranju umjetnina. Vidjevši tijekom Španjolskog rata koliko su za objekte kulture razorna zračna bombardiranja, tiskao je o svom trošku letke s uputama kako ih zaštititi, a kada su Japanci napali Pearl Harbour, uvjeravao je američke političke strukture da ako se ne poduzmu zaštitne mjere, Saveznici mogu dobiti rat, ali će ostati bez zapadne civilizacije. Bila je to nova generacija vojnika koji su došli na bojište da sačuvaju, ne da razaraju.

MFAA, odnosno Odred za baštinu postavio je neku vrstu standarda u tome kako sačuvati kulturno i duhovno blago u ratu. Je li doista iz toga izvučen poučak? Jer, kako se moglo dogoditi ono što se dogodilo s Nacionalnim muzejom u Bagdadu?

Zajedno s mnogim mojim prijateljima bio sam, kao Amerikanac, duboko razočaran onime što se tamo događalo. Znam da trebate zaštititi naftna polja, ali morate zaštititi i Nacionalni muzej. Nije to samo muzej nego i nacionalna knjižnica. Zapadni svijet postaje digitalno društvo, ali 90 posto svijeta još je papirnato društvo i morate ga zaštititi da bi funkcioniralo. U Drugom svjetskom ratu u kojemu je poginulo 65 milijuna ljudi obavili smo sjajan posao u zaštiti duhovne baštine sa svega nekoliko stotina muškaraca i žena. Zašto to nismo mogli u situaciji koja je neusporedivo manjih razmjera? Zato i jesam pokrenuo Zakladu. Ali ne vjerujem da samo knjige i poruke mogu uvjeriti ljude da se moraju za nešto zainteresirati. No ako tomu dodate igrani film u kojem se ljudi smiju, plaču, trpe, žrtvuju i svladavaju nemoguće, pobudit ćete znatiželju i educirati glasače, a tamo kamo idu glasači, idu i političari. Moja je ideja od samoga početka bila objaviti knjigu na temelju koje će se snimiti film, upregnuti Hollywood da ova velika herojska priča dospije do što više glasača. A George Clooney je sjajan umjetnik i odličan poslovan čovjek. Nema sumnje da će to odlično odraditi s izvrsnom glumačkom ekipom, od Kate Blanchet i Matta Damona do Jeana Dujardina i Billa Murraya.

Znate li što se za vrijeme agresije na Hrvatsku događalo s našim umjetničkim i sakralnim blagom? Čitajući o prolasku Vaših junaka kroz Normandiju gdje su nailazili na porušene crkve, muzeje i biblioteke, u sjećanje mi je naviralo naših 1.480 oštećenih i porušenih crkava, ranjeni Dubrovnik, šibenska katedrala, razrušeni i opljačkani dvorac Eltz...

Da, čuo sam. Na mnogo načina to je sličilo onome što se događalo u Drugom svjetskom ratu. I u Hrvatskoj ste mogli vidjeti kako su u takvim situacijama prve na meti stvari u koje ljudi vjeruju, bila to umjetnost, baština ili religija. Podsjetilo me to na događaje u Sankt Peterburgu, za koji je Hitler naredio da se sravni sa zemljom.

Što ste dakle željeli poručiti knjigom 'Odred za baštinu'?

Želio sam reći da je umjetnost poput malog djeteta koje ne možete ostaviti u parku i reći mu da ćete doći po njega za tri sata. Netko mora istupiti u njezino ime, neki odred za baštinu i političke vođe kao što je to činio Roosevelt. Muzeji nisu očuvani sami po sebi, to je rezultat požrtvovanja prethodnih generacija. Želim reći da moramo početi nešto sustavno činiti. Možda i griješiti, ali veći grijeh od greške je ne činiti ništa. Kao u Iraku, gdje nismo znali, gdje smo zaboravili, gdje nismo pokušali.

U hrvatskom Državnom arhivu nedavno je održan međunarodni skup o povratu i podrijetlu umjetnina koje su oteli nacisti. Jedan od sudionika bio je i Konstantin Akinscha koji istražuje slučaj Mimara i prema njemu nije nimalo nježan, smatrajući ga lopovom. Znate li vi nešto o Mimari i sličnim slučajevima kolekcionara izraslih iz Drugog svjetskog rata?

Akinscha je vrstan stručnjak. Ne znam za Mimaru, ali znam da je Akinscha otkrio mnogo slučajeva vezanih uz Sovjetski Savez ukazujući na to da se tamo nalaze neke umjetnine, što se kasnije pokazalo istinitim.

Kakva je budućnost Vaših projekata?

U sljedećih nekoliko godina izgubit ćemo zadnje pripadnike generacije iz Drugog svjetsog rata. Poput mojega oca koji je ratovao na Pacifiku protiv Japanaca. Ono što me brine jesu nove generacije koje uglavnom ne znaju vrijednost i značenje onoga što im se nalazi u podrumima i tavanima, a među time zasigurno bi se našlo vrijednih povijesnih dokumenata, koje su njihovi očevi donosili kući kao suvenire. U ratnom kaosu mnogo je toga izgubilo izvorne vlasnike, kolalo iz ruke u ruku. Javnost još uvijek ne zna da je zagubljeno stotine tisuća vrijednih predmeta. Nadam se da će knjige i film promijeniti mnogo toga. Naravno, nemoguće ih je sve vratiti kamo su pripadali, ali možemo senzibilizirati javnost.

Vi ste, dakle, optimist!

Da nisam optimist, ne bih se uspješno okušao u sportskoj karijeri, ne bih krenuo u odličan posao s naftom, ne bih se kao amater u pisanju upuštao u stvaranje knjige, ne bih uporno tražio u Hollywoodu nekoga tko će po njoj snimiti film, dok vam govore da ste ludi i da se to nikada neće dogoditi. Da, optimist sam. A za mene osobno ovih šesnaest godina rada na 'Odredu' znači redefiniranje vlastitog života. Kako rekoše prijatelji u jednom pismu mojim roditeljima, da se pomaknem od uspjeha do značaja.

Prenosimo kritiku zbrke pjesama Vezuvska vrata Nede Mirande Blažević-Krietzman. Kritiku je napisao Davor Šalat, a objavljena je u Vijencu 21. ožujka 2013.

Odnos literature i stvarnosti jedan je od temeljnih problema teorije književnosti i njezine prakse, a o načinima njegova rješavanja u velikoj je mjeri ovisilo profiliranje pojedinih književnih razdoblja. Svako od konkretnih viđenja toga problema samo je jedno od mogućih. Zato je, posebice u postmodernizmu, osviješteno da književni tekst uzalud priziva ovakvu ili onakvu stvarnost kao jamca svoje autentičnosti i vrijednosti, da nepodudaranje književne tvorbe u odnosu na izvanknjiževnu zbilju otvara vrata proizvoljnosti, posvemašnjoj imaginativnoj i oblikovnoj slobodi te općoj nivelaciji mogućih literarnih svjetova. S druge strane, i status same stvarnosti posve je relativiziran pa se ni ona više ne može doživljavati neovisno o svojim medijskim (dakako, i književnim) simulakrumima. Tako je i postmoderna još jedno od razdoblja u kojima se, relativizacijom i jezika i svijeta, nastoje ukinuti granice između zbilje i sna, realnosti i fantazije, literature i života. Ukratko, u takvu viđenju podjednako je krhak, nesiguran i neodređen ontološki status i književnosti i stvarnosti pa se one nesmetano ulijevaju jedna u drugu.

Vanjsko i unutarnje

Upravo se to događa i u poeziji Nede Mirande Blažević-Krietzman, pjesništvu koje je već davnih dana visoko ocijenjeno unutar suvremene hrvatske poezije, ali joj je recepcija u pojedinim razdobljima bila bitno smanjena, između ostalog i zbog dugogodišnjeg autoričina življenja u inozemstvu, u Sjedinjenim Državama. No nagrada Tin Ujević koju joj je Društvo hrvatskih književnika dodijelilo za zbirku pjesama Vezuvska vrata uvelike je aktualizirala to pjesništvo kao jednu od važnijih sastavnica naše poetske suvremenosti. Koliko god je udjel Nede Mirande Blažević bio ponešto atipičan, nesmjestiv u razdoblju znatnijih polarizacija na scene označenoga i označitelja kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, danas se njezina poezija (u odnosu na to vrijeme već modificirana) doima upravo egzemplarnom. I to u doba kada su sve krajnosti uglavnom iskušane, a ostale su uglavnom individualne – čvršće ili krhkije – poetičke građevine, uvjerljivije ili manje uvjerljive izvedbe. Kako su, dakle, krajnosti već iskušane, njihovo ponavljanje više ne izaziva šok. Pjesnicima preostaje tek mogućnost nekog unutarnjeg autorskog intenziteta, a to često posljeduje ponešto umekšanim poetičkim rješenjima, koja su vrlo brižljiva i prema stvarnosti i prema tekstu.

Tekst natopljen kulturom

Tako je i kod Nede Mirande Blažević-Krietz­man i po tome je egzemplarna. Ona stvarnost vidi tekstualno, a tekst joj u svojoj potpunijoj imaginativnosti i maštovitosti postaje druga stvarnost. Zato i može u poeziju unositi mnoštvo provjerljivih mjesta i ponekad naoko tek pre­pri­čavati stvarne događaje, a da sve to skupa završi u poetskom svijetu znatne snovitosti ili naglašene intelektualne svijesti koja vješto povezuje beskrajno udaljene fenomene. Njezin poetski i životni nomadizam, njezina pjesnička kartografija, zapravo su prekrivanje svijeta tekstom, naviranje zbilje u jezik u kojemu se tek uistinu i mogu iščitavati životni znakovi, tragovi, otisci. Njezin tekst na taj način konceptualizira stvarnost, ali se u njemu istodobno konstruira i sam subjekt pisanja. Stoga pjesnikinja neprestano iskušava vlastitost u životnom filmu koji se događa njoj samoj (u trećem ciklusu zbirke Prašina i fotografiranje), njezinim stvarnim likovima kao što su poznati umjetnici (Yeats, Pound, Rodin, Slava Raškaj, Bela Čikoš Sesija, Musil, Broch, Hundertwasser, Miles Davis, Billy Strayhorn, Bono Vox, Margarethe von Trotta) u prvome ciklusu Vezuvska vrata, ili mitološkim likovima (Afrodita, Zeus, Uran, Kron, Hermes, Odisej, Kalipso, Euridika, Orfej, Had, Perzefona) u drugom ciklusu Afrodita, plavet.

U takvu tekstualnom smislu, odnosno u načelno jednako zbiljskom statusu prirode, kulture, stvarnosti i umjetnosti, valja shvatiti i česte pjesnikinjine eruditske referencije, što se nekim kritičarima učinilo prekomjernim opterećivanjem poetskoga teksta paratekstualnim nametnicima. No kada i takve učene uputnice u trećem ciklusu izostanu, vidi se da svijet naše pjesnikinje ostaje jednako složen, tekstualan, natopljen kulturom (makar i kulturom pogleda). To pak navodi na zaključak da cijeli fizički svijet, cijela povijest i sva ljudska misaonost mogu jednako legitimno i s jednako snažnim učinkom postati dio poezije Nede Mirande Blažević-Krietzman. Ona kao da nam poručuje da iščitavanje raznovrsnoga krajolika SAD-a nije ništa manje složeno, ali ni manje poetsko, od iščitavanja antičke mitologije ili modernih majstora književnosti, likovnosti, glazbe i filma, da izražavanje svega raspona naših unutarnjih stanja upravo zahtijeva sve one erudicijske referencije u koje su se ta stanja projicirala.

Pronađeno vrijeme

Kako rekoh, pjesnikinji sve vanjsko zapravo služi za konstituiranje subjekta pisanja pa u realiziranim slikama, finim psihološko-duhovnim valerima, prisjećanjima ili imaginativnim tvorbama prustovski pronalazi vlastito vrijeme, nadopunjujući sve doživljeno emotivno-misaonom kombinatorikom. Takvo pronađeno vrijeme nema ničega zajedničkog s oponašanjem zbilje, ono nije ni svođenje iskustava na kakva razrješenja, odredbena značenja, već se sastoji u sugestiji životne slojevitosti, često i punine koja se nazire na rubovima ili preko rubova riječi. Dok se Neda Miranda nekoć često utjecala maštovitim preobrazbama jezika, njegovim označiteljskim iznenađenjima te očuđavanju i na izraznoj i na sadržajnoj razini, sada se pak služi posve prohodnom sintaksom, stalnim nagonom za naracijom u koju upleće snažnu maštovitost te vrlo bogatim i nijansiranim leksikom koji joj omogućuje profinjeno rastvaranje svih slojeva zbilje i imaginacije. Njezini se stihovi počesto dovijaju do sinkretizma u kojem se sve može kombinirati sa svime, u kojemu se stalno sinestezijski isprepleću riječ, boja i zvuk te se iskustvo trajanja, unutarnjega vremena, priopćuje svim mogućim poetskim sredstvima. Zato se to pjesništvo, u slučivanju različitih zbilja, neprestano bavi raznovrsnim oblicima prevođenja koja čine razgovijetnim iskustva nastala prelaženjem granica dosadašnjih spoznaja, odnosno u sebe uvezanih sustava mišljenja i življenja:

S mjesta
u zrak.

Iz sekunde
u trajanje.

Iz reda
u kaos.

Svjetlo, tama, jezik neprekidno
traže prevodilačku pozornost

Na kraju, iako visoko misaona, često i u dosluhu s filozofskim i kozmološkim koncepcijama, poezija Nede Mirande Blažević ima i svoju stvarnosnu hrapavost, iznimnu osjetljivost za predmete i njihove aure, za lucidne evokacije konkretnih situacija, za psihološke odnose u kojima, kako znamo, neizrečene, a zapažene stvari mogu biti važnije od izrečenih. Emotivna pak intonacija sama pjesmovnog subjekta, njegov položaj u pjesmi, varira od suzdržane refleksije i intenzivne cerebralne kombinatorike te mirnog pričanja, preko sućutnoga približavanja tuđim egzistencijama i izražavanja vlastitih osjećajnih kolorita, sve do satire na starogrčka božanstva i (samo)ironiziranja ljudi koji žive između dviju domovina pa ponekad nužno bivaju „izgubljeni u prijevodu“. U svakom slučaju i u svojoj novoj zbirci pjesama Vezuvska vrata Neda Miranda Blažević-Krietzman piše vrlo usredotočenu i asocijativno bogatu poeziju koja silnu raznovrsnost iskustava suvremenoga čovjeka, njegov posvemašnji civilizacijski nomadizam, uspijeva držati na okupu ne stežući ga u zatvorene misaone prostore, niti ga pak prepuštajući potpunoj kaotičnosti u koju bi spomenuti nomadizam vrlo lagano mogao prerasti.

Prenosimo osvrt Božidara Alajbegovića koji piše o romanu Do posljednjeg daha Anne Swärd. Objavljen je u Vijencu 21. ožujka 2013.

Suvremena skandinavska književnost – izuzmemo li val krimića koji nam dolazi s toga sjevernoeuropskog poluotoka – u nas je prijevodno vrlo slabo zastupljena. No pozorni pratitelji prijevodne beletristike mogli su uočiti jednu zanimljivost – veći dio ono malo u nas prevedene skandinavske književnosti ruralno je ambijentiran, ili smješten u provinciju, izvan većih gradskih središta, te tematizira odrastanje. Primjeri toga odlični su romani Tove Jansson Knjiga o ljetu (Naklada Pelago, Zagreb, 2011, prev. Željka Černok), Jonasa Gardella Odrastanje komičara (AGM, Zagreb, 2004, prev. Željka Černok) ili pak Pop-glazba iz Vittule Mikaela Niemija (AGM, Zagreb, 2005, prev. Doroteja Maček), a isti je slučaj i s romanom Do posljednjeg daha švedske književnice Anne Swärd.

Jean-Luc Godard i njegov glasoviti istoimeni film prva je asocijacija pri spomenu naslova romana, koji se s obzirom na suglasje s tematikom ispostavlja dobro odabranim, ali je zbog svoje ruralne ambijentiranosti ipak apartan u odnosu na Godardov opus, pa su u romanu zastupljene česte referencije na taj film jedina poveznica između dvoje autora i njihovih djela. Roman Anne Swärd donosi priču o odrastanju buntovne, neprilagođene djevojčice koja se protiv učmalosti života na selu bori odbijanjem pokoravanja nametnutim joj pravilima, koje shvaća kao svojevrsnu uzurpaciju slobode, pa tako već u prvom razredu osnovne škole bježi s nastave kako bi se družila sa sedam godina starijim dječakom. Jasno, riječ je o prijateljstvu onkraj zaljubljenosti, koja se javlja naknadno, ali donosi razočaranje, bol i patnju, što sve čitatelj uviđa prateći razvoj njihova odnosa u desetljeće i pol dugu razdoblju.

Riječ je o rukopisu prošaranu etnografskim detaljima, opisima običaja i načina života ruralnih, sjevernih predjela Švedske, kao odraza želje za pripadnošću, što starijim članovima junakinjine obitelji, nakon preseljenja u južne krajeve zemlje, u novom podneblju nedostaje. Jer osim što su daleko od zavičaja, njihovu asimilaciju onemogućavaju teškoće u komunikaciji zbog nepoznavanja dijalekta kojim se na jugu Švedske govori. A odselili su se zbog bijega od hladnoće i „beskrajnoga zimskog mraka“, ali i kako bi pokušali zaboraviti tragediju – smrt djeteta utapanjem u jezeru. Stoga pri opisima prirode autorica uvijek ustrajava na ponekom detalju koji podsjeća na ravnodušnu okrutnost podneblja, dok se pri deskripciji grada metaforama ponovno referira na selo i prirodu: „grad je šuma svjetla i buke u pokretu“. Pri pisanju autorica formu prilagođava sadržaju pa kad opise zaigranih dana provedenih na selu zamjenjuje deskripcija protagonističinih lutanja gradovima tad se i diskurs mijenja, te lagano, opušteno i lepršavo pripovijedanje sve češće zamjenjuje rastrzaniji, nemirniji izričaj, kao simbolička preslika junakinjina duševnog stanja.

Do posljednjeg daha roman je o djetinjstvu kao „naopačke okrenutom dalekozoru koji drži svijet na odstojanju“, jer dijete je svjesno samo neposredne, bliske mu stvarnosti, i to u inačici lišenoj prijetnji, nedoumica, dilema i razmišljanja o budućnosti. Također, to je i roman o odraslosti kao poretku prepunu pravila te želji da ih se neprestano krši i zaobilazi, upravo zbog nevjerodostojne slike života. Zato se stasavanje ispostavlja zapravo procesom osvještavanja činjenice da svaki postupak ima svoju posljedicu, koja nam se nužno ne mora sviđati, niti nam biti po volji i u našu korist. Ujedno je to i priča o neuklopljenosti, jer kao što se članovi junakinjine obitelji ne osjećaju dijelom zajednice u koju su se doselili, tako i malena protagonistica osjeća odbojnost spram svojih vršnjaka (koje je u školi doživljavala „kao čopor pasa koji grizu jedni druge za stražnje noge“). A njezin osjećaj neuklopljenosti ostaje prisutan i u starijoj, postadolescentskoj dobi „čim neko mjesto počne nalikovati domu, odem“), što je zapravo pozicija iz koje junakinja pripovijeda, u vremenu kad svjesno odabire ulogu odmetnice, zavodnice koja bez osjećaja troši muškarce, u lutalačkom pohodu koji je zapravo bijeg, bijeg u zaborav, ali ne zaborav onoga što je bilo, već onoga što ne može biti.

Što se načina junakinjina života tiče, Do posljednjeg daha roman je o strahu, o gubitku kontrole i granici nakon koje užitak prelazi u bojazan i paniku. Svijest o postojanju opasnosti zapravo je prvi znak odraslosti, dok je ignoriranje toga pokušaj vraćanja u mentalna područja djetinjstva, što junakinja neprestano pokušava, i čemu teži. Jer za nju biti odrastao znači prestati uživati, živjeti neautentično, sputano, sa strahom; biti odrastao znači biti razočaran, živjeti u samozavaravanju, nezadovoljstvu, pun lažnih nada i bez perspektive: „Odrasli su postali samo sjene koje nose svoje tajne, laži, vrećice hrane i svoje migrene, svoje ružne frizure i teniske lakte u društvu koje čak nije ni imalo tenisko igralište. Lakte su dobili u tvornici. (...) Nosili su svoje plastične vrećice i tajne, svoj umor, svoje nade, svoj pretjerani optimizam u budućnost i svoj privatni očaj, a sve u frotiru, gabardenu, baršunu, kordsamtu i pletivu, s rezervoarima, sačmaricama, snježnim topovima, lancima od bicikla, uz juhu od bakalara, ogovaranja i planove za odmor. Od toga se nije mnogo ostvarilo.“

Do posljednjeg daha dojmljiv je roman o bolnom suočavanju djeteta s tajnama svijeta odraslih, uz neizbježan gubitak iluzija te spoznavanje nužnosti kompromisa u životu, ali i trpljenje licemjerja kojim su kompromisi često popraćeni. Lutanje je pritom jedna od mogućnosti da se ostane svoj, a bijeg od drugih način da se zadrži sebe. No to, kako u romanu vidimo, ipak nije moguće bez trauma i osobnih žrtava...

Prenosimo tekst Marija Glavaša koji piše o romanu Tuga Belgije Huga Clausa. Tekst je objavljen na infozona.hr 23. ožujka 2013.

Kad se čovjek zamisli nad biografijom Huga Clausa (1929. – 2008.), bar nad njegovim mladenačkim godinama, ne pomisli da bi baš preporučio takav put svome djetetu. No iako je s 15 godina napustio školu, napravivši time zapravo upravo ono što je bilo potrebno njegovom slobodnjačkom, umjetničkom duhu, Claus je postao uspješan pjesnik, slikar, dramatičar, filmski i kazališni redatelj, a smatran je, mnogi tako misle, najboljim suvremenim belgijskim piscem.
Odrastao u okruženju u kojem je svakodnevica bila neprestano začinjena antagonizmom između frankofonih Valonaca i Flamanaca zapadno-germanskog podrijetla (situacija u Belgiji nije ni danas mnogo drugačija: tko je iole pratio situaciju u Belgiji u zadnjih godinu-dvije mogao je lako zapaziti politički kaos koji vlada u zemlji u kojoj je smještena prijestolnica Europske unije, Bruxselles (prepirke oko jezika samo su jedna od nesuglasica), što je dovelo do toga da Belgija obori svjetski rekord i bude upisana u Guinessovu knjigu rekorda kao država koja je najveći broj dana bila bez vlade – no iako bez službene vlasti sve je uredno funkcioniralo, izvoz se povećavao, ekonomski rast bio je očit, strana ulaganja povećana… Zanimljivo je da Flamanci ne vole Bruxselles jer je frankofonski, a Valonci koji čine nešto više od 30% stanovništva Belgije i žive u pokrajini Valoniji isti taj grad ne priznaju kao svoj (valonski) teritorij jer je usred flamanskog područja. Hugo Claus razvio se u promišljenu osobu anarhističkih pogleda, sklonu eksperimentiranju i kontroverzama. Kontroverzom je i završio život, tražeći da, zbog bolesti, bude eutanaziran.

Clausovo remek djelo, roman Tuga Belgije, priča je autobiografskog karaktera u kojoj pratimo mladenačke godine dječaka Louisa, od vremena koje provodi u katoličkom internatu, u godini početka drugog svjetskog rata, pa do vremena poslije završetka sukoba. Pripovijedajući svoj život autor nema namjeru skrivati se iza fikcionalnog lika, pa često iz trećeg lica prelazi u pripovijedanje u prvom licu i vraća se natrag u treće, a vrijeme radnje, kao i ono o čemu piše, jasno se podudara s piščevim djetinjstvom.

Roman je podijeljen u dvije cjeline. Prvi dio, naslovljen Tuga, ima 27 poglavlja i predstavlja književno djelo koje, doznajemo na kraju romana Tuga Belgije, mladi Louis piše, šalje na natječaj i za njega biva nagrađen, a govori o vremenu prije početka rata, o danima provedenim u internatu – dio je ovo u kojem je zavidnom vještinom i preciznošću dočaran dječji svijet mašte, ono trenutno gubljenje djeteta, sposobnost da kao na prekidač potpuno uroni u svijet koji samo izmišlja i u njemu izgradi i gotovo napipa vlastite neprijatelje i zaštitnike. Prvi dio je dio nevinosti, dio u kojem su savjest i strah od više sile, te kajanje za one najmanje učinjene stvari točke koje spajaju konopac po kojem Louis balansira, no čitatelju je jasno da će prije ili kasnije dijete s njega pasti u onaj drugi svijet, svijet kušnji, seksualnog, protesta i otkrivanja. Pad će se dogoditi, baš kao i pad mira u Europi koja će ući u dugogodišnji, krvavi sukob.

Drugi dio, naslovljen Belgije, govori o svijetu kušnji u koji Louis ulazi s velikim apetitom. On se buni, želi probati, ne poštuje, želi znati, osluškuje, upija, prigovara, griješi, istraživa i uživa. Čitavo to vrijeme, dok Louis kuša tajne svakojakih strasti (što uključuje i kontroverzne incestuozne doživljaje) u pozadini priče bijesni rat kojeg je autor stavio gotovo na bešumno. Tu je on, ali točno onoliko koliko treba za priču koju Claus pripovijeda: poneka masnica na licu nepoćudnih, tu i tamo koji njemački vojnik, oskudica hranom… Umijeće kojim je Hugo Claus zaraćenu Europu i politički naelektriziranu Belgiju koju su rat, okupacija, glad, deportacije, prijetnje i strah itekako dotakle stavio u drugi plan (jer mladiću koji odrasta i otkriva svijet ta je ratna svakodnevica i bila u perifernom vidu), jednostavno zapanjuje.

Mnogi su pisali o vremenu (svjetskog) rata u svojoj zemlji, no malo tko se može pohvaliti vjerodostojnošću prikaza vremena kakvu je postigao Hugo Claus. Portretirajući sebe, svoje misli, svoju mnogobrojnu obitelj i lelujanje njenih članova u ratnoj Belgiji, svoje prijatelje, učitelje i događaje koji su mu se snažno usjekli u pamćenje, autor je s dovoljnim vremenskim odmakom (roman Tuga Belgije napisao je 1983., gotovo 40 godina poslije svršetka rata) ispisao iznimno vrijedno svjedočanstvo u kojem je bez rukavica progovorio ne samo o odrastanju, ili seksualnim tabuima, već i o stvarima iz doba nacizma koje mnoge obitelji guraju pod tepih (primjerice o vlastitom učlanjenju u belgijsku inačicu hitlerjugenda).

Na 691 stranica u hrvatskom izdanju romana Tuga Belgije čitatelj će nezanemariv broju puta naići na dio koji će ga podsjetiti ili čak i intenzivnije vratiti u doba kad je i sam imao slične misli, kad je bio sposoban izmaštati anđele, materijalizirati kušnju, čačkalicom podbosti Boga, kad je preispitivao svijet, roditelje, sebe, tijelo i okolinu, te kušao život sve većim i većim zalogajima. Proces preobrazbe od doba nevinosti, sigurnosti majčina zagrljaja, nesigurnosti i suza, do beskrajne znatiželje i poriva da se zaviri (i ne samo to) pod haljinu/hlače onoga s kime je do jučer igra bila samo igra može se opet proživjeti – pročitajte roman Tuga Belgije.

Prenosimo intervju s Ivanom Šojat-Kuči. S autoricom je razgovarao Srđan Sandić, a intervju je objavljen 20. ožujka 2013. na arteist.hr.

S književnicom, prevoditeljicom i autoricom zbirke Ruke Azazelove koja je proglašena najboljom u 2012. godini, jednom od trenutno nagrađivanijih hrvatskih spisateljica, Ivanom Šojat Kuči, popričali smo o pisanju i o politici. 

Ruke Azazelove po Arseniću podbacuju neujednačenošću. Što za vas osobno znači da je knjiga – ujednačena? I da li vam je bitno da takva bude?

Vladimira Arsenića iznimno cijenim kao kritičara, no ne moram se nužno slagati sa svakim njegovim sudom, prosudbom. Smatram kako je iznimno teško sklopiti bilo koji oblik literarne zbirke: od poezije do proze, jer uvijek postoje stilske, kvalitativne gradacije između pojedinih uradaka. Moj belgijski prijatelj, majstor-staklar, romanopisac i pjesnik Bernard Tirtiaux upravo zato odbija objaviti zbirku poezije, jer tvrdi da su pjesme živa bića koja tijekom vremena evoluiraju, tako da nijednu svoju pjesmu ne želi “okameniti” u zbirci, nego ju modificira prilikom svakog javnog čitanja.

Ruke Azazelove dohvatile su se teških tema kod kojih je doista teško balansirati na rubu istinske patetike i realnosti, stvari koje se ljudima doista “događaju” i nevjerice čitatelja pred tolikom morbidnošću suživota mučitelja i žrtve. Teško je zaobići lepršavost, a zadržati pozornost čitatelja, govoriti o svijetu od kojeg nam misli prečesto odvraća eskapizam u svim oblicima i bojama. Zato mislim da je zbirka prilično ujednačena tematikom, ali i stilom, premda dok sam pisala novele nisam razmišljala o sklapanju blokova u jedinstvenu cjelinu. Puštala sam priče neka idu svojim tokom, onako kako mi dolaze. Konstanta koje sam se, međutim, sustavno držala bila je moja opsjednutost trpnim stanjem duše.

Odnosi moći u tim su pričama iznimno istaknuti. Ima li ičega van moći? Koliko se daleko smije ići u “razumijevanju” odnosa žrtve i zlostavljača, kakvi god oni bili. Što je tabu u tim odnosima?

Moć onakva kakvom ju doživljavamo, vidimo i podrazumijevamo je ništa, nešto savršeno ništavno, najobičnija kula od karata koja se uvijek uruši… Jer, sve što kroči Zemljom, hrani se zemaljskom hranom i tuđim strahom, diše i uživa, koliko god moći utjelovilo u sebi jednoga će dana umrijeti, trunuti i pretvoriti se u prah. Moć je ljudska tvorevina iz čijeg radijusa djelovanja uvijek možemo pobjeći, čiji zaštitni omotač uvijek možemo razbiti, srušiti i uništiti. Jedino što moć drži na pijedestalu jest tipično ljudski strah od nepoznatog, prilično “stočni” stav: uvijek može biti gore, ali i stoljećima stari obiteljski skrupuli, uvriježene definicije da roditelji svome djetetu žele najbolje. Zato djeca u javnosti šute o iživljavanjima što ih trpe u obiteljskome domu (misle da isto trpe i sva ostala djeca), zato žene ostaju u užasnim brakovima punima alkohola i batina, zato čitavi narodi trpe tirane koji sami sebe prozivaju “očevima nacije”, zato sanjamo o boljem, a stojimo na mjestu. Valjda su nas ubili strahom da loše uvijek može biti gore.

A tabui, oni se gomilaju tradicijom, utjelovljuju se u blaziranoj, kao voda nepresušnoj potrebi da se pred drugim smrtnicima doimamo savršeno, zbog činjenice da bi obitelj kao temeljna čestica svakog, dakako savršenog društva, trebala biti savršena. Zato podižemo besprijekorne fasade, vodimo tragikomičan suživot s onim famoznim izvana oličenim grobnicama koje su iznutra pune truleži. Zato se uvijek iznova šokiramo dok čitamo crnu kroniku o ljudima iz susjedstva, tim “normalnim”, “smirenim”, dobrim ljudima koji su se preko noći pretvorili u zvijeri i pobili one koje su trebali najviše voljeti.

U dogovaranju ovog intervjua, pitao sam vas -želite li govoriti o komercijalnom uspjehu svog rada i kako se on dogodio? Pisala ste “pametno” ili “namjerno” i kako pišete, inače?

Nikada nisam čeznula za novcem. Da sam htjela biti komercijalna vjerojatno bih radila nešto iz palete aktivnosti kojima se bave ljudi o kojima zdušno čitamo u časopisima o takozvanom hrvatskom jet-setu. Ako je pisanje o onome što me tišti namjerno, onda pišem s namjerom. Pišem o istinama, o stvarima koje se sustavno prešućuju: od onih univerzalnih, pa do “prizemnih”, svakodnevnih. Krv tvoga brata viče iz zemlje, ulomak je od kojeg sam se uvijek ježila. Istina uvijek šćućurena čeka da ju netko izvikne kako bi se stvari postavile na svoja mjesta.

Uvijek pišem isključivo kada mi priča dođe sama od sebe, nikad se ne silim, nemam satnicu koju svakoga dana moram odraditi. Mislim da umjetnost rođena iz prisile nije umjetnost nego zanat. Umjetnost mora dolaziti s nepodnošljivom lakoćom. Na licima vrhunskih sportaša nikada nećete vidjeti napor dok ruše najdojmljivije rekorde, preskaču najviše ograde.

Koji su vaši kreativni  procesi i koliki je inače ulog mitologiziranja u tom umjetničkom svijetu spram spomenutog pitanja?

Svi se, htjeli mi to priznati ili ne, volimo zaogrtati velom tajne i tajnovitosti, u alkemičarske procese pretakati zapravo prilično banalne stvari. Tvrdim kako svatko od nas u sebi krije nekakav poseban dar, nešto što mu je “palo s neba”. Samo, nemaju svi hrabrosti uhvatiti se s tim u koštac. Uvijek se sjetim Sokrata i njegovih razgovora s ljudima različitih zvanja koji u konačnici nisu znali objasniti kako i zašto čine to što čine. Oduvijek sam zaljubljena u jezik, jezike, s lakoćom učim nove, osjećam im ritam, dušu, prirodu, zvučnost. Jezik je moja ljubav, moj demon i moje najjače oružje. Bez trunke mistike.

Tvoja političnost kao da nije književnička, prije mi zvuči kao intimna u Ničijim sinovima? Kako biti zdravo političan?

Što je književnička političnost? Opredjeljivanje? Ili zatomljivanje opredjeljenja? Politika je čudna zvjerčica koja je od časnog poziva vrlo brzo evoluirala u prilično odrpanu javnu “damu” sklonu zaštiti osobnih interesa, odnosno interesa prilično ograničenog kruga ljudi. Ideja je sjajna stvar koja je u konačnici izrasla u monstrume zvane ideologije, zato ne pristajem kao slijepac se držati samo jedne struje. Doista ništa nije ni crno ni bijelo. Malo je toga u ljudskome svijetu dalekovidno, malo ih je koji su svjesni kako iz jednoga dobra može proizaći deset zala. Nema ideologije koja nije griješila, no zato je bitno priznati grijehe i okajati ih. Kako i kada, to ne znam i žalosti me to. Na ovim, našim prostorima svi su sukobi, ratovi i klanja posljedica te povijesne oholosti, neprihvaćanja činjenice da su neki “naši” okrvavili ruke i da bi bilo dobro oprati ih isprikom, pokajanjem.

Čini se kako je u nas još prilično teško, ako ne i nemoguće biti zdravo političan: čim pristupiš nekoj političkoj opciji prisiljen si pridržavati se općih naputaka o ponašanju. Inače te izbacuju iz stada – u “grozan” svijet nastanjen vukovima, onima koji nekim čudom misle vlastitom glavom.

Mislite li da je upravo trauma najveći tabu današnjice?

Trauma je postala, zapravo oduvijek bila politički nekorektna. Kao što je, kažu, neprihvatljivo vidjeti uplakana muškarca. Čovjek mora nakon udarca odmah ustati i ponašati se kao da ništa nije bilo. A bilo je. Ono prešućeno, progutano, neprobavljeno u čovjeku, pojedincu, ali i čitavim etničkim, rasnim, vjerskim i inim skupinama raste do nekakve kritične mase kada traumu više ništa ne može sadržati unutra. Onda se događaju šokantne vijesti poput samoubojstava branitelja, ubojstava, pa sve do ratova, pokolja, agresija.

Sve što se ne smije glasno izgovoriti uvijek je latentna, potencijala opasnost, tempirana bomba. A to je prešućivanje istodobno i zrakoprazan duhovni prostor kojim slobodno šeću svi počinitelji, svi koji nekažnjeno, prešućeno ubijaju, vrijeđaju, blate, ponižavaju. Lažni moral tako paradoksalno stvara čitav kompleksni sustav u kojem zločin nema kaznu, a zločinac se oslobađa kajanja.