16.11.2015

F kao fantazija

Piše:

Iz Vijenca od 12.11.2015. prenosimo kritiku romana F Daniela Kehlmanna iz pera Sanje Ivić.

Engleske novine nedavno su pisale o Danielu Kehlmannu i o njegovu odnosu prema uspjehu, ističući kako je njemački pisac (ima njemačko i austrijsko državljanstvo), rođen 1975, postao svjetski slavan nakon golema uspjeha romana Mjerenje svijeta (objavljen 2005. i samo u Njemačkoj prodan u više od tri milijuna primjeraka). No umjesto da uživa u slavi nove, mlade spisateljske zvijezde, Kehlmann razmišlja o nepostojanosti uspjeha, vladavini trenutačne mode i opasnosti od zasićenja publike, koja se brzo okreće novim zvijezdama. U jednom od intervjua izjavljuje kako je njemačka scena opsjednuta uzdizanjem redateljske interpretacije iznad svega pa i sama kazališnog teksta i namjera autora. Ta je opsesija uništila karijeru njegova oca, redatelja, koji je umro 2005. godine, duboko uvjeren da redatelj treba ostati sluga teksta. Očeva ga je borba naučila bolnu lekciju, pa naglašava: „Vrlo je lako ispasti iz fokusa javnosti i prestati biti popularan, izaći iz mode. Velik dio kulturne industrije počiva na krhkim i teško odredljivim kriterijima. Osjetio sam to još kao dijete. To me naučilo oprezu i skepsi prema uspjehu.“

No nikakve skepse nema u općoj ocjeni kako je njegov najnoviji roman pod naslovom F još jedan veliki uspjeh četrdesetogodišnjeg pisca kojeg s jednakim oduševljenjem čitaju i kritičari i milijuni čitatelja širom svijeta (djela su mu prevedena na četrdeset jezika). O tom romanu napisano je mnogo prikaza, analiza, eseja, kritika, ali upoznavanje je najuzbudljivije u prvom susretu s napisanim djelom u kojem nema ni predgovora, ni pogovora, ni opaski pisca, urednika... Pred nama je goli tekst romana, u prijevodu na hrvatski s njemačkoga Snježane Božin, koji doista započinje neobičnom scenom u kojoj pratimo trojicu sinova (iz dva braka) nezaposlenog i neuspješnog romanopisca Arthura, koji ih odvodi na seansu hipnotizera. Nakon seanse, Arthur nestaje, postaje pravi, uspješni pisac, dok njegovi sinovi (Iwan i Eric su blizanci, Martin je stariji) pokušavaju živjeti svoje živote. Eric je vrlo rano znao da želi biti drukčiji od oca. Htio je zarađivati, htio je da ga shvate ozbiljno, nije htio biti netko koga potajno sažalijevaju... Martin postaje svećenik koji služi Bogu, ali ima problema s vjerom i vjerovanjem: „Nakašljem se i počnem iznositi ono u što bih rado vjerovao: Boga, Oca svemogućega, Isusa Krista, Sina njegova; raspet, umro i pokopan, uskrsnuo treći dan i uzašao na nebo, i opet doći u slavi suditi žive i mrtve. U Duha Svetoga, uskrsnuće mrtvih, općinstvo svetih i život vječni. Da, bilo bi lijepo...“ Iwan (kojega je otac najviše volio jer mu je bio najsličniji) želio je postati uspješan, poznati slikar, no čudnim obratom sudbine on postade falsifikator slikara Eulenböcka s kojim je dijelio život... „Od mene dakle, neće postati slikar, to sam sada znao. Radio sam kao i prije, ali više nije imalo smisla. Slikao sam kuće, planine, slikao sam portrete, nisu izgledali loše, bili su napravljeni znalački, ali čemu? Slikao sam apstraktne slike, bile su skladno komponirane i boje su bile dobro promišljene, ali čemu?“ Iwan se pita što znači biti prosječan. „Odjednom me to pitanje nije prestajalo proganjati. Kako netko živi s tim, zašto ide dalje? Dobro pitanje, zar ne?“ Kehlmann u tom odlomku i u cijelom svom romanu potvrđuje rečenice velike francuske spisateljice Marguerite Yourcenar iz Hadrijanovih memoara: „Kada se suvišne opasnosti svedu na najmanju moguću mjeru, kada se uklone nepotrebne nedaće, za održavanje junačkih vrlina ostat će još uvijek cijeli niz pravih zala: smrt, starost, neizlječive bolesti, neuzvraćena ljubav, razvrgnuto ili iznevjereno prijateljstvo, osrednji život manjeg raspona od naših planova i bljeđi od naših snova; sve one nedaće izazvane božanskom naravi stvari.“ Upravo taj osrednji život potka je romana F, i sve o čemu piše Kehlmann nešto je gotovo usputno, nevažno na velikoj pozornici života, njegovi likovi doista žive neki mali, osrednji život (Marija Crnobori, velika kazališna umjetnica, rekla bi životić), no njihove misli, osjećaji, zebnje, nade, užasi i strahovi, patnje i osamljenost sve su samo ne osrednji, sve samo ne nevažni.

Netipičan roman o obitelji

Čitajući Kehlmannov roman često sam se osjećala kao da ću svaki tren naići na poklič „Za mnom, dragi čitaoče!“ (iz Bulgakovljeva remek-djela Majstor i Margarita) zbog piščeve empatije prema likovima koja mu je zajednička s velikim romanesknim prethodnicima od Dostojevskog do Alaina Robbe-Grilleta. Empatija koja ne preza od duhovitosti, cinizma, komičnosti i humora. Da, zaista, roman F je duhovit, mjestimično komičan i prepun humora, no istovremeno je i prepun filozofskih opservacija o vjeri, Bogu, ljubavi, umjetnosti, očaju i strahu. Njegova unutrašnja struktura ne svodi se na linearno fabuliranje života jedne obitelji. Kehlmann piše netipičan roman o obitelji. Njegovo djelo F beskrajno je udaljeno od Buddenbrookovih Thomasa Manna, ali to ne znači da taj roman ne postoji u njegovoj literarnoj baštini. Otklon od linearnoga, skokovi u prošlost koja je sabijena u nekoliko stranica, poigravanje protokom vremena, stalno mijenjanje pozicije pripovjedača, skokovi naprijed i natrag kroz život likova, paralelna događanja, ulazak u tok svijesti i podsvijesti na rubu psihodeličnih doživljaja neke su od glavnih karakteristika Kehlmannova stila. Rasprave o slikarstvu, biznisu, roditeljstvu, braći, blizancima, prejedanju, varanju i laži nižu se u raznim ritmovima kojima prati pojedine likove. Martin (svećenik) debeljko je koji kontemplira sjedeći i žvačući tablice čokolade u ispovjedaonici; njegov usporeniji životni ritam određuje i tempo pripovijedanja; taj se tempo ubrzava samo u trenucima u kojima Martin vježba slaganje Rubikove kocke. Iwanovo slikanje, odnosno krivotvorenje slika njegova životnog partnera na samrti daje brzinu svim događajima oko njega koji se zlokobno ubrzavaju prije Iwanova odlaska na jednu čudnu adresu, dok Eric burzovnim akrobacijama (tijekom 2008, neposredno prije i za vrijeme svjetskoga burzovnog sloma) romanu zadaje frenetičan tempo, ludo ubrzanje koje graniči s totalnim kaosom, što se preklapa s Iwanovim nestankom.

Kehlmann kao Bulgakov

Roman je podijeljen na šest poglavlja: Veliki Lindemann (hipnotizer), Život svetaca, Obitelj, Poslovi, O ljepoti i Godišnja doba. Iako bi se moglo učiniti da se djelo razvija u mnogo potpuno različitih smjerova, Kehlmann je pametan, staložen pisac. Pri samu kraju on spaja sve te rasute niti u labavi čvor, čvor koji podsjeća na ušće malih brzaca koje nije tamo gdje bismo ga očekivali, ne, on stvara novi početak u kojem se poigrava sa svim dotadašnjim motivima, od smrti i umiranja, do starosti i vjere koja se objavi onomu koji je najmanje vjerovao. Čak i koketira s krimićem, ali s pozicije suverena umjetnika koji kao da nas zadirkuje ne dopuštajući trivijalnosti da prevlada, ne umanjujući pritom vrijednost zapleta na rubu fantazije. I doista, može se osjetiti njegova ironija u stilu: „Mislite da će sada biti riječ o ovome? Ne, ne, prevarili ste se. Čitajte dalje.“ Završetak nije apoteoza u smislu epiloga, iako posredno i neposredno saznajemo mnogo toga i o Arthuru, Ericu, njegovoj kćeri i ženi od koje se rastavlja, Martinu i Iwanu, završetak je poput duboka uzdaha kojim nastavljamo živjeti otpuštajući iz naših malih svjetova one kojih više nema da zauvijek ostanu na rubovima naših sjećanja.

Čista stila, jasnih misli, promišljenih situacija, Kehlmann je pisac koji nas zavodi na drugu, možda i na treću loptu. Njega ne zanima vanjski sjaj pojedinih rečenica, iako je vrhunski stilist, ekonomičan je i gotovo strog u uporabi riječi, a opet kroz bljeskove nepatvorene nježnosti koja nikad ne prelazi u jeftinu patetiku ustrajno dokazuje kako je književnost itekako važna stvar u svijetu, kako je dužnost onoga koji piše da stvaranjem djela od riječi radi itekako važan posao i poziv koji se ne dodvorava i ne koketira s modom; Kehlmann piše u onom istom svemiru u kojem prebivaju njegovi veliki prethodnici od Goethea do Grassa, ne dopuštajući nam da odustanemo od sebe samih. Ukratko, on nam vraća vjeru u književnost, u umjetnost i na neki način sveto poslanje autora koji pažljivo, pošteno i uporno utire nove putove u našim mislima i životima. A to što su njegova djela zapravo nalik iskrivljenoj trubi velikog jazz-glazbenika Dizzyja Gillespieja samo je oznaka njegove vlastite zaigranosti suvremenošću, zaigranosti koja (na opće čuđenje i samih Nijemaca) ne bježi od iskričave duhovitosti i ironijskog osmijeha nad svijetom. Zbog toga me Kehlmann podsjeća na Bulgakova, jer najteže se smijati, najteže je nasmijati one druge, ma kako teško sve bilo u nama i oko nas. Ta je iskra smijeha ono što daje nadu i zbog toga trebamo i moramo prevoditi i čitati velike pisce, bez predrasuda, čista srca. Bez toga prestajemo postojati.

Daniel Kehlmann sjajan je pisac čija fantazija premošćuje i naše strahove i naše nade, a svi znamo da bez fantazije svijet gubi boju i postaje siv i bezličan.

Tags: , ,

16.11.2015

Roman o posebnoj ženi koja je iščeznula zbog muškarca

Piše:

Recenziju romana Dora i Minotaur: Moj život s Picassom Slavenke Drakulić prenosimo s portala najboljeknjige.com. Autorica recenzije je Ivana Smilović, a objavljena je 27.9.2015.

"Ušla sam u svijet Dore Maar i danima nisam znala kako izaći", rečenica je koja možda najbolje opisuje dojam koji ostavlja knjiga "Dora i Minotaur" autorice Slavenke Drakulić. Riječ je o svojevrsnoj biografiji Henriette Theodore Markovitch, poznatije kao Dore Maar, fotografkinje i Picassove ljubavnice, a koja se fiktivno bazira na bilješkama napisanima na hrvatskom jeziku, pronađenima nakon što je umrla. Zašto na našem jeziku? Otac Dore Maar rođen je u Sisku, a Dora je taj jezik povezivala s osjećajima koje je utjelovljivao otac, a ne majka.

Bilješkama je autorica dala naziv prema jednom od najpoznatijih Picassovih crteža iz 1936. godine, jer simbolizira prirodu Dorine i Picassove veze. Nakon pročitane knjige složit ćete se da "Dora i Minotaur", kao i crtež koji stoji iza tog naslova, odlično predstavljaju destruktivnu vezu koja je obilježila Dorin život. Tijekom čitanja knjige teško je zaključiti što je fikcija, a što stvarnost, ali to nekako i pada u drugi plan. Jednostavno, imate osjećaj da vam se u rukama našla nečija biografija i ne možete se stalno podsjećati da je riječ o romanu.

Početak zatiče Doru u bolnici, nakon elektrošokova, čime se naglašava njezina očigledna nestabilnost. Planira se psihoterapija, a i već se počinje nazirati priroda odnosa s Picassom u rečenicama poput: "Picasso se zabrinuo – ma zapravo strpao me u ludnicu da me se riješi". Dora kupuje crnu bilježnicu i ljubičastu tintu, a piše na hrvatskom kako nitko ne bi razumio njezine bilješke. Misli da će, ako zapiše stvari, lakše shvatiti što ju je dovelo do psihičkog sloma.

Već na samom početku knjige imate osjećaj kao da ste slučajno naišli na nečiji dnevnik i da zadirete u intimu svakom pročitanom rečenicom. Čitatelj osjeća i grižnju savjesti - trebao bi odložiti knjigu, ali uporno želi saznati više. Roman tako nudi da "ispucamo" dozu voajerizma, potrebu da "zavirimo" u nečiji život, koju svi, više ili manje, imamo skrivenu u sebi. A dok čitamo, suočavamo se s emotivnim, dubokim i intenzivnim mislima.

Na prvim stranicama vraćamo se s Dorom u njezino djetinjstvo. Ulazimo u život Dore Maar, dišemo s njom i živimo njezine uspomene. Opčinjava nas, a neke stvari koje opisuje moguće je toliko jasno vizualizirati, kao da smo ih sami doživjeli.

Roditelji su joj se svađali, a zbog strepnje nad njom doslovno su je stavili u "staklenu sobu". Zbog stakla se osjećala kao da je u izlogu ili u akvariju, već u mladim danima izražena je krhkost, lomljivost; čuvali su je kao kap vode na dlanu. U sjećanja o djetinjstvu odrasla Dora vraća se kad se osjeća kao dijete. Oca je obožavala, majku prezirala i oduvijek je imala smisla za umjetnost.

U njoj se miješaju Theodora, Dora, Dorica, Dorita, Adora, Dorissima, a već na prvu je jasno da je riječ o jako kompleksnoj ličnosti. Kad se pronašla u fotografiji, postala je Dora Maar, i napokon se osjećala dobro. Bio je to pravi poziv za nju, fotografirala je da bi snimila lica ljudi vidljiva samo njoj. Tada ju je aparat zanimao više od muškaraca.

No bila je dovoljna samo jedna fotografija da bi joj se cijeli život preokrenuo. I to ne fotografija koju je ona snimila, već na kojoj je ona bila, na kojoj je prikazana kao indijanska princeza. Picasso je vidio tu fotografiju i zaljubio se. No ključan je problem što se zaljubio u model, a ne u pravu Doru...

Na početku romana Dora neprestano spominje Picassa, ali shvaća da žuri. U isto vrijeme se stvara napetost, čitatelj ne može dočekati susret, ulazak Picassa u Dorin život. Tema kojoj se stalno vraća je i ljubav prema fotografiji, upravo zato što ju je veliki umjetnik natjerao da „spusti“ kameru.

Priča je to ne previše drugačija od priče bilo koje druge žene u destruktivnoj vezi, samo što uključuje svjetski poznatog umjetnika. Knjiga koja te uvuče, koju gutaš stranicu po stranicu - životna, a iako je pisana iz ženske perspektive, ipak ne prelazi u preveliku patetiku. Emotivno, a ne bljutavo; bolno, lako za poistovjetiti se, za zapitati se. Svi imamo djelić Dore Maar u sebi...

Pablo Picasso možda jest bio Minotaur, ali Dora je ta koja je ostala zatočena u labirintu emocija, boli i poniženja. "Dora i Minotaur" knjiga je koja prikazuje put posebne žene, a koja je zbog jednog muškarca jednostavno nestala, iščeznula.

 

Tags: , ,

06.11.2015

U sjeni genija

Piše:

Tekst Strahimira Primorca o romanu Dora i Minotaur: Moj život s Picassom Slavenke Drakulić prenosimo iz časopisa Forum br. 7-9, srpanj-rujan 2015.

Svoj novi roman Dora i Minotaur: Moj život s Picassom Slavenka Drakulić popratila je kratkim predgovorom. Takva vrsta autorova izravnog obraćanja čitatelju ponekad zna sadržavati važne, pa i ključne informacije za shvaćanje štiva koje slijedi. Po leksikografskoj definiciji predgovor 'objašnjava glavni tekst, daje podatke koji olakšavaju čitanje i razumijevanje glavnog teksta'; a iz nešto uze vizure, beletristike, u predgovoru autor može govoriti o nastanku, smislu, namjeri, osnovi ili svrsi djela. No čitatelj mora pri tome biti vrlo oprezan - sa zrnom zdrave sumnje u doslovno preuzimanje autorovih sugestija - da bi našao pravi ključ i razabrao što mu autor želi poručiti. Pisci naime ponekad, radi postizanja određenog efekta, znaju čitateljima postavljati zamke, zavoditi ih na krive tragove, mistificirati, kao što to djelomice radi i Slavenka Drakulić u Predgovoru svom romanu Dora i Minotaur.

U tom kratkom uvodnom tekstu na početku knjige kale se kako je francuska nadrealistička fotografkinja i slikarica Dora Maar, pravim imenom Henriette Theodora Markovitch (1907 - 1997), umrla u Parizu u devedesetoj godini te kako je u njezinu stanu medu raznim papirima, dokumentima i tekama ispisanim na francuskom jeziku pronađena i „crna bilježnica s bilješkama na hrvatskom". Bio je to jezik njezina oca, arhitekta Josepha Markovitcha (Josipa Markovića), koji je ona govorila tečno, ali ga je koristila samo u razgovorima s ocem. Zatim se napominje da je Dora Maar bila poznata i kao muza Pabla Picassa te kako je u središtu njezinih zapisa u spomenutoj crnoj bilježnici „očekivano, susret s Picassom, odnos dviju kreativnih ličnosti, od kojih je jedna izuzetno dominantna, rastanak i traumatične posljedice za Doru, kao i vrijeme poslije njihove intenzivne veze". Kao pretpostavka, navodi se daje „najveći dio" nedatiranih bilješki nastao 1958. i 1959 godine, u vrijeme kad se Dora Maar odlučila povući iz javnog života, te je potom sve do svoje smrti, gotovo četiri desetljeća, živjela usamljenički. Sličnu nesigurnost sugerira i rečenica u kojoj se za Dorin rukopis kaže da se „doima kao materijal za buduću autobiografiju, od koje je umjetnica kasnije odustala, ili ona naprosto nije pronađena". Čitatelj potom doznaje da je bilježnica bila prodana na aukciji, a daje nakon smrti anonimnog vlasnika dospjela u ruke jednog Riječanina, „poznavatelja ne samo Dorinog rada nego i same Dore".

Na samom kraju Predgovora Slavenka Drakulić realizira mistifikaciju vezanu uz autorstvo romana: kontaktirao ju je. veli, novi vlasnik, tražeći pritom da on i njegov prethodnik ostanu anonimni. Sudeći prema završnom pasusu, čitatelj može pretpostaviti da joj je Riječanin dao na uvid bilježnicu i da je S. D. (= Slavenka Drakulić) kako se potpisala pod Predgovor, unatoč fragmentarnosti i „vjerojatnoj nedovršenosti teksta", zaključila da rukopis zavređuje objavljivanje jer je „dragocjen uvid u stvaralačke ličnosti i Dore Maar i Picassa". Uz uobičajenu formulu koja se izriče u takvim okolnostima: „Donosimo ga [tekst, op. moja] uz lektorske ispravke i uredničke opaske", to je znak da se autorstvo pripisuje Don Maar, a Slavenka Drakulić preuzima skromnu funkciju priređivačice njezina „pronađenog rukopisa". Potpis inicijalima imena i prezimena i „S. D") sasvim je u skladu sa skromnošću te uloge, ali potpis istodobno razdvaja dva teksta i „potvrđuje" čitatelju da roman dolazi iz „prve ruke", da jamči autentičnost. Jer. tko mole točnije, istinitije pisati o Dori Maar od same Dore Maar? Tko može vjernije dočarati moj život s Picassom? Upravo u potrazi za pripovjednom perspektivom koja će pružiti iluziju uvjerljivosti priče krije se razlog ovoj maloj književnoj mistifikaciji kojom se poslužila Slavenka Drakulić - najprije oko žanra, jer podnaslov sugerira da je posrijedi biografija, a onda i oko autorstva - literarnoj obmani koja je, sudeći bar prema nekim napisima o knjizi u dnevnim novinama, tjednicima i portalima, bila vrlo uvjerljiva.

O tome na svoj način svjedoče i intervjui Slavenke Drakulić objavljeni u povodu izlaska  romana Dora i Minotaur. Spisateljica je u njima često, potaknuta pitanjima novinara ili osjećajući sama potrebu da otkloni neka iskazana ili potencijalna banaliziranja vezana uz temu svog romana, govorila o tome što ju je privuklo Dori Maar, gdje je pronalazila građu o njoj, kakav je odnos između stvarne, povijesne osobe i književnog lika. Za života, Dora Maar bila je u javnosti poznata uglavnom po ljubavnoj vezi s Picassom (1936. - 43.), a tek poslije smrti svijet se zainteresirao za njezina s nepravom zanemarena umjetnička dostignuća, u prvom redu fotografije, i njezino sudjelovanje u aktivnostima umjetnika pariškog nadrealističkoga kruga. U Hrvatskoj se istraživanjem njezina života i rada bavio riječki književnik i arhivist Mladen Urem (nekoliko priloga u njegovoj knjizi Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda, 2006.), čak ju je, sasvim slučajno, i osobno upoznao kad je 1989. posjetila Rijeku. Šira hrvatska javnost susrela se s Dorom Maar 2004. godine kad je u zagrebačkim Klovićevim dvorima organizirana izložba i preveden opsežan katalog Dora Maar i Picasso, dodir pogledima francuske povjesničarke umjetnosti Anne Baldassari. Te godine objavljeni su i prijevodi romansirane biografije Ja, Dora Maar francuske književnice Nicole Avril i biografske knjige Zatočenica pogleda argentinske spisateljice Alicije Dujovne Ortiz. Slavenka Drakulić zainteresirala se za Dorinu sudbinu radeći na scenariju za dokumentarni film Željka Senečića. Zanimalo ju je zašto je odustala od umjetničke fotografije iako je bila tražena i cijenjena autorica, a intrigirao ju je i Picassov lik, „njegova genijalnost koja se u odnosu s Dorom pretvorila u ljudožderstvo".

Iako podnaslov romana, Moj život s Picassom, sugerira da je posrijedi biografija (odnosno autobiografija, kad bi stvarna autorica „bilješki" bila Dora Maar, a ne Slavenka Drakulić), spisateljica odrješito i razložno odbacuje takvo žanrovsko određenje. Ona svoj tekst naziva intimističkim romanom, a moglo bi se tome dodati da u njemu ima i mnogo elemenata psihološkog romana (motivacija postupaka likova) i romana o umjetniku (problematika odnosa umjetnika prema svijetu i umjetnosti prema životu). Budući daje njezina protagonistica zbiljska, historijska ličnost, spisateljica se morala osloniti i na dokumente i neke osnovne biografske podatke - koje je pronalazila u njezinim biografijama, u autobiografijama osoba bliskih Dori i Picassu pa i u biografijama o Picassu, u kojima su važne dionice posvećene njihovu odnosu - te unutar tog okvira, na osnovi stvarnog, oblikovati književni lik. Stoga Drakulić naglašava potrebu da čitatelj u svakom trenutku ima na umu da se književni lik razlikuje od stvarne osobe; jer nju, autoricu, kako kaže u jednom intervjuu u građenju fikcionalnog lika zanimaju samo pojedini aspekti Dorina života, pa se u romanu usredotočuje na njih. U središte je postavila odnos dviju kreativnih ličnosti - i to odnos sagledan iz Dorine perspektive – u vremenu od upoznavanja s Picassom 1936. pa do raskida s njim 1943. godine. Spisateljicu zanimaju Dorini postupci, iz kojih pokušava odgonetnuti i opisati psihičko stanje i osjećaje svoje junakinje, njezin unutrašnji život. Ovdje postaje jasnije i zašto se autorica odlučila za pripovjedačicu u prvom licu i zašto je ta pripovjedačica svoje zabilješke pisala najednom egzotičnom jeziku. Prvo lice nudi pouzdanost govora i ujedno prisnost, dok joj je skrivanje u hrvatskom jeziku, koji u Parizu razumije samo njezin otac, pružalo mogućnost da u traženju uzroka svoje psihičke traume bude brutalno iskrena i nemilosrdna prema sebi i drugima, a da ipak ostane zaštićena od neželjenih pogleda u vlastitu privatnost i intimu.

Priču romana autorica je konstruirala kao retrospekciju: njezina protagonistica pokušava sagledati svoj život „iz druge vizure, s emotivne i vremenske distance", koju ponekad naziva i pozicijom „naknadne pameti". Petnaestak godina nakon raskida s Picassom, i neposredno prije nego što će prekinuti sve veze s javnošću i odlučiti se na unutarnji egzil, vjerovala je da ako se prisjeti što joj se zbivalo u prošlosti i ako te događaje stavi na papir, možda će bolje razumjeti zašto je doživjela psihički slom i potom završila na psihoterapiji kod Jacquesa Lacana. Kopajući po prošlosti, Dora Maar uspijeva osvijestiti neke svoje strahove, zablude, trajne probleme s identitetom. Tako ju je u ranoj mladosti, kad se nakon djetinjstva provedenog u Buenos Airesu vratila u Pariz, zbunjivala mnogostrukost identiteta: zbog svog imena, jezika, porijekla, iskustva, interesa, izgleda, imala je dojam daje strankinja među kolegama u školi. Doživljavala je sebe kao neukorijenjenu osobu, koja ne pripada toj sredini pa se osjećala nezaštićenom. Tražeći neki zaklon, sigurnost je našla iza oka kamere. Fotografski aparat pružao joj je mogućnost da ona odlučuje, da ona bude ta koja proučava druge, a ne drugi nju. Također, da stvarnost vidi onako kako ona to želi, čak i da kreira novu. Fotografija je bila ono u čemu se mogla najbolje izraziti, davala joj je samopouzdanje. U zreloj pak dobi, u sedam godina provedenih s Picassom, odustala je od fotografije, i tako izdala sebe. Krhkost identiteta, sastavljenog od „djeteta, umjetnice, francese, francuske ljubavnice, žene hrvatskog porijekla i argentinske prošlosti, ljevičarke i pozerke, žene koja misli i žene koja se predaje osjećajima, gubitnice, luđakinje sa šeširom", sasvim je pokolebala njezinu sigurnost i eutanazirala volju da se vrati fotografskoj umjetnosti.

Iz zabilješki, pisanih s pristojne vremenske i emocionalne distance, može se iščitati Dorin ambivalentan osjećaj prema Picassu. Sjedne strane njegov je karakter i moralni portret ne samo loš nego i mračan, destruktivan - on je „čudovište, zvijer u tijelu čovjeka", „stari sebični tiranin", „trgovao je svojim uvjerenjima", „lagao je, zanemario svoju djecu, bio okrutan prema prijateljima", „kao muškarac je jadan, nemoralan, škrt, zao". S druge strane, bio je umjetnički genij, „zatočenik svoje kreativnosti", kod koga je jedna osobina prevladala sve druge - „umjetnik je nadvladao muža, oca, ljubavnika, prijatelja, rođaka pa čak i sina". U odnos s Picassom, od kojeg je bila mlađa četvrt stoljeća, Dora je stupila kao već afirmirana umjetnička fotografkinja, pripadnica pariškoga kruga nadrealista, s kojima se družila, a s mnogima i prijateljevala. Bila je Picassov model, ljubavnica, ali kako je i sama bila umjetnica, kreativna osoba, očekivala je njegovo uvažavanje i neku vrstu partnerskog odnosa. No on je smatrao da fotografija ne spada u umjetnost pa ju je počeo nagovarati da se prihvati slikarstva. Kako je bio apsolutni umjetnički autoritet, na koncu je Dora ustuknula: dopustila je da joj Picasso, „koji je i Minotaur", oduzme jezik fotografije, da brutalno iščupa njezin „jedini, autentični jezik", nakon čega je postala „ne samo nijema nego i neka druga osoba".

Upravo je to detalj u kojem se glavna junakinja romana Dora i Minotaur bitno razlikuje od protagonistice ranijeg romana Slavenke Drakulić Frida ili o boli (2007.), s kojom je ponekad uspoređivana. Usporedbe su imale uporište u nekim sličnim vanjskim okolnostima njihovih biografija - obje su bile umjetnice, generacijski su bile bliske, živjele su sa slavnim slikarima dosta starijima od sebe, i prihvaćale su ih kao uzore, vrhunske umjetničke autoritete. No dok meksičku slikaricu Fridu Kahlo ni teška bolest ni golema, prijeteća sjena njezina slavnog muža Diega Rivere nijednog trenutka nisu pokolebali u nastojanju da se umjetnički ostvari, Dora Maar odustaje od fotografije jer nije imala samopouzdanja i snage da se suprotstavi sugestijama Pabla Picassa. Zanimljivo je da se epizoda o pariškoj izložbi slika Fride Kahlo, koju je inicirao i 1939. priredio A. Breton proglasivši njezino slikarstvo nadrealističkim, pojavljuje u oba ova romana. U Fridi ili o boli, u jednoj kratkoj epizodi, spominje se i „oduševljeni Picasso" koji je slikarici poklonio naušnice, ali se ne pojavljuje Dora Maar; u Dori i Minotauru ima jedna nešto šira dionica o tom istom događaju, a u njoj Dora opisuje svoje susrete s meksičkom slikaricom i uspoređuje svoju i njezinu životnu priču, koje su potpuno različite. Usto postavlja pitanja koja je muče i na koja nema odgovor: „Je li doista svaka od nas umjetnica prepuštena sama sebi u pronalaženju načina da preživi a da ne ostane sama? Zašto samo žene moraju dokazivati svoju snagu i odlučnost u umjetnosti?"

Dora će, ali dugo nakon razlaza, „naknadnom pameti", shvatiti demonizam Picassove prirode. Nije opravdavala njegove postupke i bezosjećajnost prema drugima, ali joj se činilo da je našla neko objašnjenje. Bio je ona vrsta umjetnika kome je stalo samo do sebe i svoga kreativnog izražavanja - svi ostali bili su samo materijal podređen toj svrsi. Na jednome mjestu u romanu Dora opisuje kratku ljubavnu scenu na ljetovanju, a potom priča o Picassovu crtežu Dora i Minotaur koji je naslikao nedugo poslije toga. Crtež je očito inspiriran prethodnim događajem: na njemu je golo žensko tijelo široko razmaknutih nogu, a nad njim prijeteći nagnuto snažno muško tijelo s golemom glavom bika. Na crtežu ona vidi žensku (vlastitu) podređenost i mušku (Picassovu) dominaciju, i u tome – naknadno - prepoznaje simboliku cijelog njihova sedmogodišnjeg odnosa. Napisat će da je Picasso i ponašanjem i slikama „pokazivao da seksualni odnos s bilo kojom ženom za njega nema baš nikakvo drugo niti veće značenje od kanibalističkog čina, a on se ne sastoji samo u konzumiranju tijela nego i u potpunom posjedovanju cijelog bića". S varijetetima teme ljubavnog kanibalizma već smo se susreli kod ove spisateljice u romanima Mramorna koža (1989) i, osobito, u Božanskoj gladi (1995.); u Dori i Minotauru protagonistica doživljava svoga bivšeg ljubavnika kao kanibala, doduše ne na doslovnoj, nego na metaforičkoj razini romana, ali tako intenzivno da spas nalazi tek bijegom u ludilo. Dora opisuje kako se s prijateljima trebala naći na ručku u nekom restoranu, a kad je stigla, svi su već bili za stolom i jeli. Picasso je, kao obično, jeo odrezak chateaubriand:

Ja sam sjela, smrknuta (...) bez riječi gledajući kako oštrim nožem zasijeca veliki komad gotovo sirovog mesa. Sa svakim zarezom noža meso je sve više krvarilo - to je sok, a ne krv, rekao mi je to sto puta smijući se. Dno bijelog tanjura postajalo je ružičasto pa crveno. (...)

Možda sam u odresku, kao prava nadrealistkinja, vidjela svoje srce kako krvari na tanjuru! I shvatila sam, da, shvatila sam da to ne mogu više podnijeti. Niti trena!

Bio je to posve fizički osjećaj mučnine. Kao da ću, ako ne ustanem i odmah ne odem, povratiti na stol pred svima njima. Na sve njih. (...)

Osjećala sam se kao da netko kida komade živog mesa s mog tijela. Picasso je na tom bijelom tanjuru, kao na oltaru na kojem se prinosi žrtva, rezao mene a ne goveđi odrezak. Sjeckao me sporo tupim nožem i zato je još više boljelo. Razrezao me na male komadiće da me lakše može prožvakati i progutati, dok su se moji prijatelji smijali gledajući ga kako me s užitkom proždire i kako nestajem u njegovoj minotaurskoj gubici. (...)

Osjetila sam svaki ugriz njegovih zuba! Nestajala sam, raspadala sam se, bila sam tamo ali u mislima već u bijegu. Nisam to više mogla izdržati, morala sam pobjeći prije nego što do kraja pojede taj chateaubriand, dok me ne dokrajči kao taj odrezak pred njim (str. 150-152).

Svoje tjeskobno iskustvo s Picassom, koji ju je natjerao da se skrije u ludilu, da „pobjegne iz sebe da sebe spasi", Dora na koncu poopćava kao zapažanje o kanibalskoj prirodi umjetničkih genija:

Kreativna je osoba opasna za druge jer je bezobzirna, ona uzima, prisvaja, krade, jede, razara sve oko sebe. Od ljudi koji je okružuju uzima energiju, pa i život. Jede ih poput ljudoždera a da pritom često nije svjesna kako im nanosi bol. Ne traži nego bezobzirno uzima. U tome nema morala (str. 82).

Roman Dora i Minotaur nastavak je trajne zaokupljenosti Slavenke Drakulić problemima žene u modernom svijetu, u prvom redu tematikom ženskog tijela, bolesti i traume. Njezina interpretacija Dore Maar - bez obzira na to je li posrijedi beletrizacija dokumentarnog materijala ili „izmišljeni" detalj - literarno je uvjerljiva zahvaljujući najprije logičnom i preciznom, ponekad i lucidnom psihološkome motiviranju njezinih postupaka. A i autoričinoj sposobnosti da iz naoko običnih, banalnih ožiljaka skrivenih u tamnim dubinama ljudskog bića izvuče šira, univerzalna značenja.

Tags: ,

05.11.2015

Igra na male golove

Piše:

Nenad Rizvanović, Novosti, 11. listopada 2015.

Teror nesnosnog autobiografskog književnog sebeljublja danas je valjda aktualniji nego ikada ranije: pisci se odavno bore u disciplini kako što duže i što opširnije razvezati o životima svojim i porodica svojih, što često završava grotesknim književnim striptizom i neugodnim čitateljskim iskustvima. Piscima koji su ipak neki pisci pridružuju se i pisci klonovi – uglavnom parakulturne spodobe koje na zalasku svojih bijednih karijere pišu plahte narcisoidnih i otrovnih ispovijedi. Zanimljivo je da svi i skupa mjerkaju strano tržište i pomišljaju kako bi ih strani književni agenti davno pretvorili u međunarodne književne zvijezde kad bi na svijetu bilo samo malo više sreće. Veliki je književni promet u regiji i regionu, i rezultati su uglavnom komični, no negdje na marginama ove već potpuno festivalizirane književne scene, protkane kojekakvim spinovima i podmetanjima, ali daleko od ozbiljnih para i sinekura, na zadnjoj crti obrane smisla književnosti žive pisci poput Ognjena Spahića (1977). Utješno je, dakako, da još uvijek ne možete ostati neprimijećeni ako vas, poput Spahića, baš briga za sve književne trice i kučine i ako pišete jako dobro poput njega: još kao mladac on je zasluženo ‘zadužio’ prestižnu nagradu "Meša Selimović" za roman Hansenova djeca (2004), kojoj je prošle pridodao Europsku književnu nagradu za knjigu priča Glava puna radosti.

Masalai, novi Spahićev, uvjetno rečeno, roman, sastavljen od 45 kojekakvih, kraćih i dužih, povremeno isprepletenih, proznih fragmenata, izvanredna je literatura i – književna šala. Simpatično je da nakon duže romaneskne pauze Spahić ne izbacuje odmah romančugu, već rekreativno metatekstualno djelce u kojem si je momak dao oduška pa žonglira, piše o životu sa svojom mamom, ćaska o književnim žanrovima i modama, dosađuje se, prodaje, nogometnim rječnikom, lažnjake, zbija šale s autobiografskim diskursom, čita kojekakve knjige umjesto da ih piše, pa onda piše i ne piše, odustaje od pisanja i tako dalje, a povremeno – kao u fragmentu o Chopinovom srcu – ubaci u petu, tek da vidimo da je potencijal koji bi lako mogao doskočiti u književnu Serie A i zaigrati u društvu Knausgaarda, Junota Diaza, Eugenidesa ili Hemona. U Masalaiju Spahić igra na male goliće, ali i to vrijedi pogledati, pardon pročitati, jer o čemu god da piše, pa čak i kad piše ni o čemu, Spahić piše jako dobro – između njegovih rečenica struji neka starinska književnu energija i unutarnji književni smisao, on očito da je odškolovan na starim outlaw klasicima poput Fantea ili Bukowskog, koje na Balkanu, pored mnogobrojnih užasnih imitatora, nikad nije bilo lako voljeti.

Spahićev Masalai je kompleksan, duhovit, pomalo drčan i samoironičan romančić – Spahić je strog prema drugima ali i prema sebi – iz kojeg je lako iščitati što misli ‘stvarnosnoj prozi’ i memoarsko-autobiografskim džadama i pretjerivanjima, što ga pomalo muči jer mu je jasno da ni sam ne može umaknuti s tog teritorija. Masalai bi se čak mogao iščitati kao vrsta para-mini-manifesta, u kojem Spahić iznosi po čemu je drukčiji i poseban, no sve ako ga i proglasimo šaljivim para-postmodernističkim polumanifestom, Masalai je ujedno i prava literatura: mnogo puta nam se u ovoj knjizi čini da smo dolutali u rezervat Gombrowicza, Fantea ili Krleže! Spahić je možda odmetnik, ali ujedno disciplinirani vojnik literature – po vlastitim riječima, bolji je kao čitatelj nego pisac – i više je nego očito da želi čitatelju priuštiti barem djelić nadnaravnog užitka koji je sam iskusio čitajući probranu lektiru.

Izgleda da ludilo književnog, estradno-neoliberalnog slavohleplja i samohvale nije požderalo čitavu književnu scenu sve dok postoje talentirani fanatici koji pišu bez kalkulatora i financijskog predumišljaja. Spahićev Masalai, ako ništa drugo, rezultat na književnom semaforu čini ponešto podnošljivijim.

Tags: , ,

02.11.2015

San bogova: Veliki rat iza dimnih kulisa

Piše:

Janja Žganec, Ziher.hr, 28. srpnja 2015.

San bogova roman je iz 2008., za kojeg je autor, Erwin Mortier, nagrađen nagradom AKO. Mortier je rođen u Gentu, piše na nizozemskom, a do sada je objavio četiri romana, godinama objavljuje poeziju, te je bio kolumnist novina De Morgen.

U Snu bogova progovara o Velikom ratu glasom Helene, starice za koju brine Marokanka Rachida u nekom domu, nakon što je većina njene obitelji preminula. Helene iz dana u dan marljivo piše u svoje bilježnice, ne znajući tko će ih čitati, nemajući ih kome ostaviti, prisjećajući se. Prisjeća se kako je zapisala neke od prvih poetičnih/patetičnih misli još s četrnaest, kako ju je njena pragmatična majka oduvijek opominjala za sanjarenje, “Ne pričaj gluposti, dijete. Na nebu nema ničega“.

Iako roman počinje Heleninim slikama iz djetinjstva, ispremiješanim njenim razgovorima s Rachidom i njenim sadašnjim, ukrevećenim životom neprekidnog zapisivanja za kojeg se pita ima li smisla još uopće, srž čine njena sjećanja Velikog rata. Njenom životu rat je ponajviše donio promjenu od idile obiteljskog, buržoaskog života u Belgiji – ljetovanja na imanju u Francuskoj zamijenjena su bijegom, posjetima bolnicama, upoznavanjem njena budućeg muža – fotografa. Ubrzano odrastanje u atmosferi rata, koja ga je lišila konvencionalnog odgoja, Helene oslobađa, toliko da je majka i njena vlastita kći nepopravljivo optužuju za hedonizam, praktički odbacuju zbog njega. “Zvuči grozno, ali zapravo je rat najbolje što mi se dogodilo.“

Rat nije prikazan u pričama s bojišnice, tu su promjene u obiteljskom životu, odlasci oca i brata i majčino polako otvrđivanje i sve grčevitija briga. Helene se prisjeća pisama s ratišta, prisjeća se vojnika i izbjeglica koji su im u prolazu dolazili prespavati u štaglju, sjeća se samog početka rata kao nečeg monumentalnog, uzbudljivog – mahanja vojnicima u prolazu i mirisa laštila za čizme. Česti su prizori njena mirnog života s majkom, izvan opasnosti, prekinuti podrhtavanjem prozora i dalekim odbljescima, stupovima dima; “Top, top iz Diksmuidea, Maman, kaže da je sve u redu“. Proust se pojavljuje i u ovom romanu, realistične scene, osjećaji i atmosfere Heleninog sjećanja tjeraju vas da se zapitate je li autor to sve sam proživio. Roman, kao da je pisan na licu mjesta, zaokuplja količinom detalja.

Neposredne posljedice Helene doživljava u izletima s njenim voljenim fotografom na napuštena bojišta. Personificirajući zemlju, ovdje Helene svojim pjesničkim glasom najviše zapada u kontemplacije o smislu rata, promjene, života i smrti i indiferentnosti neumoljivog vremena i povijesti. Također, kroz njihove susrete očituje se prijeka potreba za putenosti i ljubavi, kao otete tijeku kojeg nameće rat. Čini se da pisac nije propustio ni jedan osjećaj dovesti na frontu i objelodaniti ga, kontrastirajući sveprisutnoj smrti.

Posljedice rata u umovima preživjelih

Koliko god se pitoreskno, s drskom nostalgijom, sjećala vremena rata, Helenine rečenice uporno problematiziraju njegove posljedice u umovima preživjelih. Riječima njenog brata, “Mrtvi su mrtvi. Ovi imaju ozljede. Svoju bijedu, što je možda čudno, mogu objesiti na ruku ili nogu koja im nedostaje… Drugi, kojima takoreći ništa ne fali, to su pravi jadnici. Bombe će im zauvijek ostati u tijelu.” Tako ostaju i njoj, povremene eksplozije sjećanja i aveti izgubljenih, koje se boji prizivati maštanjem, a čije joj riječi neumoljivo naviru u misli. U liku njena brata je pak prikazana trajna ozljeda veterana, njegov šepav hod slikovito prati težnju da frivolnim nakratko poveže rane i ispuni prazninu kojom rezignirano i cinično zjapi.

Mortier ovdje uspijeva ono što njegova junakinja ne može prežaliti – parirati slikarima.

“Ljubomorna (sam) na te slikare, na njihov rječnik kolorita. Ljubomorna zato što jezik ne mogu istucati u mužaru i prema želji ga učiniti tekućim ili pastoznim dodajući mu ulje, niti mogu stvoriti novu boju miješajući malo praha jedne riječi s malo praha druge… zato što bih htjela jezik koji ne nosi značenje, nego ponajviše intenzitet, značenje koje se izdiže iznad značenja, i koji ne bi trebalo toliko čitati koliko promatrati, izvježbanim okom, erudicijom mrežnice.“

U Snu bogova od tristo i nešto stranica svaki odlomak napisan je gusto poput pjesme, nema hoda od jedne paljbe do druge, ni jedne prazne rečenice. Vangoghovski su prikazi svakodnevice provincije zasjenjene dimom, toliko da čitatelj ne poželi malo svratiti na praizvedbu iperita, kao da je sva težina rata obuhvaćena u odabranim slikama.

Roman je satkan od sjećanja, no mislim da svoju snagu ne crpi iz grotesknog spektakla Prvog svjetskog rata, već iz piščeve moći da toliko plastično poseže za epizodama života Helene, da golemom nejenjavajućom emocijom sakrivenom u pitak tekst prikaže život gdje je očekivana smrt. Ako nije ratni roman, i maknemo se od motiva sjećanja, ovo je roman o životu, i to onom osobe kojoj je od neprocjenjive (nenadvladive) važnosti onaj unutrašnji.

Tags:

02.11.2015

Nema se što učiniti: Lijepo zaokružena zbirka kojoj nešto nedostaje

Piše:

Janja Žganec, Ziher.hr, 21. kolovoza

Zbirka kratkih priča Nema se što učiniti prva je knjiga Korane Serdarević, a sadrži dvije priče za koje je autorica nagrađena nagradama Ranko Marinković (za priču “Kravosas“) i Zlatko Tomičić (“Ptice“). U zbirci, koju je izdala Fraktura u ožujku ove godine, još su dvadeset i dvije vrlo kratke priče, sve sličnog formata i kompozicije.

Smještene u Zagreb ili Dalmaciju, priče su građene od jedne ili više scena, epizoda iz života likova, koje autorica opisuje u detalje. Uglavnom je to svakodnevica, vožnje u tramvaju, razgovori u zbornici ili kafićima, no tematika svake priče zapravo je neki prijelomni trenutak u životu likova; prekid veze, nečija smrt, pobačaj, bolest, u svakoj je priči prisutna neka tragedija koju autoričin lirski stil pisanja neminovno pretvara u patetiku mučnu za čitanje. Dok kao po receptu postiže plastičnost svakodnevice i osjećaja s kojima se svatko može poistovjetiti, bez problema realizira potrebnu atmosferu, kako slikama tako i kompozicijom, i čini se kao da upotrijebi sve potrebne emocije da bi priču zaokružila, u cijeloj zbirci nešto nedostaje.

Prijelomne situacije kojima se autorica bavi u pričama, okrunjene nema se što učiniti komentarom, ne dovode do pretjeranog preispitivanja događaja, ponašanja likova ni emocija, već rezignirano upriličuju te određene trenutke života (točnije, trenutke neposredno prije ili nakon), naglašavajući njihovu normalnost; razvodi, prvi susreti sa smrću bližnjih, ponovni susreti s davno izgubljenim ono su što se događa svima.

Nažalost, ne mogu se oteti dojmu da je većina priča u zbirci pisana zato da bi zbirka bila izdana. Ne mislim pritom da autorica ne piše s ljubavi i lakoćom, čak potrebom, već da je ova zbirka ne reprezentira.

Kompozicija, sadržaj i stil pisanja su tu, zbirka je dobro uokvirena, no teško pronalazim išta autoričinog u njoj, nekog njenog osjećaja ili perspektive (do rezigniranog pripovijedanja nema se što učiniti situacija), što bih očekivala od toliko lirskog stila. Fabule ne nose neka iznenađenja, a ono što bi trebalo pričama dati bilo zagrebački bilo dalmatinski štih graniči s klišejima i ne nudi ništa novog.

Sve u svemu, ovo je dobro napisana zbirka kratkih priča i mislim da se dobro uklapa u društvo sličnih zbirki koje u zadnje vrijeme imamo prilike čitati. S druge strane, ne bih je preporučila, osim za proučavanje strukture kratke priče s punchlineom. Ikakvo širenje vidika, nove perspektive, razmišljanja i zapleti izostali su.

Tags:

02.11.2015

F: Daniel Kehlmann, pisac kojem se i u kojeg se vjeruje

Piše:

Stjepan Bajić, Ziher.hr, 9. listopada 2015.

Već od početnog traženja svoje poetike u romanima Magičan život Arthura Beerholma, Mahlerovo vrijeme i Ja i Kaminski, pa preko knjige eseja i članaka Izmišljeni dvorci u kojoj na divan način daje svoj sud o graničnim točkama književnog kanona i knjigama općenito, a pogotovo u osobito kvalitetnoj uspješnici Mjerenju svijeta, može se uočiti Kehlmannova hrabrost i želja, te uspješnost u tome da zainteresira i nečemu nauči čitatelja. To je činio obrađujući malo poznate teme i portretirajući neobične i zanimljive likove (matematičari, iluzionisti, fizičari, slikari, istraživači, pisci, itd…), koji tako prevedeni u književno djelo otkrivaju predjele ljudske prirode, što više ili manje neotkriveni postoje u svima nama.

Nakon pet godina šutnje, Daniel Kehlmann se romanom F u Frakturinom izdanju otkriva kao zreliji, a naročito svjesniji autor, praveći nemali zaokret u pristupu i šireći domet svojih interesa. To se već moglo primijetiti u sjajnom romanu u devet priča Slavi. Glavnih likova je više, jednostavnije su okarakterizirani, a proza mu je stvarnosnija (za razliku od npr. faustovske tematike iz Magičnog života Arthura Beerholma i Mahlerovog vremena). Također, još manje se suspreže od odgovaranja na ona bitna pitanja o koja se prije ili kasnije očeše svaki čovjek, pitanja o Bogu, novcu, umjetnosti i obitelji. Iracionalno i u ovom romanu igra bitnu ulogu, ali ovaj put iz prikrajka, većinom probijajući između redaka. Ipak, to je i dalje Kehlmannov glas, samo dublji i razgovjetniji, a teme koje su ga prije zaokupljale, sada potpuno apsolvirane, ostaju u pozadini kao kulisa njegovoj prozi.

F je obiteljski roman podijeljen u šest poglavlja. U prvom se upoznajemo s glavnim likovima, tada dječacima, Martinom, njegovom braćom blizancima Iwanom i Ericom, te njihovim ocem, propalim piscem Arthurom Friedlandom. On ih napušta nakon seanse kod hipnotizera Velikog Lindemanna, potom se ne vidjevši s njima 24 godine. U međuvremenu, Arthur postaje pisac bestsellera, Martin svećenik, Iwan likovni agent i slikar, a Eric poslovni čovjek. Svakome od braće posvetivši po jedno poglavlje, uzimajući reprezentativne uzorke njihovih života, u koja ponekad zaluta i Arthur, Kehlmann dinamično kao puzzle slaže razbijene odnose unutar obitelji Friedland te profile njenih muških članova. Usto, F je vrlo simpatičan roman! Kehlmann ironično i duhovito raskrinkava svoje likove svodeći ih na infantilno (a time i ono što simboliziraju), skidajući s njih sve ono što nisu, a za što se predstavljaju da jesu. Tako preko Martina čitamo odlične stranice o Bogu i vjeri, preko Erica o bespoštednom i stresnom životu poslovnog čovjeka, preko Iwana o mukama suvremenog umjetnika i kulturnog djelatnika, a preko svih njih zajedno o obitelji, koja uz to što spaja, neminovno razdvaja svoje članove.

Da F ne bude jedan od onih vješto napisanih romana, koji nažalost dođu i prođu kroz prebukiranog čitatelja ne ostavljajući u njemu trajniji utisak, Kehlmann se pobrinuo napisavši poglavlje Obitelj. Ono je svojevrsno djelo u djelu, vješto sažeta, modelirana i od Arthura ispripovijedana konstrukcija dvadesetak mikropriča koje prate mušku stranu (uz jednu ženu) genealogije obitelji Friedland, sve do srednjovjekovlja i sjedilačkog života tadašnjih ratara, a i dalje. Ovo poglavlje, doslovce neprepričljivo, napisano je u čast jednoj Povijesti, klimavoj, no jedinoj i postojanoj. Pročitao sam ga mnogo puta, a ne sumnjam da ću mu se često i vraćati.

S obzirom da je tek ušao u četrdesete, a njegova djela dokazuju da napreduju i rastu skupa s njegovim godinama, od Kehlmanna se s pravom i nestrpljenjem mogu očekivati još veće stvari, jer je jednostavno pisac kojem se i u kojeg se vjeruje.

Tags:

02.11.2015

Divan nusproizvod

Piše:

Stjepan Bajić, Ziher.hr, 16. listopada 2015.

Nakon Hansenove djece, romana koji se bez imalo krzmanja može pribrojiti najboljim proznim djelima poslijeratne književnosti ovih prostora, a i stidljivo usporediti po snazi rečenog s nekima od klasika, posve su opravdana bila velika očekivanja upućenih čitatelja. A da ne govorim o odgovornosti koju je Spahić imao na leđima.

Čitajući sredinom kolovoza kratki roman Masalai u Frakturinom izdanju, najprije mi je na pamet palo kako crnogorski autor Ognjen Spahić nakon Hansenove djece još nije smogao hrabrosti napisati pravi novi veliki roman. No, na moju radost, ispostavilo se da sam se prevario. Na Festivalu svjetske književnosti održanom početkom rujna, kojem je jedan od gostiju bio i Spahić, saznali smo da je Masalai ne jedan grčevito napisan roman, kako se površnima čini, već nusproizvod Spahićevog slobodnog vremena između pisanja mnogo većeg djela, svojevrsnog opusa magnuma imena Calypso. Knjiga će brojati oko tisuću stranica, a izaći će kod Frakture za nekoliko mjeseci. S tim saznanjem nemoguće je bilo Masalai čitati istim očima.

Nakon ponovljenog čitanja, još jednom sam shvatio koliko sam se prevario. Iako bio nusproizvod, divan je nusproizvod, stilska vježba napisana od strane pisca koji se ne boji bijelog praznog prostora, a boji se

loših tekstova, za čitatelja koji se ne boji probijanja kroz tekst, a boji se tko zna čega.

Ne samo u svojim knjigama, već i u javnim nastupima Spahić plijeni pažnju jasnom artikulacijom hrabrih nešablonskih stavova o pisanju i čitanju, potičući u čitatelju/slušatelju daljnje propitivanje tih tema. Zato je Ognjen Spahić ponajprije važan kao čovjek s unikatnim čitalačkim i spisateljskim iskustvom te darom za sintezu iskušenog, iz čega proizlazi da se njegova  riječ čuje i izvan korica knjige.

Tako je i roman Masalai ponajprije roman o pisanju, činu pisanja i onome koji piše. Sve obrađeno van glavnog lika i fiktivnog pripovjedača ovog djela, neimenovanog pisca na kraju mladosti, ako ga se piscem uopće može nazvati s obzirom da ne uspijeva dovršiti nijednu od knjiga koju je naumio napisati, jest u svrhu prikazanja i pojašnjenja općenitih čovjekovih poriva zbog kojih želi ili je primoran pisati.

Glavni lik živi s majkom, nedavno umirovljenom i depresivnom profesoricom geografije, s kojom ima patološki odnos, u nepoznatom, vjerojatno nekom srednje velikom balkanskom gradu koji ne nudi previše opcija svojim stanovnicima. U vezi je s djevojkom koja svira violinu u simfonijskom orkestru (inače jedan od rijetkih dašaka civilizacije u životu glavnog lika), no niti s njom ne uspostavlja dublje razumijevanje. Uglavnom je to sve što saznajemo o njegovoj okolini. Zapravo, niti o glavnom liku ne saznaje se puno (ne znamo mu ime, od čega živi, tko su mu prijatelji…), jer nam sam o sebi malo toga kazuje. Ipak, odaje se načinom izraza kao neizgrađena i rastrojena osoba, utopljena u potrazi za svojim glasom te nadasve u prevladavajućem cinizmu, kao jedinom preostalom dokazu njegove živosti, ali i razočarenja.

Masalai se očituje kao umješno ogoljena i čvrsto satkana fragmentarna mješavina od niza kraćih i dužih poglavlja u kojima se isprepliće pripovjedačevo „stvarno“ s pripovjedačevim literarnim uratcima. Iako u stvarnosti romana ti uratci predstavljaju tek začetke ostavljenih i nikad napisanih romana glavnog lika, čitateljima se razotkrivaju kao inteligentni komentari, digresije, reminiscencije te posebice odlične raznorodne kratke priče.

Tako čitamo o letu dvojice pilota koji su zaduženi za bacanje hidrogenske bombe, o vlakovođi pod čiji je vlak skočila Ana Karenjina, o androidima koji su po isteku svog radnog vijeka poslani na jedan od Saturnovih satelita gdje se u njima s vremenom javlja svijest o samoći, te o pariškom liječniku koji je izvadio Chopinovo srce da bi ono bilo poslano u Poljsku, skladateljevu domovinu. Ognjen Spahić se time još jednom pokazao kao veliki kratkopričaš, što smo već i otprije znali preko knjige priča Zimska potraga i druge priče. Nažalost, preostale dvije knjige priča Sve to i Puna glava radosti još nisu dostupne u Hrvatskoj. Inače, za potonju je dobio Nagradu Europske unije za književnost 2014. godine.

Usprkos nepostojanju linearnog toka pripovijedanja, zahtijevajući time od čitatelja punu pozornost, tekst diše živo i pravilno, naprotiv savršeno, sa svojih idealnih 12 do 13 udisaja u minuti, povezan tetivama Spahićevog razumijevanja kako tekst treba funkcionirati, te kako ga savladati.

A ako želite saznati značenje i simboliku naslova ove knjige, pročitajte ju. Isplatit će Vam se!

 

Tags:

02.11.2015

Genijalnost leži u apsurdu

Piše:

Tanja Brajković, Ziher.hr, 18. listopada 2015.

Svi ljubitelji Etgara Kereta i njegove proze sada će doći na svoje. Pizzerija Kamikaze i druge priče idealno su štivo za nadolazeće kišne i hladne mjesece u godini. Izdavačka kuća Fraktura ove se godine pobrinula za to izdajući ovu zbirku priča, čijoj smo promociji mogli prisustovati u rujnu na Festivalu svjetske književnosti gdje je i sam autor govorio o njoj. Iz samog naslova knjige dobila sam dojam da se autor nije previše premišljao oko smišljanja imena za svoju zbirku. Najvjerojatnije je pred sobom imao zbir raznih priča i tekstova, a najopsežnija među njima je Pizzerija Kamikaze, pa je po njoj odabrao vodeći naslov, a ostale je prate kao sporedne, no ne i nevažne.

U tom smjeru ide i cijela ova zbirka. Pizzerija je nositeljica cijele knjige s još mnogo aspekata osim onog naslovnog. S aspekta genijalnosti u pripovijedanju i stvaranju sadržaja, ali i s aspekta kreiranja likova te njihovih psiholoških i socioloških profila. No i ostatak zbirke potvrđuje ove, prethodno napisane, činjenice. Priče su vrlo kratke, britke, da ne kažem, jednostavne. Razumljive svakome tko se odvaži uzeti knjigu u ruke i pročitati je. No u toj jednostavnosti u izrazu krije se mnogo genijalnosti, apsurdnih situacija, još apsurdnijih pripovjedačkih vještina za kakve ni ne znaš da postoje dok nešto takvo ne iščitaš.

Keret, osim što se ovdje izražava u kraćoj i jednostavnoj formi, radi to na podosta komičan način. Komično govori o stvarima koje uopće nisu smiješne ni zabavne, već predstavljaju veliki problem i apatiju, ili za pojedinog lika u priči, ili za društvo u cjelini. Komično govori i o pitanju morala, točnije, njegovom pomajkanju kod pojedinaca. Opisuje to s dozom bizarnosti. Genijalne bizarnosti.

“Na moj peti rođendan mami su otkrili rak i odstranili maternicu. Moja je mama stvarno imala lijepu maternicu. Toliko lijepu da ju je bolnica donirala muzeju. U sebi sam znao da ću jednog dana provaliti u muzej, ukrasti materncu i pobrinuti se za nju… Pokušao sam je zamisliti kako pliva u oceanu okružena dupinima i ribama.”

Etgaru Keretu cijeli je ovaj svijet svijet apsurda i svijet istine, istodobno. U ovoj zbirci priča on kroji svoj svijet – svoju svjetsku kartu po vlastitim pravilima, sa svojim osebujnim likovima, humorom te ishodima. Pitam se ima li uopće smisla razumjeti taj njegov svijet kad će on, ionako, uvijek ostati samo njegov? Čitatelj ne može skroz proniknuti u njega niti je potrebno da to čini. On ga može samo djelomično razumjeti ili ga uopće ne razumjeti, nego se prepustiti i uživati u čitanju redaka koje mu Keret škrto i šturo daje tek toliko da mu predstavi samo jedan manji dio sebe i svoje fiktivne spisateljske genijalnosti.

FORMALNI I RUTINSKI PREDGOVOR

Postoji jedan predgovor na poleđini knjge koji kazuje da upravo ta piščeva karta svijeta može imati svoj Teksas ili Tel Aviv, svoje šutljive anđele, pregažene pse ili ambiciozne vozače autobusa, što je istina. No

svatko od nas to isto može imati na svoj način. Prvotno, kada sam pročitala taj tekst, dok još zbirku nisam iščitala, u potpunosti sam povjerovala u tu kartu. No, nakon čitanja, mišljenja sam da je predgovor napisan vrlo formalno i rutinski, kako priliči predgovorima hit knjiga te da uopće nema razrađene detalje i stil koji autor u knjizi pokazuje svakom novom rečenicom.

Može on imati svoje pse, svoje specifične rupe u zidu, svoga Kurta Cobaina (…), no to može imati i ima apsolutno svatko tko se ulovi fiktivnoga pisanja. Svatko ondje stvori svoja neka pravila i manevarski prostor. No Etgar Keret nije samo to. On je puno više i puno složenije od toga. On je svijet koji ne treba potpuno shvatiti. Treba samo uživati u njemu i u svemu što nam nudi.

Ipak, nekih se stvari mogu dotaknuti, koje nisu ni naklapanje, ni prepričavanje, ni analize. Dotaknut ću se teme ambijenta radnje, ili barem ambijenta kakav sam si ja u glavi stvorila tijekom čitanja.

Prostor je prikazan na granici ovozemaljskog i nebeskog. Nešto između. U pričama ne prevladavaju rečenice koje upućuju na kolorite u prirodi, zelenilo, more ili plavetnilo, a nema ni opisa nekih prirodnih zakonitosti koje upućuju na to da živimo na Zemlji. Prostor jest živući i kreće se, no obavijen je sivilom, dimom, bez življih boja. Prostor je to koji upućuje na raj ili čistilište. Na onaj raj kakvim ga čovjek zamišlja prije nego što pođe u njega. To je najbolje prikazano u samoj priči Pizzerija Kamikaze koja prati i istoimeni film u kojem se to još bolje uočava.

Svijet je to u kojem se sastaju sve duše koje počine samoubojstvo zbog bremena ili nezadovoljstva životom na prethodnom svijetu. Sivo, sumorno, poluživuće, bez jačih izmjena dana i noći, blijedih ljudskih lica mutnih pogleda i polusrčanih osmijeha. To je jedan svijet za sebe. Svijet po Etgaru Keretu. I magla mu se nadvila nad nebesku kapu kao kad se nad Englesku nadvije ciklona i ne popušta nekoliko mjeseci. Ondje vrijede posebna pravila, no ipak likove ondje more ovozemaljski problemi, ljubavni ili seksualni.

Mnogi od njih žale za počinjenim suicidom želeći se vratiti svijetu iz kojeg su došli jer ne mogu živjeti bez nekih ljudi koje su netom napustili. No ovdje sada upoznaju i skroz nove ljude što samo znači da moraju krenuti ispočetka i zaokrenuti misli u drugome smjeru. To jako dobro, na kraju, i prihvate.

PITANJA KOJA NEDOSTAJU DA SLAGALICA BUDE POTPUNA

U Kamikazama se pojavljuje i nekoliko ključnih književnih problema. Najprije – problem samoubojstva. Problem je to koji likovima daje šansu da uvide svoje greške i preispitaju svoje poteze. Suicid ih vodi ka katarzi kroz koju dolaze do saznanja i odgovora o svojoj svijesti koje prethodno nisu znali.

Drugi, ali ne i manje važan problem, jest problem pridruživanja toku. Pri njemu likovi doživljavaju duhovni i psihološki razvoj kroz suicidalne probleme pridružujući se toku. Kako? Pa kroz pitanje o tome koji djelić nedostaje u slagalici njihova života. To otkriju kada počine samoubojstvo i odu na onaj svijet. Izgrade određenu energiju, na umu su im temeljna životna pitanja zbog kojih su i napravili taj čin, a onda nakon njega, kroz misli i sanjarenje otkriju neposredna manja pitanja. Baš ona koja nedostaju slagalici da bude potpuna.

A treći problem je problem etike – odnosa iz nove perspektive. Kroz odnose s novim prijateljima i poznanicima; samoubojicama, likovi uče o sebi i o ljudima s kojima su bili prije suicida. Uče na koji način ostvariti svjesnije veze, o osobnom razvoju i kako na već postojeće odnose, primijeniti neku novu energiju. To se osobito tiče ljubavnih veza i veza s roditeljima te s prijateljima.

Cijeli onaj svijet, i ti suicidalni likovi, samo su svojevrsni simboli i Keretove izmišljene vizije gdje akteri dolaze do nekih svojih zaključaka i rješenja. Nitko se od njih nije, zapravo, ubio niti nestao. Sve je to fikcija izmiješana sa stvarnosti.

Na kraju, kada sve rezimiram, ovaj pisac za svaku priču i za svakog lika ima svoje osebujno rješenje i ishod. Ishodi se dogode, za čitatelja, neočekivano, nadnaravno i s popriličnim happy endom. Mašta mu je kod završetaka priča golema, slobodna i ide u krajnosti. Pa eto, vjerujte mašti i živite u skladu sa svojom vlastitom.

Tags:

02.11.2015

Nebojša Lujanović, pisac: Drugi nikada neće postati "naš"

Piše:

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje.ba, 28. listopada 2015.

Pisac Nebojša Lujanović za naš list govori o svom romanu "Oblak Boje kože"; riječ je o književnom djelu koje sasvim sigurno jeste jedan od važnijih događaja u postjugoslovenskoj literaturi posljednjih godina ne samo zbog činjenice što govori o temi višestoljetne diskriminacije Roma već, prije svega, jer je umjetnički itekako vrijedno ostvarenje koje nas podsjeća kako se romani zapravo pišu, što smo, čini se, prilično zaboravili

Vaš roman Oblak boje kože jednim svojim dijelom priča je o Romima, zapravo, priča o užasnom rasizmu koji se spram ovog naroda provodio i još provodi kao nešto posve prihvatljivo. Šta je za Vas bilo inicijalno da krenete u realizaciju ovog romana?

Mogao bih govoriti o tome kako se radi o interesu za jednu kulturu u nestajanju, o strašnom primjeru degradacije, o diskriminaciji i povijesti koja oduzima glas marginalcima... Sve to ne bi prekrilo grubu i jednostavnu činjenicu da pisac uvijek piše o sebi. Sada bi tu trebalo doći nešto kao ispovijed ili jadikovka, ali takav izričaj mi je stran. Zato sam i napisao roman. Recimo samo da znam kako je biti drugačiji i živjeti u ograđenom prostoru u kojem su jasno postavljene zapreke što vam je dopušteno i gdje vam je mjesto. I kako mi nije strana ispružena ruka s prstima koji oblikuju praznu posudu.

Pored toga što se naizgled bavite samo sudbinom jednog lika - Enisa, kroz Oblak boje kože provučena je zapravo mnogo šira povijest stradanja Roma, ali i položaj manjinskih naroda i onih označenih kao drugih uopšte. Kako, u kontekstu svijeta u kojem živimo, kao pisac gledate na tu poziciju i odnos spram onoga što nam se čini drugačijim?

Unutar plemenski organiziranih zajednica južnoslavenskog prostora, postavljenih na retorici krvi i tla, drugi i drugačiji nikada neće zaslužiti status "domaćega", nikada neće postati "naš". Takav je uvijek tuđi. I taj grijeh je u nekoj mjeri prihvatljiv. Postoji jedan još gori grijeh. Kada takav izlučeni pojedinac, kao reakciju, odbije pripadanje "tuđem ili drugom" i odluči biti ničiji. Mnogima se piscima starije ili suvremene književnosti takav grijeh nikada nije oprostio. Takav je i za jednu i za drugu stranu - Cigan (sa svim negativnim konotacijama tog pojma). Dakle, ne radi se o drugima kao tuđima nego o onima ničijima.

Zastrašujući osjećaj degradacije

Dok smo dogovarali ovaj intervju, rekli ste mi da Vaš roman ima nešto od "zlog predviđenja". Mislite li da Evropa, ovakva kakva je danas, ozbiljno gazi u veliku katastrofu?

Etno-fašizam, kućni pritajeni fašizam, fašizam srastao s kapitalizmom... To su tendencije koje dominiraju današnjim kulturama zapadnocivilizacijskog kruga, a prva dva navedena oblika posebno kulturama balkanskog prostora. Je li tome tako već duže vrijeme, ili tek odnedavno, ne znam, budući da tek u zadnje vrijeme imamo događaje koji razotkrivaju stvari u pravom svjetlu. I te događaje zbog tog razotkrivanja, koliko god neugodni bili, treba pozdraviti. Tako se demontiraju mitovi koji cirkuliraju javim prostorom: mitovi o takozvanim sportskim velikanima ili klubovima, mitovi o takozvanim progresivnim političkim programima/projektima/nadinstitucijama, ili, evo nešto bliže i konkretnije, mitovi o takozvanim multikulturalnim gradovima.

U ovom Vašem romanu susrećemo se, već na samom početku, sa logorologijom. Iako se zna da su Romi mnogo stradali u logorima, ta se činjenica veoma često zaboravlja. Do kakvih ste saznanja tokom istraživanja za roman došli kada su u pitanju logori i stradanja Roma u njima?

Do zastrašujućih osjećaja degradacije: ti ljudi su toliko degradirani da ih se i ne smatra žrtvama. Kao da je u nekom požaru stradao čopor pasa lutalica, otprilike. I s druge strane, strašan osjećaj srama koji smo im usadili i koji ih priječi da istražuju i govore o svojoj povijesti. To me najviše iznenadilo. Htio sam razgovarati o Romima koji su "jednom nogom u većinskoj zajednici", oni uspješni, i shvatio da nema nade da će oni donijeti neku promjenu. Jer, oni niti ne žele da ih podsjećate da su Romi. Takav sram se usađuje desetljećima, stoljećima; na tome smo ipak ustrajno, priznajmo sebi, radili.

Važno mjesto romana jesu i oni pasaži o Jasenovcu. Kakav je odnos spram masovnih stratišta, gledano iz Vaše perspektive, danas na našim prostorima uzme li se u obzir sveprisutna revizija istorijskih činjenica?

Priča o Romima može se, između ostalog, čitati i kao priča o nepriznatim žrtvama. A mi živimo u kulturama poricanja drugih žrtava, gdje god da zabodete prst na karti ovog trusnog područja. Romska univerzalna žrtva je primjer kod kojeg niste u opasnosti da vas se zatvori u neki partikularni ideološki ključ čitanja. Kao što se koristi činjenica da je i povijest tekst ili narativ, pa ga se usklađuje s određenim ideološkim postavkama. A onda sve to zaboravi i nove konstrukcije prikaže kao prirodno stanje stvari. Oni koji nemaju infrastrukturu za tu ideološku produkciju (institute, sveučilišta itd.) završavaju kao slijepa točka povijesti u kojoj nema niti njih niti njihovih žrtava. Tako da pitanje Jasenovca u romanu ustvari fikcionalno tretira mehanizam povijesti i njegov odnos prema pitanju moći.

Oblak boje kože u svojoj strukturi je slojevit roman. Pored ranije navedenih segmenata, postoji u njemu niz mikropriča koje nam otkrivaju mnogo toga iz svakodnevnog, obično nevidljivog, života Roma. S obzirom na to da ste koristili dokumentarističku građu prilikom postavljanja strukture ovog romana, koliko Vam je to olakšalo gradnju fikcije, te ulazak u taj mikrosvijet?

Prethodnim odgovorom sam načeo meni bitnu stvar koju mogu ovdje nastaviti. S obzirom na moje znanstvene aktivnosti, nije mi stran sistematičan način prikupljanja građe (koji mi je jednako zanimljiv kao i sam čin pisanja), kao niti stručna literatura o identitetu iz sociološkog i književnoteorijskog aspekta. Time sam se bavio usporedno s dovršavanjem doktorske disertacije i za mene nije bilo nikakve razlike između ta dva načina rada. Zato roman volim predstavljati, unatoč opasnosti da bi to moglo odbiti širi krug čitatelja, kao fikcionalni oblik jedne disertacije. Uz dokumentarističku građu, istraživanje na terenu i razgovore sa živim ljudima, prikupio sam materijal koji je pomno prezentiran u romanu. Svaki lik, svaka situacija prikazani su tako da pokriju jedan segment problema. U njemu imate čistokrvne Rome i miješane, bogate i siromašne, Lovare i Kalderaše, praznovjernike koji gataju i modernu mladež, radnike i kriminalce, bjelopute i tamnopute...Što god se kasnije dogodilo s romanom, ja sam prošao najstrašniji sud. Onaj romskog naselja na rubu zagrebačkog Borongaja, odakle mi je došla zahvalnica i gdje sam stekao prijatelje.

Koliko je činjenica da ste se bavili temom položaja i stradanja Roma, bez obzira na nesumnjive kvalitete koje Vaš roman, po mom mišljenju, ima, doprinijela tome da se o ovom romanu, više od tri mjeseca otkako je izašao, intenzivno govori? Mislim, prije svega, na onu opasnost egzotičnog govorenja, koje veoma često može stvari odvesti u, za pisca, posve krivu stranu.

Nadam se da je tekst moguće čitati na više razina, to jest, nadam se da sam ostavio dovoljno znakova pored puta. To jest roman o Romima, elementima njihove kulture i mučne svakodnevnice u suvremenim zajednicama ovih prostora, te o njihovoj zanemarenoj povijesti. Ali to je i roman općenito o sukobu tradicionalne i suvremene koncepcije identiteta. Kao i roman o odnosu povijesti i moći, te o mnogo toga još. Svjestan sam da ima čitatelja koji će se "nakačiti" na potrošenu projekciju Roma kao simbola egzotike, slobode, lutanja, i oni će doći do nekih novih saznanja. Svjestan sam i onih čitatelja koji, poput kolega koji su me odgovarali od obrade ove teme, znaju za opasnosti stereotipizacije koju ona nosi pa bi rado vidjeli kako sam se na njima poskliznuo u tekstu. Za sada, tek treći mjesec od objave knjige, vidim da se publika raslojava u ta dva smjera i da su i jedni i drugi uspješno zagrizli udicu. Tekst će ih odvesti tamo gdje nisu ni slutili.

Tržišna podatnost

Identitetski problem, kako ste već nekoliko puta pomenuli, takođe je neodvojiv dio ovog romana. Čini mi se da ovaj roman govori posve suprotno u odnosu na ovdašnje okamenjene predstave o identitetu, te da kroz svojevrsnu "identitetsku nestalnost" Roma svjedoči koliko je to neuhvatljiv i često promjenjiv segment našeg života?

U toj svojevrsnoj studiji o problemu identiteta, složenost problematike u koju sam zaronio, otežavajući sebi posao na sve moguće načine, svjedoči sama identitetska mapa glavnog junaka: on je Enis koji se lažno predstavlja kao Denis; porijeklom je iz Bosne, živi u Zagrebu; majka mu je Romkinja, a otac gadžo (nerom); on je Rom islamskog zaleđa koji živi među većinskim Romima Lovarima (katoličkog zaleđa); zanemaruje tradicionalno nametnuto romsko naslijeđe na koje ga obvezuje hraniteljica tetka Seniha kako bi se izborio na pravo identitetskog izbora itd. Takav lik provocira sve moguće granice tradicionalnih identiteta, takav lik je tip osobe od koje se poštenom nacionalisti diže kosa na glavi.

Konačno, s obzirom na pažnju koju je Oblak boje kože pobudio u javnosti, mislite li da književnost ima bilo kakvu moć u pogledu pomjeranja stvarnosti? Tačnije, dotičem se ovdje onog "vječnog" pitanja - kako književnost treba da se odnosi spram života?

Književnost je imala veliku moć, nekada davno, koristeći je u smjeru propitkivanja i borbe za dodatne prostore slobode, kao i u smjeru ideoloških projekcija marginaliziranih prostora i zajednica. Danas je izgubila i pozitivnu i negativnu moć jer se poput zadnje priležnice sva podala tržišnim zakonima. Srušili smo svaki oblik hijerarhije vrijednosti kako bismo oslobodili potisnute glasove, a nismo postavili nove. Takav vakuum je pogodno tlo za marketinške kampanje: svako smeće može biti budući klasik ako je tako procijenio marketinški tim koji posjeduje financijska sredstva. To je veliki poraz koji nam se potiho i iza leđa odvio na knjižarskim policama.

 

Tags:

Calendar

<<  ožujak 2017  >>
poutsrčepesune
272812345
6789101112
13141516171819
20212223242526
272829303112
3456789

Fraktura

Nakladnička kuća Fraktura osnovana je 2002. Objavljujemo kvalitetnu beletristiku i publicistiku hrvatskih i svjetskih autora. Jedan smo od najvažnijih nakladnika u Hrvatskoj, a za svoj rad dobili smo nagradu Kiklop 2014. za nakladnika godine.